Snaga u coveku

38

Snaga u coveku

Žan d'Ormeson - Priča Jevrejina lutalice (Odlomak)

"...Sećaju se, da, da, sećaju se... Ali sećanje je samo vrsta maštanja oslonjenog na stvarnost i ograničenog istorijom. Svako stvara sopstvenu istoriju, svako izmišlja sopstvenu stvarnost. Dobro znate da cezara i Augusta ima onoliko koliko ima istoričara, da Francuska revolucija nija ista sa svakog gledišta i da Karlo Veliki nije imao bradu. Najteže je oživeti prošlost, njen jedinstven miris, izgled, njene tajne. Teško nam je da se setimo onog što nam govore knjige, iskopine, tradicija, hronike, memoari očevidaca koji su takodje subjektivni. Mi izmišljamo svoju prošlost.

Vreme se sastoji od dve gromade koje se podozrivo merkaju: prošlosti i budućnosti. Izmedju njihmajušno, uklješteno, nervozno, drhtavo, kao nekakav žele ili patišpanj, stoji nešto što neprestano nestaje: sadašnjost.

Sasvim je jasno da sadašnjost ne postoji. Sadašnjost je granica, asimptota, mit. Ona postoji samo kao namera, kao uspomena. Ona je potpuno odsutna. Samo što izgovorite sadašnjost, hitronoga sadašnjost već je prošlost. Sadašnjost je samo pena, ona opsiva talas prošlosti koji preplavljuje budućnost. Jedan od omiljenih Borhesovih pesnika negde je napisao:

Trenutak u kome govorim već je daleko od mene."

David Albahari - Ružni snovi

"Naša kuća je puna ružnih snova. Moja žena sanja ružne snove, naša deca takođe, čak i naš pas noću skače sa svoje prostirke i žalostivo zavija. Ne znam odakle ti snovi izviru, ne znam šta predskazuju, ali znam da neću moći još dugo da im se odupirem. Uveče, kada se, iscrpljeni od snova iz prethodne noći, svi stropoštamo u krevete, jedino ja odmah ne zaspim, već ležim na leđima, s rukama prekrštenim ispod potiljka, i osluškujem. Kuća se hladi, drveni pod pucketa, voda šušti u cevima, zidni sat odbrojava sekunde, stepenice škripe. To se snovi prikupljaju, siguran sam. Uskoro će se Ivanka, naša ćerka, probuditi naglo, uz krik, uz suze koje će nakvasiti gornji deo moje pidžame dok je privijam uz sebe i pokušavam da utešim. Zoran, naš sin, budi se postepeno: prvo mu iz grla počinje da dopire muklo stenjanje, koje postaje sve duže i sve glasnije, dok se ne probudi uz gromoglasnu viku, uz mlataranje rukama i silovito odupiranje svakom mom nastojanju da mu spustim glavu na jastuk i vratim ruke pod jorgan. Za to vreme moja žena naizgled mirno spava, ušuškana, ali kada se primaknem, vidim kako joj se usne povremeno pomeraju i kako joj, ispod uzdrhtalih kapaka, očne jabučice jure u svim pravcima. Malo kasnije, izgovoriće nešto šapatom, jednu reč ili samo jedno slovo, pa će onda, posle kraće pauze, reći dve-tri reči, potom možda celu rečenicu, pa drugu, treću, sve dok reči ne poteku iz nje kao bujica, sve glasnije i sve nerazumljivije, dok se ne kraju ne pretvore u bolni urlik, uz koji će ona otvoriti oči i s potpunim neprepoznavanjem piljiti u moje lice, tik nad njenim. Kada napokon uvidi da sam to ja, okrenuće se i ponovo će utonuti u san. Ja, međutim, ostajem budan, pokušavajući da shvatim strategiju koju su ružni snovi odabrali za tu noć: nekada su im ta tri buđenja dovoljna; nekada ona samo predstavljaju uvod u niz buđenja koja se sustižu; a nekada se svi troje, i deca i moja žena, bude u isto vreme, uz jauke i stenjanje koji se obrušavaju na mene kao delovi paklene kantate za tri glasa i nemi orkestar. Pred zoru, kada se bledilo novog dana pokaže između proreza zavese, ipak utonem u san. Osetim, prvo, kako mi se donja vilica opušta i počinje da tone prema mojim grudima; potom mi hladan vazduh nagrne u ždrelo, kapci otežaju, disanje postaje glasnije; uspem još da pomislim da ne smem da zaspim, i posle toga više ništa ne znam. Verovatno hrčem.

Ujutru, međutim, nije lako nešto doznati. Sedimo oko stola, mažemo margarin i džem od jagoda na prepečen hleb i pijemo čaj. Svi smo podbuli, svima su oči pomalo zakrvavljene, svi povremeno uzdišemo kao da na leđima nosimo težak teret. Čak i ako pitam šta su te noći sanjali, neću dobiti nikakav precizan odgovor. Pokušao sam već nekoliko puta, ali uvek uzvraćaju nepovezanim rečima i iskrzanim rečenicama, i na kraju odmahnu rukom. Ivanka je, doduše, jednom rekla da je videla lice koje je pretilo da će je pojesti, dok je Zoran, istog tog dana, pomenuo da ga u svakom snu neko juri, ali da nikada ne zna ko je to. Čuje dahtanje iza svojih leđa, rekao je, koje se sve više približava, tako da u jednom trenutku počne da oseća vrelinu daha svog progonitelja, i tada, i to je, rekao je, zapravo najgore od svega, krajičkom oka, onako u trku, ugleda kako se vrhovi nečijih prstiju polako spuštaju na njegovo rame."

David Albahari - Snovi

"Tanana je linija koja razdvaja svet jave od sveta sna. Većina ljudi je i ne primećuje, nego se prepušta svojim unutrašnjim časovnicima: kada otvore oči, budni su; kada ih zatvore, vreme je za snove. Kažu da svi, kad zaspimo, stalno sanjamo, samo što neki pamte snove, dok ih drugi zaborave još pre nego što razmaknu trepavice. Kažu, takođe, da nam Bog, ukoliko poželi da se obrati nekom od nas, govori dok sanjamo, jer da se pojavi na javi, sagoreli bismo od njegovog sjaja i lepote. I u snu, doduše, treba biti obazriv. Nije se jednom desilo da su neki, koji su duboko i dugo snevali, toliko odlutali da nisu stigli na vreme da se vrate. Takvi posle čuče kod linije razdvajanja, koja s one strane deluje kao kakav grdan zid, i čekaju da se otvore dveri kroz koje će se vratiti u svet, a kada se vrate u svet, vide da više ništa nije isto kao pre. Zbog toga je dobro imati na umu reči Suzan Zontag koja je govorila da ne želi da snovi tumače njen život, već da njen život tumači snove. Spinoza je, naravno, smatrao da su snovi besmislica, praznoverje koje se rađa iz straha. Edgar Alan Po je tvrdio da je sve što vidimo samo san usnut u drugom snu. Mnogo vekova ranije, Čuangce je umro ne znajući da li je čovek koji sanja da je leptir ili je leptir koji sanja da je čovek koji sanja da je leptir. A ja, kada sam bio mali, strepeo sam od mogućnosti da sam tek lik u nečijem snu, te da je dovoljno da se taj neznani snevač probudi da bi se moj život okončao. Svaki put kada bi nešto tresnulo, prepao bih se i, ukočen, ne trepćući, iščekivao kraj. Ni danas ne znam da li je moje strahovanje bilo opravdano, i ponekad, za svaki slučaj, hodam na vrhovima prstiju, nesiguran na kojoj strani se nalazim, u svetu jave ili svetu sna. Možda zbog toga verujem u tišinu, iako sada znam da nema ni snevača ni snevanih, odnosno, da je svako od nas svoj vlastiti san, koji niko drugi ne može da sanja. Niko osim umetnika. Jedino su oni u stanju da neprimetno prelaze liniju razdvajanja između jave i snova, da pohode usnule, i da zatim svojim delima, rečima ili slikama, zvukom ili glasom, saopšte budnima ono što su doznali u svetu ispod očnih kapaka. Da nema umetnika, verovatno bismo postojali u svetu bez dimenzija, nalik na senke koje sanjaju druge senke, ništa više. Zahvaljujući umetnicima, svet nam se prikazuje u potpunosti, u punoći koja bi nam imače promakla. Bez njih, bezbroj koprena nerazumljivosti stajalo bi između nas i sveta, a linija između jave i snova bila bi neprelazna ili teško prohodna, nejasna i nerazumljiva. U Talmudu, možda baš zbog toga, piše da je neprotumačeni san kao nepročitano pismo. Umetnici, dakle, pogotovo likovni umetnici, koji nisu sputani rečima, omogućavaju nam da pročitamo pisma koja bi ostala nagomilana u teško dostupnim odajama naše svesti. Oni slikaju svoje snove, a njihove slike, kao kakvi prozori, otvaraju prolaze kroz koje ulazimo u sebe i otkrivamo pravo lice sveta. Mi smo svet, svet je san, san je slika, slika smo mi. Krug je zatvoren. Ostaje nam još samo da stanemo ispred slika i da počnemo da sanjamo."

Grupa bivših studenata, sada već uspešnih poslovnih ljudi, okupila se i posetila jednog starog profesora s fakulteta. Razgovor je ubrzo prerastao u pritužbe o umoru, iscrpljenosti, stresu na poslu, u porodici i na svakom životnom koraku. Profesor ih je slušao s punom pažnjom i saosećanjem.
”Čini mi se da vam treba šoljica dobre kafe”, rekao je i povukao se u kuhinju. Vratio se s velikim loncem iz kojeg se pušila kafa i celim asortimanom šoljica.

Svaka je bila drugačija. Bilo je tu porcelanskih, plastičnih, staklenih, papirnih, kristalnih, keramičkih…Neke su izgledale skupoceno, kao da su stigle s dvora poslednjeg kineskog cara, druge su izgledale sasvim obično, treće su bile okrnjene i polupane…

“Poslužite se.”
Kad su svi bivši studenti imali šoljicu u ruci, profesor je primetio:
”Lepe i skupocene začas su planule. Na stolu su ostale, nedirnute, ružne, obične i jeftine šoljice. Za sebe želite samo najbolje, što vam je ujedno i izvor stresa. A ipak, izgled šoljice ne doprinosi ukusu. Lepša posuda obično je samo skuplja, a katkad i zamagljuje ono što ispijamo. Svima vam je u stvari trebala dobra kafa, a ne šoljica. Ipak ste posegnuli za najboljom. A onda ste nastavili merkajući tuđe šoljice.
Kad se uhvatite u vrtlog stresa i nezadovoljstva, setite se da je kafa poput života. A posao, novac i položaj u društvu… poput šoljice. Šoljica ne definiše, niti menja kvalitet života koji živimo.Ponekad, koncentrišući se samo na šoljicu, propustimo uživanje u kafi. Pijete kafu, a ne šoljicu.“

Najsrećniji ljudi nemaju sve najbolje, oni izvuku najbolje od svega.
Žive jednostavno, govore ljubazno, vole velikodušno…”



Pol Oster - Mesečeva palata (odlomak)

“Nešto je trebalo da se desi, ali sam bio isuviše preplašen da bih o tome razmišljao: osećao sam da, ako dopustim sebi da se ponadam, sve će se raspršiti pre nego što uopšte počne da poprima svoj oblik. A onda je Kiti postala veoma ćutljiva i dvadesetak sekundi ništa nije rekla. Nastavio sam da se bakcem po kuhinji, otvarao sam i zatvarao frižider, vadio šolje i kašike, sipao mleko u bokal, i tome slično. Na trenutak sam joj okrenuo ledja i pre nego što sam postao toga svestan, ona je ustala s kreveta i ušla u kuhinju. Bez reči se prišunjala iza mene, obgrlila me oko struka i naslonila glavu na moja ledja.

“Ko je to?” rekoh pretvarajući se da ne znam.

“Žena-zmaj”, odgovorila je Kiti. “Došla je da te ukrade.”

Uhvatio sam je za ruke pokušavajući da ne zadrhtim kada sam osetio kako su meke. “Čini mi se da me je već ukrala”, kazao sam.

Nastala je kratka pauza, a onda me je stegnula još jače. “Ja se tebi ipak malo dopadam, zar ne?”

“Više nego malo. Znaš i sama. Mnogo više nego malo.”

“Ništa ja ne znam. Suviše dugo čekam da bih znala bilo šta.”

Čitava ta scena bila je nekako imaginarna. Znao sam da je stvarna, ali u isto vreme, bila je bolja od stvarnosti, mnogo bliža projekciji stvarnosti koju sam priželjkivao od bilo čega drugoga što sam dotad iskusio. Moje želje bile su veoma jake, zapravo bile su ogromne, ali samo zahvaljujući Kiti dobile su priliku da se ispolje. Sve je zavisilo od njenih reakcija, od suptilnih podsticaja i veštine njenih pokreta, od toga što nije oklevala. Kiti se nije plašila sebe, i živela je u svom telu bez stida i nedoumica. Možda je to što se bavila plesom imalo neke veze s tim, ali pre mi se čini da je bilo obrnuto. To što je uživala u svom telu omogućavalo joj je da se bavi plesom.

Nekoliko sati smo, pod bledim popodnevnim svetlom vodili ljubav u Zimerovom stanu. Bez ikakve sumnje, to je nesto što nikada neću zaboraviti, i verujem da je to ono što je u meni konačno dovelo do promene. Ne mislim samo na seks ili na permutacije želje, već pre na dramatično rušenje unutrašnjih zidova, na zemljotres u središtu moje samoće. Toliko sam se bio navikao na činjenicu da sam sam, da nisam ni pomislio da bi mi se tako nešto moglo desiti. Podvrgao sam sebe odredjenom načinu života, a onda se, iz meni potpuno nepoznatih razloga, ova lepa Kineskinja našla preda mnom, spustila se kao andjeo s nekog drugog sveta. Nisam mogao da se ne zaljubim u nju, nisam mogao da ne budem zanesen samom činjenicom da postoji.”

Ljiljana Habjanović - Zapis duše (odlomci)

"Davno je rečeno da je istinska ljubav snažna kao molitva. Ona čisti srca. Okrepljuje duh. Pobedjuje taštinu. Ona doziva. Mami. I mora biti uslišena"

"Učili su me da je strah odsustvo vere. Da se plaši čovek koji nema čvrsto pouzdanje u Boga. Ja sam verovala da Bog zna šta je za mene najbolje. I da će mi baš to dati. Verovala sam i da me neće opteretiti više nego što mogu da podnesem. “Ali šta ako je to što je najbolje za moju dušu neko strašno iskušenje? Neka težina od koje neću pasti, ali ću posrtati savijena do tla? Neka muka koja me neće ubiti, ali će me bolno ranjavati?” pitala sam se. Bojala sam se budućnosti. Bojala sam se života, koji mi više nije izgledao kao niz mogućnosti, već kao mračna šuma puna zamki, i zveri koje vrebaju sa svih strana. Svaki dan činio mi se kao nova pretnja. Duša mi je treperila, a srce neprestano drhtalo i tugovalo zbog onoga, nepoznatog, što bi se moglo zbiti"

"Uvek sam verovala u Boga. Imala sam poverenja da je sve što se dešava deo Njegove neuhvatljive i neshvatljive volje. Njegove savršene promisli,nedokučive našem malom znanju i slabašnom umu. U toj veri,u tom poverenju, bilo je i sigurnosti u neki jednostavan red i poredak. Dobro se dobrim vraća. Zlo čini, zlu se nadaj. Gospod dopušta samo ona iskušenja koja čovek može da podnese. Koja su mu na duhovnu korist. Srce se čisti suzama,a duša jača bolom.Sva čovekova nastojanja vidi Svevideći i stoga nijedan naš trud nije uzaludan. Čovek živi na zemlji da bi stvorio sebi mesto u Carstvu nebeskom. Ali postoje nesreće pred kojima se svaka misao smuti, um zanemi. A srce pišti i jauče i rida, i njegova pitanja su sve brojnija."

"…ne plači, jer ne vredi. To je ženska sudbina. Da ode na ko zna koji dvor. Da živi u tudjem svetu, medju tudjim ljudima, prepuštena na milost i nemilost svome mužu i gospodaru. I da se neprestano moli, najpre da joj Bog podari, a potom i sačuva sinove. Jer sinovi su majčina krila. Snaga i oslonac. Ponos u mladosti. Garant opstanka u zrelom dobu. Sigurnost u starosti. A kćeri su, kćeri moja mila, tek odrazi nas samih. Radjamo ih da ponove naše patnje i nemoći. Naše bolove i stradanja. Da i one radjaju kćeri. Da ih vole kao sam svoj život. Ali da se nadaju i raduju sinovima."

"Sreća često postane nestrpljiva. Neće da čeka!"

"Šta vredi čoveku da zadobije sva blaga ako dušu svoju izgubi."

"Nežnost ostavlja najdublje tragove. Poverenje obavezuje više nego pretnja. Ljubav se najduže pamti."

Gordana Kuić - Balada o Bohoreti



"Ne reci: kad budem imao vremena učiniću, jer možda nikada nećeš ni imati vremena.

Neznalica se ne boji greha, a neučeni nije pobožan.

Govori malo, a čini mnogo.

Prema trudu je i plata.

Ako ja neću sebi, ko će mi, i ako sam ja sam-šta sam, i ako ne sada, a kada?

Ima četiri vrste ljudi; ko kaže:

Moje je moje, a tvoje je tvoje - to je prosečna vrsta.

Moje je tvoje, a tvoje je moje - neuki.

Moje je tvoje, a tvoje je tvoje - pobožan.

Tvoje je moje, a moje je moje - zlotvor.

Ima četiri vrsrte ćudi:

Ko se lako rasrdi i lako smiri - dobitak njegov premašuje štetu njegovu.

Ko se teško rasrdi i teško smiri - šteta njegova premašuje njegov dobitak.

Ko se teško rasrdi, a lako smiri - pobožan je.

Ko se lako rasrdi, a teško smiri - zlotvor je."

Ričard Zimler - Tragom ponoći, odlomci

" S neopisivom nežnošću i osećajnošću odsvirala je drugi stav Betovenove sonate Appassionata, kao da od nota pravi nov i nežan oblik života - eterično biće sazdano od muzike. Sedoh kraj nje da bih joj okretao strane. Kada je završila bio sam toliko opčinjen da sam joj rekao da je genijalna. Ona se na to nasmeja. " Divan si Džone ali si me zamenio sa gospodinom Betovenom."

" Ne, mama nisi u pravu. Njegov genije je kroz tebe dopro do mene, tako da nema razlike."



Svi veliki kompozitori nam svojim akordima i melodijama, pa čak i pauzama izmedju tonova kazuju da je život dug, ali ni približno koliko nam isprva izgleda. A biće i mnogo teže nego što smo zamislili, pa zato, dok smo ovde, koliko god možemo moramo stvoriti lepote i pomoći svima koje volimo da učine isto. Moramo slušati jedni druge kao što bismo slušali i njihovu muziku. To je veoma, veoma bitno. A moramo imati i hrabrosti da se borimo protiv svega što bi dovelo pod sumnju našu lepotu ili joj naškodilo na bilo koji drugi način. Svi istinski veliki kompozitori nas pripremaju da živimo ispravno dajući nam podsticaj da živimo najbolje što možemo, čak i ako smo načinili neoprostive greške - poput Ponoći i mene, ili tvog oca.



*



Ponoć mi je jednom pričao da je pun mesec ženskog roda. Kad ga noć preseče i postane polu mesec, onda je muškog. Tad se naziva nui ma ze, što znači " mali novi mesec". Muškog roda su i gusti oblaci koji nam se obraćaju gromovima i na zemlju bacaju grad i munje. Nežni sivi oblaci, koji hrane zemlju razdraganim kišama, ženskog su roda."

DUŠA

Nemoguće je sresti čovjeka a da ne utičete na njegovu dušu.

Vaša se fizička tijela razlikuju na način koji određuje vaš duhovni razvoj. Mnogi ste doslovce izgladnjeli svoje duše i dopustili da materijalizam potpuno zavlada vašim umom. Duša uvijek ide naprijed, nikad natrag. Ona nosi nadu i ljubav u životu. Nije uvijek lako. Čak ni uz puno napora ne živite uvijek prema tim idealima. Ali, ako se trudite, to je već korak naprijed.

Ponekad duše nisu zle, nego su samo izgubljene ili su zapale u loše društvo. Ako se slažu, pomažemo im da iziđu iz tame na put svjetlosti. Duše koje obavljaju taj posao nazivamo spasiteljima. Njihov je zadatak da se spuste na niže nivoe. Za taj posao odabrani su zbog visoko razvijene snage volje. Usuđuju se spustiti u najtamnija područja. Za to je potrebno puno znanja i hrabrosti. U najtamnija područja uvijek idu u grupama od četiri. Time sačuvaju sve četiri dimenzije duše kojoj pomažu. Tako se zlo ne može umiješati u naš posao.

Stiven Turof

ŽOZEOVE SANDALE – Božićna priča Paula Koelja


Prije mnogo i mnogo godina, toliko mnogo, da smo i zaboravili kada, u jednom selu u južnom Brazilu živio je sedmogodišnji dječak po imenu Žoze. Dječak je prerano ostao bez roditelja te ga je usvojila njegova tetka, velika škrtica od žene, koja mu, i pored toga što je imala mnogo novca, nije kupovala gotovo ništa.

Kako je živjela u susjedstvu sa bogatim ljudima, tetka je iskoristila svoj uticaj da natjera direktora škole da prihvati njenog nećaka u školu za jednu desetinu mjesečne takse. Zaprijetila je da će se žaliti županu ako joj to ne učini. Direktor nije imao izbora i primio je Žozea, ali je zato uvijek, kad bi mu se pružila prilika, tjerao učitelje da ponižavaju malog Žozea. Sve se nadao se da će se dječak početi loše ponašati, pa će tako imati razlog da ga izbaci iz škole. Ali Žoze, koji nije znao za ljubav, vjerovao je da je život takav, i nije patio zbog toga.

Bilo je Badnje veče. Svi učenici trebali su da prisustvuju misi u jednoj crkvi prilično udaljenoj od sela, jer je lokalni sveštenik bio na odmoru. Usput su dječaci i djevojčice sa oduševljenjem pričali o tome šta će naći za poklon pored svoje obuće sljedećeg jutra: modernu odjeću, skupe igračke, čokolade, trotinete, bicikla…Svi su bili lijepo obučeni, kako to i biva za praznične dane. Samo se je mali Žoze razlikovao…i dalje je nosio svoju otrcanu odjeću i stare sandale, koje su mu bile pomalo i tijesne (tetka mu ih je kupila kad je imao četiri godine i rekla mu da će dobiti nove kad napuni deset). Neka djeca su ga zapitkivala zašto izgleda tako jadno i prigovarali mu da ih je stid što imaju za prijatelja nekoga ko je tako bijedno obučen i obuven. Ali pošto mali Žoze nije znao za ljubav nisu ga ni opterećivala njihova pitanja.

No kada uđe u crkvu i začu zvuk orgulja i vidje sve te zapaljene svijeće, i sve te ljude obučene u najljepšu odjeću koju je ikad vidio…ljude koji su došli sa svojim porodicama i roditelje koji su grlili svoju djecu, Žoze iznenada osjeti da je najnesretniji dječak na svijetu.

Poslije pričešća, umjesto da se vrati sa ostalim đacima, on sjede na prag kapele i zaplaka. I mada nije znao za ljubav, on tada shvati kakav je ustvari osjećaj biti sam, ostavljen od svih…bačen sudbini na volju.

U tom trenutku Žoze ugleda pored sebe jedno bosonogo dijete, bijedno kao i on sam. Budući da ga nikada prije nije vidio, pretpostavio je, da je došlo izdaleka i da je dugo hodalo, da bi stiglo dovdje. Pomislio je:“Jadno dijete, sigurno ga mnogo bole noge…..Daću mu da obuje jednu moju sandalu, da makar ublažim polovinu njegovog bola.“ Jer, iako nije znao za ljubav, mali Žoze znao je za patnju i nije želio da je i drugi proživljavaju. Ostavio je djetetu jednu sandalu, a sa drugom na nozi krenuo nazad u selo. Obuvao je sandalu čas na jednu, a čas na drugu nogu da ne izranjava previše svoje tabane od kamenja na putu. Čim je stigao kući, tetka vidje da mu nedostaje jedna sandala, i zaprijeti mu da će ga, ako je ne nađe do jutra, surovo kazniti.

Žoze je otišao u krevet sa strahom, jer je znao kakve je kazne primjenjivala njegova zla tetka. Cijelu noć se tresao od straha, jedva uspjevši pred zoru malo da se umiri i zaspe. I samo što je zaspao, začu mnoge glasove iz gostinjske sobe. Tetka dotrči do njegove sobe i upita ga, šta se dešava. Žoze bunovan, otide u gostinjsku sobu, i vidje na sredini sobe sandalu koju je ostavio djetetu u kapeli. Oko sandale nalazile su se raznorazne igračke, bicikli, trotineti, odjeća…Susjedi su ogorčeno vikali da su im djeca opljačkana, jer nisu našla ništa od poklona kada su se probudila.

Tačno u tom trenutku sveštenik iz crkve, u kojoj su đaci bili na misi, uleti bez daha u sobu. „Na pragu kapele pojavio se kip djeteta Isusa“, reče „odjeveno u zlato, ali obuveno sa jednom jedinom sandalom“.

U trenu zavlada tišina, ljudi počeše zahvaljivati Bogu i njegovim čudima, zla tetka se rasplaka i zamoli za oproštaj, a Srce MALOG Žozea ispuni se Ljubavlju i on spozna njen smisao.

***

Po priči Fransoa Kope iz 1903. godine.

Ko je trenutno na forumu
 

Ukupno su 1403 korisnika na forumu :: 34 registrovanih, 6 sakrivenih i 1363 gosta   ::   [ Administrator ] [ Supermoderator ] [ Moderator ] :: Detaljnije

Najviše korisnika na forumu ikad bilo je 3466 - dana 01 Jun 2021 17:07

Korisnici koji su trenutno na forumu:
Korisnici trenutno na forumu: A.R.Chafee.Jr., amaterSRB, babaroga, Bokiboks, BSD, CikaKURE, darkangel, debeli, DPera, Georgius, hologram, Karla, kuntalo, Lukaaa, Marko Marković, Mi lao shu, milenko crazy north, milimoj, Milometer, milos.cbr, opt1, procesor, raptorsi, Skywhaler, Srle993, Sumadija34, suton, TheBeastOfMG, Toper, Trpe Grozni, vasa.93, voja64, zlaya011, Zoca