|
Poslao: 03 Maj 2006 20:36
|
|
Citam i suze mi pune oci, prepunile se suzama kao stara kanta na cosku kuce, koja je vec primila pozamasnu kolicinu kise. Vise ne moze ... ili nece. Prelivaju se na sve strane. Sreca pa sam sama.
Moram da pazim kad placem, da ne vidi/e dusmani. Oni koji to najbolje i najgrublje iskoriste protiv mene. Sanjalice koja hoda pogresnom zemljom, ili samo u pogresno vrijeme. Naidju mi momenti kada mi sivilo padne na oci, sve izgubi oblik i velicinu. Naidje mi period kada mi je grumen zeljeza u srcu, i kao da mi ziva tece ili skace venama umjesto ove dragocjene tecnosti kojom mozemo da podarimo zivot. Razara sa svojom ostrinom. Jos jedan nacin da zivot boli.
Ponekad mi je mozak na granici zivota. Jedva se otima ... jedva. Ali mozda bas zbog toga, bas zbog slicnih ako ne istih ljudi. Bas - bas zbog njih. Dobijem koju rijec utjehe, dovoljno da skupim svoje razbacane djelove uma, osjecanja se nikad nisu ni prikupila, i nastavim dan. Glumeci normalnu osobu. Glumeci i ziveci zivot kao robot. To tako treba - kazu. Necu da budem nula. Jer i kada je pomnozis milion puta - jos uvjek je nula. Hocu da zivim. Necu da me dave. Otimam se. Bjezim im. To jeste kada skupim hrabrosti za to. A onda opet ujedu, ugrizu za ovo slabasno srce koje zivi da usreci. I koje zauzvrat trazi samo malo srece, koji gram nista vise. Nedaju.
...
Kad god sam u parku sa djecom, okacim se naopacke i tako visim. Gledaju me ljudi. Ja uzivam u "naopakosti" koja ima vise smisla nego njihova normala. Spustam se niz tobogan, ljuljam se na ljuljackama koje su i napravljene za sanjare. Sta jos sa zemlje moze da te podigne, sa toliko radosti, tako blizu one grancice koja visi na kraju starog hrasta? Da, bas one. Pokusavam da je dohvatim i rukama i nogama. Srce brze kuca. Glasan smjeh se cuje. Djeca vriste od uzbudjenja.
Vrtimo se u "tanjiru" koji je napravljen samo za nas. Legnem u njega, stavim ruke pod glavu i gledam u nebo. Sve se vrti. A grane starog hrasta nas pokrivaju. Stite.
Ponekad i zazmurim. Ponekad dozvolim da me "tanjir" odnese gdje ja hocu, a ne gdje kazu. Kradem zivot od zivota. Od njihovog za moj. Moj zivot, moj svijet, moji snovi.
Pjevam na poslu. Za rekord, ja sam najveci anti-talenat za pjevanje koji hoda ovom zemljom. Sefica uporno vice: shhhhh. Nekad mi posalje e-mail u kojem pise isto. Sto im smeta moja pjesma? Znam da nije zbog nerazumjevanja jezika. A znam i da nije zbog nekvalitetne muzike koju ima ja dobrovoljno poklanjam. Pa bar ovdje imaju vise falsh pjevaca nego igdje. Jel' tako? Onda ucutim. Al' pojacam muziku. Ako meni ne daju da pjevam, ne mogu da zabrane Pearl Jam-u. 
Meni moja cera kaze da sam ja 30 going on 13.
Necu da odrastem, to je dosadno...
Pricala ja jednom sa nekom djecom. Pitam ja njih da li zele da odrastu i zasto. Kaze jedna mala pametnica (ima mozda oko 8 godina) ... nece ona da odraste zato sto odrasli moraju da guraju kolica a kad si djete ti sjedis u tim istim kolicima.
...
Znas sta, Black Orchid ... I love you! 
Ajd' u zdravlje ...
|
|
|
|
|
|
|
Poslao: 10 Jul 2006 05:54
|
|
ufff, pripada ovde...
"i sav sam kao ona staklena stvar u kojoj veje kad je pomerish..."
"... Mozda zbog tih fotografija koje ne smijem da pregledam jer se sa njih smiju neki ljudi kojih odavno nema, jer na njima nema nekih ljudi koji su u meni, jer sam na njima ja kakva vise nikad necu biti...
...
Mozda sto ne zelim da se pomirim s tim da nikad vise nece biti dovoljno da bacim necije ime u vjetar da bih ostvarila magiju ..."
*
"i felt he found my letters and read each one out loud..."
*
"baby, this is a song instead of a kiss..."
* * *
"Children are open, like open books. They stand in front of us with wide-open eyes; they let us look freely into their little souls. As long as we let them be children, they will tell us right away what they feel: what they like and what they do not like. Genuine children never keep quiet in front of a person’s face and then talk about him behind his back. Such cowardly deception is simply not found in children. Children are completely open. They always reveal whatever is in their hearts. If they see something that should not be, they speak their mind – directly and at once. They are completely honest and straightforward."
ne, nocas nisam plakala...  smeshkala se jesam i pevushila... a zashto kuckam bash ovde? well, povod je slichan, nashla sam (jos) poneke "blizanchice", proshetala malo kroz vreme i mesto, i eto... setila se i ponekog deteta  i kako je lepo i dobro recci neke stvari otvoreno... (ok, time may not always be right, al kad su te stvari u pitanju nema tajminga...) bez rachunice... shto se nadovezalo na jedan razgovor od prethodnog dana... i tako  kolazh u mojoj glavi (ringishpil, ako vam je drazhe  ), ali ne smem detalje iznosit javno, stoga samo uzhivajte u poruci, za dobro jutro (Rekla bih vam i otvoreno da svima tresnete shta vam lezhi na srcu, ali mozhda ne bi bash bilo zgodno ako bi vam se shef prvi nashao na putu pa da se ogradim odma' zapravo... ne chekajte da se nakupi, nego odmah rashchistite, kako se i kad shta desi, odnosno deshava  posle... posle je rezervisano za posle ) i da onako usput obavestim da su mi se vratile neke moje bubice, ludice, nemam pojma shto, na svezhe mleko mirishe dan, ptice pevaju... khm, khm, elem, da ne bude da niste upozoreni
|
|
|
Poslao: 16 Jul 2006 17:13
|
|
"Ona grade kucice od pijeska,
praznim se igraju skoljkama.
Od uvelog lisca tkaju camce,
i sa smijeskom brode nad beskonacnom dubinom.
Djeca se igraju na obali svijetova.
Ona ne znaju bacati mreze, nisu vjesti plivaci.
Ronioci krecu u potragu za biserjem, trgovci plove na svojim brodovima,
a djeca skupljaju i rasipaju sljunak.
Ona ne traze skriveno blago,
...
ne umiju bacati mreze."
W.B.Yeats - Rujan 1912
* * *
Po podu razbacane lego kockice, dva dinosaurusa okrenuta naopacke (to su samo mama i tata, oni jos nemaju bebu). Na krevetu plisani zeko, cuko, lav, pingvin i medo [ to je grupa nerazdvojnih prijatelja, (mada u stvarnom svijetu sanse da se bilo koja od navedenih zivotinja stavi u prostor sa drugom od navedenih zivotinja ... nikako ne bi bili prijatelji )].
Jedna knjiga "Are you my mother" by Dr.Seuss i jedno cebence koje je toliko puta oprano, da je vec odavno izgubilo svoje prvobitne boje. Spider-man 2 je na stolu, a ploca sa drvenim slovima engleskog alfabeta je do pola slozena. To je njegov svijet. Tu je on sretan. Naravno, tek toliko koliko on moze da bude na jednom mjestu.
Jos kad mu dodje drug, pa se zajedno bace u beskraj nemoguce-moguceg ...
A zna da se desi da im to sve dosadi, pa se iskradu do garaze ... da oni malo okrece. Plava boja fino izgleda na betonu.
|
|
, and lots of 