|
Poslao: 11 Okt 2011 00:42
|
|
Obraćam se Tebi ovom molitvom bez kraja i cilja, ne što sam uvjeren da je ti čuješ, nego što znam – i to je jedino što znam pouzdano – da je ja izgovaram.
Ja idem obasjanim putem, zdrav sam, miran i osjećam kao slast i raskoš vrijeme koje prolazi – drugi leže sad u bijedi, u bolovima, pod torturom nepomičnih sati.
Ja imam krov nad glavom i prostrt sto na kome pretiče, i ženu i djecu koji me čekaju – toliki žive željni svega, bez ljubavi, bez cilja i strijepe od večera koje je za njih samoća, studen i užas.
Ja imam u duši svjetlost koja se, istina, povija i smanjuje, ali nikad ne gasi – hiljade njih žive u jadnom mraku.
A ako me još nesvijest i nebiće zaista čeka na kraju svega ovoga, onda mojoj blagodarnosti kraja nema. Onda će kao glavno i posljednje osjećanje ostati od mene ova bezgranična zahvalnost.
Ja je upućujem Tebi.
A ako u prostorima koje mi naseljavamo našim slutnjama zaista nema nikog da je primi i ako si i Ti samo jedna potreba i dio mog osjećanja, onda neka ostane ova moja zahvalnost kao jedini stvaran znak da sam ja živio i da si Ti morao postojati.
Ivo Andrić
|
|
|
Poslao: 14 Okt 2011 12:58
|
|
DOKTORE, BOLI ME DUŠA
Doktor: Na šta se žalite?
Pacijent: Na sebe.
Doktor: Na koji deo?
Pacijent: Na unutrašnji.
Doktor: Gde Vas tačno boli?
Pacijent: Svuda.
Doktor: Budite određeniji, molim Vas. Koji organ vas muči?
Pacijent: Duša.
Doktor: Duša nije organ.
Pacijent: Meni jeste.
Doktor: Zanimljivo. Vi ste onda fenomen. A čemu Vam služi taj “organ”.
Pacijent: Da živim.
Doktor: Aha. Čime se bavite?
Pacijent: Dušom.
Doktor: Mislio sam od čega živite.
Pacijent: Od duše.
Doktor: Sveštenik?
Pacijent: Ne.
Doktor: Psihijatar?
Pacijent: Ne.
Doktor: Političar?
Pacijent: Ne živim od tuđe, već od svoje duše. Ja sam umetnik.
Doktor: Zaista? Kojom vrstom se bavite?
Pacijent: Ljudskom.
Doktor: Mislim na vrstu umetnosti.
Pacijent: Umetnost je umetnost.
Doktor: Znači, multimedijalni umetnik?
Pacijent: Sveobuhvatni.
Doktor: Mislite svestrani?
Pacijent: Sveobuhvatni.
Doktor: Hmm… dobro. Imate li hobi?
Pacijent: Pravi umetnik ima samo jedan hobi – običan život.
Doktor: Živite iz hobija?
Pacijent: Da, spavam, jedem, koračam, ličim na sebe…
Doktor: Da li ste ranije osećali tegobe na koje se žalite?
Pacijent: Oduvek.
Doktor: Jeste li pokušavali sa nekom terapijom?
Pacijent: Nisam znao da treba.
Doktor: Koliko imate godina?
Pacijent: Previše.
Doktor: Previše za šta?
Pacijent: Previše za podneti.
Doktor: Znači, umorni ste od života?
Pacijent: Ne od života, od sebe.
Doktor: Kako mogu ja da Vam pomognem?
Pacijent: To sam došao ja Vas da pitam.
Doktor: Vidite, kod mene dolaze i drugi umetnici, čak vrlo poznati i priznati, ali nemaju problem kao što je Vaš.
Pacijent: Oni žive od umetnosti.
Doktor: Zar niste rekli da živite od umetnosti?
Pacijent: Ne, rekao sam da živim od duše.
Doktor: Tačno. Oprostite, a kako se to živi od duše?
Pacijent: Vrlo lepo.
Doktor: A ko finansira taj “vrlo lep” život?
Pacijent: Ja.
Doktor: Nasledili ste?
Pacijent: Da, talenat.
Doktor: Mislim na novac.
Pacijent: Njega dobijam kao nadoknadu za protraćeni talenat.
Doktor: Jeste li sigurni da ne terate šegu sa mnom?
Pacijent: Apsolutno.
Doktor: Vratimo se problemu, koji Vas muči. Opišite, molim Vas, kako Vas to duša boli?
Pacijent: Baveći se umetnošću, celog veka bezuspešno pokušavam to da opišem.
Doktor: Kako, zaboga, očekujete da Vam pomognem?
Pacijent: Kad sam se, svojevremeno, žalio na bol u oku, niste tražili da vam opišem bol.
Doktor: To nije isto, oko je organ.
Pacijent: I duša je.
Doktor: Znate šta, ja ću Vama ispisati uput za psihijatra, pa…
Pacijent: Ne vredi, bio sam.
Doktor: I?
Pacijent: Kaže da sam normalan, a ja se nisam ni žalio na pamet, već na dušu.
Doktor: Čoveče, šta hoćete od mene?
Pacijent: Da me pregledate.
Doktor: Kako dušu da Vam pregledam?
Pacijent: Ne znam, mene boli, a Vi ste doktor.
Doktor: Dobro, pogledaću. Gde Vam je ta duša?
Pacijent: Kod jedne žene.
Doktor: Kako Vas onda boli, kad nije kod Vas?
Pacijent: Zato me i boli.
Doktor: Pobogu, rekoste da živite od duše, a sad mi kažete da je kod neke žene.
Pacijent: Zato i živim. Problem je što boli.
Doktor: Ma, čoveče, Vi ste neozbiljni. Došli ste ovde da me zajebavate! Napustite ordinaciju!
Pacijent: Oprostite, mogu li znati gde je Vaša duša?
Doktor: Ne brinite, moja duša je na svom mestu.
Pacijent: I moja je, ali boli.
Doktor: Ma, idite dođavola!
Pacijent: Bio sam. I on me izbacio.
|
|
|
Poslao: 15 Okt 2011 09:22
|
|
HLJEB I MASLAC
Pekar u selu je kupovao maslac od obližnjeg seljaka. Jednog je dana izvagao količinu kupljenjog maslaca i ustanovio da je seljak smanjio količinu kupljena maslaca iako mu je zaračunao istu cijenu. I tako je pekar optužio seljaka za prevaru.
Na sudu je sudija upitao seljaka:
“Imate li provjerenu vagu i tegove?”
“Nemam”, odgovorio je seljak
“Pa kako onda mjerite količinu maslaca kojeg prodajete?”
Seljak je odgovorio:
“Kad je pekar počeo od mene kupovati maslac smatrao sam da bih trebao od njega kupovati hljeb. Počeo sam koristiti njegov hljeb od pola kilograma kao teg za moju vagu, kad sam vagao maslac. Ako je težina mog maslaca manja, onda je za to kriv pekar.”
Biblijska pouka:
Matej 7:2; Jer kako budete sudili, onako će se i vama suditi, kako budete mjerili, onako će se i vama mjeriti.
|
|
|
|
|
Poslao: 17 Okt 2011 19:15
|
|
Napisano: 16 Okt 2011 23:06
U životu, dragi moj prijatelju, nije riječ o tome da osvojite što je moguće veći broj žena, jer je to samo spoljašnji uspjeh. Riječ je, prije svega, o tome da njegujete sopstvene visoke zahtjeve, jer se u njima ogleda mjera vaše vrednosti. Zapamtite, dragi prijatelju, da pravi ribar vraća sitne ribice u vodu!
Postoji nekakav spoljašnji izgled žene, koji takozvani ukus malog grada pogrešno tumači kao ljepotu. A onda, postoji stvarna erotska ljepota žene. Naravno, nije mala stvar prepoznati takvu ljepotu na prvi pogled. To je, zapravo, umjetnost! …
M.Kundera
Dopuna: 17 Okt 2011 19:15
Šta jedna osoba daje drugoj? Ona daje od sebe, onog najdragocenijeg što ima, daje od svog života.
Ovo ne znači nužno da ona žrtvuje svoj život za drugog, već da daje od onoga što u njoj živi;
daje od svoje radosti, svog interesovanja, razumevanja, znanja, od svog humora, svoje tuge – sve izraze i manifestacije onoga što u njoj živi.
Davanjem svog života ona obogaćuje drugu osobu, pojačavajući svoju sopstvenu životnost pojačava osećaj životnosti drugog. Ona ne daje da bi primila; samo po sebi, davanje je izvanredna radost.
Ali dajući, ona ne može a da nešto ne oživi u drugoj osobi, a to što je oživljeno povratno se u njoj odražava; u istinskom davanju ne može a da ne primi ono što joj se uzvraća.
Davanje podrazumeva da smo i drugu osobu učinili davaocem i da zajedno delimo radost što je, zahvaljujući oboma, nešto zaživelo.
Erih From,”Umece ljubavi”
|
|
|
Poslao: 18 Okt 2011 13:44
|
|
Ukoliko želite da budete srećni i zadovoljni morate pristupiti životu sa određenim stavom i da uvek posmatrate stvari sa vedrije strane. Istraživanja su pokazala da je najvažnije da se pridržavate ovih 12 karakteristika:
1. Optimizam
Prihvatanje svih životnih iskustava, čak i onih bolnih, sa idejom da nešto dobro mora da proistekne iz svega toga jeste način na koji funkcionišu optimisti. Jedna studija Univerziteta Masačusets pokazala je da su osobe koje su nesrećnim slučajem paralizovane punije nade od dobitnika lutrije. Razlog tome jeste činjenica da tragedija omogućava ljudima da shvate da većina stvari u životu nije vrijedna da se smatra problemima. Kako biste razmišljali o “polupunoj čaši”, pokušajte da loša iskustva iz prošlosti pretvorite u svoje prednosti na duže staze.
2. Ljubav
Imati saosećanje za ljude u svom životu i saznanje da vam je stalo do nekog jeste najveći preduslov za sreću, tvrdi Den Bejker sutor knjige “Šta srećni ljudi znaju”. Bilo da je u pitanju uzbuđenje zbog romantične ljubavi ili brižne roditeljske, osjećaj zajedništva obezbjeđuje pripadnost i povećava životnu radost. Dijelite svaki slobodan trenutak sa dragim osobama.
3. Hrabrost
Biti hrabar znači ponašati se u skladu sa ličnim vrijednostima. “Ako se ponašate suprotno svojim uvjerenjima, zaratićete sami sa sobom”, smatra Bejker. Zauzmite se za stvari koje su vam važne, osećaj ponosa doprinijeće satisfakciji.
4. Mogućnost izbora
Istraživanje je pokazalo da ljudi koji sebe smatraju samostalnim i samoupravljajućim imaju tri puta veće šanse da budu zadovoljni svojim životom. Ovi ljudi su svjesni da imaju pred sobom izbor svaki put kada se zadese u neodgovarajućoj situaciji.
5. Proaktivnost
Najsrećniji ljudi su uvijek u potrazi za novim iskustvima, zahvaljujući prirodnoj žudnji za životom. Da biste pokrenuli svoje unutrašnje strasti, Bejker savjetuje da svakog dana napravite po jednu grešku. To će vas ohrabrivati da isprobavate nova iskustva koja biste u suprotnom izbegavali zbog straha od neuspjeha.
6. Sigurnost
Sigurnost podrazumijeva dobar osjećaj u okruženju u kom živite. Srećni ljudi jednostavno vole što su takvi kakvi jesu. Oni nisu robovi popularnosti ili finansijskog statusa.
7. Dobro zdravlje
Tijelo i um su povezani, zato briga o sebi i ispod i iznad vrata značajno dorinosi osjećaju sreće. Zdravlje ne znači nužno biti u formi, već biti u mogućnosti da živite punim plućima. Krećite se, redovno šetajte, plešite ili igrajte frizbi – ovakva blaga fizička aktivnost otpušta endorfin i povećava nivo serotonina.
8. Duhovnost
Ljudi koji imaju izraženiju duhovnu stranu zadovoljniji su od ostalih. Ova činjenica podsjeća da život možda ima dublje značenje izvan poznatog. Naučnici tvrde da religija pozitivno utiče i na fizičko i na mentalno zdravlje. Osobe koje se redovno mole imaju manje šanse da pate od hipertenzije, anksioznosti i depresije.
9. Altruizam
Nesebično davanje bez očekivanja je jedan od najlakših načina da se dobro osjećate. Altruizam vas povezuje sa drugima, daje vam svrhu. Vaš pozitivan uticaj na život drugih umanjuje sve negativne stvari koje vam se dešavaju.
10. Perspektiva
Kako biste svijet posmatrali sa pozitivne tačke, naučnici savjetuju poređenje loše situacije sa još gorim scenarijom koji je mogao da se dogodi. Na primer, buđenje za posao u 5 ujutru jeste prava gnjavaža, ali bi još gore bilo da ustajete zbog posla koji ne volite, ili da čak uopšte nemate posao.
11. Humor
Smijeh dovodi do psiholoških promjena koje čine da se osjjećate dobro. On pokreće serotonin i dopamin, dok istovremeno nivo hormona stresa kortizola opada. Trudite se da svakog dana iskusite makar jednu smiješnu situaciju.
12. Svrha
Imati razlog da svakog jutra ustanete iz kreveta jeste jedan od najvećih podsticaja zadovoljstva. Neki svoju svrhu pronalaze u tome što su dobar roditelj ili supružnik, drugi u svojoj profesiji. To je potpuno individualno, ali je važno da je nešto što vas ispunjava. Kada niste sigurni u svoju svrhu, neka ona postane cilj da je pronađete.
|
|
|
Poslao: 18 Okt 2011 17:28
|
|
Čarls Bukovski - Zabilješke jednog pokvarenjaka
“Od mojih prvih đačkih ljubavi, ostao sam stidljivo, beznadežno i nesrećno zaljubljen u žene: svaka žena koju sam volio izgledala mi je suviše dobra za mene, gotovo nedostižna. Kao mlad nisam flertovao, nisam nikada imao male ljubavne avanture, i za sve vrijeme svog drugog braka, u kome sam bio duboko nezadovoljan, volio sam žene, čeznuo za njima i izbjegavao ih.
Sada, kada počinjem da starim, žene su svuda oko mene iako ih nisam tražio. Čak je i moja vječita stidljivost nestala. Ruke nalaze moju ruku, usne se priljubljuju uz moje. U mom uskovitlanom i pomalo napornom ljubavnom životu, u mirisu njihove kose, kože, pudera i parfema ja osjećam da neko u meni zna čemu sve to vodi. Zna da će mi i ovo biti oduzeto, da ovaj pehar mora da se isprazni i da se ponovo do vrha napuni, do mučnine; da ova najskrivenija žudnja mora da se utoli i da umre, da ću iz ovog davno priželjkivanog raja uskoro morati da odem, svjestan da je i on bio samo obična krčma iz koje ću pobjeći trom i bez sjećanja.Tako je oduvijek bilo sa svim onim za čim sam žudio: tek kada bih osjetio da se moja želja umara i lagano gasi, nedostupni i željeni plod bi mi iznenada padao u krilo, ali i on je bio samo jedna jabuka kao i sve ostale: čovjek je poželi i pojede i njena draž i čarolija nestanu. To je moja sudbina. Nekada sam čeznuo za slobodom i taj pehar sam već ispio, želio sam da budem sam, kao što sam želio slavu i blagostanje, ali samo da bih se zasitio i da bi me probudila nova žeđ, drugačija, uvijek drugačija. Kad se samo sjetim kako sam kao mlad poštovao brak i djecu, toliko da sam se jedva usuđivao da ih poželim za sebe; imao sam i ženu i djecu, moju dragu djecu koju sam nježno volio – a šta mi je od svega ostalo!
I slava je iznenada došla i brzo me zasitila, bila je tako glupa i dosadna! Jedno vrijeme sam želio da imam samo jednostavan i bezbrižan život bez profesionalnih obaveza, bez slave, jednu kućicu u selu samo za sebe – i to sam dobio; imao sam novac, napravio sam ljupku malu kuću i zasadio lijep vrt – jednog dana ponovo je sve postalo beznačajno i pretvorilo se u prah! Kao što sam u mladosti žarko priželjkivao velika putovanja – Rim, Sicilija, Španija, Japan – i to je došlo, i to je postalo moje, mogao sam da putujem i putovao sam vozom i brodom u mnoge daleke zemlje, obišao sam svijet i vratio se, i taj plod sam okusio i više nije imao onu draž!To isto mi se sada dešava sa ženama. Nekada daleke, dugo željene i nedostupne, sada su moje. Bog zna šta ih je privuklo! Milujem njihovu kosu, uzdrhtale nježne grudi, i s čuđenjem držim u ruci rajski plod koji me mamio i koji sam zagrizao. Ukusan je, sladak i zreo, nema šta da mu zamjerim – samo što zasiti, brzo zasiti i već slutim da ću ga ubrzo odbaciti. Često sam se pitao šta to moji prijatelji vide u meni, šta žene nalaze u meni, jer im nisam odan – ali u suštini sam znao i znam šta ih privlači i šta je to što mi još uvijek daje izvjesnu moć nad ljudima. Oni osjećaju u meni ono što život čini neobičnim i burnim, naslućuju impulse i osjećanja koja su promjenljiva ali snažna, osjećaju moju čežnju, vatrenu i neukrotivu, koja me uvijek vodi ka nečemu novom. Taj impuls i ta žeđ pomažu mi da prođem kroz sva kraljevstva realnog svijeta, da ih iscrpim i učinim irealnim, i da, izgarajući i nadvisujući ih, pobjegnem u bezimeno i nepoznato.
Bilo je kasno kada sam se te proljećne noći popeo na brdo; kiša je tiho pjevušila u dudovom lišću, pod mantilom se uz mene pripijala mala smeđokosa žena dok smo se opraštali. Kada je sa mojih grozničavih usana ispila posljednji poljubac pred svojom seoskom kućom, vidjeh kako se na kišovitom nebu pomaljaju plavetnila i zvijezde. Jedna od njih je bila moja srećna zvijezda, Jupiter. Drugu, tajanstveni Uran, nisam vidio, njoj ja služim i ona je ta koja moju nemirnu sudbinu iz ovog bijednog haosa vodi prema tajni i čaroliji. Ali ona je uvijek tu i uvijek me privlači i upija svojim ćutljivim, mističnim pogledom.”
|
|
|
Poslao: 19 Okt 2011 23:56
|
|
Stevan Raičković - Posle ljubavi
Ja sam prirodan
i znam kada je nešto izlišno.
Ima u mojim rečima nešto od napora ptica
Koje beleže u vazduhu puteve
I označuju čudo.
Ako se nešto talasa oko nas
jedva čujno i nevidljivo,
To su reči što su se srele
Malopre
dok se gledamo u oči.
Od njih je ostala samo još pesma tišine,
Malo strasna...
Potraži izvan mene
U padanju snega
Mir.
Ja hoću malo da gledam u belo nebo
Što je otišlo visoko
I oslonjen na same ruke koje nalazim ponovo
U sebi da pevušim neki tihi smisao.
|
|
|
Poslao: 20 Okt 2011 20:10
|
|
Jednog dana u Njujorku vozio sam se s prijateljem taksijem. Kada smo izašli iz taksija, moj prijatelj se obratio vozaču i rekao mu: “Hvala na vožnji. Savršeno vozite.” Taksista je na trenutak zapanjeno ćutao, a onda je rekao: ” Da li vi to hoćete da pokažete da ste duhoviti ?” “Ne, dragi čoveče, ne šalim se na vaš račun. Divim vam se kako možete da ostanete smireni u ovako velikoj saobraćajnoj gužvi.” “Dobro,” reče vozač i nastavi put.
“Šta je u pitanju?” – upitao sam.
“Pokušavam da vratim ljubav u Njujork” – objasnio je. “Verujem da to jedino može da spase ovaj grad.”
“Kako jedan čovek može da spase Njujork?”
“Nije u pitanju jedan čovek. Verujem da sam tom taksisti ulepšao dan. Pretpostavimo da on ima dvadeset vožnji. Biće ljubazan sa tih dvadeset mušterija zato što je neko bio ljubazan sa njim. Te mušterije će opet biti ljubazne sa svojim zaposlenima, ili prodavcima ili konobarima, pa čak i sa svojim porodicama. Na kraju će se ta srdačnost proširiti na najmanje hiljadu ljudi. Predpostavljam da sada shvataš da to nije loša ideja.”
“Ali od taksiste sad zavisi da li će on na ostale preneti srdačnost koju si ti prema njemu pokazao.”
“Zato se ne oslanjam samo na njega” – reako je moj prijatelj. “Svestan sam da taj sistem nije najsigurniji pa ću danas isto tako da se ponašam sa još barem desetoro ljudi. Ako od tih deset uspem da usrećim troje, na kraju mogu indirektno da utičem na raspoloženje još tri hiljade ljudi.”
“Teoretski posmatrano, zvuči dobro” – priznao sam – “ali nisam siguran da je to i praktično izvodljivo.”
“Ništa se ne gubi i ako nije. Ništa me ne košta da tom čoveku kažem da dobro obavlja svoj posao. Nije dobio ni manju ni veću napojnicu. Pa šta, ako te onaj kome govoriš ne čuje? Sutra ću sresti nekog drugog taksistu koga mogu da pokušam da usrećim.”
“Ti si čudak na neki način” – rekao sam.
“To samo pokazuje da si posato veliki cinik. Ja sam ovo proučavao. Izgleda da, pored novca, našim poštanskim službenicama nedostaje i to što im niko ne kaže da oni dobro obavljaju posao.”
“Ali oni ne rade kako treba.”
“Ne rade, zato što osećaju da je bilo koga briga da li oni dobro rade. Zašto im neko ne bi uputio neku lepo reč?”
Upravo smo prolazili pored građevine i naišli na petoricu radnika koji su sedeli i ručali. Moj prijatelj se zaustavio. “Obavili ste ogroman posao, ljudi. Vaš posao je težak i opasan”
Radnici su sumnjičavo posmatrali mog prijatelja. “Kada ćete završiti tu zgradu?”
“U junu” – odbrusio je jedan od njih. “To je stvarno neverovatno. Mora biti da ste veoma ponosni”
Nastavili smo put. “Nisam video nikoga kao što si ti još od Čoveka iz La Manče” – rekoh mu.
Kada ti ljudi razmisle o onome što sam rekao biće zadovoljniji. Grad će na neki način imati koristi od njihove sreće.”
“Ali ne možeš to da radiš potpuno sam!” – pobunio sam se. Ti si samo jedna jedinka.”
“Najvažnije od svega jeste da se ne obeshrabriš. Postići da ljudi u ovom gradu ponovo postanu ljubazni nije nimalo lak zadatak, ali ako bih mogao da uključim i druge ljude u tu kampanju…”
“Upravo si namignuo ženi koja nije ništa naročito” – rekao sam.
“Znam da nije,” – odgovorio je, “ali, ako je učiteljica, njen razred imaće danas fantastičan dan.”
http://andjelavujacic.wordpress.com/2011/03/20/165/
|
|
|
Poslao: 24 Okt 2011 17:05
|
|
"Mislim da niko ne može da uspe bez ove operacije: izvaditi iz sebe izgubljena i lažna, ambiciozna mestašca, rane pustiti da zarastu i hrabro priznati šta se sve nema. Kada se to učini, najteži uspon ostaje iza nas. Ispred vas je jednostavan i širok put. Ostaje nam samo da svoje sposobnosti i lepotu svesno negujemo a svoje loše osobine pustimo da zakržljaju i sakrijemo ih u ćošak, gde neće smetati nikome osim nama samima. Posle od njih ostaje samo mali zavežljaj koji nosimo sami, na svoju odgovornost. Možda će nekome uspeti da ga negde zaboravi, ili što je još hrabrije, baci uzvikujući: Konačno su mi ruke slobodne! "
Milena Jesenska
|
|
