Vulkanske erupcije

Vulkanske erupcije

offline
  • Pridružio: 10 Feb 2005
  • Poruke: 3549

Supervulkani predstavljaju najače i najopasnije vulkane na Zemlji. Smatra se da predstavljaju najveću prirodnu silu od koje veća sila danas postoji samo u svemiru. Ima ih oko 40, od kojih je većina ugašena. Jako retko prorade i tad mogu dovesti do velike katastrofe. U stanju su da promene izgled čitavog kontinenta, da promene globalnu klimu
planete i drastično smanje broj živih bića na Zemlji.
Sam termin supervulkan označava erupciju vulkana magnitude 8 na indeksu eksplozivnosti vulkana. Index eksplzivnosti vulkana je skala od 8 podeoka od 1 do 8 koji pokazuju koliko lave i pepela se izbaci tokom erupcije. Tako na primer erupcijom vulkana Sveta Helena je 1980. godine izbacio 2 kubna kilometra lave i pepela a bio je jačine 1 na IEV. Erupcija supervulkana bi izbacila više od 1000 kubnih kilometara materijala.
Osnovna razlika između supervulkana i običnih vulkana je u tome što kod supervulkana magma se nalazi u velikim komorama koje se nalaze svega nekoliko kilometara ispod površine. Komora se polako stalno dopunjuje pri čemu se povećava i pritisak. Usled povećanja pritiska dolazi do podizanja tla. Kada pritisak postane dovoljno jak dolazi do
erupcije. Pri erupciji supervulknana ne dolazi do formiranja kupaste planine već ogromne kružne kaldere. Ovi vulkani se zapravo urušavaju u prostor iz koga najpre iskulja magma i pepeo kog ima dovoljno da prekrije desetine hiljada kvadratnih kilometara površine
debelim naslagama. Kod erupcije se takođe izbacuje velika količina sumpora i pepela, kojih ima toliko puno da bi moglo izazvati nuklearnu zimu Najpoznatiji supervulkani današnjice su Jelovston, Tambora/ Toba i Krakatau

Tambora
Nalazi se na ostrvu Sumbava u Indoneziji. Tambora se klasifikuje kao stratovulkan. Vekovima se magma gomilala ispod Tambore da bi ona dostigla visinu od 4,300m i tako postala najviši vrh u Indonezijskom arhipelagu.
Prve znake aktivnosti pokazuje 1812 blagom grmljavinom i crnim oblakom. Samoj eksploziji je prethodilo opominjuće tutnjanje i jedna erupcija umerene snage 5. aprila 1815 koja se čula na udaljenosti od 360 km. Sledećeg dana, uz neprestane detonacije, vulkan je počeo da bljuje pepeo koji je stigao do Istočne Jave. Ove neprestane detonacije i sporadično izbacivanje pepela se nastavilo do 10. aprila.
Svu svoju snagu Tambora je iskazala u 7.00h, 10. aprila 1815. godine, erupcijom jačine sedam ( od osam na skali ). Cela planina se usijala i u veličanstvenoj eksploziji, koja se čula na Sumatri 2600 kilometara dalje, izbacila je tri visoka stuba užarenog pepela i kamenja ( ovi stubovi su stigli do stratosfere – 43km u visinu ). Po tlu su pljuštale usijane kamenice ( u prečniku 20cm, oko 8.00h ), a gusti pepeo je zasuo okolna ostrva Borneo, Sulavesi, Java i Molučka ostrva ( daljina od 1.300 km ). Zatim su usledili piroklastični tokovi sa svih strana planine koji su zbrisali sela na planini i u podnožju planine. Glasne eksplozije su trajale sve do predvečerje 11. aprila. Pokrenuli su se razorni cunamiji koji su u plićacima okolnih mora podigli 4 metara visoke talase. Na licu mesta je poginulo između 11 i 12 hiljada ljudi, a narednih dana još 60 hiljada.
Pretpostavlja se da je erupcija izbacila 100km3 piroklastita i za sobom ostavila kaledru od 7km, duboku 700m.
Eksplozija je prestala 15. aprila, dok je dim kuljao do 23. avgusta, a povremeni podrhtaji su trajali do 1819. godine.
Međutim, za veći deo planete problemi su tek počinjali. Tambora je u atmosferu izbacila ogromne količine sulfata i pepela te prouzrokovala dugotrajne klimatske promene na čitavoj severnoj hemisferi Zemlje. U proleće i leto 1816. severna Amerika je bila obavijena suvom, crvenkastom maglom toliko gustom da se Sunce moglo gledati golim okom. Prosečna globalna temperatura je opala za više od pola stepena. Kanada je te godine osetila ekstremno hladno leto i juna 1816. u Kvebeku je zabeleženo 30 santimetar snega. Zapravo, leta te godine nije ni bilo i ona je u istoriji zabeležena kao "godina bez leta". Tako je 4. juna u Kentakiju zabeležen mraz, a sledećeg dana i u većem delu Nove Engleske. Ovi klimatski ekstremi su trajali oko tri meseca Letine su izostale 1816. godine i glad je zavladala u Americi i Evropi. U jugoistočnoj Evropi i istočnom Mediteranu je izbila epidemija tifusa koja je trajala od 1816. do 1819. godine, a pripisana je klimatskim promenama. Na tržištu hrane zabeležene su osetne promene, širom Evrope izbijali su neredi.

Jeloustoun

Ispod najstarijeg nacionalnog parka na svetu Jelovstonu leži najveći supervulkan. Sve te pojave kao što su gejziri i topla jezera, fumarole itd. ukazuju na to da se ispod parka nešto dešava.
Ispod parka se nalazi vruća tačka dugačak 2900 kilometara koji polako doprema magmu u slojeve ispod Zemljine kore. Na mestima ispod površine na kojima se sakuplja magma nastaje rezervoar magme. Rezervoar magme je otprilike 40 km do 80 km u prečniku slične veličine kao kaldera koja se nalazi iznad njega. Vrh rezervoara je oko
osam kilometara ispod površine dok je dno na nekih 16 kilometara. Međutim rezevoar nije ispunjen samo fluidnom magmom. Magma je delimično istopljena što znači da samo deo kamenja je istopljen (oko 10 do 30 procenata). Ostali deo materijala je čvrst ali zato jako vreo.
U rezervoaru se nalaze dve vrste magme - kisela i bazna.
Bazna magla dolazi iz unutrašnjosti zemlje dok kisela nastaje topljenjem prisutnog stenja.
Zbog stalnog dotoka magme rezervoar se stalno povećava zbog čega dolazi i do povećanja pritiska. Povećanje pritiska se manifestuje time, što magma koja se kreće prema gore kada stigne do vrha komore, počinje da se kristalizuje i postaje gušća pri čemu se oslobađaju gasovi koji povećavaju pritisak. Usled povećanja pritiska na površini kore se javlja ispupčenje. Kada pritisak postane kritičan dolazi do pucanja Zemljine kore
pri čemu se izbacuje velika količina magme, gasa i pepela. Kada se pritisak oslobodi Zemljina kora koja je bila ispupčena sada pada u ispražnjenu komoru gde je nekad bila maga pri čemu se formira velika depresija koja se naziva kaldera.
Područje Jelovstouna je proizvelo 3 izuzetno jake vulkanske erupcije u prošlosti pre oko 2,1 miliona godina, 1,3 miliona godina i 640 hiljada godina.
U svakom od ovih kataklizmičnih događaja , ogromne količine magme su izbile na površinu i u atmosferu kao mešavina vrelog stenja, vulkanskog pepela (malih oštrih fragmenata vulkanskog stakla i stenja) i gasova koji se šire piroklastičnim tokovima u svim pravcima.
Manje erupcije se dešavaju svakih 20 hiljada godina, dok se male javljauju skoro svakodnevno. Ako pogledamo periode javljanja velikih erupcija videćemo da se one javljaju svakih 600 do 700 hiljada godina pa prema tome poslednja erupcija već kasni.
Sledeća erupcija na Jeloustounu bi trebala biti 2500 puta jača od erupcije vulkana Sveta Helena 1980. godine koji je izbacio toliko magme da bi se ceo London mogao prekriti sa 4 metra naslagama pepela. Erupcijom Jelovstona bi se mogla pokriti cela Britanija sa naslagama pepela od 4 metra. Erupcija ovog vulkana oslobodila bi svake sekunde energiju 1000 atomskih bombi bačenih na Hirošimu. Zvuk koji bi se tom prilikom čuo,
bio bi najglasniji koji je ljudska vrsta od kada živi na planeti ikad čula, a to je oko 75 000 godina.
Magma koja bi tom prilikom izletela, izbacila bi preko 2000 miliona tona sumporne kiseline 50 kilometara visoko u stratosferu. Lava debljine 30 metara bi prekrila region oko erupcije veličine 103 kvadratnih kilometara. Nacinalni park bi bio totalno nestao a okolni gradovi bi bili uništeni lavom, piroklastičnim izlivom i pepelom. Naslage pepela oko vulkana bi bile 6 metara a na udaljenosti od oko 400 kilometra sa pola metra debljine
naslage.
Dugotrajni efekti kataklizme bi bili još gori. Zbog hiljadu kubnih kilometara pepela u atmosferi, prolazak sunčevih zraka bi bio blokiran, fotosinteza u biljkama onemogućena i globalna temperatura bi naglo pala na maksimum 12 stepeni na severnoj hemisferi i do 1 stepen u južnoj. Nastala bi takozvana nuklearna zima. Najmanje jedna milijarda ljudi bi
umrla. Jedan od najpoznatijih engleskih eshatologa ( proučavalac Sudnjeg dana ), Jan Garni, upozorava da će se uskoro desiti erupcija na Jeloustounu. Na to ga navode i neke naučne naznake i nedoumice. Naime, 22. jula 2003. godine iz uprave Jeloustonskog parka objavljeno je da usled povećanja hidrotermalne aktivnosti oko gejzirskog bazena Noris,
posetiocima neće biti privremeno dozvoljen pristup. Inače, jedna od najvećih atrakcija u parku je gejzir nazvan "Parobrod". Kada para iz pukotina ne izlazi, i njena količina opada, stvara se lažna slika mirovanja. To može biti samo mirovanje pred još jaču buru ."Parobrod" će u ovom veku biti, po proračunima naučnika, veoma aktivan. Izmedju 1991. i 2000., nije bilo erupcija. Ipak od maja 2000. "Parobrod" se aktivirao 5 puta. Poslednji put, 27. aprila 2003.
Međutim s druge strane naučnici tvrde da do erupcije neće doći narednih hiljadu a možda i 10 hiljada godina. Oni smatraju da će se pojaviti znaci upozorenja jednu deceniju ili vek ranije koji će ukazati da će doći do erupcije. Ti znaci bi trebali da budu u vidu puno zemljotresa, masivnih ispupčenja zemlje, rojeva zemljotresa na specifičnim mestima, promene u hemijskom sastavu lave pri malim erupcijama, promene u sastavu
gasa koji nastaju pri isparenju i kao i veliki stepen lomljenja Zemljine kore. Ni jedan od ovih znaka još nije prisutan.
Sigurno je samo da će erupcije biti, jer nagomilana magma mora napolje.


Krakatau
Je vulkansko ostrvo u Sundskom moreuzu između Jave i Sumatre.
U godinama pre 1883 Krakatau je počeo svoju aktivnost u vidu manjih potresa. Vulkan se uznemirio 20. maja 1883 i od tada počeo da redovno izbacuje paru dima i pepeo do visine od 6km, a eksplozije su se čule do daljine od 160km. 20 jula su zabeležene manje erupcije, stvarajući još jedan otvor, koje su međutim izazvale neobično visoku plimu mora tako da su mornari brodove lancima vezivali za dokove. 11. avgusta su počele snažne erupcije koje su izbacile u atmosferu ogromne količine pepela. 24. avgusta erupcije dobijaju na snazi, a dva dana kasnije vulkan je pomahnitao. Izbacio je ogroman crni oblak pepela 27 kilometara u vis, a zatim je počela serija eksplozija na svakih deset minuta. U brodskim dnevnicima brodova udaljenih 20 kilometara od ostrva zabeležena je gusta padavina pepela i komada usijanog kamenja desetak santimetara u prečniku. Manji cunamiji su pogodili plićake Jave i Sumatre.
To je međutim bio samo početak katastrofe. Sledećeg dana, 27. avgusta, vulkan je pobesneo i ušao u svoju kataklizmičku fazu. Usledile su četiri snažne eksplozije (05.30 h, 06.44 h, 10.20 h, and 10.52 h ) od kojih je predposlednja bila i najača te se čula 5000 kilometara daleko na ostrvu Rodrigez blizu Mauricijusa. Svaku eksploziju pratili su cunamiji, visine do 30m, koji su na obalama susednih ostrva stvarali talase visoke 30 metara. Piroklastički tokovi su pokuljali i uništavali sve pred sobom. Dim nad vulkanom se podigao 80 kilometara u vis. Užas je trajao čitav taj dan, a onda se vulkan naglo umirio i sledećeg jutra zavladala je potpuna tišina. Udarni talas je zabeležen na barografima širom sveta, i do 5 dana posle eksplozije, a predpostavlja se da je obišao zemlju 7 puta.
Svaku eksploziju je pratio piroklastični tok koji je sa sobom vukao velike delove ostrva, ogromna količina magme, kamenja i vrelog vazduha, koji je kontaktom sa morem stvarao ogromne cunamije. Tako je zabeleženo da je grad Merk uništi cunami sa talasom od 46 metara. Pojedini piroklastični tokovi su stizali i do udaljenijih obala ( 25 km ), tako što su usled vreline vazduh bukvalno klizili niz okean ( tako je uništeno ostrvo Sebesi, 13 km od Krakataua, na kome je poginulo oko 3,000 ljudi )Posledice ove eksplozije su bile nezapamćene. Sama erupcija je uništuila dve trećine ostrva. Uništen je ceo region. Brojni dokumenti i brodski zapisi govore da su po Indijskom okeanu nedeljama plutali leševi. Vulkan je izbacio ukupno 23 kubna kilometra materijala od čega se nekoliko sručilo u more i sasvim izmenilo dno okeana u širokom pojasu. Eksplozija je izručila u stratosferu veliku količinu sulfor-dioksida koji je reflektovao sunčevu svetlost i doveo do pada temperature vazduha severne polulopte od 1-2 0 C u toku narednih sedam godina, a povećala se količina padavina – kiša i snega. Pad temperature bio je direktna posledica sporog taloženja sitnijih čestica prašine i pepela prečnika dva mikrona, kojima je za spuštanje sa visine od 30 km potrebno oko četiri godine. Ovakav pad temperature trajao je do 1888 godine, kada se ona polako počela vraćati na normalu.Snaga erupcije Krakatoa iz 1883. bila je jača od bombe koja je uništila Hirošimu 13 hiljada puta! Danas prečnik kratera ovog raznesenog vulkana iznosi oko 5,5 km.
Erupcija je inače gotovo sasvim sterilisala sva ostrva u okolini. Kada su maja meseca sledeće, 1884, godine to područje posetili prvi istraživači, od celokupnog nekadašnjeg bujnog života pronašli su samo paukove u pukotinama na jugu ostrva Rakata.
Juna 1927 je zabeležena podvodna erupcija, a nekoliko dana kasnije iz mora je izronio Anak Krakatau, od 1950 ostrvo je raslo brzinom od 13 cm nedeljno, koji se smatra za aktivnim vulkanom a poslednja erupcija je zabeležena 2007 godine.

http://dsc.discovery.com/convergence/supervolcano/interactive/interactive.html
http://www.solcomhouse.com/yellowstone.htm
časopis: Astronomija
http://volcanoes.usgs.gov/
http://sr.wikipedia.org



Registruj se da bi učestvovao u diskusiji. Registrovanim korisnicima se NE prikazuju reklame unutar poruka.
offline
  • vagabundo :)
  • Pridružio: 12 Jan 2011
  • Poruke: 1409
  • Gde živiš: Somewhere in the middle of nowhere :D

Postoji oko 40 poznatih supervuklkana na Zemlji. Većina je ugašena. Od onih koji bi se mogli aktivirati najopasniji je u Jeloustonskom parku, što bi imalo zaista zastrašujuće posledice.
Erupcija ovog vulkana oslobodila bi svake sekunde energiju 1000 atomskih bombi bačenih na Hirošimu. Zvuk koji bi se tom prilikom čuo bio bi najglasniji koji je ljudska vrsta od kada živi na planeti, a to je oko 75 000 godina, ikada čula.
Magma koja bi tom prilikom izletela, izbacila bi preko 2000 miliona tona sumporne kiseline 50 kilometara visoko u stratosferu. Oko hiljadu kubnih kilometara lave bi se razlilo, što je dovoljno da prekrije čitavu teritoriju SAD.
Nalage pepela bi bile oko 15 cm. Oko hiljadu kilometara unaokolo sav život bi bio uništen od užarene lave.

Dugotrajni efekti kataklizme bi bili još gori. Zbog hiljada kubnih kilometara pepela u atmosferi, prolazak sunčevih zraka bi bio blokiran, fotosinteza u biljkama onemogućena i globalna temperatura bi naglo pala na maksimum 12 stepeni na severnoj hemisferi i do 1 stepen u južnoj. Nastala bi takozvana nuklearna zima.
Najmanje jedna milijarda ljudi bi umrla.
Ovaj supervulkan je do sada imao bar tri erupcije: pre 2,1 milion godina, pre 1,3 miliona i poslednja je bila pre 640 000 godina.
Ono što zabrinjava je ciklus u kome se ove ekspolize dogadjaju, jer ispada približno 600-700 000 godina.
Upravo zato, jedan od najpoznatijih engleskih eshatologa (proučavalac Sudnjeg dana), Jan Garni, upozorava da već postoje neki znaci da je "jeloustonsko čudovište" možda počelo da se budi, te da je "Kraj" blizu. Na to ga navode i neke naučne naznake i nedoumice.
Naime, 22. jula 2003. godine iz uprave Jeloustonskog parka objavljeno da usled povećanja hidrotermalne aktivnosti oko gejzirskog bazena Noris, posetiocima neće biti privremeno dozvoljen pristup.

Inače, jedna od najvećih atrakcija u Parku je gejzir nazvan "Parobrod". Poznato je da gejzir nastaje kada se voda kroz pukotine u stenama vulkanskog porekla sliva do užarene magme. Tako zagrejana voda stvara paru, koja pod pritiskom pokušavu sebi da nadje put kroz otvore i pukotine u stenama. Što više pare se pojavi, to znači njeno kontinuirano oslobadjanje iz prostora sa magmom. Kako se oticanje pare odvija, smanjuje se pritisak i količina vode na magmi. Kada se supervrela voda u magmi nagomila, a pritisak padne ona eksplodira izbijajući na površinu kao gejzir i do 100 metara visok.
Na žalost, kada para iz pukotina ne izlazi, i njena količina opada, stvara se lažna slika mirovanja. To može biti samo mirovanje pred još jaču buru.
Užarena magma se nalazi u Jeloustounu samo nekoliko kilometara ispod zemlje, a čitav središni kompleks Parka je zapravo ogromno vulkansko grotlo koje obilaze turisti čitavog sveta.
"Parobrod" će u ovom veku biti, po proračunima naučnika, veoma aktivan. Izmedju 1991. i 2000., nije bilo erupcija. Ipak od maja 2000. "Parobrod" se aktivirao 5 puta. Poslednji put, 27. aprila 2003.
Jedan kvadratni metar zemlje na ovom mestu emituje toplotu jednaku snazi od 2 W. Ako se oslobodi toplota na 50 kvadratnih metara i pretvori u električnu energiju, mogla bi se upaliti sijalica od 100 W.
Čitav Jelouston oslobadja 5 GW energije, što bi pretvoreno u struju, bilo dovoljno za grad od dva miliona ljudi. Danas zemljište Jeloustona emituje 30 do 40 puta više toplote nego prosečna Severna Amerika.
Avgusta 2003. geolog Liz Morgan, objavila je rezulatate svog četvorogodišnjeg istraživanja gde otkriva da je na dnu Jeloustonskog jezera došlo do nadimanja tla u dužini od 610 metara. Uzdignuće je visoko oko 30 metara, kao desetospratna zgrada i posledica je ogromnog pritiska odozdo. Da li je u pitanju pritisak vode ili magme, još niko ne zna. Ako je u pitanju magma, predstoji pomenuta katastrofa. Ako je u pitanju voda, to može iazazvati snažnu hidrotermalnu eksploziju.
Male hidrotermalne eksplozije dogadjaju se svakih nekoliko godina u basenu gejzera. Velike hidrotermalne eksplozije dogadajaju se u perodima od nekoliko hiljada godina, i one ostavljaju ogromne kratere.
Samo dve nedelje, nakon objavljivanja ovog otkrića, registrovan je i zemljotres jačine 4,4 stepena samo devet milja od južnog ulaza u Jeloustonski park. Potres je bio veoma plitak, lociran samo 0,3 milje ispod površine zemlje i, kažu, nije bio baš uobičajen.

Profesor Bil Mek Gvajer, britanski geolog, smatra da je danas Jelouston "kao uspavano čudovište, čije disanje predstavlja nadimanje i spuštanje Zemljine kore".
Za naučnike je ipak najvažnije da shvate mehanizam aktiviranja ovog vulkana, kako bi znali da li je došao u period nestabilnosti.
BBC je upravo prikazao dve godine sniman dokumentarno-igrani film o ovom vulkanskom čudovištu. Film je hipotetički prikaz onoga što bi se dogodilo u slučaju erupcije danas.
Zanimljivo je da američka Federalna Agencija za Upravljanje u Vanrednim Situacijama (FEMA) nema nikav plan u slučaju katastrofe ovog tipa. A kakav bi plan i mogla da ima? Najveća katastrofa sa kojom su se do sada suočili je bio teroristički napad na Svetski Trgovinski Centar, 2001. Hipotetički scenario BBC-ija uključio je područje deset miliona puta veće.
Na kraju, utešno, treba reći da je za nas, ljude, ipak srećna okolonost što nam je životni ciklus daleko kraći u odnosu na životni ciklus supervulkana. Jer, erupucija koja bi mogla da se dogodi "već sutra", može zapravo biti "tek" za hiljadu godina. A to je najmanje još deset naših pokolenja. A možda i mnogo kasnije. Sigurno je samo da će je biti, jer nagomilana magma mora napolje.

Izvor



Ko je trenutno na forumu
 

Ukupno su 1212 korisnika na forumu :: 53 registrovanih, 10 sakrivenih i 1149 gosta   ::   [ Administrator ] [ Supermoderator ] [ Moderator ] :: Detaljnije

Najviše korisnika na forumu ikad bilo je 3466 - dana 01 Jun 2021 17:07

Korisnici koji su trenutno na forumu:
Korisnici trenutno na forumu: -[CoA]-, A.R.Chafee.Jr., Acivi, babaroga, Bobrock1, bojankrstc, Brana01, cifra, comi_pfc, dankisha, DENIRO, Dimitrije Paunovic, Dimitrise93, Djokkinen, Doca, doktor1964, Dukelander, Fabius, Georgius, hooraay, hyla, ILGromovnik, kinez88, kobaja77, krkalon, kunktator, Kure126-7, KUZMAR, Kvazar, kybonacci, Lieutenant, ljubacv, Metanoja, milenko crazy north, MiroslavD, mkukoleca, Motocar, nemkea71, nenooo, pein, raptorsi, ruma, sabros, Sančo, sap, slonic_tonic, Smajser, srbijaiznadsvega, stalja, suton, tmanda323, voja64, Zi0mek