Omiljeni odlomci iz knjiga

17

Omiljeni odlomci iz knjiga

offline
  • Lulubi  Female
  • Zaslužni građanin
  • Pridružio: 21 Maj 2011
  • Poruke: 548



Registruj se da bi učestvovao u diskusiji. Registrovanim korisnicima se NE prikazuju reklame unutar poruka.
offline
  • Sloboda ili ništa.
  • Pridružio: 05 Jan 2014
  • Poruke: 2076

Бодлер...имао је два пута, да га воле или не. Било му је свеједно.




offline
  • Pridružio: 01 Mar 2017
  • Poruke: 475

Sad kad pomislim na onu mladu devojku kakva sam tada bila,
na moju dobrotu, na moju nevinost, ne mogu a da prema sebi ne osetim duboko sažaljenje,
nemoćno i tužno sažaljenje, kao kad u izvesnim romanima čitamo o nesrećama
koje se dešavaju nekom simpatičnom junaku, kome bismo hteli da pomognemo
a znamo da je to nemoguće. Iako to mozda i nije najbeznačajnija tajna života,
ipak je tačno da ljudi ne znaju šta da urade sa dobrotom i s nevinošću.
To su osobine kojima nas priroda daruje i koje svi uznose rečima,
ali koje, međutim nisu nizašta drugo nego da uvećavaju našu nesreću.

~ Alberto Moravija, "Rimljanka"

offline
  • Programer
  • Pridružio: 23 Maj 2012
  • Poruke: 4575

Piši mi odmah da li je novac stigao. Ako se izgubio, poslaću drugi, pa ako se i taj izgubi, poslaću opet drugi, i tako dalje, dok više ne budemo imali ništa i onda će sve biti u potpunom redu.

— Franc Kafka, „Pisma Mileni”

offline
  • Loknica
  • zavrseno
  • Pridružio: 03 Jan 2019
  • Poruke: 151

Napisano: 10 Jan 2019 16:42

To je od reči do reči ono što mi je pričao, uostalom, odavno već, jedan lekar - primeti starac. - To beše čovek već u godinama i nesumnjivo pametan. On je govorio tako isto otvoreno kao i vi, iako šaleći se, ali šaleći se tužno; ja, veli, volim čovečanstvo, ali se čudim samome sebi: što većma volim čovečanstvo uopšte, tim manje volim pojedine ljude, to jest svakog zasebno kao pojedinca. U svojim maštanjima ja sam često - veli on - dolazio do čudnih misli da služim čovečanstvu, i ja bih možda pošao i na krst za ljude kad bi se to najedared odnekud zahtevalo - a međutim, ni dana nisam kadar provesti ni s kim u jednoj sobi, znam to iz iskustva. Tek što se taj nađe blizu mene, a već njegova ličnost
guši moje samoljublje i stešnjava moju slobodu. Za jedan dan sam kadar i najboljeg čoveka omrznuti: jednog zato što dugo za ručkom jede; drugog zato što ima kijavicu i neprestano se useknjuje. Ja, veli, postajem neprijatelj ljudi čim me se oni i najmanje' dotaknu. Zato se uvek tako dešavalo da što sam više mrzeo ljude pojedince, tim je vatrenija postajala moja ljubav prema čovečanstvu uopšte.

F.M. Dostojevski, Braća Karamazovi

Dopuna: 10 Jan 2019 16:45

Ali bolje da vam pripovijedam o drugom mojem sastanku, lanjske godine, s jednim čovjekom. Tu je bila jedna vrlo neobična okolnost - zapravo neobična zbog toga što se jako rijetko događa ovakva zgoda. Taj je čovjek, zajedno s drugima, izveden bio jednom na stratište, te mu je pročitana smrtna osuda, da bude strijeljan zbog političkoga prestupka. Nakon dvadesetak minuta pročitali mu i pomilovanje te mu je dosuđena druga kazna. Ali ipak, u razmaku tih dviju osuda, proživio je on dvadesetak minuta, ili barem četvrt sata, u nesumnjivu uvjerenju da će za nekoliko minuta naglo umrijeti. Silno sam volio slušati kad se sjećam ponekad svojih tadašnjih dojmova, inekoliko sam ga puta stao iznova zapitkivati. Sjećao se svega neobično jasno i govorio je da nikad neće ništa zaboraviti iz tih časova. Dvadesetak koračaja od stratišta, oko njega je stajao narod i vojnici, bila su u zemlju pobodena tri stupca, jer je prestupnika bilo nekoliko. Prvu trojicu odveli su k stupovima, privezali ih, navukli im smrtnu odoru (duge, bijele ogrtače), a na glave im ponaticali bijele kape, da ne vide puške; zatim pred svaki stup stala četa od nekoliko vojnika. Moj je znanac stajao osmi na redu, trebalo je dakle s trećom grupom da ode k stupovima. Svećenik s križem obišao sve njih. Bilo je još pet minuta života, nije biloviše. Govorio je da mu se tih pet minuta učinilo beskrajnim rokom, silnim bogatstvom. Činilo mu se, za tih će pet minuta proživjeti tolike živote te ne treba sada još ni da misli naposljednji trenutak, pa je još i uredio štošta: izračunavao je vrijeme da se oprosti s drugovima, odredio za to dvije minute, zatim je još dvije minute odredio da posljednji putpomisli o sebi, a zatim da se posljednji put ogleda oko sebe. Vrlo se dobro sjećao da je uredio baš to troje i da je baštako izračunao. Bilo mu je na smrti dvadeset i sedam godina, bio je zdrav i jak; kad se opraštao s drugovima, sjeća se da je jednomu od njih zadao prilično sporedno pitanje i silno se zanimao za odgovor. Zatim, kad se oprostio s drugovima, nastale su one dvije minute što ih je odredio da misli o sebi; znao je unaprijed o čemu će misliti: htio je zamisliti, što god može brže i jasnije, kako je to: evo sad on jest i živi, a za tri će minute biti već nešto, netko ili nešto - tko dakle? A gdje? Sve je to mislio da riješi za te dvije minute! Nedaleko bila je crkva i vršak joj se s pozlaćenim krovom blistao na jarkom suncu. Sjećao se da je silno upiljio oči u taj krov i u zrake što odsijevaju od njega; nije mogao da se otrgne od tih zraka: činilo mu se da su te zrake nova priroda njegova, da će se za tri minutenekako sliti s njima ... Neizvjesnost i zaziranje od toga novoga, što će biti i što će odmah nastati, bili su strašni, ali on veli da mu ništa u taj mah nije bilo teže nego neprekidna misao: »A što kad se ne bi umiralo! Da mi je vratiti. život - kakva bi bila beskrajnost! I sve bi to bilo moje! Svaku bih minutu onda pretvorio u cio vijek, ništa ne bih izgubio, svaku bih minutu sračunavao, ništa ne bih protratio uludo! Govorio je da mu se ta misao napokon prerodila u toliku pakost te je već želio da ga što brže ustrijele.

Dostojevski - Idiot

Dopuna: 10 Jan 2019 16:47

Kad čovek ne može da zaspi, on se, pre svega, trudi da ne misli ni na šta i zato broji ili se moli bogu. Najedanput se seti, gospode bože, juče sam zaboravio da uradim to i to! A posle mu padne na pamet da su ga možda prevarili u radnji kad je plaćao. Onda se seti kako su mu onomad žena i prijatelj tako čudno odgovorili. A kad počne da pucketa neki komad nameštaja, čovek pomisli da je lopov, pa ga obuzme vrućina od straha i stida. A kad je već sav obuzet strahom, počne da razmatra svoje telesno stanje i znojeći se od užasa razmišlja o onom što zna o zapaljenju bubrega ili o raku. I najedanput mu iskrsne u duši sećanje kakvu je neprijatnu budalaštinu uradio pre dvadeset godina pa se prosto znoji od sramote. I suoćava se korak po korak s nekim čudnim sobom, koga ne može ni da otkloni ni da iskupi; sa svojom slabošću, svojim grubostima i gadostima, slabostima i prestupima, glupostima, brukama i dvano preživelim patnjama. Vraća se sve mučno i bolno i ponižavajuće što je bilo kad doživeo; ničeg nije pošteđen onaj ko ne može da spava. Sav tvoj svet se iskrivljuje i dobija mučne pespektive; stvari na koje si već zaboravio keze se na tebe kao da ti govore...

Karel Čapek, “Čovek koji nije mogao da spava”

Dopuna: 17 Jan 2019 8:12

Put - traka zemlje po kojoj se hoda peske.. Cesto se razlikuje od puta ne samo zato sto se po njoj vozi autom, nego i time sto je tek crta koja spaja jednu tacku s' drugom.. Cesta nema smisao u sebi samoj: smisao imaju samo dve tacke koje spaja.. Put je pohvala prostora.. Svaki deo puta ima smisao sam u sebi i zove nas da se zaustavimo.. Cesta je pobednicko obezvredjivanje prostora koji, zahvaljujuci njoj, danas nije nista do puka prepreka ljudskom kretanju i gubitak vremena.. Pre nego sto su se putevi izgubili iz krajolika, izgubili su se iz ljudskih dusa: covek je prestao zudeti za tim da hoda, da hoda vlastitim nogama i raduje se zbog toga.. Ni svoj zivot nije video vise kao put, nego kao cestu, kao crtu koja vodi od tacke do tacke, od cina kapetana do cina generala.. Vreme zivota mu je postalo tek prepreka koju treba savladati sto vecom brzinom..Put i cesta, to su ujedno dva razlicita poimanja lepote..U svetu cesta, lep krajolik znachi-oaza lepote, spojena dugackom linijom s' drugim oazama lepote..U svetu puteva je lepota neprekidna i stalno promenjiva, na svakom koraku govori- "Zaustavi se!"


Milan Kundera

offline
  • Loknica
  • zavrseno
  • Pridružio: 03 Jan 2019
  • Poruke: 151

Činilo mi se da u mom telu više nema atoma snage. Kao da mi se neko prikrao iza leđa i bešumno iskopčao utikač. S oba lakta na stolu, zagnjurio sam lice u šake.
U toj tami, mislio sam na kišu koja pada na pučini. Na kišu koja tiho pada na široko more, a da za to niko ne zna. Kiša bešumno udara u morsku pučinu, a da za to ne znaju čak ni ribe.
I sve dok neko nije došao i nežno mi spustio ruku na leđa, samo sam mislio na to more.

Harukuki Murakami, “Južno og granice, zapadno od sunca”

offline
  • Loknica
  • zavrseno
  • Pridružio: 03 Jan 2019
  • Poruke: 151

Život svakog čoveka je put ka samome sebi, pokušaj jednog puta, nagoveštaj jedne staze.
Nijedan čovek nikada nije on sam, ali svaki teži da to postane, poneko potmulo, poneko jasnije, svako kako ume.
Svako nosi do konca ostatke svog rođenja, sluz i ljušturu jednog prasveta.
Poneko ne postane čovek nikada, već ostaje žaba, ostaje gušter, ostaje mrav.
Poneko je gore čovek, a dole riba. Ali svaki je hitac prirode uperen ka čoveku.
Svima nam je zajedinčko poreklo, majke naše, svi mi potičemo iz istog ždrela,
ali svako, kao pokušaj i hitac iz dubina, teži vlastitoj svrsi.
Mi možemo razumeti jedan drugog, ali svako od nas može da protumači samo sebe samog.

Herman Hesse, „Demijan“

offline
  • Loknica
  • zavrseno
  • Pridružio: 03 Jan 2019
  • Poruke: 151

Napisano: 17 Jan 2019 8:15

"O, Bože, učinio si dovoljno. Oteo si mi dovoljno; suviše sam star i umoran da sada učim da volim, ostavi me na miru, zauvek."

"Da li sam i dalje voleo ili sam samo žalio za ljubavlju?"

"Morise, dragi Morise", rekla je, "nemam snage." Zaplakala je trljajući oči pesnicom poput deteta.
"Izvini", rekla je. "Samo idi. Molim te, Morise, imaj malo milosti."
Čovek dođe do tačke kada prestaje da kinji i primorava: nisam mogao da nastavim to da radim s odjekom ove molbe u glavi. Poljubio sam je u oštru, ukovrdžanu kosu i, odmičući se, u uglu svojih usana osetio njene, vlažne i slane. "Bog te blagoslovio", rekla je..."

"Kada sam bila sa Morisom, nisam imala nikakvog razloga da budem sa njim osim da budem sa njim."

Graham Greene - Kraj jedne ljubavne priče

Dopuna: 07 Feb 2019 11:12

zivimo uvek gledajuci unapred,zivot,kao najcistiju protivrecnost,shvatamo samo osvrcuci se unazad.Nemoguce je razumeti celovitost zivota u njegovoj prolaznosti ,jer ni jedan njegov trenutak ne donosi smirenost neophodnu da se zaustavimo i osvrnemo. Mi smo je imali , na tren ,u Kintani de Muertos.


Fuga o ljubavi -Sesar Antonio Molina

offline
  • Loknica
  • zavrseno
  • Pridružio: 03 Jan 2019
  • Poruke: 151

Ovo je grad mog odsustva.Kada neko stalno putuje kao ja ,nikada se ne zaustavlja na jednom mestu ,te sam zbog toga uvek odsutan.Negde sam na nekom drugom mestu, a i nisam ,jer sam,
u stvari ,uvek u samom sebi. Jako me nervira kada me pitaju : " Zasto putujete ? " Oni misle da bezim od sebe, a putovanje samo sluzi da covek zaista upozna sebe. Od stvarnosti bezi onaj ko ostaje u kuci ,podvrgnut rutini svakodnevnog zivota ,mozda zato sto ne moze da podnese gorku mudrost koju donose putovanja.Meni to kretanje omogucava da nadjem mir za pisanje .Kretanje i mir ,kao jedinstvo suprotnosti,medjusobno se ne dovode u ravnotezu .Citav svet je putnik u univerzumu koji putuje bez prestanka. Secam se da sam na pocetku Nomadskog hotela napisao sledecu recenicu Ibn Arabija : "Poreklo zivota sadrzano je u kretanju.To znaci da nepomicnost ne moze da se ogleda u pulsiranju zivota,jer,kada bi on bio nepomican ,vratio bi se u pocetnu tacku svog porekla : u nistavilo .Zato putovanju nema kraja. "

Fuga o ljubavi

offline
  • Loknica
  • zavrseno
  • Pridružio: 03 Jan 2019
  • Poruke: 151

-Hej ,pa to si ti !,rekla je ona.
-Da , ja sam ,odgovorio je on
-Cesto dolazis ovde?,rekla je ona
-Skoro nikad,rekao je on
-Koliko dugo se nismo videli ,rekla je ona
-Ceo jedan zivot,rekao je on
-Propusten !, rekla je ona
-Ne cackajmo po ohladjenom pepelu ,rekao je on
-Uvek se zudi za propustenim ,rekla je ona
-Cekaju te ,rekao je on
-Zbogom ! rekla je ona
-Zavrsen slucaj ,rekao je on
-Kao kada se knjiga zavrsi ,rekla je ona

Iako zivimo uvek gledajuci unapred,zivot,kao najcistiju protivrecnost,shvatamo samo osvrcuci se unazad.Nemoguce je razumeti celovitost zivota u njegovoj prolaznosti ,jer ni jedan njegov trenutak ne donosi smirenost neophodnu da se zaustavimo i osvrnemo. Mi smo je imali , na tren ,u Kintani de Muertos.


Fuga o ljubavi -Sesar Antonio Molina

Ko je trenutno na forumu
 

Ukupno su 680 korisnika na forumu :: 9 registrovanih, 1 sakriven i 670 gosta   ::   [ Administrator ] [ Supermoderator ] [ Moderator ] :: Detaljnije

Najviše korisnika na forumu ikad bilo je 3466 - dana 01 Jun 2021 17:07

Korisnici koji su trenutno na forumu:
Korisnici trenutno na forumu: Ageofloneliness, Bobrock1, Japidson, Koridor, M1los, mrav pesadinac, Ognjen D., wizzardone, zlaya011