Magic ?

1

Magic ?

offline
  • Pridružio: 02 Mar 2005
  • Poruke: 901

IMENA
Pronadjesh negde nekakvog Mishu,
nekakvog Gorana,
Dragana,
Svetu,
pronadjesh drugare nalik na sebe
i stanesh tako i ne verujesh
da ima neko kao ti - isti,
na ovom drukchijem svetu.

I nishta ne mora da se kazhe.
Sve se unapred zna i razume.

Mozhda te neke Mire sad trazhe.
Mozhda Gordana neka ne ume
bez tebe,
Jelene,
Milice,
Vide,
do nekog ogromnog sunca da ide.
I ne znash koliko kao ti - takvih
vecheras ponovo nekog nemaju.
I ne znash koliko kao ti - istih
za susret sa tobom bash sad se spremaju.
I ne znash ko su to, kao ti - divni
i shto su jastuke suzama vlazhili.
A lepo ste se mogli sresti
samo da ste se malo potrazhili.
I krecesh u zhivot s pogreshnim nekim.
S drukchijim nekim.
Nekim dalekim.
A Boris,
Vera,
Vladan
i Sanja
jos uvek samo tebe sanja."
(Mika Antic')

pishem mail nekome i shaljem ga... sa ovom pesmom...i u tom trenutku stizhe sms:
"...i ne znash koliko kao ti takvih vecheras ponovo nekog nemaju..."



Shocked
i'm scared...

"....Verovati ili biti kao oni...Oni koji vise ne veruju...Oni koji nikada nisu ni verovali...
Verovati u stvar kojoj se ne veruje...U stvar koja nije opipljiva materija, nije etar, nije ni vakum... Ne znam sta je, jer ne postoji....Osecam je....Bas zbog toga sto ne postoji... To njeno nepostojanje me ponekad toliko boli...Do koske...Do srzi te kosti...I dublje, mnogo dublje...Do prostora i vremena sna mog bica... Mog uplasenog bica...Kome je ovo telo pretesno...Sa uzasnim osecajem... Sa onim u sta Oni ne veruju....
Udahnuti vazduh, popiti vodu, najesti se zemlje tako tesko pada zelucu kad ostajes gladan necega sto ne postoji, a u sta ipak verujes, osecas, zivis....."

Hvala T. za ovo

Eh...nekad sam ovo recitovala punog srca...

Eh, cika Mika...
Da sam mogao poneo bih punu torbu njegovih ludosti u stihovima.
Nikada oci njegove detinje necu zaboraviti...
i, dorothy, jos uvek pokadkad nesto takvo progovorim, onako za sebe...
nema nikoga da slusa sta ja to brljavim...

Davna dječačka pjesma

U njenom ovlašnom osmijehu
slutio sam sav nadolazeći život
vjerovao
kako me na krajevima nepreglednih cesti
čeka posljednja nijansa
zagonetnih, pomalo tužnih očiju
plahe, bezimene djevojčice
s prozora
trošne kuće na kraju ulice

Činilo se da to svjetlo s okna
potire sav prijeteći i nerazumljiv mrak
nudi
vječni dan u čistoti postojanja
kada je sva magija jednog sutra
već odgonetka koju u sebi nosi to blijedo lice
s prozora
trošne kuće na kraju ulice

Otrčala je bosonoga u ljeto
kroz krhko crvenilo prezrelih makova
bez osvrtanja i ijedne riječi
lakim korakom
onako, kako odlaze oni koji se nikada ne vraćaju
oni što nijemo čuvaju tajnu nas
ostavljajući za sobom samo pusta, zarasla dvorišta
hladne sobe, prašnjava okna i ispražnjene police
samotinju
napuštene kuće na kraju ulice

Nisam našao
zadnju nijansu zagonetnih očiju
iako godinama sam lutao cestama
ne razumijevajući dan i voleći mrak
kako se još samo sapatnici voljeti mogu
uvijek
potajno vjerujući da magija još postoji
da ću je naći nekad i negdje
ispuštenu iz ruku neobične a vječne djevojčice
s prozora
već davno srušene kuće na kraju ulice

(n.n autor)


Dopuna: 21 Dec 2007 11:36

i stanesh tako i ne verujesh
da ima neko kao ti - isti,
na ovom drukchijem svetu.
I nishta ne mora da se kazhe.
Sve se unapred zna i razume.


http://www.mycity.rs/Poezija/Miroslav-Antic_4.html#319172

kako ne postoji, naravno da postoji... Wink sa svom svojom problematikom, o kojoj neccu... (:

@BO
i know, i know...al' bez obzira shto znam nekad me tako iznenadi... i pogodi...

"Postoje ljudi koje prvi put sretnemo, ali osjećamo kao da ih odnekud znamo. Makar ih nikada u životu nismo vidjeli.
Zadnjih dva i pol mjeseca koliko živim ovdje prošla su mi u trenu. Puno sam radila, pokušavala zapamtiti ulice, upoznati ljude, izlaziti…
I katkad se osjećam tako neobično. Kao da sam u nepoznatom gradu koji me straši svojim velikim neboderima i tisućama nepoznatih ljudi na ulicama, a katkad kao da me poput magneta privlači svojim nepreglednim cestama i bučnim klubovima.
I katkad dok se predvečer vozim prema stanu volim gledati te velike nebodere s bezbroj osvijetljenih prozora.
Toliko ljudi, toliko nepoznatih ulica…
I pitam se….Koliko njih pored mene prođe svako jutro, koliko njih stoji jedno do drugog u tramvaju, u redu u dućanu, u jutarnjim gužvama na cesti...

Svako jutro donosi nove neznance koji prolaze kroz naš život, a noć nove poglede, dodire i nepoznate osmjehe. I svi prolazimo jedni drugima kroz život neprestano, izmjenjujemo se, dodirujemo, dotaknemo u prolazu, sudarimo.. Možda katkad i dva puta, tri, deset, a da toga nismo niti svjesni.
Recimo možda smo se i TI i JA negdje susreli. U dućanu čekajući na garderobu, u prodavaonici dok hvatamo isti proizvod ili u tramvaju na istom sjedalu.

I svi se tako izmjenjujemo svaki dan da bi neka slučajnost nas sudarila. Baš nas dvoje. Tako je to neobično zapravo…
(...)
........
I ustanem tad sa stolice, prošetam sobom i kažem sebi glasno po stoti, tisući put u životu da čuda postoje i da je život tako prokleto neobičan. I nasmijem se, i poskočim, pa se opet nasmijem i shvatim kako je život nešto najljepše u čemu svi zajedno prisustvujemo, sudramo se, smijemo i plačemo zajedno. Samo to tako lako i često zaboravimo.

I zavrtim se i nasmijem i dok pojačavam glazbu na kompjuteru osjećam kako mi se tlo pod nogama vrti i ja odlučim da ću večeras obući toplu jaknu i protrčati po snijegu koji pada čitav dan; zatim ću utrčati u neki klub i sa mojim najdražim bićem popiti medicu na eks, i drugu i treću sve dok svijet ne zapleše sa mnom i ja ću se vrtiti i vrtiti dok mi ne ponestane daha u plućima…
I tamo negdje u 2 iza ponoći obećati ću sebi da ću se vrtiti tako čitav život i uhvatiti svakog tko poželi zaplesati..

I čitav grad s tisuću osvjetljenih prozora i visokom neboderima živjeti će u mom srcu zauvijek."
(...)
“….Vjerujem da ako postoji Bog on neće postojati u svakom od nas...ne u tebi ili meni......već u tom malom prostoru između nas….”
Before Sunrise

Budna sanjam

ima nas... i niSmo sami... Wink

"Volim onu vrstu slucajnosti
Kada se nepoznati slucajno sretnu
Kada duhovno bliski slucajno prsnu u smeh
(...)
Volim onu vrstu slucajnosti
Kada se na morskoj obali slucajno utisne stopala trag
Kada u tudjini nenadano primim pismo
(...)
Ali koliko je samo ona neocekivana slucajnost
Iz zivota izvrcala predivnih iskri."
izvor

Peter: Tinkerbell... She's my fairy.
Wendy: But, there's no such thing as f-
Peter: Don't say that. Every time someone says that, a fairy somewhere falls down dead.

[That's why I understand you if you say you feel sick when I seem not to believe it: it could die.
Just like fairies.
But since you always tell me I'm your fairy, I guess I must believe it.
I'd just make a wish: as I believe it, I'd like you to believe that fairies can be also real women and keep their magic.]


One dream one soul, one prize
One goal, one golden glance of what should be
It’s a kind of magic
One shaft of light that shows the way
No mortal man can win this day
It’s a kind of magic
The bell that rings inside your mind
It’s challenging the doors of time
It's a kind of magic
The waiting seems eternity
The day will dawn of sanity
Is this a kind of magic


("A kind of magic", Queen)

:" knew it! Fairies wear Dr Martens!" Laughing




taken from never never land a specijalno za princezu sa Nishave... Zagrljaj

Ko je trenutno na forumu
 

Ukupno su 785 korisnika na forumu :: 46 registrovanih, 5 sakrivenih i 734 gosta   ::   [ Administrator ] [ Supermoderator ] [ Moderator ] :: Detaljnije

Najviše korisnika na forumu ikad bilo je 3028 - dana 22 Nov 2019 07:47

Korisnici koji su trenutno na forumu:
Korisnici trenutno na forumu: _Sale, A.R.Chafee.Jr., aljosa7, Apok, Apotekar2, aramis s, arsa2, bato3, Belac91, bojank2, Boris902, cetka, darkangel, Djokkinen, dogodine, dozorni, galijot, ibssa, indja, JOntra2, kovinacc, Levi2, majorgaspar, MarKhan, Marko Marković2, MB120mm, mercedesamg, Mercury2, milos.cbr, NoOneEver Dreams, pavle_pzs, pein, S-lash, spektorsky, stalker2, suton, Trpe Grozni, vlvl, voja64, VP3987, vukdra, W123, Warhawk, xandar, Zerajic, zillbg