|
.... danas mi sunce sja...ova pjesma me uvijek diže iz mrtvih.
Nisam nikad ni bila mrtva, ako ćemo pravo, ali u nekoj letargiji vrlo često.
U hibernaciji, što bi se reklo, poslije velikog energetskog ispada.
Kako sam pisala o svim mogućim psihičkim fazama mog blago paučinom prekrivenog mozga, najčešće minus fazama, red je da napišem i o nekoj finoj, svako voli da čita vesele stvari.
Ovako, krenuo je novi ciklus mojih poslovnih poduhvata, nešto što je do sada bio poraz, nenadano daje šansu za dobitak. Platila sam cijenu relativnog neiskustva na nekim poljima, sjedila pokunjeno i mislila nisam ja više za ovo, kad stižu dobre vijesti...
Pa onda, kupila ski opremu za vikend, otišla sa prijateljicama na ručak, srela brdo ljudi, nasmijanih i dobroćudnih i opet se vratila među smajli face  .
Kupiću otrov za štakore  , moram da ubijem muža i roditelje, ali to ću na tenane da planiram i da im sipam poslije obilnog obroka, šala  (samo da znate da je mračni dio mene još uvijek tu, za ljubitelje „crnog talasa“  )
Moj prijatelj koji piše vesele blogove, treba mu po mjesec dana da nešto kvalitetno izbaci, obavijestio me je da očekujem već popodne ili sjutra ujutro novi talas sreće i zadovoljstva...
Možemo li tražiti više od života?
U ovim godinama i sa ovim mozgom ne, znam ja najbolje sebe, zato sam tako često u svađi sa samom sobom 
|
