|
Poslao: 19 Jan 2010 10:24
|
To mi se svidja, što si rekla danka, da ruzno pače nije ruzno već samo drugačije..
Onda ne trebamo se ograničiti na fizički izgled, već i na neke druge karakteristike, zbog koje je neko odbačen,
Na primer, sanjar, osoba koja je stidljiva ili povučena, intravertna, a u stvari u sebi nosi neverovatnu lepotu, al ne zna eto da je izbaci iz sebe..
Mozda su ruzni pačići svi oni koji ne zive Kao sav ostali svet...kao u tuzorovom blogu...
|
|
Poslao: 19 Jan 2010 10:44
|
gfactory ::Ružno pače nije uopšte ružno ni fizički ni psihički.Poseduje kvaitete raznorazne,a opet je odbačeno,izopšteno od svih,beže od njega kao đavo od krsta....samo retki vide u njemu dosta toga pozitivnog.
ja se ne sjećam da je iko u njemu vidio nešto pozitivno, mora da zavisi koju smo verziju crtaća gledali , ali.....ja zapela za jedno te isto:
da li bi on ikad bio prihvaćen da na kraju nije izrastao u prelijepog labuda, a šta da je kojim čudom izrastao u ..... ružnjikavu patkicu, ovo ružnjikava je relativan pojam, u nešto što baš nije bilo osobito lijepo na prvi pogled.
Odbacuju ga zbog izgleda.
On se kasnije može priključit postojećem društvu (zbog izgleda koji se naglo promjenio na bolje), možda sam malo gruba kad opisujem , ali šanse da opstaneš jeste da se prilagodiš društvu, a kako da im se prilagodiš? Tako što im ugodiš?
Nije ružno već samo drugačije, ah i mene su učili da je nije lijepo govoriti ružno
Postupak je isti.
GF, hipotetički gledano, sva sreća da je u pitanju bajka, jer sve bajke na kraju imaju sretan kraj, u realnosti, nisam sigurna kako bi se provelo....u današnjem društvu...
Citat:Kakve god da nas neko dozivljava,mi smo- TO STO JESMO....
Tačno, problem je kad nas neko doživi ko nije čist sam sa sobom
Da, super ti je ovaj blog, onaj melanholik mi bio dosadan
|
|
|
Poslao: 19 Jan 2010 11:25
|
mene više brinu pojave nametnutih standarda, ne opšte prihvaćenih, kao što je kod ružnog pačeta slučaj. Svi se slažemo da je labud prekrasno biće, jer to izlazi u susret već definisanim zahtjevima estetike, koji se nagomilavaju kroz generacije...
Ali, šta sa nametnutim ikonama stila, šta sa izvrtanjem ljepote i izrugivanjem ljepoti, kao što je, po meni, a mnogi će se složiti samnom, kada se za oličenje vizuelne ljepote proglasi androgina mršava djevojčica, rahitičnih nogu i nepravilnih crta lica? I kao u priči, kad smo kod priča i bajki, dakle kao u priči (ili je i to bajka, eh, ne znam više, sve sam pozaboravljala) "carevo novo odijelo" svi vidimo da je car go, ali aplaudiramo ili zaista vjerujemo tuđim sugestijama, više nego rođenim očima?
|
|
|
Poslao: 19 Jan 2010 17:38
|
@gfactory...
Citat:hipotetički gledano,kako bi "ružno pače"(uslovno rečeno) u stvarnom svetu moglo da preokrene stvari u svoju korist.Ružno pače nije uopšte ružno ni fizički ni psihički.Poseduje kvaitete raznorazne,a opet je odbačeno,izopšteno od svih,beže od njega kao đavo od krsta....samo retki vide u njemu dosta toga pozitivnog....
G...pa ti si pravi psiholog... ...Evo jos jedne ,nesto dublje poruke,koju si primetio...''Jako mali broj ljudi je u stanju da ''vidi'', i drugacije , nego sto je to obicno'',pa prema tome njihova bitna odrednica je da se oni nalaze u kategoriji posebno pronicljivih, koji su u stanju da na visim nivoima svesti tumace stvari...
Svi mi, u jednom momentu, u periodu odrastanja prolazimo kroz tzv.''sindrom ruznog paceta''...ali u sirem smislu...Ovde se misli generalno na nezadovoljstvo svojim izgledom (uglavnom adolescentni period...)...bilo da smo ''ovakvi ili onakvi''...(svakodnevno se susrecem sa prelepim mladim ljudima ..koji boluju od ''poznatog sindroma...)...
G...
|
|
Poslao: 19 Jan 2010 18:56
|
@Natrix...
Citat:Na primer, sanjar, osoba koja je stidljiva ili povučena, intravertna, a u stvari u sebi nosi neverovatnu lepotu, al ne zna eto da je izbaci iz sebe.....
Mozda i zna...ali ljudi je jednostavno ne primecuju...Ona se (lepota...)ili vidi ili ne vidi...zapravo ili smo sposobni da je vidimo...ili nismo...mada ,mnogi sanjari ,bas i ne zele da se to kod njih primeti...
Sanjarenje..pa unutrasnja lepota...,a sanjam jer mi je realnost''tuzna pa nikakva'',jer me niko ne vidi,a to sto je za vecinu ruzno,za posebne NIJE...
Ovo je veoma kompleksna tema...''A,koga je briga za moj unutrasnji svet koji je silovit,raskosan i tako bujan,da ni sam ne znam sta se tu sve ne nalazi''...
Ideja da se po spoljasnjosti brzo i tacno sudi o unutrasnjem svetu coveka primamljiva je ,mada se tesko moze reci da je plodotvorna...Spoljasnje crte licnosti veoma su raznovrsne i cesto sasvim protivurecne.Pored toga,gestovi,poze,izraz lica,cesto koriste ljudi namerno,kao demonstraciju.Da maskira,izmeni oblik,moze i kozmetika i raznovrsne procedure za negu lica i figure.
Zato svaka,cak i jasno izrazena osobina spoljasnjeg izgleda ili gestikulacije ne daje povoda da se odmah ne donese cvrst zakljucak o prisustvu neke karakterne crte.
Coveka ne treba dozivljavati u fragmentima,i,da ne bi doslo do zablude,sve upecatljive crte njegove spoljasnjosti i nase zivotno iskustvo moramo uporedjivati s njegovim stavovima i realnim postupcima...
|
|
Poslao: 19 Jan 2010 20:39
|
@Trio...
Citat:GF, hipotetički gledano, sva sreća da je u pitanju bajka, jer sve bajke na kraju imaju sretan kraj, u realnosti, nisam sigurna kako bi se provelo....u današnjem društvu......
A,u danasnjem drustvu...isto...kao i labud...preciznije...tako reci isto...gledano ,naravno generalno...poznajem, mnoge sa sindromom ''ruznog paceta''...koji su uzrasli u zavidne licnosti,a sve cesce vidjam one veoma izgledne ,koji tumaraju lavirintima sopstvenog dusevnog bespuca (kao da im iz ociju''iscuri''neka mrena ,koja ''oboji'' lice u ''zomby face''...)-to su strasne scene'kao da smo na pozornici nekoj''...gde ocaj,bezvoljnost,ravnodusnost kombinovana sa histericnim napadima placa, treba da docara pomahnitalost i posrnulost njihovu u ova teska vremena ...
Citat:Tačno, problem je kad nas neko doživi ko nije čist sam sa sobom ...E,Trio..ti mora da volis mnogo ''bisere'' u zivotu...(mislim na nakit...)
Moras ti da me zasmejes..da se zacenjujem... ...
Tvoja misao je veoma slozena,a posto se''kikocem neprekidno''..nisam u stanju da kazem nista vise...A,KO JE TO PA CIST sam sa sobom,danas....
...koje je ovo''ludilo''koje si izgovorila...
Citat:Da, super ti je ovaj blog, onaj melanholik mi bio dosadan
auuuuuuuuuuuuu....
@Dva lica...
Citat:Ali, šta sa nametnutim ikonama stila, šta sa izvrtanjem ljepote i izrugivanjem ljepoti, kao što je, po meni, a mnogi će se složiti samnom, kada se za oličenje vizuelne ljepote proglasi androgina mršava djevojčica, rahitičnih nogu i nepravilnih crta lica? I kao u priči, kad smo kod priča i bajki, dakle kao u priči (ili je i to bajka, eh, ne znam više, sve sam pozaboravljala) "carevo novo odijelo" svi vidimo da je car go, ali aplaudiramo ili zaista vjerujemo tuđim sugestijama, više nego rođenim očima?
E,dva lica...ovo je sada druga tema...ali sve je istina sto si napisala...pa,znamo zasto se te ''rahiticne''proglasavaju lepoticama...jer ih mogu uvuci u ''svakakve krpice''..koje ce se prodavati i doneti veliki profit...
Sve u sluzbi trgovine i novca...(mada mislim da se bas te anorekticno-tipikl curice proteruju....jer smo u prilici da danas i kod nas na Balkanu vidjamo one od 120kg(izvinjavam se krupnijim osobama.),kako idu golih stomacica i zategnutih pantalona bez imalo stida(ma i stid je vec odavno proteran...),nametajuci se kao nesto novo,takodje privlacno...drugacije i dopusteno...(mada licno mislim da takve osobe imaju jako puno problema same sa sobom...)
Hej..dva lica.Bajka ''Carevo novo odelo''/..je opet neka druga prica..pa da ne idemo opet u off topic..mozda...tu su druge stvari u pitanju...
Inace,lepota je odavno 'kako si ono rekla''izrugavana...izvrtana.''..
|
|
Poslao: 20 Jan 2010 05:16
|
Moja skromna malenkost niti želi nit' baš može prići temi iz ugla drugačijeg od onog subjektivnog... jer upravo subjektivnost jeste činilac toga da jednu istu stvar tj pojavu posmatramo na previše drugačijih načina.
Ja sam dugo (predugo) imao problema sa dismorfofobijom; toliko da sam još pre možda desetak godina s namerom otkrio taj termim - dismorfofobija, radije nego demofobija ili nešto slično, ali ne isto...
Od malena primećujem da sam, prosto, izgledom naglašenije drugačiji od drugih (pored apsolutno podrazumevajućih razlika u izgledu ljudi), najpre zbog i dan-danas krivog nosa, koji sam slomio još kad sam imao 3 ili 4 godine... ali i vidne (no ne ekstremne) asimetričnosti čitave glave, ne baš lica (zapravo, lice mi je umereno lepog izgleda, bar kad se posmatra spreda).
Jedna strana lica tj prednja strana glave mi je nazovi-normalna (u odnosu na drugu), dok mi je ova druga (desna) nekako nabreklija, otečenija. Isto tako mi je i potiljačni deo leve strane glave 'normalan', ali na desnoj strani nekako - čudno oblikovan, presečen, spljošten. Bukvalno mi je čitava lobanja asimetrična, što se itekako vidi kad god pomerite ugao posmatranja (polu-profil, profil), do te mere da mi se i senka glave (dakle, definisana samo konturama) drastično razlikuje u zavisnosti od toga kako sam okrenut (kojom stranom) izvoru svetlosti.
Čak mi je i desno oko malo 'suženije' u aspektu visine i čak i tu kosti čine da mi to oko uvek izgleda zatvorenije od levog; i kapak mi je malo spušten (a nije u pitanju ptoza, niti bilo koji poremećaj kontrole tj pokreta).
I bukvalno izgledam kao da imam dva lica, nisam, fizički, isti iz svakog ugla - a baš to stvara problem... jer nemam jedan, za Čoveka naviknuto stalan, izgled.
Kad se pogledam na fotografiji, snimku ili u ogledalu, kao da ne postoji ustaljena forma koja me definiše. ''Zdravo, ja sam Mladen i ovako izgledam...'' (''a sa druge strane i ovako, bez obzira na raspoloženje'' )
Ta dvojnost, koja se, čini mi se, projektuje i na ljudsku psihu, u smislu: izgleda prevrtljivo, sukobljavajuće, nepoverljivo i nesigurno, jeste ono što me brine - činjenica da ljudi iz onih informacija koje sami sakupljaju, sami i donose zaključke... mnogo više od pukog fizičkog postojanja.
A ranije nisam bio imun i na to - oduvek sam sklon umetnošću generalno, te sam i perfekcionista (do granice opsesivno-kompulsivnog ponašanja), pa mi je čitav život bio definisan težnji za estetskom lepotom, u kom god smislu. Nisam, nipošto, gurao 'u drugi plan' funkcionalnost stvari, zanemarivao ono što mora biti bitno pre svega ostalog (te bio i imalo iracionalan npr. zanemarivajući nečiji unutrašnji sklop zarad toga kako izgleda), ali mi je i izgled stvari i bića bio jedan od ideala...
Ovakvo stanje stvari je i dovelo do toga da (mimo ljudi koji su umeli da me kinje - i u detinjstvu i u odrslom dobu i bliski mi ljudi i neko ko me ne poznaje) više brinem o tome kakav utisak ostavljam samim svojim prisustvom, izgledom, radije nego ponašanjem ili, što je najgore, što skoro da i nisam brinuo o tome da mi, eto, npr. devijacija nosnog septuma stvara probleme pri disanju (ovo se proteže do nivoa gde u sred žvakanja hrane prilikom jela moram da zastanem, uzmem vazduh na usta, pošto kroz nos ne mogu dovoljno, udahnem i tek onda nastavim sa žvakanjem istog zalogaja; ili da ni leti ne smem da spavam s otvorenim prozorom, pošto dišem isključivo na usta i lako se prehladim ili dobijem upalu grla pri kretanju vazduha, a zimi - olako i bronhitis, nakon malo vremena disanja na hladnom vazduhu) ili što sam brinuo nakon što se bejah ugojio 25 kg zbog tri vezane povrede kolena i godinu i po dana posledičnog nekretanja (stalno u gipsu ili na štakama) itd.
Uvek je više bolelo kad mi i blizak drug kaže ''Ti si ružan'' ili kad slučajno shvatim kako nepoznati ljudi o meni pričaju kao o ''onom s krivim nosom''...
A znam da nas naše slabosti i nedostaci, ukoliko smo ih svesni, potpuno definišu => ili ćemo im težiti dok ih ne savladamo ili se boriti da ih suzbijemo ukoliko nas sputavaju!
Samo, kako suzbiti ono što mi je bez ikakvog sopstvenog udela dato?! Niti sam zainteresovan za neke plastične operacije niti ijedna može rešiti moju muku (ali svakako da ću ići bar na operaciju nosnog septuma, upravo zbog poseldica po moje fizičko zdravlje).
Zapravo, ja više ni ne želim da doživim promenu..! Baš zato što je to maltene sve što me je oblikovalo u ono što danas mentalno jesam.
Danas, itekako ume da me brine tuđ utisak, tuđe tumačenje onoga što je druga individua, ali ako neko želi preuranjeno da me 'otpiše', da me 'shvati' bez da čuje kako govorim par jezika, vidi kako crtam, čuje kako sviram i malo dublje otkrije u šta sam sve upućen - ni ja ne želim da žalim zbog nedobijene naklonosti takve osobe.
Pored svih onih stvari koje su mi odlikovale nadasve buran život, put bolesti i mentalne patnje jednake fizičkoj, ali i hrpe talenata koje sam mahom razvio u postojane sposobnosti, nikada nisam živeo vođen ispreturanim prioritetima. Zbog svega što mi se je dešavalo, zbog boravka i na bolnom tlu dna i toplog vazduha uzdignutosti, jedino što mi je bilo bitno je - da očuvam Čovekovu 'dušu'; svoju, ali i tuđu.
Konačno sam shvatio i odlučio da živim s ubeđenjem da je moje telo samo instrument moje unutrašnjosti, tek fragment, a nikako sveukupnost moga postojanja...
A razumem i ono što me je do skoro proganjalo - da ljudi, opet, o svemu mogu suditi poučeni jedino svojim skromnim iskustvom, svojom ograničenošću (koja ne mora biti tako mala), te da vrlo jednostrano barataju informacijama koje prikupljaju vidom, sluhom, mirisom, dodirom i ukusom... I ne krivim ih, ni najmanje. Zapravo sam zahvalan što sam sve ovo (i još pregršt drugih dešavanja) proživeo i preživeo, naučio da je tako duga krusada bila uzaludna, ali drugojako plodonosna...
I znam da ja sâm nikad neću drugome biti istovetni teret onom mom; oči su mi, svakim danom, sve otvorenije.
|
|