Kad je moj brat bio mali, a bio sveštenik da sveti vodicu u dedinoj kući pred slavu, slušao on popa kako peva, peva, peva... pa kad je ovaj završio, trogodišnji mališan ga povuče za rukav i kaže: "Popaj, popaj, 'ajde ono "Nemoj d'aga p'akati""
(naručilo dete pesmu).
Au, ovaj me je nasmejao do suza.
I ovo je dobro:
Moja ordinacija (psihijatrijska) pre Nove Godine, Nikola ima 5 godina.
Ja: Sta radi tvoja mama?
Nikola: Prodaje u Maxiju!
Ja: A cime se bavi tvoj tata?
Nikola: Drka kompjuter i mobilni po ceo dan!
(Mama propada u zemlju, ja, psiholog i socijalni radnik padamo na zemlju!)
Opet ja: Kazi mi Nikola - je l' znas ti neku domacu zivotinju?
Nikola (sav pun ponosa): Znam!
Ja: Ajde nam kazi koju domacu zivotinju ti znas?
Nikola: Jaje!
Ovo me je dotuklo:
Ovo mi je moja baba pricala: sede u busu cale i klinac mu u krilu. Kako naidje koja stanica, tako mali krene da sidje, trajalo to tako, tata ga vracao, malo grdio dok mu nije prekipelo posle 7-8 stanice i klepi klinca, malo, onako pedagoski. Na to ce klinac pred budnim okom i uhom prisutnih (dao bog, bus uvek pun) svom tatici: "E, SAD, ZA OVO, IMA DA TE KAZEM MAMI DA SI OPET PISAO U LAVABO!"
Naravno da su sisli na sledecoj stanici...