Da oživim malo temu
Još kao mali, sanjao sam o moru. Često sam slušao priče o tome kako je naša Vojvodina nekad bila more,a sada ga više nema. Kao mali, igrao sam se, glumio mornara, ali mog mora nije bilo. I tako ja odlučim da odem na more, ali krišom. Konačno, stigao sam tamo, na more i zaposlio se kao mornar na jednom starom jedrenjaku. I tako, isplovili smo u jedan gradić, bilo je kasno uveče. Otišao sam do obližnjeg kafića gde je sedela ona. Priđoh joj i rekoh joj: "Do you want to dance". I tako, družili smo se dva-tri dana, a onda smo morali isploviti. Međutim, desilo se nešto neočekivano, potonuo nam brod, ali sasvim blizu obale, pa smo tu ostali još dugo. Bio sam srećan, mislio sam da nas je sam Bog potopio da bih ja bio sa njom. Njeni roditelji nisu tako mislili. Majka je imala prilično negativan stav prema mornarima, pa joj je branila da se viđa samnom. Ali ljubav je bila jača od zabrana, pa su joj često držali predavanja i pričali joj da nije dobra devojka.... Na žalost, došlo je vreme rastanka. Proklinjao sam taj dan, ali se nikada tamo nismo vratili. Pisao sam ja njoj, pisala je ona meni, ali je na kraju i to prestalo... Dugo je vremena prošlo, nisam više bio mornar. Vratio sam se kući. Jednom prilikom, video sam starog druga koji je samnom bio na brodu. Uručio mi je pismo koje je tada već bilo staro i požutelo. Bilo je od nje, a naslov poruke, bio je "Kad si bio moj".
|