|
Poslao: 10 Nov 2011 09:08
|
|
KAKO SE OSLOBODITI NEGATIVNOSTI?
Negativnost je potpuno neprirodna. Ona je duševni zagađivač, i postoji duboka spona između trovanja i razaranja prirode i silne negativnosti koja se nakupila u kolektivnoj ljudskoj psihi. Nijedan drugi oblik života na ovoj planeti ne zna za negativnost, samo ljudi, bas kao što ni jedan drudi oblik života ne skrnavi i ne truje zemlju koja ga hrani. Da li ste ikada vidjeli nesretan cvijet ili hrast pod stresom? Jeste li ikada naišli na potištenog delfina, žabu koja ima problema sa samopoštovanjem, mačku koja ne može da se opusti ili pticu koja nosi u sebi mržnju i prezir? Jedine životinje koje mogu povremeno da dožive nešto slično negativnosti ili pokažu znake neurotičnog ponašanja su one koje žive u bliskom kontaktu sa ljudima pa se na taj način povezuju sa ljudskim umom i njegovim ludilom.
Kao zamjena za odbacivanje negativne reakcije možete učiniti da ona nestane tako što ćete zamisliti sebe kako postajete prozirni za spoljašnji uzrok reakcije. Preporučujem da u početku vježbate sa sitnim trivijalnim stvarima. Recimo da sjedite mirno u svojoj kući. Najednom, začuje se prodoran zvuk alarma na automobilu sa druge strane ulice. Razdraženost se pojavljuje. Kakva je svrha te razdrazenosti? Baš nikakva. Zašto ste je stvorili? Niste vi. Um je to učinio. Zbilo se sasvim automatski, sasvim nesvjesno. Zašto ju je um stvorio? Zato što se on drži nesvjesnog ubjeđenja da će njegov otpor, koji vi doživljavate kao negativnost ili nesreću u nekom obliku, na neki način uništiti nepoželjno stanje. To je zabluda. Otpor koji on stvara, razdraženost ili bijes u ovom slučaju, daleko više uznemiruje od prvobitnog uzroka koji on pokušava da uništi.
Neko vam, recimo, uputi nešto što je neuljudno ili smišljeno da vas povrijedi. Umjesto da se upustite u nesvjesnu reakciju i negativnost kao što su napad, odbrana ili povlačenje, vi puštate da to prođe pravo kroz vas. Nemojte pružati nikakav otpor. Kao da više nema nikoga ko će biti povrijeđen. To se naziva praštanje. Na taj način vi postajete nepovredivi. Vi i dalje možete reći toj osobi da je njeno ponašanje neprihvatljivo ako je to vaš izbor. Ali ta osoba više nema moć da kontroliše vaše unutrašnje stanje. Tada vi imate moć nad samim sobom, a ne neko drugi, i vama ne upravlja vaš um. Bilo da je alarm na automobilu, neuljudna osoba, poplava, zemljotres ili gubitak čitavog vašeg imetka, mehanizam odbrane je isti.
Ekart Tol
|
|
|
Poslao: 10 Nov 2011 09:10
|
|
TRAŽEĆI OSMEH
Hteo bih pesmu da napišem
U pesmu tebe da stavim
Ali stihovi su krhki
Za tvoj pogled
I sve bi se rime izgubile
U tvojim snenim očima
Zato – pred njima ćutim
Tražeći osmeh
U vatri što u zenicama gori
I po mojim usnama piše
Sonet o nemiru.
Anđelko Zablaćanski
|
|
|
Poslao: 10 Nov 2011 09:17
|
|
Jadi mladog Vertera (odlomci)
"Samoća je blagi melem srcu mom u rajskom ovom predelu,
a ovo mladalačko godišnje doba zagreva mi svim svojim obiljem
srce, koje tako često zazebe u meni. Svako mi je drvo, svaki
mi je žbun-kita cveta,i dođe čoveku da se pretvori u majsku kokicu
pa da lebdi, da se uzvija okolo naokolo po ovom moru miomirisa
i to da mu je sva hrana."
"Ne poznajem čoveka od koga bih imao šta da se plašim u
srcu Lotinom;pa ipak,kad ona govori o svom vereniku,-
s tolikom toplinom,sa tolikom ljubavlju o njemu govori-da
mi dođe kao da sam onaj koga su svrgli sa svih časti i
dostojnstva, pa mu oduzimaju i mač."
"Mogao bi da provodim život najlepše i najsrecnije ,samo
da nisam budala.
Sreća naša zavisi isključivo od našeg srca."
"Bilo šta da me nekad snadje, neću smeti reći da nisam uživao radosti života!"
"Sve u svetu svodi se na jednu ludu juriju, i ako čovek za volju drugih, a ne po svojoj strasti, po svojoj potrebi, kuluči za novac ili za čast - on je budala u svakom slučaju!"
"Videću je!" kličem u zoru kada se probudim... i onda za čitav dan nemam nikakvu drugu želju! Sve, ali sve, tone u to jedno očekivanje. "
"Da deca ne znaju zašto neku stvar hoće - u tome se slažu svi visokoučeni majstori; ali da i odrasli posrću na ovoj zemlji kao deca, da kao deca ne znaju od kuda dolaze i kuda idu, da kao deca rade bez pravih svrha, da njih - kao i decu - rukovode s pomoću biskvita, kolača i brezove šibe, to niko ne voli da veruje, a ja bih rekao da se to prosto rukama može opipati!"
Gete
------------------------------------------------------------------------------------------------
Pismo Šarloti
Evo, ipak se približava vreme, draga Lota, kad ću opet biti kraj tebe, jer moje biće ne može više izdržati, jasno osećam da bez tebe ne mogu postojati. Odluka o završetku zasedanja odbora je potpisana, sad više ne može dugo trajati, po mom računu još jednu nedelju, i tada sam slobodan. Vreme je odvratno, nosa ne možeš pomoliti, a ono malo lepog i prijatnog što se može doživeti među zidovima za mene ima samo trenutnu draž, a nek moli za tako bolan nedostatk koji ja osećam od jutra do večeri.
Da, draga Lota, sad mi je tek jasno da ti jesi i ostaješ deo mene. Ja nisam zasebno, samostalno biće. Sve svoje slabosti na tebe sam naslonio, svoje slabe strane tobom zaštitio, svoje praznine tobom ispunio. Kad sam ovako od tebe odvojen, stanje moga duha je veoma čudno. Na jednoj strani sam naoružan i očeličen, a na drugoj sam kao rovito jaje, jer sam ostao nezaštićen tamo gde si mi ti štit i zaklon. Koliko se radujem što ti potpuno pripadam. I što ću te uskoro opet videti. Sve na tebi volim i sve to čini da si mi još draža. Revnost s kojom ti svoje domačinstvo u Kohbergu vodiš, o čemu mi Štajn sa zadovoljstvom priča, pojačava moju naklonost ka tebi, daje mi mogućnost da vidim tvoj živi delatni duh, tvoju divnu dušu. Ostani moja, Lota, i ma koliko te nešto drugo privlačilo, voli me iznad svega…
Gete.
|
|
|
Poslao: 10 Nov 2011 16:54
|
|
Da li sam svuda gde su mi tragovi,
Ko zna s čim sam se spajao,
A nisam ni takao?
Možda sam boravio i u svom životu,
Možda postoje izvesni znaci,
Ali kao da je neko stran.
Ali ipak uz mene se može, mada je neobično.
Sa mnom je opasno ići, ja se nikad ne umaram.
Valjda sam jedini svedok koji sumnja u sebe
Sve češće mi se čini
Da nisam nikakav oblik
Već da slobodno jedrim kroz sopstveno
Pijanstvo – prepušten sunčevom vetru
Odlivam se i dolivam.
Ali ipak uz mene se može, mada je neobično,
Sa mnom je opasno hteti, ja nikad ne odustajem.
Neiskvaren iskustvom, poseban slučaj samoće.
Ponekad izmislim sadašnjost,
Da imam gde da prenoćim.
I suviše sam video, da bih smeo da tvrdim,
Mnogo toga sam saznao, da bih imao ijedan dokaz.
Ali ipak uz mene se može, mada je neobično,
Sa mnom je opasno voleti, ja nikad ne zaboravljam.
Pokušavam da shvatim učenja koja mene shvataju.
Nejasna mi je vera, spremna u mene da veruje.
Teško je biti okovan u moju vrstu slobode.
Lako mi je s nemirom, ne mogu da umirim mir.
Ali ipak uz mene se može, mada je neobično.
Sa mnom je čudno čak i umreti, jer ja se ne završavam.
Miroslav Antić
.......Milena,eto me malo ,,   u poseti sa Mikom i njegovom pesmom za sva vremena 
|
|
|
Poslao: 10 Nov 2011 21:13
|
|
DESET STRATEGIJA MANIPULACIJE STANOVNIŠTVOM
Na osnovu rada jednog od najuticajnijih svjetskih intelektualaca, američkog lingviste Noama Čomskog, donosimo vam spisak od deset strategija manipulacije putem medija.
1) PREUSMJERAVANJE PAŽNJE
Pažnju javnosti preusmeravati sa važnih problema na nevažne. Prezaposliti javnost poplavom nebitnih informacija, da ljudi ne bi razmišljali i stekli osnovna saznanja u razumijevanju svijeta.
2) STVARANJE PROBLEMA
Ta metoda se naziva i “problem-reagovanje-rješenje”. Treba stvoriti problem, da bi dio javnosti reagovao na njega. Na primjer: izazvati i prenositi nasilje sa namjerom, da javnost lakše prihvati ograničavanje slobode, ekonomsku krizu ili da bi se opravdalo rušenje socijalne države.
3) POSTUPNOST PROMJENA
Da bi javnost pristala na neku neprihvatljivu mjeru, uvoditi je postepeno, “na kašičicu”, mjesecima i godinama. Promjene, koje bi mogle da izazovu otpor, ako bi bile izvedene
naglo i u kratkom vremenskom roku, biće sprovedene politikom malih koraka. Svijet se tako vremenom mijenja, a da to ne budi svijest o promjenama.
4) ODLAGANJE
Još jedan način za pripremanje javnosti na nepopularne promjene je, da ih se najavljuje mnogo ranije, unaprijed. Ljudi tako ne osjete odjednom svu težinu promjena, jer se
prethodno privikavaju na samu ideje o promjeni. Sem toga i “zajednička nada u bolju budućnost” olakšava njihovo prihvatanje.
5) UPOTREBA DJEČIJEG JEZIKA
Kada se odraslima obraća kao kad se govori djeci, postižemo dva korisna učinka: javnost potiskuje svoju kritičku svijest i poruka ima snažnije dejstvo na ljude.Taj sugestivni mehanizam u velikoj mjeri se koristi i prilikom reklamiranja.
6) BUĐENJE EMOCIJA
Zloupotreba emocija je klasična tehnika, koja se koristi u izazivanju kratkog spoja, prilikom razumnog prosuđivanja. Kritičku svijest zamjenjuju emotivni impulsi (bijes,
strah, itd.) Upotreba emotivnog registra omogućava pristup nesvjesnom, pa je kasnije moguće na tom nivou sprovesti ideje, želje, brige, bojazni ili prinudu, ili pak izazvati određena ponašanja.
7) NEZNANJE
Siromašnijim slojevima treba onemogućiti pristup mehanizmima razumijevanje
manipulacije njihovim pristankom. Kvalitet obrazovanja nižih društvenih slojeva treba
da bude što slabiji ili ispod prosjeka, da bi ponor između obrazovanja viših i nižih slojeva ostao nepremostiv.
8 ) VELIČANJE GLUPOSTI
Javnost treba podsticati u prihvatanju prosječnosti. Potrebno je ubijediti ljude da je (in, u modi), poželjno biti glup, vulgaran i neuk. Istovremeno treba izazivati otpor prema kulturi i nauci.
9) STVARANJE OSЈEĆAJA KRIVICE
Treba ubijediti svakog pojedinca da je samo i isključivo on odgovoran za sopstvenu nesreću, usljed oskudnog znanja, ograničenih sposobnosti, ili nedovoljnog truda. Tako nesiguran i potcijenjen pojedinac, opterećen osjećajem krivice, odustaće od traženja pravih uzroka svog položaja i pobune protiv ekonomskog sistema.
10) ZLOUPOTREBA ZNANJA
Brz razvoj nauke u poslednjih 50 godina stvara rastuću provaliju između znanja javnosti i onih koji ga posjeduju i koriste, vladajuće elite. “Sistem”, zaslugom biologije, neurobiologije i praktične psihologije, ima pristup naprednom znanju o čovjeku i na fizičkom i na psihičkom planu.
|
|
|
Poslao: 10 Nov 2011 21:18
|
|
BUDITE SKROMNI
Skromnost i unutrašnji mir idu ruku pod ruku. Što manje prisiljavate sebe da se dokazujete pred drugima, lakše ćete osjetiti unutrašnji spokoj.
Dokazivanje je opasna zamka. Potrebno je mnogo energije za neprestano isticanje vaših uspjehá, hvalisanje, ili pokušavanje da ubijedite druge koliko vrijedite. Hvalisanje zapravo razblažuje pozitivno osjećanje koje imate poslije nekog uspjeha ili nečega na šta se ponosni. Da stvari budu još gore, što više pokušavate da se dokažete, ljudi će vas više izbjegavati, govoriti iza leđa o vašoj bolesnoj potrebi da se hvalite, i možda će vas čak i vrijeđati.
Međutim, što se manje trudite da dobijete potvrdu od drugih, zapravo se više potvrđujete. Ljude privlače osobe sa tihim unutrašnjim samopouzdanjem, osobe koje nemaju potrebu da sebe predstavljaju u bolje svjetlu i da budu sve vrijeme ‘u pravu’ ili da kradu tuđu slavu. Mnogi ljudi vole takvu ličnost koja nema potrebu da se hvali, ličnost koja koristi svoje srce, a ne svoj ego.
Jedini način da se razvije prava skromnost je vježba. To je lijepo iz razloga što ćete odmah zauzvrat biti preplavljeni osjećajem spokojstva. Sljedeći put kada budete imali priliku da se hvalite, odolite iskušenju. Razgovarao sam o ovoj strategiji sa svojim klijentom, i on mi je ispričao sljedeću priču: Bio je sa grupom prijatelja, nekoliko dana nakon što je unaprijeđen na poslu. Njegovi prijatelji još nisu znali da je on izabran umjesto nekog drugog njihovog prijatelja. Među njima je uvijek bilo rivalstva, pa je mom klijentu bilo posebno drago što se baš ovako dogodilo. I već je htio da nešto kaže, kada mu je unutrašnji glas šapnuo:“Stani, ne čini to!“ Poslušao je, podijelio je novu vijest sa prijateljima, ali nije pretjerao. Nikada nije pomenuo kako njihov prijatelj nije dobio unaprijeđenje. Rekao mi je da se ne sjeća da se ikada osjećao tako mirno i spokojno i tako ponosno na samog sebe. Bio je sposoban da uživa u svom uspjehu, bez hvalisanja. Kasnije, kada su njegovi prijatelji saznali šta se zapravo dogodilo, dali su mu do znanja da su impresionirani njegovom uviđavnošću i skromnošću. Postigao je mnogo više upražnjavajući skromnost.
Dr. Ričard Karlson
|
|
|
Poslao: 15 Nov 2011 13:37
|
|
Prošao je svakom cestom i ubo se na sve trnove. Ranilo ga u pete i stegna, drvlje i kamenje. Ali kada je pružio ruku da ubere vjenac cvijeća, sabrao je samo rukovet razočarenja.
Rumeni plodovi ukazaše se ispunjeni pepelom. Najljepši osmijesi prirode prepadaše ga svojim pelinom i svojom čemerikom. I on se pitao:
- Treba li od svake ljepote da kušam samo njenu gorčinu?
Moram li da od svake ljubavi saberem samo njenu tugu?
Kada je dizao oči ka nebu vidio je uvijek ista sunca i mjesece.
A ako mu se činilo da igdje ljudska patnja nailazi milosti, bilo je u oku djeteta i na mjestu jagode.
Tin Ujević
|
|
|
Poslao: 15 Nov 2011 13:39
|
|
ZNAKOVI PORED PUTA
Ko u ovom svijetu ne umije da organizuje sam svoj život, nije vrijedan da živi, a ko ga sa uspjehom organizuje, izgubi pri tome toliko snage i svježine da mu i ne vrijedi mnogo što živi.
U prvoj polovini života čovjek želi i radi ono čega će se u drugoj polovini stidjeti i odricati, a druga polovina mu prođe u uzaludnim pokušajima da se popravi ili bar zataška ono što se radilo u prvoj. Tako se na kraju sve potire i svodi na nulu. Ostaju samo kajanje i stid.
Ko nosi u sebi veliku, istinsku strast, taj je nesrećan i mučen više nego stotina drugih ljudi zajedno, ali je pošteđen od mnogih sitnih briga i nedaća koje muče većinu ostalih ljudi cijelog vijeka i svakog dana pomalo.
Dođe vrijeme kad se čovjek nađe pred mračnim, neprelaznim jazom koji je godinama, polagano i nesvjesno, sam sebi kopao. Naprijed ne može, natrag nema kud. Riječí nestalo, suze ne pomažu; sramota ga da jaukne; a i koga da zove? Ne sjeća se pravo ni svoga imena. Tada vidi čovjek da na zemlji postoji samo jedno istinsko stradanje, to je: muka nemirne savjesti.
Mislim da ste i vi uvideli kako je teško sagledati i najočigledniju istinu, kako čovjek, uopšte, sporo uči i kako skupo plaća to malo što u svom kratkom vijeku nauči.
Mudar je onaj koji pojave svijeta oko sebe ne gleda nikad izdvojene i usamljene, nego povezane što je više i šire mogućno sa svim ostalim što se u svijetu javlja i dešava. To, naravno, nije cijela mudrost života, ali je svakako jedan od uslova za njeno postizanje.
Malo koja bolest unakazi tako čovjeka iznutra i pomjeri njegove odnose prema okolini kao hipohondrija; ona učini čovjeka samoživim, sebičnim i sujetnim, i do te mjere sumnjičavim i nepovjerljivim da postane nepodnošljiv okolini, a nesposoban da primi ičiju pomoć, utjehu ili saučešće. Takav čovek ne oseća život, ne vidi svijet, ne voli ljude, i sav je usredsređen na svoje jadno tijelo i vezan za njega tucetom bolesti kojima ga sam zaražava, sam ga liječi od njih, i sam opet zaražava.
Vidio sam da mnogi rodoljubi koji slijepo obožavaju svoju zemlju ne daju nikom da riječ jednu nepovoljnu ili samo kritičnu kažu o njoj. Čudno je samo kako ti isti rodoljupci, kad god se povede govor o ma kom od njihovih sunarodnika, sude strogo, često i nepravedno, i kako nemilosrdno i bezobzirno izražavaju taj svoj sud.
Čuvajte se ugroženih ljudi i ljudi koji misle da su ugroženi. Oni osećaju potrebu da se štite i brane, i zbog toga često i neočekivano i podmuklo napadaju.
Ivo Andrić
|
|
|
Poslao: 16 Nov 2011 16:20
|
|
Franc Kafka - Iznenadna šetnja
"Kad čovek uveče kao da se konačno odlučio da ostane kod kuće, kad navuče domaću haljinu i kad posle večere sedne za sto, kraj svetiljke, i uzme da se bavi onim poslom ili onom igrom posle čijeg dovršetka po navici odlazi na spavanje, kad je napolju ružno vreme, usled čega ostajanje kod kuće biva razumljivo samo po sebi, i kad čovek, mada je toliko vremena već proveo pritajen za stolom da bi izlaženje moralo prouzrokovati opšte čuđenje, i mada je sad stepenište već mračno, a kapija zaključana, -kad čovek onda uprkos svemu tome ustane, obuzet iznenadnom nelagodnošću, kad promeni kaput i za tili čas se pojavi obučen za ulicu, i kad izjavi da mora izaći pa to, posle kratkog pozdrava, i učini, s utiskom da je za sobom ostavio više ili manje ljutnje, vec prema brzini s kojom zatvara vrata stana, kad se nađe na ulici, s udovima koji izuzetnom pokretljivošću odgovaraju na ovu već neočekivanu slobodu koja im je pala u deo, kad čovek, zahvaljujući ovoj jednoj odluci, oseti da je u njemu sabrana svekolika sposobnost za donošenje odluka, kada, pridajući tome značaj veći od uobičajenog, uvidi da se u njemu nalazi zapravo više snage nego potrebe da lako izazove i podnese čak i najbržu promenu, i kad tako korača niz dugačke ulice-onda je taj čovek za to veče potpuno izašao iz kruga svoje porodice, koja se gubi u nesustasvenosti, dok se sam čovek, potpuno čvrst, crn od oštre omeđenosti, lupajući se po bokovima, uzdiže put svoga istinskog obličja.
Sve se to još pojačava kad u taj pozni večernji čas čovek poseti nekog prijatelja da bi video kako mu je.
------------------------------------------------------------------------------------------------
Franc Kafka - Punik u tramvaju
"Stojim na platformi električnog tramvaja, i potpuno sam nesiguran u pogledu svog položaja na ovom svetu, u ovom gradu, u svojoj porodici. Čak ni uzgred ne bih umeo reci kakve bih zahteve u bilo kom smislu mogao sa pravom da postavim. Ne mogu se ničim braniti što stojim na ovoj platformi, što se držim za ovu ručicu, sto dopuštam da me nosi ovaj tramvaj, što se ljudi sklanjaju pred njim ili idu mirno, ili se odmaraju pred izlozima.-Istina, to niko i ne zahteva od mene, ali to je svejedno,
Tramvaj se približava stanici, jedna devojka staje blizu vrata, spremna da siđe. Vidim je tako jasno kao da sam je opipao. Odevena je u crno, nabori na suknji se gotovo ne pomeraju, bluza joj je pripijena uz telo i ima okovratnik od bele guste čipke, otvorenom levom šakom se oslonila o zid, kišobran u njenoj desnoj ruci dotiče drugi stepenik odozgo. Lice joj je prepranulo, a nos, lako stanjen u sredini, pri vrhu je okrugao i sirok. Ima mnogo smeđe kose i lelujave kratke vlasi na desnoj slepoočnici. Malo uho joj je priljubljeno uz glavu, ali ja stojim blizu i vidim celu poleđinu desne usne školjke i senku pri korenu.
Upitao sam se onda: Kako to da se ona ne čudi sebi, da drži usta zatvorena i ne kazuje ništa o tome?"
------------------------------------------------------------------------------------------------
Franc Kafka - Odluke
"Uzdići se nad bednim stanjem - to mora biti lako čak i kad se energija na silu ulaže u to. Otrgnuću se od stolice, hitaću oko stola, razmrdaću glavu i vrat, unosiću vatrenost u pogled, zatezaću mišiće oko očiju. Postupaću nasuprot svakom osećanju, burno ću pozdravljati A. ukoliko sada naiđe, ljubazno ću trpeti B. u svojoj sobi, a sve što bude rekao C. upijaću dugačkim gutljajima, uprkos bolu i naporu.
Ali čak i ako tako bude, ipak će pri svakoj grešci, koja ne može izostati, dolaziti do zastoja u celini, i u onome što je lagano i u onome što je teško, i ja ću biti prinuđen da se vrtim u krug.
Stoga, ipak, kao najbolji savet ostaje: primati sve onako kako je, ponašati se kao teška masa, pa makar se sam osećao kao da si oduvan, ne dozvoliti da te nešto namami na pogrešan korak, posmatrati druge životinjskim pogledom, ne osećati kajanje, ukratko - sopstvenom rukom pritiskati ono što je od života još ostalo kao avet, to jest još uvećati poslednji grobni mir i ne znati više za postojanje ičega drugog osim njega.
Karakterističan pokret takvog stanja jeste prelaženje malim prstom preko obrva.
Upitao sam se onda: Kako to da se ona ne čudi sebi, da drži usta zatvorena i ne kazuje ništa o tome?"
|
|
|
Poslao: 20 Nov 2011 22:50
|
|
Napisano: 19 Nov 2011 12:39
PLAMEN MALE SVIJEĆE
Pala je noć.
Čovjek uze malu svijeću iz kutije, zapali je i poče se s njom penjati dugim spiralnim stepeništem.
- Kuda idemo? – upita svijeća
- Penjemo se na kulu, da osvijetlimo put brodovima do luke. – prošaputa čovjek.
- Ali nijedan brod ne može da vidi moju svjetlost! – uzvrati mala svijeća
- …Iako tvoj plamen i nije tako veliki, – reče čovjek – ti svejedno nastavi da goriš…što jače možeš. A ostalo prepusti meni.
I tako pričajući, njih dvoje stigoše do vrha stepenica, a potom i do ogromnog fenjera na vrhu kule. Čovjek približi svijeću i s plamenom njenim upali fenjer. I uskoro velika polirana ogledala iza fenjera, reflektujući svjetlost male svijeće, raširiše svjetlost po moru miljama daleko, osvjetljujući put brodovima i putnicima.
***
I kao što plamen jedne obične male svijeće ili čak krese od šibice može da raspali ogromnu vatru i da osvijetli put stotinama ljudi, tako i iskre tvoje duševne topline i primjer tvoje dobrote, mogu korijenito da izmijene živote, poglede na svijet i sudbine ljudi oko tebe, pa čak i ako oni to sami ne razumiju u potpunosti. I baš zbog toga, budi svjetlost za ljude koji te okružuju, isto kao i ovaj svjetionik koji i u najtamnijim noćima i u najstrašnijim burama, nastavlja jednako da svijetli.
Dopuna: 20 Nov 2011 22:50
Postoji prošlost. Postoji budućnost. Dve ogromne gromade. Sasvim je jasno da nikad ne ulazimo ni u prošlost ni u budućnost…
Budućnost za nas postoji samo kao namera, a prošlost kao sećanje.
Pošto strelica vremena ima samo jedan, nepromenljiv smer, ne sećamo se budućnosti, niti se bacamo u prošlost da bi smo pravili planove.
Prošlost nas gura napred, budućnost čeka iza okuke.
Ja poznajem svoju prošlost i u njoj ne mogu ništa, ili gotovo ništa, da promenim.
U određenoj meri gospodarim svojom budućnošću, ali je ne poznajem.
Postoji iščezla prošlost, poznata i izgubljena.
Postoji neispisana tajanstvena budućnost, puna obećanja i zebnji.
U sredini je sadašnjost…Sadašnjost se neprestano pomera i ja se pomeram s njom…
Ovde ili onde pojavljuje se pukotina u zidu sećanja odnosno nade…ali svi hodnici i prolazi zauvek se završavaju u sadašnjosti.
Sadašnjost ne postoji, ali mi ni u jednom trenutku ne možemo izaći iz nje.
Čovek postoji samo u nečemu iz čega ne može pobeći i što je već nestalo, a što se zove sadašnjost.
Žan d Ormeson – “Priča Jevrejina lutalice”
http://www.ivanminic.com/
|
|
