Snaga u coveku

44

Snaga u coveku

Antoan de Sent-Egziperi - Mali princ (odlomak)

"-Dobar dan, reče mali princ.

-Dobar dan, odgovori skretničar.

-Šta to radiš? upita ga mali princ.

-Odabiram putnike, po svežnjevima od hiljadu, odgovori skretničar. Ispraćam vozove koji ih odnose čas na desnu stranu, čas na levu.

Jedan osvetljeni brzi voz, tutnjeći kao grmljavina, zatrese skretničarevu kućicu.

-Prilično se žure, reče mali princ. Za čim jure?

-To ne zna čak ni masinovođa, reče skretničar.

I zatutnja, u suprotnom pravcu, drugi osvetljeni brzi voz.

-Zar se već vraćaju? upita mali princ.

-To nisu isti, reče skretničar. To je razmena.

-Nisu bili zadovoljni tamo gde su bili?

-Čovek nikad nije zadovoljan tamo gde je, reče skretničar.

I zagrme treći osvetljeni brzi voz.

-Da li to oni gone one prve putnike? upita mali princ.

-Ne gone oni nikoga, reče skretničar. Oni unutra spavaju ili zevaju. Samo deca pilje kroz prozor.

-Samo deca znaju šta žele, reče mali princ. Ona gube vreme oko jedne lutke od krpa, koja im postaje veoma važna, i ako im je neko oduzme, ona plaču…

-Srećni su, reče skretničar."

Dositej Obradović -Pismo Haralampiju


Necu nimalo gledati ko je koga zakona i vere, niti se to

gleda u danasnjem veku prosvestenom. Po zakonu i po veri svi bi

ljudi mogli dobri biti. Svi su zakoni osnovati na zakonu jeste-

tstva. Nijedan zakon na svetu ne veli: cini zlo i budi nepravedan;

no naprotiv, sve sto ih je godj, od strane bozje nalazu i za-

povedaju: nikom nikakva zla ne tvoriti, dobro tvoriti i ljubiti

pravdu... A zasto dakle u svakom zakonu ima zlih i nepravednih

ljudi? Nije tomu zakon uzrok, nego nerazumije, slepota uma,

pokvareno, pakosno i zlo srce i preko mere ljubav k samom

sebi. Ovo su izvori od kojih izviru sve strasti koje uznemi-

ravaju rod celoveceski i koje cine da covek ne coveka mrzi,

jedan drugoga huli, goni, udrucava, ozlobljava, proklinje,

u vecnu muku salje i vragu predaju- a sto je najgore - pod

imenom vere i zakona, prevracajuci i tolmaceci zakon svoj

po zlobi i po strasti srca svoga.

Kad ce nestati mrzenje i vrazba na zemlji| Kad ce

srce nase doci u svoju prirodnu dobrotu da u licu svakog

sebi podobnog coveka pozna brata svoga, nit' misleci niti

pitajuci : koje je vere i zakona - one u kojeg ga je bog

izvolio da se rodi, kao i ti u svojoj. Koje je vere? One

koje bi i ti bio da si se u istoj rodio, ako bi posten

covek... poznajmo, jedanput nasu

nepravdu| Kako mozemo mi iziskivati od drugih ono isto koje

kad bi drugi od nas iziskivali, velika bi nam se nepravda

cinila| Poznajmo jedanput svu silu ovih reci - proste su i

blazene i ne trebaju nikakva tolmacenja: ono sto god hocete

da vam cine drugi ljudi, cinite i vi to njima. A sto bi mi

radi da nam drugi cine? Da nas pustaju s mirom ziviti u

nasem zakonu, da nam ne cine nikakva zla , da nam oprastaju

nase slabosti i pogreske, da nas ljube i postuju i da nam

pomognu u potrebi nasoj. To isto i mi smo duzni svima ljudma

na svetu.



1783. godine

Horhe Luis Borhes - Ti



Samo se jedan čovek rodio,

samo jedan čovek je umro na zemlji.

Tvrditi suprotno čista je statistika,

sabiranje je nemoguće.

Ne manje nemoguće nego sabrati miris

kiše sa snom koji ste sanjali onomad,

Taj čovek je Odisej, Avelj, Kain,

prvi čovek koji je rasporedio sazvežđa,

čovek koji je podigao prvu piramidu,

čovek koji je napisao heksagrame Knjige mena,

kovač koji je urezao ruže na

Hengistovom maču, strelac Ejnar Tambarskelver,

Luis de Leon, knjižar koji je rodio

Semjuela Džonsona, Volterov vrtlar, Darvin

na pramcu Bigla, Židov u odaji za mrtvace,

vremenom ti i ja.

Jedan jedini čovek je umro u Ilionu,

kod Metaura, Hestingsa, Austerlica,

Trafalgara, Getisberga.

Jedan jedini čovek je

umro u bolnicama, brodovima,

u teškoj samoći, u ložnici navike i ljubavi.

Jedan jedini čovek je gledao široku zoru.

Jedan jedini čovek je na nepcima

osetio svežinu vode, ukus plodova i mesa.

Govorim o jedinom, jednom, onom što je uvek sam.

Franc Listovo pismo barunici Esperanse von Švartc List

(…)Alertc se ponudio poslati Vam ove retke. Prihvaćam njegovu ponudu kao uslugu, u nadi da ćete mi velikodušno oprostiti moju sažetost. Nikome nije žao više nego meni, verujte mi, ali što mogu? Nisam mogao pisati iz Pariza. Nosim desetke pisama sa sobom na koja obavezno moram odgovoriti. To će biti moj prvi zadatak u Monte Mariu čim dođem tamo za 3 ili 4 dana.

Monsinjor de Hohenlohe je postavljen za kardinala (…) Celo leto i jesen provest ću u Monte Mariu. Posle ću možda ponovo biti gost kod Hohenlohea koji još nije odlučio o svom novom boravištu.

Moj muzički zadatak ove godine je dovršenje oratorija Kristus za koje će mi biti neophodno još pola godine neometanog rada. Istovremeno ću morati malo napredovati i u učenju latinskog i teologije sa izvrsnim Solfanellijem, kojeg ne mogu dovoljno nahvaliti.

Bio sam sretan ponovno vidjeti Kosimu i Hanca u Amsterdamu, gde smo se jednu nedelju intimno družili. Hansovo mesto u Minhenu postaje stabilnije. Kralj mu je dao zadatak da dirigira nekoliko koncerata ove zime. (…) Kozima će s mužem i svoje troje dece ostatak godine provesti na imanju Triebschen blizu Lucerna, gdje je Vagnerov dom unatrag 6 nedelja i kojeg je on unajmio na celu godinu.
Kao što znate, Sgambati je izvrsno dirigirao Dante simfoniju na otvarenju Galerije Dante i ponovo u mom odsustvu.
Još jednom, oprostite na predugom nejavljanju, draga vrsna prijateljice, i uputite mi uskoro nekoliko šarmantnih ljubaznih reči, kako Vi to i predobro znate, Vaš odani prijatelj

F. L.

3. jun 1866, Rim



(Ovo pismo čuva se u Nizozemskoj, original pisma je na francuskom, a radi lakšeg i šireg razumevanja prevedeno je na engleski)

Emil Sioran - Krik beznađa (odlomak)

"Činjenica da ja postojim potvrdjuje da svet nema nikakvog smisla. Kako da nadjem smisao u padovima čoveka, dramatičnim i nesrećnim, kada se sve svodi, u krajnjoj instanci, na prazninu i patnju koja je zakon ovog sveta? To što je svet dozvolio postojanje ljudskog primerka mog tipa dokazuje samo da su mrlje na takozvanom suncu života tako velike da će vremenom da mu sakriju svetlost. Zverstvo života me gazilo i pritiskalo, iseklo mi krila u punom letu, i pokralo mi sve radosti na koje sam imao pravo. Sva moja preterana revnost i sva paradoksalna i luda strast koju sam uložio da bih postao sjajan pojedinac, sva demonska vradžbina koju sam konzumirao da bih navukao budući oreol i sav zanos koji sam nasipao za organsko preobraženje ili za unutrašnje svitanje, pokazali su se slabijim od zverstva i iracionalnosti ovoga sveta koji je prosipao u mene sve svoje negativne i otrovne rezerve. Život nije otporan na veliku temperaturu. Zbog toga sam došao do zaključka da najuznemireniji ljudi, sa unutrašnjim dinamizmom dovedeni do paroksizma, koji ne mogu prihvatiti uobičajenu temperaturu, moraju propasti. To je aspekt životnog demonizma, ali i aspekt njegovog nedostatka; on objašnjava zašto je život privilegija mediokriteta. Samo mediokriteti žive na normalnoj temperaturi života; ostali se troše na temperaturama koje život ne podnosi, gde ne mogu da dišu , osim ako se nalaze jednom nogom s one strane života. Ne mogu doneti ništa na ovaj svet, jer imam samo jedan metod: metod agonije. Žalite se da su ljudi zločesti, osvetoljubivi, nezahvalni ili licemerni? Predlažem vam metod agonije, kojim ćete se privremeno spasiti od svih ovih nedostataka. Primeniti ga na svaku generaciju, pretvorite ga u agoniju, u iskustvo poslednjih trenutaka, da bi u stravičnom mučenju pokušao veliko čišćenje iz vizije smrti. Potom ga pustite i ostavite da beži od straha sve dok iscrpljen ne padne. I garantujem vam da je učinak neuporedivo ispravniji od svih koji su dobijeni normalnim putem. Kada bih mogao, doveo bih vasceli svet u agoniju, da bih ostvario čišćenje korena života; stavio bih goruće i ubedljive plamenove na te korene, ne da bih ih uništio, već da bih im dao drugu snagu i drugu toplinu. Vatra koju bih ja upalio u ovom svetu, ne bi donela ruševine, već kosmički preobražaj. Na taj način, život bi navikao na visoku temperaturu i ne bi više bio medij za madiokritete. A možda u ovom snu ni smrt ne bi bila imanentna ovom životu."

Seren Kjerkegor - Dnevnik zavodnika (odlomak)

"Prokleti slučaju! Nikad te nisam kleo zato što si se pojavio, kunem te zato što se uopšte ne pojavljuješ. Ili je to možda tvoj novi pronalazak, neshvatljivo biće, neplodna majko svega, jedini zaostatku iz onog vremena, kada je nužnost rodila slobodu i kada je sloboda dozvolila da se prevarom vrati u majčino telo? Prokleti slučaju! Ti, moj jedini povereniče, jedino biće koje smatram dostojnim da bude moj saveznik i moj neprijatelj, koji si uvek istovetan samom sebi uprkos svojoj neistovetnosti, stalno neshvatljiv, stalno zagonetka! Da, ti, koga volim celim svojim bićem, u čiju sliku se sam pretvaram, zašto se ne pojavljuješ? Ne moljakam, ne preklinjem te smerno da se ovako ili onako pokažeš, jer takva služba bogu bilo bi idolopoklonstvo i neprijatna u tvojim očima. Izazivam te na borbu, zašto se ne pojavljuješ? Ili se zaustavio nemir univerzuma, da li je tvoja zagonetka rešena tako što si se i sam survao u more večnosti? Užasne li misli! Tako se, dakle, svet smirio iz dosade. Prokleti slučaju, čekam te! Neću te pobediti principima ili onim što tupi ljudi nazivaju karakterom, ne, ja hoću da te opevam! Neću da budem pesnik za druge, tebe ću opevati i proždreti vlastitu pesmu, i to će biti moja hrana. Ili me ne smatraš dostojnim tebe? Kao što bajadera igra u čast boga, tako sam se i ja posvetio služenju tebi; polako, slabo odeven, poslušan, nenaoružan i bez ikakve odbrane, odričem se svega; nemam i ne želim išta svoje da imam, ništa ne volim, nemam ništa da izgubim, ali zahvaljujući tome nisam li postao dostojniji tebe, kome je, nesumnjivo, već odavno dosadilo da otimaš ljudima ono što vole, tebe, koga je umorilo njihovo kukavičko uzdisanje i njihove kukavičke molbe. Iznenadi me, spreman sam, bez uloga daj da se borimo za čast. Pokaži mi devojku, pokaži mi mogućnost koja će izgledati nemoguća, pokaži mi je u senovitom carstvu donjeg sveta, ja ću je izvesti napolje, neka me mrzi, neka me prezire, neka voli drugog, ne plašim se; ali uzburkaj vodu, okončaj bezvetricu. Bedno je da me tako izgladnjuješ ti koji uobražavaš da si jači od mene."

Haruki Murakami - Norveška šuma, odlomak


" Kad li sam ono poslednji put video svice, razmišljao sam. I gde? Sećao sam se tog prizora, ali nikako nisam mogao da se setim ni mesta ni vremena. Mogao sam da čujem šum vode u noćnoj tami i vidim starinska zaštitna vrata brane od opeke. Otvarala su se i zatvarala okretanjem ručke. Reka nije bila velika. Bio je to potok čiju je površinu gotovo skrivala trava obrasla oko njegovih rubova. Unaokolo je bio takav mrkli mrak da ni svoja stopala nisam mogao da vidim kad sam ugasio baterijsku lampu. A iznad jezerceta na kome je stajala brana, letele su stotine svitaca. Poput varnica plamena, njihova svetlost odbijala se o površinu vode.



Zatvorio sam oči i na trenutak utonuo u tu tamu svog sećanja. Čuo sam šum vetra jasnije nego ikad. Nije bio snažan, ali je proleteo pored mene, ostavljajući čudesno živopisan trag. Kada sam otvorio oči, video sam da je tama letnje večeri postala za nijansu dublja.



Otvorio sam poklopac tegle, iz nje izvadio svica i stavio ga na jedva tri centimetra izdignutu ivicu rezervoara. Delovalo je da nije u stanju da shvati gde se nalazi. Posrćući, svitac je napravio jedan krug oko zavrtnja, nogama se hvatajući za skorele ljuspe boje. Jedno vreme je išao nadesno, pa kad se uverio da dalje nema kud, vratio se nalevo. Dugo mu je trebalo da se posle toga popne na glavu zavrtnja. Zatim je ostao tu dugo, više se ne pomerajući, kao da je na izdisaju.



S rukom na priručju, samo sam ga posmatrao. Ostali smo dugo tako nepomični, i svitac i ja. Samo je vetar fijukao pored nas, dok je u mraku šuštalo bezbroj listova na japanskom brestu.



Čekao sam beskonačno dugo.



Svitac je poleteo mnogo kasnije. Kao da mu je nešto sinulo, odjednom je raširio krila i u sledećem trenu već preleteo priručje, ukazavši se u bledoj tami. Hitro je opisao luk oko rezervoara, kao da pokušava da povrati izgubljeno vreme. I onda, pošto je na tren lebdeo u vazduhu kao da pogledom prati kako se linija njegove svetlosti razliva na vetru, konačno je odleteo u pravcu istoka.



I kada je svitac nestao, dugo se u meni zadržao trag njegove svetlosti. Te slabašne, blede svetlosti, koja je lebdela dugo, dugo u gustoj tami mojih zatvorenih očiju, poput neke izgubljene duše.



U toj tami, mnogo puta sam pružao ruke. Moji prsti nisu dodirivali ništa. Ta slabašna svetlost uvek je bila tačno izvan mog domašaja."

Gistav Flober - Pismo Lujzi Kole (27.avgust 1846)


"Dakle, još smo tužni, jadni moj anđele! Zašto da bez razloga sve uzimaš k srcu, da se prekomjerno žalostiš? Trista milja daleko, da ne mogu da utrem suze koje teku iz tvojih dobrih očiju; ti ne možeš da vidiš moje osmejke kad dobijam tvoja pisam, ni radost koja mi se zacijelo ogleda na licu kad mislim na tebe ili kad gledam tvoju sliku, tvoju sliku sa dugim milujućim uvojcima na njoj, onim istim koji su mi prelazili preko obraza. Od mene do tebe suviše je mnogo ravnica, livada i brežuljaka, da se možemo vidjeti. Ja ne razumijem sve te muke koje ti donosim. To vjeruješ da je neka druga još u mom srcu, da je u njemu ostala, toliko u svjetlosti da si ti samo prošla u njenoj sjenci. Oh, nije tako, nije!Budi u to uvjerena jednom zauvijek! Ti govoriš o mojoj ciničnoj iskrenosti; pa budi dosljedna: vjeruj onda u tu iskrenost. To je nešto staro, vrlo staro, skoro zaboravljeno; jedva ako mi ostaje neko osjećanje na to; izgleda mi čak kao da se dogodilo u duši nekog drugog čovjeka. Onaj koji sad živi i koji je u meni, samo posmatra onog drugog, koji je mrtav. Ja sam imao dva života, sasvim različna; spoljni događaji su bili znamenje za svršetak jednog i nastajanje drugog; sve je to nepobitno tačno. Moj aktivni, uzbuđeni, strasni život, pun protivuriječnih trzaja i mnogobrojnih tjelesnih utisaka, završio se u dvadeset drugoj godini. U to doba sam, odjednom, učinio veliki napredak ; i došlo je nešto drugo. Tada sam, za svoju upotrebu, jasno napravio dva dijela među svijetom i u sebi: s jedne stranwe spoljašnji element, za koji želim da bude raznovrstan, šaren, skladan, beskrajan, i od koga usvajam samo sliku, da u njoj uživam; s druge strane, unutrašnji element koji zbijam da bih ga učinio jedrijim, i u koji puštam da se kroz otvoren prozor razuma široko ulivaju najčistiji zraci Duha. Ti nećeš naći da je ova rečenica vrlo jasna; potrebna je čitava knjiga da se ona razvije. Ipak se ja nisam odrekao nečega za života, kao što mi izgleda da ti misliš. Ja širim grudi da potpuno, kao svi drugi, udišem miris ruža, i širim oči da posmatram mjesečinu , ni ljubav ni prijateljstvo nisam odbacio. Naprotiv, uzeo sam naočare da ih jasnije raspoznam. Ispitaj me iznutra koliko ti je volja, nećeš naći ničega što bi imalo da te ražalosti, ni u prošlosti ni u sadašnjosti. Želio bih da možeš čitati u mom srcu: suze sumnje i utučenosti koje ti teku izmjenile bi se u suze radosti i sreće. Jeste, ja te volim, volim te, čuješ li? Treba li da to uzviknem još jače? Ali, pošto ja znam za običnu ljubav, koja umije samo da se smiješi, zar je moja krivica što cijelo moje živo biće nema ničeg blagog u svom držanju?Rekao sam ti već koža mog srca, kao i ruku, dosta je rapava: čovjek se povrijedi kad je se dotakne, ali odozdo je možda zato utoliko mekše. Ako mi ti i dalje budeš prebacivala draga što ti ne dolazim, šta mogu da ti odgovorim? Ti me bez razloga mučiš kad me podsjećaš ( što je, tako mi Boga! nepotrebno, jer dosta ja sam to zamišljam ) da ti zbog toga patiš i da te to muči. Kad bih mogao, kad bih.... kad bih, uvijek taj prokleti pogodbeni način, užasni način u koji se oba glagolska vremena stavljaju.

Zaista sam glup večeras! Možda je to posljedica ove mjesečine napolju. Sad sam se prošetao pod drvećem i žudio za tobom, prizivao te. Šetali bismo lijepo ne govoreći ništa, ja bih te držao oko struka. Sanjario sam o tvom bijelom liku čija se boja izdvaja na zelenoj, blijedo osvijetljenoj travi, o tvojim plavim očima, vlažnim i blistavim od svjetlosti, kao nježno plavetnilo neba ove noći. O, voli me, čuj, uvijek, smatraj me za nabusitog, za ludaka, za sve što hoćeš, ali me i dalje voli, ostavi moje misli na miru. Šta ti one čine? Ne čine nikom zla, a možda čine dobra. Zar one, uostalom, kao svaka stvar, nemaju svoj razlog postojanja? Čemu služi korov? kažu dobri ljudi; zašto raste? Pa zbog sebe samog, pobogu ! A vi, zašto vi rastete? Opet ti hvala na pomorandžinim cvjetićima, tvoja pisma sva mirišu na njih! Kad odem u Pariz, hoću da ti ukrasim sto za cvijeće biljkama koje najviše voliš; to jadno cvijeće bar neće imati trnja. Sa cvijećem moje ljubavi nije isto, kao što mi se čini.

Laku noć! Laku noć !"

DESET STRATEGIJA MANIPULACIJE STANOVNIŠTVOM

Na osnovu rada jednog od najuticajnijih svjetskih intelektualaca, američkog lingviste Noama Čomskog, donosimo vam spisak od deset strategija manipulacije putem medija.

1) PREUSMJERAVANJE PAŽNJE

Pažnju javnosti preusmjeravati sa važnih problema na nevažne. Prezaposliti javnost poplavom nebitnih informacija, da ljudi ne bi razmišljali i stekli osnovna saznanja u razumijevanju svijeta.

2) STVARANJE PROBLEMA

Ta metoda se naziva i “problem-reagovanje-rješenje”. Treba stvoriti problem, da bi dio javnosti reagovao na njega. Na primjer: izazvati i prenositi nasilje sa namjerom, da javnost lakše prihvati ograničavanje slobode, ekonomsku krizu ili da bi se opravdalo rušenje socijalne države.

3) POSTUPNOST PROMJENA

Da bi javnost pristala na neku neprihvatljivu mjeru, uvoditi je postepeno, “na kašičicu”, mjesecima i godinama. Promjene, koje bi mogle da izazovu otpor, ako bi bile izvedene
naglo i u kratkom vremenskom roku, biće sprovedene politikom malih koraka. Svijet se tako vremenom mijenja, a da to ne budi svijest o promjenama.

4) ODLAGANJE

Još jedan način za pripremanje javnosti na nepopularne promjene je, da ih se najavljuje mnogo ranije, unaprijed. Ljudi tako ne osjete odjednom svu težinu promjena, jer se
prethodno privikavaju na samu ideje o promjeni. Sem toga i “zajednička nada u bolju budućnost” olakšava njihovo prihvatanje.

5) UPOTREBA DJEČIJEG JEZIKA

Kada se odraslima obraća kao kad se govori djeci, postižemo dva korisna učinka: javnost potiskuje svoju kritičku svijest i poruka ima snažnije dejstvo na ljude. Taj sugestivni mehanizam u velikoj mjeri se koristi i prilikom reklamiranja.

6) BUĐENJE EMOCIJA

Zloupotreba emocija je klasična tehnika, koja se koristi u izazivanju kratkog spoja, prilikom razumnog prosuđivanja. Kritičku svijest zamjenjuju emotivni impulsi (bijes, strah, itd.) Upotreba emotivnog registra omogućava pristup nesvjesnom, pa je kasnije moguće na tom nivou sprovesti ideje, želje, brige, bojazni ili prinudu, ili pak izazvati određena ponašanja.

7) NEZNANJE

Siromašnijim slojevima treba onemogućiti pristup mehanizmima razumijevanje manipulacije njihovim pristankom. Kvalitet obrazovanja nižih društvenih slojeva treba da bude što slabiji ili ispod prosjeka, da bi ponor između obrazovanja viših i nižih slojeva ostao nepremostiv.

8 ) VELIČANJE GLUPOSTI

Javnost treba podsticati u prihvatanju prosječnosti. Potrebno je ubijediti ljude da je (in, u modi), poželjno biti glup, vulgaran i neuk. Istovremeno treba izazivati otpor prema kulturi i nauci.

9) STVARANJE OSЈEĆAJA KRIVICE

Treba ubijediti svakog pojedinca da je samo i isključivo on odgovoran za sopstvenu nesreću, usljed oskudnog znanja, ograničenih sposobnosti, ili nedovoljnog truda. Tako nesiguran i potcijenjen pojedinac, opterećen osjećajem krivice, odustaće od traženja pravih uzroka svog položaja i pobune protiv ekonomskog sistema.

10) ZLOUPOTREBA ZNANJA

Brz razvoj nauke u posljednjih 50 godina stvara rastuću provaliju između znanja javnosti i onih koji ga posjeduju i koriste, vladajuće elite. “Sistem”, zaslugom biologije, neurobiologije i praktične psihologije, ima pristup naprednom znanju o čovjeku i na fizičkom i na psihičkom planu.

HVALOSPJEVI LJUBAVI

Ako govorim ljudskim i anđeoskim jezicima, a ljubavi nemam, onda sam metal koji zvuči i činele koje odjekuju. I ako imam dar proroštva i znam sve tajne i sve znanje, i ako imam svu vjeru, tako da premještam gore, a ljubavi nemam, ništa sam. I ako hraneći siromahe razdijelim sve svoje imanje, i ako predam svoje telo – da budem spaljen, a ljubavi nemam, ništa mi ne koristi.

Ljubav dugo trpi, ljubav je dobra, ona ne zavidi, ljubav se ne hvali, ne nadima se, ne ponaša se nepristojno, ne traži svoje, ne ljuti se, ne uračunava zlo, ne raduje se nepravdi, ali se raduje sa istinom; ona sve snosi, sve vjeruje, svemu se nada, sve trpi.

Ljubav ne prestaje nikada. Ako je dar proroštva – biće okončan, ako je dar jezika – prestaće, ako je znanje – nestaće. Jer djelimično saznajemo i djelimično prorokujemo; kada pak dođe ono savršeno, prestaće ono djelimično. Kad sam bio dijete, govorio sam kao dijete, mislio sam kao dijete, zaključivao sam kao dijete. A kad sam postao čovjek, prestao sam s djetinjarijama. Jer sad gledamo kao pomoću ogledala – u zagonetki, a onda ćemo licem u lice. Sada saznajem djelimično, a onda ću saznati potpuno, kao što sam i sam potpuno poznat. Sada pak ostaje vjera, nada, ljubav, ovo troje; a ljubav je među njima najveća.

Prva poslanica Korinćanima (malo modernija verzija)

Ko je trenutno na forumu
 

Ukupno su 979 korisnika na forumu :: 46 registrovanih, 5 sakrivenih i 928 gosta   ::   [ Administrator ] [ Supermoderator ] [ Moderator ] :: Detaljnije

Najviše korisnika na forumu ikad bilo je 3466 - dana 01 Jun 2021 17:07

Korisnici koji su trenutno na forumu:
Korisnici trenutno na forumu: A.R.Chafee.Jr., Asparagus, babaroga, bojanM84, BORUTUS, BraneS, brundo65, CrazyDiablo, Dannyboy, djboj, doklevise, DonRumataEstorski, doom83, Dorcolac, dragoljub11987, DragoslavS, ikan, Istman, Ivan Campo, ivan979, jukeboxer, kokodakalo, kovinacc, Kubovac, kunktator, ljuba, ljubacv, LUDI, Marko Marković, mercedesamg, Metanoja, mrav pesadinac, Nemanja.M, nemkea71, opt1, raptorsi, raykan, repac, sasakrajina, savaskytec, slonic_tonic, stalja, Vlad000, voja64, Wrangler, zlaya011