Snaga u coveku

22

Snaga u coveku

Vidim da se u svetu sve više novina gasi; listovi se zatvaraju, novinari ostaju bez posla, nekadašnji čitaoci novina sada ih čitaju preko kompjutera. Ali to nije ni izbliza isto. A i drukčije se postaje novinar.

Ne postoje više tajanstvene redakcijske jazbine u koje dečaci, koji će jednoga dana biti novinari, ulaze plašljivo među novinske vukove sa prvim tekstovima u oznojenim šakama. Najpre ih niko neće potpisivati, a zatim će im ispod članka odštampati početna slova imena i prezimena. Dok dođu do punog potpisa moraće da popiju mnogo vinjaka i piva sa starijim kolegama. Postaće magično povezani sa svojim listom i boriće se za njega, hvatati za gušu, objašnjavati da je i pored svega najbolji.
Danas se novinari kao u kakvom inkubatoru rađaju neprimetno u kompjuterima. Svako može da izdaje sam svoje novine, svako je osamljen iznad tastature svog kompjutera. Priznajem, pripadam onom pokolenju koje ne ume ni da ga uključi , a i da mi to pođe za rukom iz ekrana će povrveti gomile engleskih skraćenica i znakova. Neverovatno, novi dečaci i devojčice igraju se sa njima bez muke. Za razliku od nas oni nisu videli svet niti ga osetili pod đonovima svojih cipela ali manje-više svi znaju engleski koji mi do kraja nikada nismo naučili.

Kako se to dogodilo? Verovatno onih godina kada su dva magična slova zamenila sve ostalo i osvojila svet – OK. Ona su oterala u zaborav čak i naše prastaro tradicionalno BRE. Današnji dečaci, može se reći, su uglavnom sanjari koji žive u virtuelnom svetu. Oni znaju svaki njujorški ugao ulice i avenije, sve orkestre i sva mesta u modi, ali samo ne znaju kako je to ostati tamo bez dolara u džepu. U njihovim sirotim sobičcima rascvetava se sa ekrana i svetli veliki svet kroz koji prolaze, lunjaju kroz njega, muvaju se i kao da žive tamo sve dok ne ugase kompjuter, a iz tame se pojavi ponovo miris kiselog kupusa i zaprške.
Sa novinama smo se zbližili još od malih nogu. Mnogi od nas su na novinama koje im je kupovao otac naučili da čitaju. A kada su odrasli naučili su i jedinstvenu veštinu koja je postojala samo u socijalizmu – čitanje među redovima. Ta veština je podrazumevala istančano osećanje predviđanja među redovima onog koji je govorio sasvim suprotne stvari. Uz to, svaki list poseduje svoju posebnu boju, miris i kvalitet hartije koji se oseća pod prstima. Tako je Politika donedavno bila siva i ozbiljna, a žućkasti je papir Borbe ličio na betonske stupce Pravde. Novosti su pod prstima oduvek imale posebnu taktilnost - stvari koje je nemoguće osetiti na staklastom ekranu kompjutera. Sa njima je prestao i ritual jutarnjeg čitanja novina po kafanama, na trotoaru. Čovek, naime, prilično glupo izgleda sa laptopom na kariranom stolnjaku pokraj kafe zvane komplet (džezva, šoljica, šećer, ratluk na čačkalici). Na kompjuteru su sve informacije iste; staklaste i bezlične, kao da su pisane sve u jednoj redakciji.

„Čovek dvadesetog veka će bludničiti i čitati novine” pisao je Alber Kami u svojim „Sveskama”.

Sem toga, novine su same po sebi poetična stvar. Novine kao sirotinjski stolnjak na sanduku molera na kojima je vekna hleba koja se još puši, pola kile švargle i dva velika paradajza koja kad se jedu cure niz bradu a koji su najbolji onda kad se Cigani njima gađaju. Savijena Politika u džepu Gvozdena koju je naslikao Mića Popović. Rastvorene novine preko lica posle ručka kao odbrana od nasrtljivih muva.
Novine složene u oblik napoleonovske kape kada se kreči stan. Fišek od novina sa kilo mladih trešanja ili buket cveća na Kalenića pijaci gde se najlepši buketi pakuju u novine: „Cveće za gospođu, Politika za njenog muža”. Novine kojima se zaklanjamo od iznenadnog pljuska dok pretrčavamo ulicu. Novine u desnom džepu kao znak raspoznavanja na sastanku sa nepoznatom devojkom.

Nisam primetio da na internetu postoji jedna neophodna stvar za novine, to su čitulje koje ujutru prelistamo potajno se radujući što još uvek pijemo kafu i to zaslađenu sa jednom od tri smrti: so, šećer i brašno. (Zaboravili su samo kokain.)
Novine koje se podmeću gostu koji dolazi sa bljuzgavice da mu se otopi sneg sa cipela da bi spasili ionako dotrajali parket.
Novine kojima se pali vatra u furuni; njihov blagosloveni plamen ugrejaće naše hladne sirotinjske sobičke.
Raširene novine na stolu na kojima je baka ostavljala okruglasto testo za vanilice da se prosuši.
Novine od kojih deca prave cepeline i bacaju sa terase na ulicu.
Novine u otmenim svetskim kafeima na trsci (kojoj niko ne zna ime) kada se po onome šta drže u rukama raspoznaju ko je ko. Poslednji takvi trščani okviri za novine viđeni su pedesetih godina u kafeu Ruski car u Knez Mihailovoj i bili su okačeni na čiviluku. Tada sam u rukama tih časnih staraca, generacija koja je davno izumrla, prvi put u životu video da postoje i neke druge novine koje se zovu Mond, La Republika, Financial Times, Time, a ne samo Borba i Komunist.
Novine imaju svoje posebne dragocene mirise; i zatvorenih očiju razlikovaću jedne od drugih. Vjesnik od novosadskog Dnevnika, na primer.

Otkada nisam čuo: „Daću te u novine “! Ko danas kaže „staviću te u kompjuter“.
Stric Arsena Dedića, pokojni Krsto Dedić, umirovljeni stolar, imao je psa Džekija koga je izjutra puštao iz avlije u Ulici Nikole Tesle sa vrha Šibenika da mu donese Politiku sa kioska. Na šibenskom trgu zvanom Poljana stajala su tri kioska: Vjesnik, Borba i Politika. Džeki bi stao ispred kioska Politike i zalajao dva puta kratko pa bi mu prodavac dao smotanu Politiku u zube a on bi otrčao onako kereći ukoso preko trga sve do kuće, dok su mu žitelji tog lepog grada videvši ga sa Politikom psovali četničku mater. O njemu su pisale i novine u svoje vreme. Bio je to prvi srpski pas nacionalista u Dalmaciji.

Ne treba zaboraviti ni pažljivo izrezana sredstva informisanja isečena i nabodena na veliki ekser u poljskom klozetu koji škripi i stenje na vetru, gde čitalac može da se upozna sa najznačajnijim događajima nekog dana protekle godine.
Ne, ne neću da kažem, kompjuter je odlična stvar, ali još nisam video nikoga kako laptopom izvlači visoki sjaj iz stakala na prozorima.


(Poslednja kolumna Mome Kapora, objavljena 18. februara 2010. u nedeljniku "NIN" : 'Pohvala novinarima')

Jovan Ducic, Blago cara Radovana:
O sreći (Glava 1)



Svaka je filozofija tužna. Ako govorite duže o sreći, vi ćete se naposletku osećati pomalo nesrećnim. Nema nijedne velike istine čovekove o kojoj se sme do kraja misliti bez opasnosti za svoju misao: ni o religiji, ni o ljubavi, ni o smrti. Sve što je duboko, izgleda na dnu tamno i neveselo; i ni u jedan se ponor ne daje dugo gledati bez vrtoglavice i užasa. Koliko više razmišljate o životu, sve se više otvaraju njegove zasede i pokazuju njegova bespuća. Zato ako puno govorite o nesrećama u životu, najzad više ne vidite život nego nesreće. – Odista, čovek živi celog veka u nebrojnim opasnostima, ali ipak se dogaða da veliki broj ljudi prožive ceo život ne dočekavši nikakve naročite nesreće. Čak mnogim ljudima proteče život kao lepa reka Aretuza, koja je najpre imala svoj izvor u Peloponezu, a zatim nesmetano pronela svoje slatke vode kroz celo more do Sicilije, da isto tako slatka izbije onamo iz novog izvora. Užasi života postanu jednim delom naše sudbine samo ako su u njih naročito udubljujemo. – Ima blaženog sveta koji ne veruje u zlo, a ima i drugih ljudi koji nisu nikad verovali ni u nesreću; meðutim, ni jedni ni drugi nisi tim izgubili više nego oni koji su sva zla premerili i sve nesreće prebrojali. Naprotiv, mnoge nesreće ne bismo možda ni izbegli da smo na njih dugo mislili, kao što je slučaj da čovek dobije baš onu bolest na koju najviše misli. – Mnogi se ljudi tuže da im proðe ceo vek tražeći životu njegov smisao, koji, ako uopšte postoji, i nije drugde nego u samom traženju. Ko smisao života nije tražio, taj nije živeo; ali ko ga je tražio, taj nikad nije bio dovoljno srećan.

Sreća, dakle, nije ideja nego iluzija, pošto sreća nije stvar razuma, nego stvar uobraženja. Zato čovek veruje da je srećan i kad nije srećan. Ali i nesreća je tako isto utopija kao i sreća, jer na stotinu nesreća ima izvesno polovinu izmišljenih i uobraženih. Zato se može govoriti samo o tom šta može biti predmet sreće ili nesreće, ali se ne daje govoriti o tome ko je srećan, a ko nesrećan. Ko misli da je srećan, on je odista srećan. Nemoguće bi nekom bilo dokazati da nije srećan samo formulama ili doktrinama o sreći. Meðutim, izmišljena sreća ili uobražena nesreća, to su ipak potpune stvarnosti: jer mogu trajati celog života, i jer je svaki čovek uveren u ono što oseća i kad nije uveren u ono što misli.

Najmanje su srećni oni ljudi koji bi imali sve razloge da budu srećni. Ima ljudi koji su gospodari zlatnih rudnika, a ne osećaju se srećnim; a ima ljudi koji se ne osećaju nesrećnim ni posle kakvog slučaja koji bi drugi smatrali katastrofom ljudskog života. Znači da je sreća jedna stvar mišljenja, i da sama za sebe ništa ne predstavlja. Sreća, to je ipak samo jedna fikcija. A ako sreća postoji, onda je ona samo u željama, jer je želja pokret i akcija, znači jedini život i jedina prava radost. – Neosporno, ima i ljudi koji ne umeju biti srećni ni sa ma kakvim vrlinama, ili ma kolikim bogatstvom. Ima i ljudi roðenih za nesreću, kao što su drugi roðeni za muziku. Treba imati nekakav talenat za sreću, kao što treba imati puno duše da se bude istinski nesrećan. Mali ljudi mogu biti srećni, ali mali ljudi ne umeju biti nesrećni.

Bogatsvo nije glavni uslov za sreću, ma koliko izgledalo da jeste. Na lepim srebrnim monetama Fokeje i Mitilene, stajali su reljefi boginje Afrodite i pesnikinje Sapfe, kao da je time rečeno da iznad sreće u bogatsvu, stoji nenadmašna sreća u ljubavi i lepoti. Ali lepota i ljubav, to su sreće koje nisu dovoljne bednom čoveku, jer je on uplašen i prestravljen životom otkad je počeo da hodi po suncu. Zato je uvek i mislio da je zlato jedini izvor sigurnosti za njegov život. – Izvor sigurnosti, ali ne i sreće. U prirodi je čoveka da kad misli, on misli samo uporeðujući, i ne postoji misao drukčije nego prema analogiji. A materijalno bogatstvo je baš nešto što se najlakše uporeðuje sa drugim bogatstvima, ali i koje u tim poreðenjima samo gubi. Zato materijalno bogatstvo ne može nikad biti punom srećom. Samo sreća usamljena, nedeljiva, neuporediva, i sreća koja stoji po strani svih drugih čovekovih blagodeti, to je sreća svih sreća, središni nerv naše ljubavi za život, prava čovekova iluzija o sudbini. Takva nedeljiva sreća jesu genije, hrabrost, čast. Nedeljiva i neuporediva sreća jeste samo slava.

Sve su velike sreće slučajne, i nema čoveka koji je izmislio jednu sreću. Nije tačno rečeno da je svaki čovek kovač svoje sreće; tačno je, naprotiv, da je čovek uvek sam kovač svoje nesreće. Jer od hiljadu nesreća ima samo jedna koja nas snalazi od Boga, a to je smrt, iako smrt nije nesreća, ili bar ne najveća. Sve druge bede su delo čovekovo, čak i sama njegova bolest. Zato ako su sreće slučajne, nesreće nisu slučajne. Za svaku našu nesreću kriva je ili naša lakoumnost, ili naša gordeljivost, ili naša glupost, ili naš porok. I za fizičke bolesti su krive samo naše duhovne bolesti, nezdrave i poročne misli. Za nesreće novčane, kriva je ili naša lakoumnost ili naša senzualnost. Čak i čovek koji je pregažen na ulici može najpre da krivi sebe a tek onda da krivi drugog. – Zato čovek kroz ceo život čini sebi samom više zla nego dobra. Što uspemo našom pameću, pokvarimo našom ćudi; a što uspemo našom dobrotom, upropastimo našim porocima; i, najzad, što postignemo svojom mudrošću, izgubimo našim temperamentom. Jer ima nešto jače i presudnije od svih naših sila, a to su naše slabosti. – I antički svet je znao za neprijateljstvo čoveka prema sebi samom. Lukrecije, veliki pesnik govori na jednom mestu o neredima u duši čoveka, kojih nabraja pet: oholost, razvrat, razdražljivost, raskoš, lenost. Odista, sva mudrost čovekova treba da služi samo tome da sam sebi ne pravi zlo. Treba se čuvati više sebe nego svih svojih zlotvora. Čovek koji za svoje nesreće krivi drugog, već tim pokazuje da je ili malouman ili krivouman, čak i rðav. Nauka o tome kako treba misliti, logika, i nauka kako treba biti dobar, moral, i nisu stvarno ništa drugo nego učenje kako da čovek sam sebi ne iskiva nesreće i ne stvara neprijatelje.

Blago cara Radovana - O ljubavi


U ljubavi se oseca vise nego sto treba, pati vise nego sto misli,
sanja vise nego sto se zivi, i kaze i ono u sta ni sami ne verujemo.
Zaljubljeni se danas ocajno vole, kao sto sutra mogu da se ocajno
omrznu bez stvarnog povoda, kao sto su se i zavoleli bez stvarnog
povoda.


Zaljubljeni covek misli da uvek voli prvi put, iako je pre toga
sto puta voleo; a dogadja se cak da veruje kako je odista samo ovaj
put istinski voleo.


Ljubav je nacesce jedno veliko mastanje, jer smo izmislili sve
vrline kod zene koju volimo, i uobrazili da su sve srece mogucne,
i zakljucili da su sve prepone sitne i neznatne.


Ljubav je ozbiljna i sveta stvar, ali su zaljubljenici - zacudo,
- uvek smesni za sve ostale ljude. Dovoljno je da vam neko ispovedi
da je zaljubljen, pa da mu u vasim ocima padne cena.


Zene ne zna da postuje, nego da voli. Zene ne traze ni da vi njih
postujete, nego da ih volite. Postovanje za njih znaci odsustvo svake
ljubavi, nesto hladno i iz glave, a ne nesto preosecajno i iz duse.
One veruju da nekog treba najpre voleti, kako bi ga zatim isitnski
postovale, a ljudi misle obratno. Zene misle: gde je mnogo postovanja,
tu je malo ljubavi. Zene imaju stalnu potrebu da budu voljene, i kad
one same ne vole, i zato se cesto predaju i ljudima koji su im inace
fizicki nemili.


Sve zene vole bogatase, jer je zena uvek siromah. Pametnih se
boje...


Zene pocnu da ljube samo onda kad su voljene, ili bar kad misle
da su vec voljene. Inicijativa ljubavi uvek dolazi od coveka. Zena
hoce vise da bude voljena, nego da sama voli; i vise da je zele,
nego da je vole. Ona ne samo da prva ne voli, nego prva i ne bira.
Covek joj se moze naoko i da dopada, ali je retko da ga prva zavoli.
Zena moze da se zanese za bogatasem ili artistom, za vojnikom ili
sportistom, za lepim ili za umnim, ali se najzad dadne, cesto za
ceo zivot, sasvim drukcijem coveku nego kakvog je zamisljala i
zelela. Ona uvek podlegne jacem, a ne lepsem i umnijem, ni boljem
i milijem. Retko koja zena visi o ruci coveka koji je bio odista
covek njenog ukusa... Padajuci pred jakim a ne pred dobrim i lepim,
zena ne razume duh nego volju, ni lepotu nego nameru.


Govoriti o ljubavi, to je vec pomalo voleti. Nikad zena ne govori
o ljubavi s nekim koji joj se ne svidja kao covek, i kojeg nikad ne
bi mogla voleti ili pozeleti....


Ima ljudi na koje ni muva nece da padne.


Covek koji je postuje zenu, ne postuje ni ljubav za zenu.


Ima vrlo malo sveta srecnog u ljubavi. Ljubav napravi vise nesrecnih
nego srecnih, i vise bede nego radosti... Ljubav je najvece nespokojstvo
i nasilje nad sobom i nad drugima.


Prvi znak ljubavi jedne zene, to je kad zeli da se osami i izdvoji
iz sveta. Zena koja odmah ne napusti svoje dotadasnje navike, vara
i sebe i coveka o svojoj ljubavi. Jedan dokaz zenine ljubavi, to
je kult svakog vaseg momenta, svake vase navike, svakog vaseg predmeta.
Istinski zaljubljena zena postaje fetisist. Ona, kao svraka, cuva sve
sto je covek imao u rukama: njegov cvetic, sliku, olovku, dugme,
cigaretu, neupaljenu ili upola ispusenu. Ona u svemu vidi njega, i
sve pobozno prinosi k ustima.


Ako ljubav zavisi od nase slobodne volje, zasto ne prestanu da
vole oni koji bi hteli da prestanu; naprotiv, placu od bola i
robuju ljubavi, cak i oni ponosni ljudi koji inace smatraju ropstvo
za najvece zlo; i rado se lisavaju zbog ljubavi neceg cega se inace
nikada nisu hteli odreci; i nose svoju ljubav kao bolest ili okov;
i zive u strahu da ne izgube samo onog kog vole.


Jovan Ducic

KAKO ZNATE DA STE SRELI SVOG ŽIVOTNOG SAPUTNIKA?

Tražite ljubavnu vezu koja vremenom postaje sve bolja, sa sve većim divljenjem, sa povjerenjem koje izrasta iz oluja.

Sa ovim čovjekom sam uvidjela da je moguće da dostignem intezivnu intimnost i radost. Mislila sam ranije da su to samo moje posebne potrebe, moja lična obilježja životnog druga. Sada mislim da možemo biti svačiji, ali da se bojimo da ih nećemo pronaći i onda pokušavamo da se zadovoljimo sa manjim.
Kako bi se usudili da zahtijevamo intimnost i radost, ako je najbolje što možemo pronaći mlaki ljubavnik i blaga sreća.
A ipak u srcu znamo da će mlako preći u hladno, blaga sreće će se pretvoriti u bezimenu tugu, gunđava pitanja: Da li je ovo ljubav moga života? Da li je to sve? Da li sam zato ovde?
U srcu znamo da mora postojati nešto više i čeznemo za onim što nikada nismo otkrili. Toliko često polovina jednog para želi da se uzdigne, a druga polovina je vuče nadolje.
Jedno ide naprijed, a drugo se trudi da za svakih dva koraka naprijed, mora da se vrati tri koraka unazad.
Bolje upoznati samo sreću, mislila sam, voljeti moje prijatelje i moju mačku, bolje čekati na životnog druga koji nikad ne dolazi, no napraviti tako tup kompromis.

Životni drug je neko čije brave odgovaraju svim našim ključevima, a ključevi odgovaraju svim našim bravama. Kad se osjećamo dovoljno bezbjednim da otvorimo brave, naše najiskrenije ja izlazi i onda možemo biti potpuno i iskreno ono što smo.
Možemo biti zaista onakvi kakvi jesmo, a da se ne pretvaramo.
Bez obzira na sve, što može oko nas da se poremeti, sa tom jednom osobom smo sigurni u našem vlastitom raju. Naš životni drug je neko ko dijeli sa nama najdublje čežnje, naš smisao, naša uvjerenja.

Naš životni drug je neko ko život donosi u život.

Ali na kraju krajeva i nije važno da li se slažemo ili ne, ili ko je u pravu. Ono što je zaista važno jeste šta se dešava između nas dvoje i da li se stalno mijenjamo, razvijamo i volimo jedno drugo sve više i više!

Jedino što je važno, na kraju našeg boravka na zemlji jeste, koliko smo dobro znali da volimo, kakav je bio kvalitet naše ljubavi!

Ričard Bah – Most preko Vječnosti

ODOLITE IZAZOVU DA KRITIKUJETE


Kada osuđujemo, ili kritikujemo nekoga, to ne govori ništa o toj osobi, već o nama i o našoj potrebi da budemo kritični.
Ukoliko ste u nekom društvu i slušate tipične kritike na račun drugih, a zatim kad stignete kući i razmislite koliko uistinu dobrog sve te kritike čine da bi svijet učinile ljepšim, shvatićete isto što i ja: Nula! Ništa! Ne doprinose nimalo. Ali to nije sve. Biti kritičan ne samo da ništa ne rješava, već doprinosi bijesu i sumnji. Uostalom, niko od nas ne voli kada ga kritikuju. Mi se često ili branimo ili povlačimo kada nas kritikuju. Osoba koja osjeća da je napadnuta vjerovatno će uraditi jednu od ovih stvari: ili će se povući u strahu, ili će postiđena napasti ili pobjesniti. Koliko često vam se dešavalo da ste nekoga kritikovali, a da vam je ta osoba odgovorila: “Baš ti hvala što si istakao moje mane. Zaista to cijenim.”?
Kritikovanje, poput psovanja, zapravo nije ništa drugo nego loša navika. To je nešto što smo navikli da radimo, poznato nam je to osjećanje. Daje nam utisak da nešto radimo i otvara temu za razgovor.
Ako samo za trenutak obratite pažnju na to kako se zaista osjećate odmah pošto ste izrekli kritiku, primjetićete da ste pomalo posramljeni, skoro kao da ste vi taj kome je kritika upućena. Razlog što je ovo istina sastoji se u tome da u trenutku u kojem kritikujemo dajemo ustvari izjavu i svijetu i sebi: “Imam potrebu da budem i kritičan.” To nije nešto što sa ponosom priznajemo.
Rješenje je da ulovite sebe u trenutku kada se kritički ponašate. Stoga obratite pažnju na to koliko često kritikujete i koliko se loše zbog toga osjećate.

Ričard Karlson

ODRICANJE


Otvorio sam knjigu nasumice i naišao na priču o Aleksandru Makedonskom. Car je, priča se tu, dobio na poklon divne posude od stakla. Poklon mu se veoma svidio, a ipak je sve polupao.

“Zašto? Zar nije lijepo?” pitali su ga.
“Baš zato” odgovorio je on. “Toliko su lijepe, da bi mi bilo teško da ih izgubim. A s vremenom bi se jedna po jedna razbijala, i ja bih žalio više nego sada.”

Priča je naivna, a opet me zaprepastila. Smisao je gorak: čovjek treba da se odreče svega što bi mogao da zavoli, jer su gubitak i razočarenje neizbježni. Moramo se odreći ljubavi, da je ne izgubimo. Moramo uništiti svoju ljubav, da je ne unište drugi. Moramo se odreći svakog vezivanja, zbog mogućeg žaljenja.

Misao je surovo beznadna. Ne možemo uništiti sve što volimo, uvijek će ostati mogućnost da nam to unište drugi.

Meša Selimović

KAKO DA VOLIŠ ŽENU

Možda joj nećeš biti prvi muškarac, ni posljednji ili jedini. Voljela je prije tebe i možda će voljeti poslije. Ali ako te sada voli, zar je bilo šta drugo bitno? Ona nije savršena – ali nisi ni ti. I vas dvoje možda nikad nećete biti savršeni zajedno, ali ako te ona može nasmijati, natjerati te da se dvaput zamisliš, priznati da je ljudsko biće i da griješi, drži se nje i daj joj najviše što možeš. Možda neće misliti o tebi svakog sekunda tokom dana, ali će ti dati dio sebe za koje zna da ga možeš slomiti – njeno srce. Zato nemoj da je povrijediš, nemoj da je mijenjaš, nemoj je analizirati i ne očekuj više nego što ona može dati. Smij se kad te čini srećnim, daj joj do znanja kad te izluđuje i neka ti nedostaje kad nije u blizini.

Bob Marli

PATULJCI ŽIVE U KUGLAMA


Ima ljudi na kojima srebro nikada ne tamni.
Ima ljudi na kojima zlato toplije sjaji.
Ima ljudi koji znaju odgovore na sva vaša pitanja,
kako god teška ona bila.

Njih možete pitati zašto je nebo plavo i zašto drveće
uvis raste želeći dosegnuti sunce, kamo putuju rijeke,
ko je nas obojio i odakle cvijeću ime… njih možete
pitati gdje to sunce spava i gdje se kriju drevni
gradovi, zašto ne možete razdvojiti mlijeko i čaj da
opet budu kao prije nego što ste ih pomiješali, ne želeći
piti ni jedno ni drugo već nešto treće… njih možete pitati
zašto rastemo, zašto učimo, zašto se ponekad osjećamo
tako svadljivima ili tužnima…
Zašto sanjamo?
Ko je stvorio oblake i zvijezde, slova i brojeve, planine i mora?
Zašto ljudi stvaraju pa ruše?

Pa opet grade ispočetka?

Ne vjerujete?

A osjećate li se vi katkada, dok ste u blizini nekih ljudi ugodno,
pametno, duhovito, plemenito, puni vrlina? Izazivaju li, možda, neki
drugi ljudi u vama čudne osjećaje nelagode, htjeli biste se udaljiti,
pobjeći od njih, ili se samo svađati s njima jer vas ljute, a vi i ne
znate zašto?

Da, to je istina.

Ima ljudi koji izazivaju i potiču ono najbolje u nama i drugim ljudima,
samo…ti se ljudi ne mogu otkriti na prvi pogled. Oni ne vole nositi
zlato ni srebro (a po njihovu bismo ih sjaju možda prepoznali),
jednostavno, ni po čemu se ne ističu od ostalih ljudi.. a ipak, čine
nam život ljepšim, svjetlijim, ispunjenijim, svrhovitijim, plemenitijim.
Katkad ih možemo prepoznati po smijehu onih oko njih, ljudi ili djece,
po vedrim licima kojima su okruženi, po sretnim pričama ili pjesmama,
ili po muzici kojoj uče djecu. U njihovoj blizini nema mržnje, ljutnje ili
ružnih riječi. Okruženi su dobrotom, a takvih ljudi ima u svakom gradu.
Oni nas uče kako živjeti, kako se radovati, kako voljeti.

Zovu ih Zlatni Ljudi. Svako sretne nekog zlatnog čovjeka, a toga čak
i ne mora biti svjestan. No, trag toga susreta ostaje. Prepoznaćete ga
u očima koje sjaje i u osmijehu koji ostaje na licu, u lijepom, smirenom
i ispunjenom osjećaju sreće u grudima.

Potražite Zlatne ljude… tu su… oko nas…

Jadranka Klepac

Irena Vrkljan - Čarolija zaborava

U ovom prostoru

omedjanom stablima mog razuma,

u ovom prostoru bez središta svjetla,

bez ukusa, bez glasova,

u ovom sjećanju,

zatvorenom u tamni obruč tijela,

u ovoj boli

u ljubavi nepravednoj,

u ljubavi

ja dozivam lice

koje sam posjedovala jučer,

ja dozivam noć.

U ovaj sat neponovljen,

u ovaj dan neotrovan

blizinom vremena,

u strahu prisutnom medju oblicima,

u ovaj moj plač

neka iz mahovine izidju sve košute

i polože moje tijelo

na zle i visoke borove,

danas,

na dan neprolazne osvete,

neka umorne žene

svežu moja stopala

i zapale sve ladje,

snene pod lukom mog vrata.



Ja zovem.





Neka dodje velika tišina,

neka dodje velika tišina,

neka se rijeke udalje od obala

i tijelo neka napusti

dubinu vlastite krvi,

jer ja više ne poznajem

granicu svog krika,

ne vidim više daljinu izmedju dva neba,

ne osjećam krv.



U ovaj suton

sastavljen od dva oblika patnje,

u ovu plahost

koju nose stupovi

lagani od nevinosti ljeta,

u ovaj san

ja dozivam riječi

nage i bez uspomena,

ja dozivam agoniju

hladniju od snijega.

U disanju moje kože,

u ove plohe tuge,

u ovu tamu,

ja zovem vjetar

koji briše obrise gorkih planina,

vjetar zaborava

ja dozivam pčele,

da lancima bez zvukova

zarobe tu travu

taj plamen

na tvom imenu.



Ja zovem.





Neka se mora preliju

u presušen izvor zemlje

i zaustave krv

koja me napušta,

neka se moja zaljubljenost

pretvori u osamljene perivoje,

moj osmijeh otudji od sunca,

neka oštrice izrasle u dodiru naše šutnje

prodru kroz ovaj plemenit okus smrti.



Nadjite me,

vežite me,

spalite moje sjećanje,

zakopajte moje sunce

u jezgro najtamnijeg korijenja,

otvorite moje dlanove od soli

i oduzmite mi taj lik

koji i šljunak pretvara u ljubav.

PRIČA O NAJLJEPŠOJ ŽENI NA SVIJETU


Jednom je jedna grupa muškaraca raspravljala na temu: Kako izgleda najljepša žena na svijetu? Jedan je volio plameno-crne, kao ugalj oči, sa vatrenim pogledom. Drugi je volio sivo-plave oči, beskrajno duboke, kao nebo. Trećem su pak najdraže bile one sa braon očima, tople i nasmijane…A za kosu, jedan je govorio da su ljepše žene sa kraćom kosom, a drugi je tvrdio – sa dužom, koja pada sve do peta. Jedni su se oduševljavali onima sa visokim i veličanstvenim držanjem…a drugi radije manjim, nježnijim i elegantnijim figurama.

I svaki od njih je mislio da su njegovo mišljenje i opis najtačniji i nije prestajao da ubjeđuje one druge u ispravnost svog suda. Vidjevši da tako nikada neće stići do zajedničke saglasnosti, napokon riješiše da odu do jednog mudrog čovjeka i da čuju njegovo mišljenje:

“Počeli smo da polemišemo”, rekoše mu, “i nismo nikako uspjeli da se razumijemo. Kaži nam ti, mudri čovječe, koja žena je najljepša žena na svijetu?”

Dugo je starac gledao u bijele vrhove dalekih planina, povremeno se neprimjetno osmjehujući…i naposljetku odgovori sa ove tri riječi:

“ONA KOJU VOLIŠ.”

Ko je trenutno na forumu
 

Ukupno su 1350 korisnika na forumu :: 56 registrovanih, 8 sakrivenih i 1286 gosta   ::   [ Administrator ] [ Supermoderator ] [ Moderator ] :: Detaljnije

Najviše korisnika na forumu ikad bilo je 3466 - dana 01 Jun 2021 17:07

Korisnici koji su trenutno na forumu:
Korisnici trenutno na forumu: -[CoA]-, A.R.Chafee.Jr., Acivi, aramis s, babaroga, Bobrock1, bojankrstc, Botovac, Brana01, Bubimir, cifra, comi_pfc, dankisha, darcaud, Dimitrise93, Djokkinen, Doca, DonRumataEstorski, dule10savic, Georgius, HogarStrashni, hyla, kalens021, kjkszpj, krkalon, kunktator, kybonacci, laurusri, Lieutenant, ljubacv, Luka Blažević, milanovic, Miroljub1979, Mixelotti, nemkea71, nenooo, opt1, panzerwaffe, pristinski korpus, proka89, raptorsi, ruma, sabros, sap, sickmouse, slonic_tonic, Smd, stalja, suton, taz1cl, tmanda323, Trpe Grozni, uruk, Vladko, voja64, vukovi