Snaga u coveku

19

Snaga u coveku

ПОЧЕТАК СНА

Нека ме недостојног ветар обавије
Куло с врхом ван времена на коју дишем
Тесно је небу у птици птици још више
Моје издвојено око ван главе бдије.

Одузимам свету име да га у предстварност скријем
Кад ништа не почиње јер нема места више
Кад ноћ од успаваних сила и смртоносне кише
Звери шумом уклете и мене сном убије.

Чистом ватром гоњен о шта ћу са оним
Што сам видео и чуо када ненађен роним
У простор пре речи где труне моја глава

Када летим и не мичем се ко човек који спава
Ружо без страха, сузо, одбегли ждрале,
Жалбо црних птица и тужне похвале?

Бранко Миљковић

Pero Zubac – Spiram te sa kože

Spiram te sa kože,
Sa minulih leta,
Miris hladnog limuna,
Zelen martovski prhut,
Iskašljavam te,
Talog ispod jezika,
Vreo šljunak u krvi,
Ljuštim te sa nokata
Oštrim nožem kajačem
Nema te, nema te,
Nema te.
Reči te se odriču i
u laž me ušuškuju,
Nisi postojala
sem u pesmama, nisi
postojala ni toliko
da bi se pomirili
sa iščeznućem,
Istresam te iz džepova
starih košulja,
Stružem te okom
sa fotografija
Stresam te sa kose,
Davni prosinački sneg,
Proklinjem pesme
u kojima stanuješ,
jedeš, spavaš, umivaš se,
Sve bih ti oprostio
samo da te ima,
Da ima krvi u tebi.
Srce od najfinijeg drveta
izvajao bih i pod rebra
ti ga sakrio,
More bih ti u san
donosio.
Vetrovi bi ti bili pokorni,
Kišama bih te uspavljivao,
Samo da te ima
imalo izvan reči,
Samo da postojiš.
Kako ćeš i ovu
Molitvu čitati
Ako te nema
Ako uporno tvrdiš
Da te nema,
Da sam te
Izmislio.

Bio je to mali gradić i jedan običan dečak u njemu. Odrastao je uz oca i majku, koji su pripadali tzv. radničkoj klasi. Za osmi rođendan dobio je od oca mali automobil i saznao šta znači zaljubiti se na prvi pogled. Noćima ga je otac uspavljivao pričama o brzim automobilima, o trkama i herojima koji su na njima pobeđivali, o ljudima koji su ceo svoj život posvetili izradi tih kola, o čitavom procesu njihove izrade i sreći kada se okrene ključ i čuje zvuk paljenja.
Sate posle škole je provodio u očevoj garaži, gledajući kako uporno pokušava da osposobi za vožnju, kola već odavno pregažena vremenom. Komšije, drugovi iz škole, pa i po koji rođak koji je slučajno zalutao na tu stranu, nisu razumeli njihovu strast prema automobilima i kao što to obično biva usled nedostatka razumevanja – ono što su dobijali
od njih je bio podsmeh, negodovanje izraženo klimanjem glavom i saveti da se ostave rđavog posla jer će im život proći
uzalud.
Prolazili su dani, meseci, godine, i u staroj garaži više nije bio dečak, već stariji čovek u isto toliko starom radničkom
odelu. Sedeo je na stolici i u tišini posmatrao kola, prikupljajući snagu da ustane i makar još jednom baci pogled pod haubu.
” Hahahaha, pa ti i dalje pokušavaš, rekao sam ti da ta olupina nikada neće upaliti” – čulo se sa ulaza u garažu.
Starac podiže glavu i ugleda svog prijatelja iz škole, kome je očigledno njegova ljubav prema kolima i dalje bila smešna.
Smirenim glasom odgovori: “Moje je da pokušavam, a da li će da upali ili ne, videćemo”
Prijatelj na to reče: “E budalo stara, ceo svoj život si posvetio tim kolima, pokušavajuci da ih popraviš, ni tvom ocu pre tebe to nije uspelo. Mogao si to vreme koje si imao u životu mnogo bolje da iskoristiš, a ti ga protraćio na glupu gomilu metala. Ništa dobro ti ta tvoja tvrdoglavost nije donela, umrećeš pokušavajuci, a ništa nisi postigao, hahaha”
Starac se nasmeši, a oči mu zablistaše kao kada mu je bilo osam godina i reče:
“Pre 50 godina sam upoznao svoju ženu, kada su joj kola stala nedaleko od moje garaže, i popravio ih zahvaljujući onome što sam naučio, radeći na svojim kolima. Posao, na kojem sam penziju dočekao, sam dobio savetujući jednog gospodina koja kola su najbolja da kupi, shodno njegovim zahtevima. Bio je to noviji model ove ‘olupine’. Sin mi je prvi put progovorio ‘tata’, dok smo sedeli u kolima, a ja mu pričao gde sve može da se odveze. Ova stara krntija mi je donela sva čuda ovog sveta i svaki dan kada okrenem ključ, ona u mom srcu uvek upale iz prve.”

Stvari za koje u životu mnogo godina radimo, zalažemo se i trudimo, možda se i ne ostvare, ali ono što dobijemo na tom putu, daje životu smisao i čini ga potpunim.

Marko Raič

Hvala Brano, dirljiva prica...Hvala ti... Zagrljaj

NAŠ NAJVEĆI STRAH


…biti živ najveći je strah koji ljudi osjećaju. Nije sam strah najveći strah koji osjećamo…ne, naš najveći strah je preuzeti rizik i biti ŽIV. Rizik da budemo živi i da izražavamo ono što zaista jesmo. Samo biti ono što jesmo, najveći je ljudski strah. Naučili smo svoj život živjeti zadovoljavajući potrebe drugih ljudi. Naučili smo živjeti prema stavovima drugih ljudi iz straha da ne budemo prihvaćeni, da za nekoga drugoga ne budemo dovoljno dobri.
Tokom tog procesa ‘pripitomljavanja’, mi stvaramo sliku o tome šta je savršenstvo, kako bismo pokušali biti dovoljno dobri. Stvaramo sliku sebe kakvi bismo morali biti da bi nas svi prihvatili. Naročito pokušavamo udovoljiti onima koji nas vole, kao što su naše mame i tate, velika braća i sestre, sveštenici i učitelji. Pokušavajući biti dovoljno dobri za njih, stvaramo sliku savršenosti, ali se u tu sliku ne uklapamo. Mi stvaramo tu sliku, ali ona nije stvarna. S tog stajališta nikada nećemo biti savršeni. Nikada! I budući da nismo savršeni, mi sebe odbacujemo. A nivo odbacivanja samoga sebe zavisi od toga koliko su odrasli bili djelotvorni u slamanju naše cjelovitosti. Nakon pripitomljavanja, više se ne radi o tome da budemo dovoljno dobri za nekog drugog; mi više nismo dobri ni za sami sebe, jer se ne uklapamo u svoju vlastitu zamisao o savršenstvu. Ne možemo sami sebi oprostiti što nismo ono što bismo željeli biti, ili bolje rečeno, ono što vjerujemo da bismo trebali biti. Ne možemo oprostiti sebi što nismo savršeni.
Znamo da nismo ono što vjerujemo da bismo trebali biti, zato osjećamo da smo lažni, osjećamo da smo osujećeni i nepošteni. Pokušavamo se sakriti i pretvaramo se da smo ono što nismo. Posljedica toga je da se osjećamo neoriginalno i nosimo društvene maske kako bismo druge spriječili da to saznaju. Uplašeni smo da bi neko drugi primjetio da nismo ono što glumimo da jesmo. A druge prosuđujemo prema svojoj zamisli o savršenstvu, pa je prirodno da ni oni ne ispunjavaju naša očekivanja.
Sebe ne poštujemo samo da bismo ugodili drugima. Čak i nanosimo bol svome fizičkom tijelu kako bi nas drugi prihvatili. Tinejdžeri npr. uzimaju droge samo da bi izbjegli odbacivanje drugih tinejdžera. Nisu svjesni da je problem u tome što oni sami sebe ne prihvataju. Sami sebe odbacuju, jer nisu ono što se pretvaraju da jesu. Žele biti drugačiji, ali nisu…i zbog toga osjećaju stid i krivnju. Ljudi se beskonačno kažnjavaju zbog toga što nisu ono što vjeruju da bi trebali biti. Zloupotrebljavaju sami sebe, a i druge navode da ih zloupotrebljavaju.
Imamo potrebu da nas drugi prihvataju i vole, ali mi sami ne možemo prihvatiti i voljeti sebe. Što više volimo sebe to ćemo manje doživljavati vlastitu zloupotrebu. To što se zlostavljamo proizilazi iz toga što sebe odbacujemo, a odbacivanje samih sebe proizilazi iz toga što imamo zamisao onoga šta znači biti savršen, a nikad ne dostižemo taj uzor. Naša zamisao savršenosti razlog je što sami sebe odbacujemo; zbog toga i ne prihvatamo sebe onakvima kakvi jesmo i zbog toga ne prihvatamo ni druge onakvima kakvi jesu.

Don Miguel Ruiz

ODRICANJE


Otvorio sam knjigu nasumice i naišao na priču o Aleksandru Makedonskom. Car je, priča se tu, dobio na poklon divne posude od stakla. Poklon mu se veoma svidio, a ipak je sve polupao.

“Zašto? Zar nije lijepo?” pitali su ga.
“Baš zato” odgovorio je on. “Toliko su lijepe, da bi mi bilo teško da ih izgubim. A s vremenom bi se jedna po jedna razbijala, i ja bih žalio više nego sada.”

Priča je naivna, a opet me zaprepastila. Smisao je gorak: čovjek treba da se odreče svega što bi mogao da zavoli, jer su gubitak i razočarenje neizbježni. Moramo se odreći ljubavi, da je ne izgubimo. Moramo uništiti svoju ljubav, da je ne unište drugi. Moramo se odreći svakog vezivanja, zbog mogućeg žaljenja.

Misao je surovo beznadna. Ne možemo uništiti sve što volimo, uvijek će ostati mogućnost da nam to unište drugi.

Meša Selimović

SEDAM TEORIJA O MOTIVACIJI


Šta god o motivaciji govorili ili slušali, sve se svodi na dilemu – motiviše li zaposlene isključivo novac ili ih pokreće i nešto drugo, kao slobodno vrijeme, dodatno obrazovanje, dobra radna okolina, novi izazovi.
Dodatni izazov kompanijama, čiji lideri žele motivisane zaposlene, u ovom vremenu jeste i to da će zbog usporavanja privrednog rasta, rastuće inflacije i globalno loših poslovnih prilika biti u situaciji da imaju manje novca za motivisanje zaposlenih, a mnogi na prvi pogled nefinansijski modeli motivacije, poput postdiplomskih studija, raznih treninga, izgradnje timova i sličnog, zapravo počivaju na trošenju kompanijskog novca.
Motivisanje zaposlenih bez materijalnih ulaganja biće jako teško, a ponegde možda i nemoguće. Iako se naoko može činiti jednostavnim, priča o tome kako motivisati zaposlene višestruko je složena kad se samo malo zagrebe ispod površine.
Naučnici se u istraživanjima već stotinu godina trude da dokažu kako novac u obliku plate, bonusa, stimulacije, službenog automobila ili laptopa nije prvi, najvrjedniji i neprikosnoveni motivator. Na prestolje uzdižu zanimljiv posao i ostvarenje uspjeha.
Međutim, koga god na ovim prostorima ozbiljnije da pitate šta ga motiviše, novac će biti ako ne prvi, onda sigurno drugi najvažniji činilac zbog kog se bude, odijevaju i odlaze na posao.

Sedam teorija i primjena

Teorija potreba – izvor motivacije je nesvjestan, vođen potrebama, pa je primjena teorije vrlo ograničena,
Teorija pravednosti – nastoji da smanji osjećaj napetosti zbog uočene nepravde, primjena joj je ograničena jer se doživljaj nepravde može ublažiti i na druge načine, a ne samo pojačanom motivacijom,
Teorija očekivanja – izvor motivacije je odnos između željenih rezultata, nagrade za učinak i uloženi trud, primjena joj je uspješna jer odgovara na pitanje zašto se ljudi više trude,
Teorija jačanja – drži da je izvor motivacije nagrada za učinak, primjena joj je umjereno uspješna jer nagrađivanje može biti efikasno na nekim poslovima, ali se, kad je riječ o pokušaju promjene ponašanja zaposlenih, pojavljuju etički problemi,
Teorija postavljanja ciljeva – izvor motivacije je usmjeravanje ponašanja prema postavljanju ciljeva, primjena joj je uspješna jer se ciljevi mogu postavljati na svim poslovima,
Teorija samoregulacije – smatra da je izvor motivacije praćenje povratne informacije o obavljenom poslu sročene tako da povećava dostižnost ciljeva, primjena joj je uspješna jer firma može zaposlenom da pruži takvu povratnu informaciju,
Teorija karakteristika posla – izvori motivacije ljudi nalaze se u poslu zato što imaju snažnu želju za uspjehom, primjena je umjereno uspješna jer nije jasno da li je u opisu posla riječ o nečem što određuje kompanija ili o subjektivnom utisku zaposlenog.

**

Sedam savjeta za bolju motivaciju

Osigurajte da motivi i vrijednosti zaposlenih odgovaraju radnom mjestu,
Osigurajte da posao zaposlenih bude trajno privlačan i skladan sa njegovim motivima i vrednostima,
Definišite ciljeve posla na način da oni budu jasni, izazovni, privlačni i mogući,
Osigurajte zaposlenima lične i materijalne resurse koji će osigurati efikasnost,
Kreirajte okruženje koje pojedincu pruža društvenu podršku,
Osnažite radna svojstva zaposlenih,
Uskladite sve te elemente u dosljedan sociotehnološki sistem.

Braćo, ne bojte se grehova ljudskih, volite čoveka i u grehu njegovom, jer kad ko voli čoveka grešnog, to je već slika Božanske ljubavi i vrhunac je ljubavi na zemlji. Volite sve stvorenje Božje i celokupno i svaku mrvicu. Svaki listić, svaku zraku Božju volite. Volite životinje, volite bilje, volite svaku stvar. Budeš li voleo svaku stvar – i tajnu ćeš Božju razumeti u stvarima. A shvatiš li je jedared, ti ćeš je posle neumorno početi poznavati sve dalje i više, svakodnevno. I zavolećeš, najzad, sav svet vascelom i vasionom ljubavlju. Životinje volite: njima je Bog dao klicu misli i tihu radost. Nemojte im je narušavati i remetiti, ne mučite ih, ne oduzimajte im radost, ne protivite se misli Božjoj. Čoveče, ne uznosi se, ne misli da si bolji od životinje: one su bezgrešne, a ti, sa svojim veličanstvom, ti samo gnojiš zemlju svojom pojavom, na njoj trag svoj gnojni ostavljaš posle sebe, - i to, avaj, skoro svaki, svaki između nas!
Decu volite naročito, jer ona su bezgrešna kao anđeli i žive da bi nas razdragala i usrećila; ona žive zarad čišćenja srdaca naših, kao neki putokaz za nas. Teško onome ko uvredi dete...

F.M. Dostojevski, "Braća Karamazovi"

O SMOKVI

Šta misliš, da li postoji iko na ovome svetu ko se rodio obučen? Vidiš, baš je takvim čudom Bog obdario smokvu. Cvet joj je zaodenuo u jednostavnu haljinu ispod koje se sve događa, van domašaja radoznalih očiju. Pod tim plaštom ona cveta, praši se, plodonosi i to bez ikakvog razmetanja. Nema tu zanosnih eksplozija boja, mirisa, eteričnih ulja, niti drugih mamaca za društvo. Prosto, svoj život provodi u gotovo monaškom miru. Jedino je opsedaju u vreme zrenja, ali i to traje onoliko koliko se u manastiru slave Božić i Uskrs.
Čini se kao da ima neku misiju, kao da čeka neko vreme pa da objavi eonsku mudrost. A kada bolje pogledaš, takvo joj je i veoma retko društvo. Niko ne pamti niti zapisuje kako su pod smokvom trčala i larmala deca ili se pravili kakvi pirovi, ali postoji reč o Adamu i Evi koji su, po progonstvu, spleli pregače od lišća ovog svetog drveta i otišli za sudbinom bez mnogo smetanja. Drevne priče govore o njoj, kao usamnjenom otelotvorenju nekog božanstva, pod čijim su se okriljem izvodili verski rituali. Pominju se još i pustinjaci koje obuzme sreća pri susretu sa smokvom, jer su najradije sedeli pod njom i prepuštali se svom duhovnom podvizavanju.
Kakva je to sila koja ljude nagoni da se prema njoj ophode sa strahopoštovanjem, još od iskona?
Možda ima neke istine u legendama prastarih naroda koji smokvu opisuju kao gorostasa koji se krošnjom izdiže visoko iznad ostalog drveća, zato što korenom crpi vulkansku snagu, a krošnjom hvata sunčeve seni, tako da se kroz nju u jedan mah susreću i zemaljski i vasionski tokovi.
Ako ti se nekada upriliči da naiđeš na smokvu, negde daleko od ljudi, seti se da je ona Bogom dana da podseća na jednostavnost, duhovno prosvetljenje i mir preko potreban srcu i duši, pa sedi malo pod njom i promisli o sebi i bližnjima. Možda ti dođe u pamet nešto neočekivano ili davno propušteno, pa neprimećeno, a od osobite važnosti.

Dodje mi ponekad

Dodje mi ponekad
Da legnem kraj reke,
Da se istecem sa njom ili
Da ostanem na dnu, da mi isperu vode
srce i dusu.

Dodje mi ponekad
Da brojim rastajuce zvezde
I da gledam plavetnilo neba kuda
Krstare namrgodjeni oblaci.

Dodje mi ponekad
Da legnem kraj reke,
Jer obuhvata me neka luckasta tuga
Onda kad stojim i pratim
zelene talase
Od obale do obale.

Dodje mi ponekad
Da se valjam po travi
Zajedno sa senkama pasa koji laju
Na duvarskom satu,
(Sat koji ne otkucava ponoc).

Dodje mi ponekad
Da pijuckam reku od izvora
do usca,
Jer hocu da sretnem
zlatnu ribicu.

Dušan Bajski

Ko je trenutno na forumu
 

Ukupno su 996 korisnika na forumu :: 38 registrovanih, 9 sakrivenih i 949 gosta   ::   [ Administrator ] [ Supermoderator ] [ Moderator ] :: Detaljnije

Najviše korisnika na forumu ikad bilo je 3466 - dana 01 Jun 2021 17:07

Korisnici koji su trenutno na forumu:
Korisnici trenutno na forumu: 357magnum, _Sale, babaroga, bojank, bokisha253, Brana01, danilopu, doktor1964, drimer, Duh sa sekirom, dule10savic, elenemste, Excalibur13, FOX, galijot, Georgius, goxin, Ivica1102, Kubovac, Luka Blažević, Magistar78, mercedesamg, milos.cbr, Motocar, nemkea71, nextyamb, pacika, pein, procesor, royst33, sevenino, slonic_tonic, Steeeefan, trajkoni018, vlada035, Yugol33, YugoSlav, zdrebac