Snaga u coveku

40

Snaga u coveku

Danas je prvi dan, početak.
Želim vam da vas ne boli ono što vas je bolelo
a da vas voli ono što vas nije volelo.
Želim da vam deca budu bolja od vas,
da se više vi hvalite njima nego ona vama.
...
Želim vam da budete potrebniji drugima
nego oni vama.
Da želite i možete više nego što vam treba
a da sve što vam pretekne podelite
sa onima koji ne mogu kao vi.
Nemojte uzimati mnogo više nego što dajete.
...
Želim vam da dobijete stan ako ga nemate ili
da umete da se radujete ako ga već imate.
Da vam ono što imate ne bude
manje od onoga što nemate.
Želim vam, na kraju, da ova godina ima
više sreće sa vama nego prethodna!

Duško Radović

PRONAĐI NEKOGA KO…

Pronađi nekoga ko se ne plaši da ti kaže da mu nedostaješ.

Nekoga ko zna da ti nisi savršena, ali se prema tebi ophodi kao da jesi.

Nekoga čiji je najveći strah da tebe izgubi.

Nekoga ko svoje srce daje bez uslovljavanja.

Nekoga ko ti kaže “Volim te!” i to misli.

Na kraju, ali nikako najmanje važno, nađi nekoga kome neće smetati

da se probudi kraj tebe jednog jutra,

da te vidi sa borama i sijedom kosom,

ali će te bez obzira na to voljeti.

KARAKTER NAJBOLJE KOMUNICIRA

Jeste li ikada razmišljali o tome koliko bi bio smiješan pokušaj zabušavanja na farmi – zaboravite da zalivate biljke u proljeće, onda se cijelo ljeto igrate i u jesen zabušavate kada treba da požanjete? Farma je prirodni sistem. Cijena za nerad mora da se plati. Uvijek žanjete ono što ste posijali; prečica ne postoji.

Princip je isti u ljudskom ponašanju i međuljudskim odnosima. Ljudi su, takođe, prirodni sistemi utemeljeni na zakonima žetve. Na kratke staze, u vještačkom društvenom sistemu poput škole, možete da se provučete ukoliko naučite kako da manipulišete izmišljenim pravilima, odnosno ukoliko „igrate igru.” U većini kratkotrajnih ljudskih odnosa možete da koristite etiku ličnosti kako biste se provukli i ostavili dobar utisak uz pomoć šarma i pretvaranja da ste zainteresovani za hobije drugih ljudi. Takođe možete da odaberete brze, lake tehnike koje podmiruju kratkoročne situacije. Međutim, sekundarne osobine nemaju permanentnu vrijednost u dugoročnim odnosima. Naposljetku, ukoliko nema dubljeg integriteta i osnovne snage karaktera, životni izazovi uzrokuju isplivavanje pravih motiva na površinu i pad ljudskog odnosa će zamijeniti kratkoročni uspjeh.

Mnogi ljudi sa sekundarnim veličinama – uglavnom oni društveno priznati zahvaljujući svojim talentima – u svom karakteru ne posjeduju primarne veličine niti dobrotu. Prije ili kasnije će to uvidjeti u svakom dugoročnom odnosu koji ostvare, bilo da je u pitanju poslovni saradnik, supružnik, prijatelj ili pubertetlija koji prolazi kroz krizu identiteta. Karakter je taj koji najbolje komunicira. Kao što je Emerson jednom rekao: „Ono što jesi tako mi glasno zvoni u ušima da ne mogu da čujem to što govoriš.”

Stiven K. Kavi

RAZLIKA IZMEĐU ZALJUBLJENOSTI I LJUBAVI (K.S. Luis)

Ne treba da od zaljubljenosti načinite osnovu života. Ona je plemenito osećanje, ali, ipak, samo osećanje. Ni za jedno osećanje ne možemo da tvrdimo da će večno trajati.
Trajati mogu znanje, načela, običaji, ali osećanja dođu i odu. U stvari, bez obzira na to šta ljudi govore, ono što nazivamo zaljubljenošću obično ne traje dugo. Mnoge stare bajke se završavaju rečenicom: "Živeli su srećno sve do smrti." Ako to znači da su pedeset godina osećali jedno prema drugom isto što su osećali i dan pre venčanja, tada možemo slobodno da tvrdimo da to nije istina, a i da jeste, to uopšte ne bi bilo poželjno. Ko bi mogao da podnese da živi u takvom uzbuđenju makar pet godina? Šta bi se u tom slučaju desilo s našim poslom, jelom, spavanjem, odnosima s prijateljima?

Naravno, prestanak zaljubljenosti ne mora da znači i prestanak ljubavi. Ljubav u drugom značenju, ljubav koju treba razlikovati od zaljubljenosti, nije obično osećanje. Ona je duboko jedinstvo postignuto snagom volje, te svesno jačano navikom... Muž i žena mogu da se vole čak i u onim trenucima kad se jedno drugom ne sviđaju previše, kao što, uostalom, mi sebe volimo i onda kad nismo oduševljni sami sobom. Oni su u stanju da održe tu ljubav čak i kad bi mogli, ako bi hteli, da se zaljube u nekog drugog. Zaljubljenost ih je podstakla da jedno drugom obećaju vernost, dok im ovakva tiha ljubav omogućava da obećanje ispune. Upravo je takva ljubav gorivo koje pokreće bračnu mašinu, a zaljubljenost je eksplozija koja ju je uključila.

LJUBAV PREMA BLIŽNJEM (Lav Tolstoj)

"Braćo, volimo jedan drugoga! Ljubav je od Boga i onaj ko voli rođen je od Boga i poznaje Boga. Ko ne voli ne zna Boga, zato jer je Bog ljubav", rekao je apostol Jovan.

Izgleda da je teško voleti sve ljude. Ali, svaki posao izgleda nam težak dok ne naučimo da ga radimo. Ljudi sve nauče: i da šiju, i da tku, i da oru, i da kose, i da kuju, i da čitaju i pišu. Tako treba naučiti i da volimo sve ljude. A to nije teško naučiti, jer je ljubav prema ljudima usađena u našu dušu.

"Boga niko nije video nigde; ali, ako mi volimo jedan drugoga, on živi u nama."

A ako je Bog ljubav i živi u nama, onda nije teško naučiti da ga volimo. Treba samo starati se da se otresemo onoga što smeta ljubavi, da se oslobodimo onoga što je sputava. I čim počnemo tako da činimo, ubrzo ćemo izučiti najvažniju i najpotrebniju nauku na svetu: ljubav prema ljudima.

KAKO SE ODNOSITE PREMA SVOJOJ DECI?

Šta vaša deca svakodnevno doživljavaju?


Deca koju stalno kritikuju nauče da osuđuju.
Deca koja stalno osećaju neprijateljstvo nauče da se tuku.
Deca koja stalno osećaju strah postaju plašljiva.
Deca koju stalno sažaljuju postaju samosažaljiva.
Deca koja stalno nailaze na podsmeh postaju stidljiva.
Deca koja žive u atmosferi zavisti i sama postaju zavidna.
Deca koja stalno osećaju sramotu stiču osećaj krivice.
Deca prema kojoj su bili strpljivi postaju i sama strpljiva.
Deca koju stalno podstiču stiču samopouzdanje.
Deca koja dobijaju pohvale umeju da poštuju.
Deca koja nailaze na odobravanje nauče da vole sebe.
Deca koja osećaju da su prihvaćena nauče da otkrivaju ljubav u svemu.
Deca kojoj se odaje priznanje umeju da pronađu cilj.
Deca koja vide da se sve deli znaju da budu darežljiva.
Deca koju stalno okružuju poštenje i pravednost nauče šta je pravda.
Deca koja stalno osećaju sigurnost stiču poverenje u sebe.
Deca koja žive u prijateljskom okruženju shvataju da svet može biti lepo mesto za život.
Deca koja stalno osećaju spokojstvo stiču duševni mir.

Šta vaša deca svakodnevno doživljavaju?

Doroti L. Nolt

KADA SAM ZAISTA POČEO VOLJETI SEBE

Misli koje je za svoj 70. rođendan, 16. januara 1959. godine, Čarli Čaplin poklonio čovječanstvu.

Kada sam zaista počeo voljeti sebe shvatio sam da su bol i emocionalna patnja samo upozorenja koja mi govore da trenutno živim suprotno od svoje istine. Danas znam da se to zove BITI VJERODOSTOJAN.

Kada sam zaista počeo voljeti sebe, shvatio sam koliko može biti uvrijedljivo kada pokušavam da natjeram nekoga da radi ono što ja hoću, iako znam da trenutak nije pravi i da ta osoba nije spremna za to, pa čak i onda kada sam ta osoba JA. Danas, ja to zovem POŠTOVANJE.

Kada sam zaista počeo voljeti sebe, prestao sam žudjeti za nekim drugačijim životom i mogao sam vidjeti da je sve što me je okruživalo ustvari bilo poziv da rastem i da se razvijam. Danas, ja to zovem ZRELOST.

Kada sam zaista počeo voljeti sebe, shvatio sam da sam pod bilo kojim okolnostima uvijek na pravom mjestu, u pravo vrijeme i da se sve događa u tačno pravom trenutku. Tako da sam mogao biti miran. Danas to zovem SAMOPOUZDANJE.

Kada sam zaista počeo voljeti sebe, prestao sam samom sebi krasti svoje vrijeme, i prestao sam praviti grandiozne projekte za budućnost. Danas radim samo ono što mi donosi radost i sreću. Radim stvari koje volim da radim i koje vesele moje srce i činim to na svoj vlastiti način i u svom vlastitom ritmu. Danas znam da se to zove JEDNOSTVANOST.

Kada sam zaista počeo voljeti sebe oslobodio sam se svega što nije bilo zdravo za mene: od hrane, ljudi, stvari, situacija i svega ostalog što me je vuklo ka dnu a dalje od mene samoga. U početku sam to zvao „zdravi egoizam“, ali danas znam da je to LJUBAV PREMA SAMOME SEBI.

Kada sam zaista počeo voljeti sebe prestao sam željeti da sam uvijek u pravu, tako sam manje griješio. Danas sam shvatio da se to zove SKROMNOST.

Kada sam zaista počeo voljeti sebe, odrekao sam se navike da živim i dalje u prošlosti i da se brinem za svoju budućnost. Sada pak živim samo za ovaj trenutak u kojem se SVE dešava. Tako živim svakog dana i zovem to ISPUNJENJE.

Kada sam zaista počeo voljeti sebe spoznao sam da me moj um može poremetiti i da se od nekih svojih misli mogu razboljeti. Ali čim sam počeo da koristim svoje srce, moj um je dobio dragocjenog saveznika. Danas ovu vezu zovem MUDROST SRCA.

Nema potrebe da se plašimo svađa, suočavanja niti bilo kakvih problema, jer i zvijezde se ponekad sudare pa i iz sudara nastane neki novi svijet. Danas, ja znam: TO SE ZOVE ŽIVOT.

Tomas Man - Tonio Kreger (odlomak)

"Pre pet minuta, nedaleko odavde, sreo sam jednoga kolegu, Adalberta, novelistu. "Prokleto da je ovo proleće!" rekao je on svojim iskidanim stilom. "Ono jeste i ostaje najstrahovitije godišnje doba! Može li da vam se začne i jedna pametna misao u glavi, Kregeru? Možete li spokojno izraditi i najmanju poentu ili efekat kad vam se širi po krvi neko nepristojno golicanje, i kad vas uznemiruje mnoštvo senzacija kojima tu nije mesto? Ako ih pak ispitate, iščaure se kao skroz trivijalne i neupotrebljive ludorije. Što se mene tiče, ja idem u kafanu. To je neutralno zemljište, netaknuto promenama godišnjih doba, znate, ono tako reći predstavlja izdvojenu i uzvišenu sferu literature, tamo je čovek sposoban samo za otmenije misli..." A on ode u kafanu: a možda je trebalo da i ja pođem s njim.

(...) kako je taj čovek čvrst i ponosan. "Proleće je najstrahovitije godišnje doba", reče on i ode u kafanu. Jer čovek mora znati šta hoće, zar ne? Vidite, i mene proleće čini nervoznim, i mene zbunjuje mila trivijalnost svih onih sećanja i osećanja koje budi; samo što me to ne može navesti da ga zbog toga grdim i da ga prezirem; jer stvar je u tome što se ja pred njim stidim, što se stidim pred njegovom čistom prirodnošću i pobednom mladošću. I ne znam da li da prezirem Adalberta ili da ga omalovažavam, stoga što ništa o ovome ne zna...

Loše se radi u proleće, to je istina, a iz kojeg razloga? Jer se oseća. I jer nije nikakav majstor onaj koji misli da stvaralac sme osećati. Svaki pravi iskreni umetnik samo se smeška kad čuje tu naivnu zabludu nadrimajstora, smeška se možda melanholično, ali se ipak smeška. (...) Ako vam je odviše stalo do onoga što imate da kažete, ako vam srce za to odviše toplo kuca, možete pouzdano računati na potpun fijasko. Postajete patetični, postajete sentimentalni, kao delo vaših ruku javlja se nešto tromo, nezgrapno ozbiljno, nesavladano, neironično, nezačinjeno, dosadno, banalno - a kraj svemu je ravnodušnost kod sveta, a kod vas razočaranje i jad..."

Tomas Man- Čarobni breg (Promene-odlomak)

Šta je vreme? - Tajna - nematerijana i svemoćna. Uslov sveta pojava; kretanje povezano i pomešano sa postojanjem tela u prostoru i njihovim kretanjem. Ali, zar ne bi bilo vremena da nema kretanja? Ni kretanja da nema vremena? Upitaj se samo? Je li vreme funkcija prostora? Ili obrnuto? Ili su oboje identični? Dobro se pripitaj! Vreme je aktivno, ono ima glagolsko svojstvo, ono "urodi plodom". Kakvim plodom? Promenom! Sada nije tada, ovde nije tamo, jer između jednog i drugog leži kretanje. Ali pošto je kretanje, kojim se meri vreme, kružno i u sebi zatvoreno, onda takvo kretanje i takvu promenu možemo gotovo s istim pravom smatrati kao mir i nepokretnost; jer se tada stalno ponavlja u sada, tamo u ovde. Pošto, dalje konačno vreme i ograničen prostor ni uz najočajnije naprezanje čovek ne može sebi da predstavi, on je odlučio da vreme i prostor "zamišlja" kao večne i beskonačne , smatrajući očevidno da ovo polazi za rukom, ako ne sasvim dobro, ipak nešto bolje. Ali, zar ovo uvođenje večnog i beskonačnog , sa gledišta logike i računice, ne znači uništenje sveg ograničenog i konačnog, njihovo relativno svođenje na nulu? Da li je u večnom moguće nizanje jednog za drugim, a u beskonačnom postojanje jednog pored drugog? Po nuždi prihvatimo večno i beskonačno, kako se s tim slažu pojmovi: udaljenost, pokret, promena, pa i samo postojanje ograničenih tela u svemiru? To se svakako pripitaj!

Takva i slična pitanja vrzla su se Hansu Kastorpu po mozgu, koji se odmah po dolasku u ove bregove pokazao sklon za ovakve indiskretnosti i zanovetanja. Ova pakosna, ali snažna strast, kojoj je on do toga doba davao oduške, možda je njegov mozak naročito izoštrila u tom pravcu i dala mu drskosti za ovakva cepidlačenja. Obraćao se takvim pitanjima samom sebi i dobrom Joahimu i od nezapamćenih vremena debelim snegom zavejanoj dolini, premda ni od jednog od ovih mesta nije mogao očekivati nešto što bi ličilo na odgovor - teško bi se moglo kazati od koga ponajmanje. Sebi je postavljao pitanja prosto zato što nije znao da odgovori na njih. Joahim, sa svoje strane nije ikako hteo da sudeluje u tome, jer on - kako se jedne večeri Hans Kastorp na francuskom izrazio - nije mislio ni na šta drugo sem na to kako će dole u ravnici biti vojnik, zbog toga vodio ogorčenu borbu sa nadom koja se čas približavala čas opet izazivački gubila u daljini. U poslednje vreme, on je pokazivao volju da tu borbu dokrajči jednim silovitim gestom. Da, dobri, strpljivi, čestiti Joahim, sušta zvaničnost i disciplina, podlegao je buntovničkim nastupima i žestoko napadao "Gafki-skalu", onaj sistem ispitivanja po kome se dole u laboratorijumu ili "laboru", kako se obično govorilo, istraživao i beležio stepen u kome je neki bolesnik zahvaćen bacilima: da li se ti bacili u materiji koja se analizira nalaze samo tu i tamo ili u nebrojenom mnoštvu - to je određivala Gafki-cifra i od nje je sve zavisilo. Jer ona je potpuno nevarljivo izražavala izglede na ozdravljenje s kojima je mogao da računa njen nosilac; broj meseci ili godina, koliko još neko mora da ostane, nije baš teško prema njoj odrediti, počevši od kratkotrajne polugodišnje posete pa naviše do presude "doživotno", koja je, vremenski uzevši, dosta često značila isuviše malo. Protiv ove Gafki-skale bunio se, dakle, Joahim, osporavajući njen autoritet - ne baš sasvim otvoreno, ne baš direktno da čuju oni na vrhu, ali u razgovorima sa svojim rođakom, pa čak i za trpezom. "Meni je dosta, ne dopuštam da me i dalje drže za budalu", govorio je on glasno..."

Tomas Man - Tonio Kreger (odlomak)

"Ah, ostavite me na miru sa mojim odelom, Lizaveta Ivanovna! Da li biste želeli da šetam ulicama u iscepanom kadivenom kaputiću ili sa prslukom od crvene svile? Kad je čovek umetnik, dovljno je u duši pustolov. Spolja se treba dobro obući, i ponašati se kao pristojan čovek. Ne, nisam se ja naoštrio", reče n, i gledaše kako ona meša boje na paleti.

"Samo mi lezi na duši jedan problem i jedna suprotnica, i to mi je smetalo pri radu....Zbilja, o čemu smo ono govorili? O Adalbertu, novelisti, kako je taj čovek čvrst i ponosan. Proleće je najstrahovitije godišnje doba", reče on i ode u kafanu. Jer čovek mora znati šta hoće, zar ne? Vidite, i mene proleće čini nervoznim, i mene zbunjuje mila trivijalnost svih onih sećanja i osećanja koja budi; samo što me to ipak ne može navesti da ga zbog toga grdim i da ga prezirem; jer stvar je u tome što se ja pred njim stidim, što se stidim njegovom čistotom prirodnošću i pobedom mladošću. I ne znam da li da prezirem Adalberta ili da ga omalovažavam, stoga što ništa o ovome ne zna... Loše se radi u proleće, to je istina, a iz kojeg razloga? Jer se oseća. I jer nije nikakav majstor onaj koji misli da stvaralac sme osećati. Svaki pravi i iskreni umetnik samo se smeška kad čuje tu naivnu zabludu nadrimajstora, smeška se možda melanholično, ali se ipak smeška. Jer ono što kažemo, to nikad ne sme biti glavna stvar, već samo gradivo koje je po sebi ravnodušno, a iz kojeg tek imamo da sklopimo estetsko obličje, igrajući se u spokojnoj nadmoci. Ako vam je odviše stalo do onoga što imate da kažete, ako vam srce zato odviše toplo kuca, možete pouzdano računati na potpuni fijasko. Postajete patetični, postajete sentimentalni, kao delo vaših ruku javlja se nešto tromo, nezgrapno-ozbiljno, nesavladano, neironično, nezačinjeno, dosadno, banalno-a kraj svemu je ravnodušnost kod sveta, a kod vas samih razočarenje i jad... Jer, tako je to, Lizaveta: osećanje, toplo, srdačno osećanje je svagda banalno i neupotrebljivo, a umetnička su samo razdraženja i hladne ekstaze našega pokvarenog, našeg artističkog živčanog sistema. Potrebno je da donekle čovek bude vančovečan i nečovečan, da bude čudnovato udaljen od čovečnoga, i bez pravoga učešća u njemu, da bi bio u stanju, i da čak uopšte u iskušenju da se igra, da se time igra, da ga prikaže ukusno i efektno. Već i sama obdarenost za stil, oblik i izražaj uslovljava taj hladni i probirački odnos prema čovečnome, i čak izvesno siromaštvo i pustoš u čisto čovečanskim

osobinama. Jer zdravo i snažno osećanje, pri tom ostajemo, nema ukusa. Svršeno je sa umetnikom čim postane čovek i počne da oseća. To je znao Adalbert, i zato je otišao u kafanu, u izdvojenu sveru, dabogme!"

"Bog s vama, Baćuška", reče Lizaveta Ivanovna, perući ruke u limenoj kadi: "Ta vi ne morate poći za njim!"

"Ne, Lizaveta, ja neću poći za njim, i to samo stoga što sam ponekad u stanju da se malo stidim pred prolećem svoga umetništva. Vidite, katkad dobijam pisma pisanja tudjom rukom, pohvalna i zahvalna pisma od mojih čitalaca, dopise pune divljenja od ganutih ljudi. Ja ih čitam i srce mi se razneži pred tim toplim i neveštim čovečanskim osećanjem koje je tu izazvala moja umetnost, zahvata me neka vrsta bolećivosti prema oduševljenoj naivnosti koja govori iz tih redaka, i ja porumenim kad pomislim koliko bi taj čestiti čovek bio rashladjen kada bi ikada mogao da pogleda iza mojih kulisa, kad bi ikada razumela njegova nevinost da pošten i zdrav i pristojan čovek uopšte ne piše, ne glumi, ne komponuje... A sve mi to ne smeta da se poslužim njegovim divljenjem prema mome geniju da bih sebe sama dizao i podsticao, da veoma ozbiljno shvatam to divljenje, i da pritom pravim lice kao majmun koji izigrava velikog čoveka... Ah, ne ulazite mi u reč, Lizaveta! Kažem vam, često me zamara do smrti da prikazujem ono što je čovečno, nemajući sam udela u čovečnome...Je li umetnik uopšte muškarac? O tome bi trebalo upitati ženu! Meni se čini da svi mi umetnici pomalo delimo sudbinu onih prepariranih papskih pevaca... Naše je pevanje lepo do dirljivosti. Ali..."

"Trebalo bi da se malo stidite, Tonio Kregeru. Hodite na čaj. Voda ce odmah uzavreti; evo tu su papirosi. Vi ste stali pri pevanju u sopranu; i tu samo nastavite. No treba da se stidite. Kad ne bih znala sa kakvom ste ponosnom strašću

odani svome pozivu..."

"Ne spominjite poziv, Lizaveta Ivanovna! Književnost uopšte nije poziv, već prokletstvo - neka vam je znano. Kad počinjemo da ga osećamo, to prokletstvo? Rano, užasno rano. U doba kad bi s pravom trebalo da živimo sa Bogom i svetom. Počinjete da se oseđate obeleženim, osećate zagonetnu suprotnost izmedju sebe i onih drugih, onih sebičnih i valjanih, sve dublje i dublje zjapi onaj ponor ironije, neverovanja, opozicije , saznanja, osećanja koja vas deli od ljudi, i otad više nema sporazumevanja. Kakva sudbina! Sve kad bi srce i bilo dovoljno živo, dovoljno ispunjeno ljubavlju

da bi osećalo koliko je to strašno!...Vaša se samosvest raspaljuje, jer medju hiljadama vi osećate žig na svome čelu, obeležje i znate da ga niko ne može prevideti."

Ko je trenutno na forumu
 

Ukupno su 992 korisnika na forumu :: 45 registrovanih, 10 sakrivenih i 937 gosta   ::   [ Administrator ] [ Supermoderator ] [ Moderator ] :: Detaljnije

Najviše korisnika na forumu ikad bilo je 3466 - dana 01 Jun 2021 17:07

Korisnici koji su trenutno na forumu:
Korisnici trenutno na forumu: _Petar, A.R.Chafee.Jr., AF-1, airsuba, bojank, Boris BM, ccoogg123, CikaKURE, DonRumataEstorski, FileFinder, FOX, Georgius, HogarStrashni, hooraay, HrcAk47, ILGromovnik, Ilija Cvorovic, JOntra, Krvava Devetka, Kvazar, kybonacci, ladro, Lieutenant, lord sir giga, Luka Blažević, MB120mm, milanovic, milenko crazy north, Milometer, Milos ZA, Milos82, nemkea71, nick79, nuke92, pein, pera bager, procesor, raptorsi, Ripanjac, sovanova95, Srle993, stegonosa, tubular, vukovi, |_MeD_|