offline
- kindergirl
- Počasni građanin
- Pridružio: 02 Mar 2005
- Poruke: 901
|
U autobusu, sedeci pored mene, on mi je sve vreme gledao u kolena. I govorio je, nije prestajao, boze, govorio je tako, kao da zna sve reci ovog sveta. Proklinjala sam sebe sto nisam ponela dzemper, mogla bih da ga prebacim preko krila, ali ne, dan je, verujte mi, bio savrsen, vedar, kao posle lakih snova, i nikakav mi dzemper nije bio potreban. A on je govorio i govorio, i gledao u moja kolena. Pravila sam se da ga slusham, povremeno bih se osmhnula, i srecom putovanje od Novog Beograda do zooloskog vrta na Kalemegdanu nije dugo, inace ne znam kako bih sve to izdrzala. Ma ne, nije mi bilo neprijatno, naprotiv, bilo je nepodnosljivo intezivno. Celu predhodnu nedelju sam mislila o zooloskom vrtu, ne zbog kengura i gavrana, nego zbog njega.Kad mi je direktorka skole rekla u ponedeljak da cu u subotu voditi djake u zooloski vrt, odmah sam uhvatila sebe kako se pitam da li ce i on ici sa nama.
Ti dani izmedju ponedeljka i subote, bili su cisto iscekivanje:moja koleginica, sa kojom delim sobu za pedagoge, primetila je da sam odsutna.-Samo se smesis, sta je sa tobom, kao da si se zaljubila-a ja nisam nista odgovorila, hm, sta da joj kazem. U cetvrtak sam se malo smirila, videla sam ga na savetu roditelja, sedeo je na drugom kraju sale za sednice, direktorka je po obicaju gnajvila, pet minuta price razvlacila je sat vremena, kao gnejcavo testo, skolsko zvono se oglasavalo nekoliko puta, a ona je i dalje mlela i mlela, molim vas apsolutni red i nikakva priblizavanja kavezima, devojcice urednu kosu, decaci pod kontrolom i bez palica za bejzbol, zamolicemo gospodina Mlsdenovica, da ide sa vama kao predstavnik roditelja. On je potvrdno klimnuo glavom, sa zadovoljstvom rekao je.
Vraga nisam se smirila. To je bio privid, ispod koga je rasla drhtavica, o kojoj sam, pravo govoreci, samo slusala. Sve moje dotadasnej ljubavi bile su prividi ljubavi. U noci izmedju cetvrtka i petka nisam spavala, mislila sam da li me je gledao, tamo na sastanku kod direktorke, ili mi se samo cinilo, nisam mogla dobro da vidim znate, ja sam malomkratkovida, ali retko nosim naocare, ne svidja mi se izgled mog lica sa naocarima. On je sedeo izmaknut, i, usudjujem se da kazem, ne bas stvaran, tamo na drugom kraju sale za sednice, tik ispod prozora kroz koji nestedimice lije ostra majska svetlost, i zamagljuje mi ionako zamagljen pogled.-Sta je-bila je neumoljiva moja koleginica kad sam se posle sastanka vratila u sobu-neko ti je zavrteo pamet-tako je rekla, ona zna da cita sa lica, radi sa decom u pretpubertetu.
Da, u subotu ujutru, spremajuci se pred ogledalom, defionitivno sam shvatila:sve moje bivse ljubavi, a nije ih bilo bog zna koliko, bile su samo prividi ljubavi. I vratile su mi se reci koje sam davno slusala, onako kao da su upucene nekom drugom:
-Ti ces mnoge ljude uciniti nesrecnom-govorila mi je moja staramajka,kad sam imala svega 15 godina, i kad su se vec svi muskarci okretali za mnom-a onad ce doci jedan i ti ces biti nesrecna zbog njega. Tako ce se uspostaviti ravnoteza, nema ni jedne stvari na ovom svetu koja nema neku drugu stvar sa kojom se nalazi u ravnotezi, pa je isto i medju ljudima,medju nama, zenama, muskarcima-da, bas to mi je govorila moja stara bakica, aa ja nju tad nisam razumela, nisam ni htela da je razumem, mmojoj ludoj glavi bilo je dovoljno sto su se mladici iz Bloka21 sa Novog Beograda zaljubljivali u mene jer sam ih gledala onim ljdim, vijoglavim pogledom od kojeg su svi odreda padali u nesvest.
Njegov sin redovno dolazi kod mene. Pametan je, ali kao sva deca razvedenih roditelja, ima izvesnih problema u odrastanju. Znam sve o njegovim roditeljima. O majci koja mu sve redje pise iz Kanade, kuda je otishla sa drugim covekom i preudala se, i o ocu, profesoru Mladenovicu koji je preuzeo puno starateljstvo nad sinom i starijom cerkom. Pred autobusom koji je isao iz skolskog dvorista pozdravljam se sa dva Mladenovica, mladji se izgubio negde iza, u guzvi razdragane dece koja ce uskoro videti majmune, a stariji je seo, zajedno sa mnom, na ona dva sedista odmah iza sofera.Pricao je i sve vreme gledao u kolena. Bilo mi je svejedno sta govori, samo sam slusala njegov glas, prijata, gotovo hipnotican, taj glas je imao neku duboku, drhtavu boju, koja se javlja kod razocaranih ljudi, boze samo da ne prestane, molila sam u sebi dok smo prelazili Brankov most, i sve to, njegove reci, svetlost, i kratko putovanje lavovima, raslo je u meni do nepodnosljivosti. Tek tada, zaista tek tada, razumela sam sta mi je govorila majka moje majke, sa pokricem pune prozivljenosti, iz najdubljeg licnog iskustva, onog koje osnazuje svaka mudrost, kako su nas ucili na fakultetu, zato sto je sama prosla kroz slicnu pricu, bila je lepota na glasu, i mnoge ljude je ucinila nesrecnim, a onda je nju zauvek unesrecio moj dedica, koji je voleo sve zene sveta odjednom i umeo je sa njima. I tako, kad smo se upitili prema slonovima, dan se primicao podnevu, pomislila sam, mada sam znala kako se zavrsava svaki ljubavni roman, boze sta ce mi sad reci ovaj covek koji hoda pored mene i koga, birajuci izmedju 6miljardi zelja ovog sveta, jedino, ocajnicki jedino, zelim samo da uhvatim za ruku.
Mihajlo Pantic
...
kao da su odredjene recenice otrgnute iz mog dnevnika....
zasto su sve price tako iste...a opet..toliko razlicite....
“karma koma”
|