|
Poslao: 23 Nov 2011 12:03
|
|
Pismo Onore de Balzaka Evelini Hanskoj
" Moja voljena ljubavi, jednim jedinim milovanjem vratila si mi život.
Oh! Moja draga, nisam mogao ni da spavam, ni da radim. Utonuo u osećanja te večeri, rekao sam ti bezbroj nežnosti.
Oh! Ti imaš božanstvenu dušu za koju čovek ostaje vezan čitavog života. Dušo moja, ti si, iz ljubavi, otkrila divni jezik ljubavi, što je odmah oteralo tugu, neprijatnost, voljeni andjele, ne zamračuj nikakvom sumnjom nadahnuća ljubavi. Tvoja umiljata nežnost bio je samo njen tumač. Ne misli da možeš biti uporedjena ma s kim. Ali, moja voljena, moj nebeski cvete, ne shvataš li sav čar i svu istinu da siromah pesnik može biti pogodjen tim što je pronašao isto srce, što je voljen preko svojih nada? Moja obožavana, da za tebe me je odgojilo najnežnije i najmilije zensko srce...
Dragi, večiti idole moja lepa i sveta vero, znam koliko uspomene na neku drugu ljubav moraju vredjati ponosnu i nežnu dušu. Ali ne govoriti tebi o tome značilo bi oduzeti ti neizrecive duševne praznine, ljubavne radosti. Postoje takve sličnosti, osećanja i duše da sam na njih ponosan zbog tebe i da ne znam da li sam u njoj voleo tebe. Zatim, užasna ljubomora me je toliko navikla da mislim otvorenog srca, da sve kažem onoj u kojoj živim, da nikad ne bih mogao da ti sakrijem ma i jednu misao. Ne, moje srce si ti!
Da, tebi je sve dozvoljeno. Rećiću ti prostodušno sve ono lepo što pomislim, a i rdjavo. Ti si jedno ja, lepše i milije.
Moja ljubav nema više ni manje egzaltacije, niti ma čega zemaljskog. Oh! Moja draga, to je andjeoska ljubav, uvek na istom stepenu jačine. Osećati, dodirnuti tvoju ruku ljubavi, ruku punu nežnosti, ponosnih osećanja, čujes li, andjele moj, toplih, dobrih, strasnih; ta ruka, glatka i meka od ljubavi predstavlja isto toliko sreću koliko i tvoje medeno i žarko milovanje...
Jedan poljubac, na tvoje drage usne, te nevine usne koje još nemaju uspomena biće skoro amajlija za ljubavne želje, kad bude sadržavao sve nežnosti ljubavi. Naš siroti poljubac, još lišen svih naših radosti, ide samo tvom srcu, a ja bih hteo da on obuhvati celo tvoje biće...
Moja draga Evo, nikad ne sumnjaj u mene, ali još manje u sebe. Kod tebe, u tvojim pismima, u tvojoj ljubavi, u njenim izrazima ima nečeg više, ne znam čega, nego u onim pismima i izrazima koje sam smatrao nedostižnim
Ali, drago blago, ti imaš nebesku dušu kakva se samo može zamisliti, i imaš zanosnu lepotu. Bože, kako da ti kažem da sam opijen tvojim i najmanjim dahom...
Budim se srećan što te volim. Ležem srećan što sam voljen. To je život andjele...
Hiljadu poljubaca, i neka svaki sadrži hiljadu nežnosti za tebe, kao oni juče za mene.
Ženeva, januara 1834. godine"
|
|
|
Poslao: 23 Nov 2011 12:11
|
|
Tako je govorio Zaratustra
"Ako imaš neku vrlinu, ona je samo tvoja, ne deliš je ni sa kim. Svakako, želiš da je nazoveš po imenu i da je miluješ, želiš da se zabavljaš njome. I gle! Sada deliš njeno ime sa narodom, i postao si narod i stado sa svojom vrlinom.
Bolje bi učino da kažeš - neizrecivo je i bezimeno ono što mojoj duši stvara muku i slast i što je još i glad moje utrobe.
Tvoja vrlina neka bude odveć uzvišena za prisnost imena - i ako moraš o njoj govoriti, ne stidi se da mucaš.
Zato, slobodno govori i mucaj - to je moje dobro, to volim, samo ovako želim da je dobro."
"Nekada si imao strasti, i nazivao si ih zlima...ali, sad, imaš samo vrline - one su izrasle iz tvojih strasti.
Nekada si imao divlje pse u podrumu, ali si ih preobrazio u umilne psiće.
Od svojih otrova svario si svoj melem, pomuzao si kravu svoje tuge - sada piješ slatko mleko.
Ako imaš sreće, imaš jednu vrlinu i ništa više - tako ćeš lakše preći preko mosta.
Odlika je imati mnoge vrline, ali težak je to usud.
Gle, kako tvoja vrlina žudi za najvišim, ona želi ceo tvoj duh, ona želi svu tvoju snagu gneva, mržnje i ljubavi.
Ljubomorna je svaka vrlina na drugu, a strahovita je stvar ljubomora.
Koga opkoli plamen ljubomore, taj na kraju, poput škorpije, protiv sebe samog okreće svoju bodlju.
Čovek je nešto što mora biti prevazi?eno, i zato treba da voliš svoje vrline - jer od njih ćeš na kraju propasti.
Zar nikada dosad nisi video neku vrlinu kako sama sebe opanjkava, podbada, grize? Sigurno jesi."
Fridrih Niče
|
|
|
Poslao: 23 Nov 2011 12:11
|
|
Alfred de Mise - Sećaj me se
Sećaj me se kada zora bela
Sunce u svoj dvor začaran vodi;
sećaj me se dokle ispod vela
srebrnoga noć snivajuć hodi;
uzdrhtiš li kad te zadovoljstvo zove
...ili senka mami u večernje snove,
čuj iz tamnog granja
glas kako odzvanja:
Sećaj me se.
Sećaj me se kad volja sudbine
zauvek te rastavi od mene,
kad od tuge, godina, daljine
ovo srce očajničko svene.
Za moju se tužnu ljubav ti pomoli.
Šta su prostor ili vreme kad se voli!
Dok je moga srca
večno će da grca:
Sećaj me se.
Sećaj me se kada slomljenoga
srca budem u san večan pao;
sećaj me se kad vrh groba moga
cvet usamljen bude nežno cvao.
Videti me nećeš;ali neumrlim duhom
Ko verna sestra ja ću da te grlim
Čuj u noćnoj tami
Glas ko jecaj sami:
Sećaj me se...
|
|
|
Poslao: 23 Nov 2011 12:13
|
|
Demijan (odlomci)
"Ta ja nisam hteo ništa drugo nego da pokušam proživeti ono što je samo od
sebe htelo da izbije iz mene. Zašto je to bilo tako mnogo teško?
Često sam pokušavao da naslikam snažan Ijubavni lik svoga sna. Ali mi nije
nikad polazilo za rukom. Da mi je to pošlo za rukom, ja bih tu sliku poslao
Demijanu. Gde je on bio? To nisam znao. Znao sam samo da sam s njim povezan.
Kada ću ga ponovo videti?
Prijatan mir onih nedelja i meseci iz vremena Beatričina davno je prošao.
Tada sam zamišljao da sam dostigao jedno ostrvo i da sam našao mir. Ali tako
je to uvek bilo tek što bi mi jedno stanje omililo, tek što bi mi neki san
prijao, odmah bi svenuo i iščileo. Uzaludne su bile žalopojke! Ziveo sam sad
u vatri neutoljene čežnje, napregnutog iščekivanja, što me je često činilo
potpuno divljim i izbezumljenim. Sliku moje usnule dragane viđao sam pred
sobom često još jasnije nego da je živa, mnogo jasnije negoli svoju rođenu
ruku, govorio sam s njom, plakao pred njome, preklinjao je. Nazivao sam je
majkom, i klečao pred njom u suzama, nazivao sam je draganom i naslućivao
sam njen vreo poljubac koji utoljava sve želje, nazivao sam je đavolom i
bludnicom, vampirom i ubicom. Ona me je mamila ka najnežnijim Ijubavnim
snovima i ka raspusnim bestidnostima, ništa joj nije bilo odveć dobro i
dragoceno, ništa odveć zlo i nisko.
Celu tu zimu proživeo sam u unutrašnjoj buri, koju mogu teško da opišem. Bio
sam odavna svikao na samoću, ona me nije pritiskivala, živeo sam s
Demijanom, s kopcem, sa slikom velike prilike iz moga sna, koja je bila moja
sudba i moja dragana. A bilo je dovoljno da se u tome živi, jer je to
otvaralo vidike ka velikome i prostranome, i sve je nagoveštavalo Abraksasa.
Ali, nijedan od tih snova, nijedna od mojih misli nije me slušala, nijednu
nisam mogao prizvati, nijednoj nisam mogao po svom nahođenju da dam njenu
boju. One su dolazile i odnosile me, one su moj život vodile.
Stoga sam spolja bio zaštićen. Od Ijudi se nisam plašio, to su i moji
drugovi iskusili, i ukazivali su mi pritaje
no poštovanje, usled čega sain se često smešio. Kad sam hteo, mogao sam
većinu njih vrlo dobro da prozrem i da ih time pokatkad zaprepastim. Samo
sam to hteo retko kad, ili nikad. Uvek sam bio zauzet sobom, uvek sa samim
sobom. I najčežnjivije sam žudeo da i ja najzad jednom proživim nešto, da
nešto iz sebe dam van, u svet, da siupim s njim u dodir i borbu. Poneki put,
kad bih uveče jurio kroz ulice, i ne bih mogao od nekog nemira da se vratim
kući do ponoći, poneki put bih tada pomislio da upravo sada moram da sretnem
svoju draganu, da će ona proći na obližnjem uglu, da će me doviknuti sa
obližnjeg prozora. Poneki put mi se činilo sve to nesnosno mučno, i bio sam
spreman da oduzmem jednom sebi život.
U to vreme našao sam jedno neobično utočište >slučajno
Ali ne postoje takvi slučajevi. Ako čovek koji nešto nužno traži, nađe to,
što mu je nužno, onda mu to ne pruža slučaj, nego on sam, njegova rođena
žudnja i moranje odvode ga tamo."
"Život svakog čoveka je put ka samome sebi, pokušaj jednoga puta,
nagoveštavanje jedne staze. Nijedan čovek nije nikad bio potpuno on sam, ali
svaki teži da to postane,poneko potmulo, poneko jasnije, svako kako ume.
Svako nosi sa sobom sve do konca ostatke svoga rodjenja, sluz i ljušturu
jednog prasveta. Poneko ne postane nikad čovek, već ostaje žaba, ostaje
gušter, ostaje mrav. Poneko je gore čovek, a dole riba. Ali svako je hitac
prirode uperen ka čoveku. Svima nama je zajedničko poreklo, majke naše, svi
mi potičemo iz istog ždrela ali svako, kao pokušaj i hitac iz dubina, teži
svojoj vlastitoj svrsi. Mi možemo razumeti jedan drugog, ali svako od nas
može da protumači samo sebe samog."
"Ne smem sebe nazvati čovekom koji je došao do saznanja. Bio sam tragalac,
i još sam to, ali ne tragam više po zvezdama i po knjigama, počinjem da
osluškujem ona učenja kojima šumori krv u meni. Moja povest nije prijatna,
nije slatka i skladna kao izmišljene priče, ima ukus besmisla i pometnje, ludila
i sna kao i život svih onih ljudi koji više ne žele da se obmanjuju."
Herman Hese
|
|
|
Poslao: 24 Nov 2011 11:05
|
|
PISMO KATARINI
Draga Katarina,
predložili su mi da ti napišem pismo i ja sam prihvatio, jer ovo što imam reći tebi odnosi se i na sve tvoje vršnjake, ustvari sve vas koji ćete 2000. godine imati oko 20 godina. Kad budeš čitala ovo što ti sada pišem, mene više vjerovatno neće biti. Zato, ovo pismo ima i vrijednost testamenta, jer mislim da drugi neću pisati, budući da ti ne mogu ostaviti ništa osim – sjećanja.
Ne želim te savjetovati niti upozoravati, niti bodriti, niti učiniti bilo šta što je slično tome. Mnoge savjete, dobre ili loše, već si imala prilike čuti i mnoge ćeš tek čuti, pa sumnjam da bi ti i moj doprinos u tom pogledu nešto pomogao. Zato ću se i zadovoljiti da ti ovdje izrazim svoje misli,
osjećanja i uvjerenja.
Ponavljam, sjećanje je jedino bogatstvo koje ti mogu ostaviti. Sjećanje na jednu osobu koju si, vjerujem, voljela i to nezavisno od njene vrijednosti, što smatram još važnijim. Ko zna šta ćeš ti raditi kroz 20 godina. Ko zna kakva ćeš biti. Ko zna da li ćeš i tada, kao danas, biti inteligentna, nježna, hrabra, ponosna, iskrena, inventivna, puna smisla za šalu. Nadam se da hoćeš, ali je sigurno da će svijet učiniti sve da ti pomogne da izgubiš te lijepe osobine. Protiv tebe udružiće se mnoge sile, a naročito jedna – strah.
Strah od izolacije i zamjeranja društvu, strah od siromaštva, strah od neuspjeha, od obaveze i odgovornosti, od borbe, od samoće, strah od ljudi, strah od smrti. Čini mi se da je strah najteža bolest koja ugrožava čovječanstvo i, očito, sredstvo koje osigurava uspjeh svakoj ucjeni; osnovni instrument pomoću kojega se svako može prisiliti da se prilagodi određenoj situaciji, ma kakvo da je zlo u pitanju. Strah je najbolji put na kojem se svako može prisiliti da se odrekne vlastite autonomije, nezavisnosti i, na kraju, slobode. Sad se ničega ne plašiš i to za mene predstavlja veliko zadovoljstvo. U tebi još ne zapažam znake onih strahova koje samo odrasli umiju usaditi u glave djece. Volim te promatrati kako sama stičeš iskustva, kako se krećeš po mračnoj sobi, kako proučavaš insekte i životinjice u prirodi, kako pokušavaš pomilovati psa lutalicu ili mirno prilaziš nepoznatim ljudima. U ovom svijetu, ti i tvoji vršnjaci predstavljate pravu utjehu i, naravno, nadam se da će to vječno trajati, da ćeš uvijek ostati takva, plemenita i borbena, sigurna i jaka, ponosna i ljupka. Ako u tome uspiješ, imaćeš, po mom mišljenju, sve uslove da izabereš pravi put.
Mogu ti reći, bar što se mene tiče, da sam sve ne baš sretne odluke u životu uvijek donosio pritisnut strahom i nesigurnošću. Jednom prilikom, pošto si mi ručicom pokazala četvrtinu mjeseca, objasnila si da je slomljen. Zatim si me uvjeravala da si ti to učinila i pokazala si mi kako si učinila: uhvatila si ga objema rukama i snažno tresnula o zemlju. Imala si tada 18 mjeseci. Ustvari, tvojoj mašti i mašti tvojih vršnjaka nema granica. Uvjereni ste u svoju nesalomljivost, svemoć. Vjerujete da možete izmijeniti svijet. Pretjerujete. Ali, odrasli pretjeruju u drugom smislu. Oni su “praktični”, “realni”, “konkretni”. Vidjećeš: govoriće ti da je svijet oduvijek bio takav i da će takav uvijek biti. Govoriće ti da je oduvijek bilo bogatih i siromašnih, da je oduvijek bilo bijede, odatle i gladi, privilegija, ropstva, rata. Govoriće ti da je svako ko je nešto pokušao izmijeniti išao pravo u propast. Sasvim su lišeni mašte. Čak i nade. Ako nešto već nije ostvareno, reći će ti da je to nemoguće ostvariti. Da je čovjek sazdan tako, da je društvo takvo, da je svijet takav. I reći će ti da je mirenje sa stanjem jedina razumna stvar. I prilagođavanje, isto tako.
Ako i kroz 20 godina budeš posjedovala kreativnost i samopouzdanje kojima raspolažeš danas, i ako im odgovoriš da se, uz volju, sve može mijenjati, naročito položaj ljudi; ako im odgovoriš da se svijet može zasnivati na osjećajnim odnosima umjesto na novcu; ako im odgovoriš da treba razmišljati o svijetu koji se sastoji od ljudi, a ne od gazda i sluga; ako im tako odgovoriš, reći će ti da je sve to samo jedna utopija.
U tvojoj kući 2000. godine biće još uvijek, bar se nadam, stvari koje su pripadale tvojim djedovima, njihovim roditeljima, njihovim djedovima i roditeljima njihovih djedova. Biće tu knjiga, slika, namještaja, predmeta svake vrste, crteža, rukopisa, fotografija, svega što je pripadalo generacijama koje su prethodile tebi. Stvarčica bez vrijednosti, ako hoćeš, ali svjedočanstava duge istorije čiji si i ti dio bila i prije nego što si se rodila.
Tradicija. Po meni, ne treba to sve baciti. I tradicija ima svoje značenje, mada ne ono koje joj se najčešće daje. Prije svega, smatra se da je tradicija pravilo koje treba uvijek i svuda slijediti, kao skup običaja i navika koje treba netaknute sačuvati i u sadašnjosti i u budućnosti. Ja, opet, smatram da vrijednost tradicije nije u tome, već u nečemu sasvim drugom; tradicija, kao i sve što se odnosi na prošlost, treba isključivo služiti kao polazna tačka da se učini i više i bolje, znači drugačije. Iranski filozof Džubran rekao je: “Život se nastavlja, ne zaustavlja se na juče.” Mi se, međutim, očajnički hvatamo za juče, i onda tradicija postaje teret koji nam ne dopušta da napredujemo, zatvor iz kojega ne možemo izaći. Čak to i ne želimo, jer budućnost, nepoznato, novo, drugačije, izazivaju – strah.
Eto, ta se riječ opet vraća. Reći će ti da je strah osjećaj koji obuzima svakoga. Da, tačno je. Ali, strah svakoga ne uništava. Tebe neće, naprimjer, i ne samo zbog tvog dječijeg neznanja, već zato što si sva okrenuta stvarima i ljudima koje voliš, osvajanju i progresu, svijetu. Ukratko, ti si izvan i iznad si svoje ličnosti. Oni koji, i kada odrastu, ostanu takvi, mnogo su jači od bilo kakvog straha.
Ovo su, kao što sam ti u početku rekao, moje misli i osjećaji koji me obuzimaju dok se igram s tobom. Ovo pismo, koje ti ostavljam, samo je djelić mog života. Učini od njega, naravno, samo ono što ti sama budeš željela.
Tvoj djed
Pismo koje je Marčelo Bernardi, čuveni italijanski pedijatar i psiholog, napisao svojoj unuki Katarini.
|
|
|
Poslao: 24 Nov 2011 11:12
|
|
Zvala se gospođa Tompson. Prvog dana školske godine svojim đacima petog razreda je ispričala jednu laž. Poput većine učiteljica rekla je djeci da ih sve podjednako voli. Ali to je nemoguće jer je u prvom redu poguren za klupom na svom mjestu sjedio dječak, po imenu Tedi Stodard.
Gospođa Tompson je posmatrala Tedija prethodne godine i primijetila da se rijetko igra sa ostalom djecom, odjeća mu je neuredna i da se ne kupa redovno. Tedi je takođe znao da bude neprijatan. Došlo je dotle da je gospođa Tomson zaista uživala da piše velike masne jedinice crvenom hemijskom olovskom na njegovim zadacima. U školi gdje je gospođa Tomson predavala, nastavnik je na kraju godine bio dužan da prije nego što napiše svoje mišljenje o svakom đaku, pročita mišljenja ostalih nastavnika od prethodnih godina. Gospođa Tomson je ostavila Tedijev izvještaj za kraj. Kada ga je pročitala doživjela je veliko iznenađenje.
U prvom razredu, za Tedija je pisalo, “Tedi je bistro dijete i uvijek se smije. Uredan je i lijepo vaspitan. Pravo je zadovoljstvo poznavati ga.”
U drugom razredu, “Tedi je odličan đak, svi ga vole, ali ima problema kod kuće jer mu je majka neizlječivo bolesna.”
U trećem razredu, “Teško je podnio smrt svoje majke. Trudi se koliko može, ali njegov otac uopšte ne obraća pažnju i ako se nešto ne promijeni, to će loše da se odrazi po njega.”
U četvrtom razredu, “Tedi se povukao u sebe i ne pokazuje interes za školu. Nema mnogo drugova i ponekad spava na času.”
Gospođa Tompson je sada shvatila u čemu je problem i postidjela se. Još joj je gore bilo kada su joj đaci donijeli božićne poklone umotane u ukrasne papire, svi osim Tedija koji je svoj poklon donio nespretno umotan u običnu braon papirnatu kesu.
Gospođa Tompson je uz veliki napor otvorila baš njegov poklon između svih ostalih. Neka djeca su počela da se smiju kada je otkrila ogrlicu od plastične imitacije kamenja, gdje su neki vidno nedostajali, kao i do pola ispunjenu bočicu parfema. Utišala je dječiji smijeh tako što je rekla
da je ogrlica predivna i stavila je oko vrata, a parfem je kanula sebi na nadlanicu. Tedi je ostao poslednji posle škole da bi joj rekao:
“Gospođo Tompson, danas ste mirisali kao nekada moja majka.”
Pošto su djeca otišla, plakala je skoro sat. Od tog dana je prestala da predaje djeci gramatiku i matematiku. Umjesto toga počela je da ih uči. Gospođa Tompson je obratila posebnu pažnju na Tedija. Kako je radila sa njim, tako je živnuo. Što ga je više podsticala, brže je napredovao. Na
kraju godine Tedi je postao jedan od najboljih đaka u razredu, pored toga što je slagala da podjednako voli svu djecu Tedi je postao njen omiljeni đak. Sljedeće godine je pronašla poruku ispod vrata od Tedija, da je ona i dalje najbolja učiteljica koju je imao u svom životu.
Šest godina je prošlo prije nego što je dobila novu poruku od Tedija. Napisao joj je da je završio srednju školu, treći u generaciji, ali da je ona i dalje najbolja učiteljica u njegovom životu. Poslije četiri godine, dobila je još jedno pismo da mu je ponekad bilo teško, ali je završio fakultet sa najboljim ocjenama. Uvjeravao je gospođu Tompson da je ona i dalje najbolja učiteljica koju je imao u svom životu. Poslije četiri godine stiglo je još jedno pismo u kome je pisao da je odlučio da I dalje nastavi sa studiranjem. Pismo je bilo potpisano sa Dipl. Ing. Teodor F. Stodard.
Ali ovdje nije kraj priči. Stiglo je još jedno pismo tog proljeća. Tedi je rekao da je upoznao jednu djevojku i da će se vjenčati. Objasnio joj je da mu je otac umro prije nekolko godina i pitao je gospođu Tompson da li bi pristala da na vjenčanju uzme mjesto obično rezervisano za mladoženjinu majku. Naravno da je gospođa Tompson pristala. I kao što već pogađate, stavila je onu ogrlicu i onaj parfem.
Zagrlili su se i Dr. Stodard joj je šapnuo:
“Hvala gospođo Tompson što ste vjerovali u mene. Hvala vam mnogo što ste mi omogućili da se osjećam posebnim i da mogu da postigem nešto u životu.”
Gospođa Tompson, je sa suzama u očima, šapnula:
“Tedi, griješiš, ti si taj koji mi je omogućio da postignem nešto u životu. Prije tebe ja nisam znala kako da učim druge.”
|
|
|
Poslao: 24 Nov 2011 11:19
|
|
Paulo Koeljo - Priručnik za ratnika svetlosti (odlomak)
" I.
Ratnik svetlosti nikad ne zaboravlja zahvalnost. U toku borbe pomagali su mu anđeli; nebeske sile postavile su svaku stvar na svoje mesto i omogućile mu da pruži najbolje od sebe. Poznanici primećuju: „Baš ima sreće!“ A ratnik, ponekad, postiže znatno više no što mu njegova sposobnost dopušta. I zato, dok zalazi sunce, on kleči i zahvaljuje na Zaštitničkom Plaštu koji ga obavija. Njegova zahvalnost, međutim, ne ograničava se samo na duhovni svet; on nikad ne zaboravlja prijatelje, jer se njihova krv pomešala s njegovom na bojnom polju. Jednog ratnika niko ne treba podsećati na pomoć koju je primio od drugih; on je i sam dobro pamti i deli s drugima nagradu.
II.
Svi putevi sveta vode do ratnikovog srca; on uranja, bez oklevanja, u reku strasti koja neprestano protiče kroz njegov život. Ratnik svetlosti je slobodan izabrati ono što želi; on svoje odluke donosi hrabro, samostalno, a – pokatkad – i s izvesnom dozom ludosti. Prihvata svoje strasti i obilato se njima koristi. Zna da se ne treba odricati osvajačkih zanosa; osvajanja su dio života i pričinjavaju radost svima koji u njima ucestvuju. Ali on nikad ne gubi iz vida trajne stvari i čvrste veze koje je vremenom izgradio. Jedan ratnik zna razlučiti ono što je prolazno od onog što je konačno.
III.
Ratnik svetlosti ne računa samo na vlastite snage; on koristi i energiju svog protivnika. U trenutku kad započinje bitku on raspolaže jedino svojim borbenim žarom i zahvatima koje je naučio dok se uvežbavao; kako borba dalje odmiče, on uviđa da oduševljenje i uvežbanost nisu dovoljni za pobedu: potrebno je iskustvo. Tada on otvara svoje srce Svemiru i moli Boga da ga nadahne, kako bi svaki neprijateljski udarac bio ujedno i lekcija odbrane za njega. Poznanici primećuju: „Kako je samouveren. Prekinuo je borbu da bi se molio, i uvažava protivnikove trikove“. Ratnik ne odgovara na ova izazivanja. On zna da, bez nadahnuća i iskustva, nema tog vežbanja koje bi urodilo plodom.
IV.
Ratnik svetlosti nikad ne podvaljuje; ali zna zavarati svog protivnika. Ma koliko bio nestrpljiv, pribegava ratnim veštinama kako bi postigao svoj cilj. Kad vidi da je na izmaku snaga, ponaša se tako da neprijatelj pomisli da mu se ne žuri. Kad i treba napasti desnu stranu, premešta svoje trupe nalevo. Ako namerava započeti borbu iznenada, pretvara se da je pospan i sprema se na počinak. Prijatelji primećuju: „Izgleda ga je napustio zanos“. Ali on ne pridaje važnost njihovim opaskama, jer prijatelji ne poznaju njegovu borbenu taktiku. Ratnik svetlosti zna što želi. I nema potrebe to objašnjavati.
V.
Jedan kineski mudrac objašnjava strategiju ratnika svetlosti: „Navedi svog neprijatelja da poveruje kako neće postići velike uspehe ako te odluči napasti; na taj način, umanjit ćeš njegovo oduševljenje. „Nemoj se libiti da privremeno istupiš iz borbe, ako uvidiš da je neprijatelj jači; nije važna pojedinačna bitka, već konačni ishod rata. „Ako budeš bio dovoljno jak, nemoj se uopšte stideti izigravati slabića; to će nagnati tvog neprijatelja da izgubi opreznost i napadne pre vremena. ,,U jednom ratu, sposobnost iznenađivanja protivnika predstavlja ključ pobede.“
VI.
Baš čudno“, pretresa ratnik svetlosti sam sa sobom. „Sreo sam niz osoba koje – u prvoj prilici – nastoje pokazati svoje najgore lice. Prikrivaju unutarnju snagu nasrtljivošću; zaklanjaju strah od samoće iza maske neovisnosti. Ne veruju u vlastitu sposobnost, ali hvale na sva zvona svoje vrline.“ Ratnik svetlosti čita te poruke kod mnogih muškaraca i žena koje poznaje. Nikad ne dopušta sebi da ga prividi obmanu i uporno šuti kad ga pokušavaju impresionirati. Ali to mu služi kao povod da ispravi svoje vlastite nedostatke – budući su ljudi uvek dobro ogledalo.Ratnik svetlosti koristi svaku priliku da samog sebe poduči.
VII.
Ratnik svetlosti se, ponekad, bori s onim koga voli. Čoveka koji čuva svoje prijatelje nikada neće slomiti životne bure i oluje; on ima dovoljno snage da prevlada teškoće i produži dalje. Međutim, vrlo često izazivaju ga upravo oni koje pokušava naučiti veštini mačevanja. Njegovi učenici izazivaju ga na dvoboj. I ratnik tad pokazuje svoju sposobnost: s nekoliko zahvata, izbija učenicima oružje iz ruku i sloga se ponovo vraća na mesto njihovog okupljanja. „Zašto to činiš, ako si tako nadmoćan?“, pita neki putnik. „Zato što, kad me izazivaju, zapravo samo žele razgovarati sa mnom i ja – na taj način – uspostavljam dijalog“, odgovara ratnik.
VIII.
Ratnik svetlosti, pre no što se upusti u neku važnu borbu, postavlja sebi pitanje: „Do koje mere sam usavršio svoju veštinu?“ I On zna da su ga sve bitke koje je vodio u prošlosti uvek nečemu poučile. Međutim, mnoge od tih pouka nagnale su ratnika da pati više nego što je bilo nužno. Zar je jednom traćio vreme boreći se za neku laž? I patio zbog osoba koje nisu bile na visini njegove ljubavi. Pobednici nikad ne ponavljaju istu grešku. Zato ratnik svetlosti stavlja svoje srce na kocku samo za nešto što vredi.
IX.
Ratnik svetlosti pridržava se glavne pouke iz Ji Djinga“: „ustrajnost je poželjna“. On zna da ustrajnost nema nikakve veze s upornošću. Postoje doba kada se bitke otegnu duže no što je neophodno, iscrpljujući njegove snage i slabeći njegov borbeni žar. U tim trenucima, ratnik razmišlja: „Rat koji se oduži naposletku uništava i samog pobednika“.
Tada povlači svoje snage s bojnog polja i daje sebi odmora. Ostaje nepokolebljiv u svojim htenjima, ali ume sačekati najbolji trenutak za novi napad. Jedan ratnik se uvek vraća u borbu. Ali to nikad ne čini iz tvrdoglavosti – već zato što
primećuje promene u vremenu.
X.
Ratnik svetlosti zna da se izvesni trenuci ponavljaju. Često se suočava s istim problemima i okolnostima s kojima se ranije već susretao; tada ga obuzima malodušnost, jer misli da je nesposoban za napredovanje u životu, budući da se teški trenuci vraćaju. „Kroz to sam već prošao“, jada se on svome srcu. „Istina, već si prošao“, odgovara srce. „Ali još nisi prevladao.“ Ratnik tada uviđa da ponovljena iskustva imaju jedan jedini cilj: da ga nauče onome što nije hteo naučiti."
|
|
|
Poslao: 24 Nov 2011 19:11
|
|
…” Nosio si u sebi jednu sliku o zivotu, jednu vjeru i zahtjev, bio si spreman na djela patnje i zrtve, a postepeno si primjecivao da svijet od tebe ne trazi ni djela ni zrtve i tome slicno, da zivot nije herojski ep, sa junackim ulogama i ostalim, vec samo gradjanska bolja soba u kojoj su ljudi savrseno zadovoljni jelom i picem, kafom i pletenjem carapa, igranjem taroka i muzikom preko radija.A ko hoce nesto drugo i u sebi nosi nesto drugo, ono junacko i lijepo, ko obozava velike pjesnike ili svece, taj je budala i Don Kihot.Lijepo.tako sam i ja prosla prijatelju moj! Bila sam darovita djevojka i predodredjena da zivim po nekom uzvisenom uzoru, da postavljam velike zahtjeve prema sebi i da ispunjavam dostojne zadatke. Mogla sam da primim na sebe veliki udes, da budem zena jednoga kralja, ljubavnica jednog revolucionara, sestra jednog genija ili majka jednog mucenika.A zivot mi je, eto, dopustio samo da budem kurtizana sa dosta ukusa- pa i to mi je bilo prilicno otezavano!Tako se to zbivalo sa mnom.Neko vrijeme sam bila neutjesna i dugo sam trazila krivicu u samoj sebi.Mislila sam da zivot, najzad, uvijek mora da bude u pravu, a ako se on narugao mojim lijepim snovima, tako sam mislila, znaci da su moji snovi bili glupi i da oni nisu bili u pravu.Ali sve to nije pomoglo.A posto sam imala dobre oci i usi, a posto sam bila pomalo radoznala, pocela sam veoma pazljivo da posmatram zivot, svoje poznanike i susjede, vise od pedesetoro ljudi i sudbina, i tada sam vidjela, Hari, da su moji snovi bili u pravu, po hiljadu puta u pravu, isto kao i tvoji. A zivot i stvarnost nisu bili u pravu. Da jedna zena moga kova nema drugi izbor nego da bijedno ostari u sluzbi pored pisace masine nekog covjeka koji zaradjuje novac, ili da se za takvog jednog covjeka uda radi njegovog novca, ili da najzad postane neka vrsta djevojcure, isto je tako nepravedno kao i to sto covjek kakav si ti, usamljen, povucen u sebe i ocajan, mora da se masi noza za brijanje. Kod mene je bijeda mozda bila vise materijalna i moralna, kod tebe duhovna – ali je put bio isti.Zar mislis da ne mogu da shvatim tvoj strah od fokstrota, tvoju odvratnost prema barovima i dvoranama za igru i tvoje rogusenje protiv jazza i svih tih drangulija! Shvatila sam sve to isuvise dobro, kao i tvoje gnusanje prema politici, tvoju tugu zbog blebetanja i neodgovornog poslovanja raznih stranaka i stampe, tvoje ocajanje zbog rata, kako proslog tako i buduceg,zbog nacina na koji se danas misli, cita, gradi, svira, proslavlja i stice obrazovanje!U pravu si, stepski vuce, po hiljadu puta u pravu, pa ipak moras da propadnes. Tvoji zahtjevi su odvise visoki, tvoja glad prevelika za ovaj jednostavni i nemarni svijet, zadovoljan tako sitnim stvarima, koji te odbacuje od sebe jer ti za njega imas jednu suvisnu dimenziju.Ko danas hoce da zivi i da uziva u tome, ne smije da bude kao sto smo ti i ja. Ko umjesto ciguljanja trazi muziku, umjesto razonode radost, umjesto novca dusu, ko umjesto spekulisanja trazi istinski rad, i umjesto igre istinsku strast, tome ovaj ljepuskasti svijet ne moze biti domovina …”
Odlomak iz “Stepskog vuka “- kad Hermina govori Hariju
|
|
|
Poslao: 25 Nov 2011 21:42
|
|
Jedne Nove godine, ne sećam se više koje, izađoh pred jutro na ulicu.
Bilo je to u ono daleko vreme dok je još padao sneg i jelke bile prave, a ne plastične.
Ulica je bila zasuta slomljenim staklom i odbačenim šarenim kapama od kartona. Učini mi se da u snegu vidim jednu palu, izgubljenu zvezdu.
Jesam li rekao da je ulica bila pusta, i duga, i bela, i bez zvuka?
Tada je ugledah kako ide prema meni. Bila je ogrnuta belim kaputom ispod koga je svetlucala duga večernja haljina, tako nestvarno tanka, i tako pripijena uz njeno telo, kao da je sašivena od magle i paučine. Gazila je sneg u lakim sandalama, koje su uz nogu držala samo dva jedva vidljiva zlatna kaišića. Pa ipak, njene noge nisu bile mokre.
Kao da nije dodirivala sneg. Jednom rukom pridržavala je ovratnik kaputa, a u drugoj nosila malu barsku torbicu od pletenog alpaka, istu onakvu kakve bake ostavljaju u nasledstvo najmilijim unukama.
Jesam li rekao da je plakala i da su joj se suze ledile na licu, poput najfinijeg nakita?
Prošla je pokraj mene ne primetivši me, kao u snu. U prolazu obuhvati me oblak nekog egzotičnog mirisa. Nikad ga posle nisam sreo. Nikada je posle nisam sreo. Da, bila je plava. Ne, crna. Ne, riđa! Imala je ogromne tamne oči; u to sam siguran.
Zašto je napustila pre vremena novogodišnje slavlje? Da li je neko ko je te noći bio s njom zaspao ili odbio da je prati? Da li se napio i bio prost?
Da li je to, u stvari, bila Nova godina? Jesam li možda jedan od retkih noćnih šetača koji je imao sreću da je vidi lično?
Ili je to bila Snežana kojoj su dojadili pijani patuljci?
Ali, zašto je plakala?
Jesam li već rekao da sam ovu priču napisao samo zbog toga da je ona možda pročita i javi mi se telefonom?
Već više od petnaest godina razmišljam o tome zašto je plakala one noći.......
Momo Kapor
|
|
|
Poslao: 26 Nov 2011 19:22
|
|
Ah, u kakvo se breme za mene pretvorila tajna koja mi tako dugo leži na srcu, tajna koju sam, još otkako sam te upoznao, morao da skrivam!
Često sam dolazio do tvojih vrata sa namjerom da ti priznam, ali bi me hrabrost svakog puta izdala. Smatrao sam da bi ti u mojoj želji mogla da nazreš puku sebičnost. Plašio sam se da marim samo za svoju sreću i ta misao me je uvijek tjerala da odustanem.
Da se kojim slučajem ispostavilo da ja za tebe nisam mogao da postanem ono što si ti za mene, moja bi patnja unijela nemir u tvoju dušu i svojom ispovješću bih samo uništio divnu i tananu harmoniju prijateljstva. Takođe bih izgubio ono što sam do tada imao – tvoju iskrenu naklonost.
A onda bi nastupili trenuci kada bi moja nada opet živnula i kada mi se činilo da je sreća koju bismo jedno drugom mogli da pružimo tako uzvišena i plemenita da bi zarad nje vrijedilo žrtvovati sve ostalo. Ti bi mogla da budeš srećna i bez mene, ali te ja svakako nikad ne bi učinio nesrećnom, ne, bila bi najsrećnija.
To je bio osjećaj koji je bujao u mom srcu i na kome sam gradio svoje nade. Čitavo moje postojanje, sve što živi u meni, sve što imam i sve što jesam- sve to najdraža moja, posvećujem tebi i spreman sam da sebe učinim još boljim i plemenitijim da bih te postao još dostojniji i da bih te još više usrećio.
Plemenitost duša je divna i neuništiva spona prijateljstva i ljubavi. Naše prijateljstvo i naša ljubav postaju neuništivi i vječni poput osjećanja na kojima smo ih sazdali.
Zato te molim da mi sad ne zatvoriš svoje srce i da dopustiš svojim osjećanjima da govore sama za sebe.
Reci mi da ćeš biti moja i da te moja sreća neće stajati ni najmanje žrtve. Nemoj oklijevati da zanavijek odagneš moj nemir, a ja ću svu svoju sreću i sva životna zadovoljstva bez oklijevanja staviti u tvoje ruke… Zbogom, najdraža moja!
Za Šarlotu
3. avgust. 1789 god.
Šiler
PS.
Vjenčali su se nakon sedam mjeseci i izrodili četvoro djece.
|
|
