Apartman Savoja - Sandra Vujović

• 0Niko još nije pohvalio poruku.
  Registruj se da bi pohvalio/la poruku!

Sandra Vujović

Apartman Savoja

JEDNOČINKA




LICA:
NIKOLA – duboka starost, gotovo deseta decenija života. Uprkos tome, opire se godinama. Danas živi u prošlosti, a nekada je živio na dvoru Savoja.

PETAR – 55 godina, uspješni biznismen i pripadnik savremene poslovne elite, u krizi srednjih godina

LENA – 25 godina, pravnica na početku karijere.



Apartman Savoja je ukusno, gotovo luksuzno, opremljen apartman u kome dominiraju antikviteti. Na prvi pogled djeluje kao skupocjeni, dvorski salon sa početka 20. vijeka.

Apartmanom dominira masivni krevet od rezbarenog punog drveta i sa baldehinima u boji ciklame. Iznad uzglavlja je okačen veliki uramljeni portret Jelena Savojske.

Sa gramofona u apartmanu čuju tihi zvuci arije „O mio babbino caro“, iz Pučinijeve opere „Gianni Schicchi“. Ariju počinje remetiti prodoran zvuk zvona mobilnog telefona koji je sve bliži. U apartman uđu PETAR i LENA, držeći se za ruke. Za njima, ljubazno se osmjehujući, ulazi NIKOLA. Petar udari Lanu po zadnjici, pa odšeta do prozora na drugom kraju sobe i najzad se javlja na telefon.

NIKOLA: Izvolite. Izvolite. Uđite. Kao što vidite, sve je autentično. Ovo na zidu je portret naše...

PETAR: Pričaj brzo, zauzet sam. U nekom sam poslu. Šta je?

LENA: Šta je ovo, jebote? Kao da sam ušla u vremeplov, a on me ispljunuo u sred 19.vijeka.

NIKOLA: Molim?

LENA (viče misleći da Nikola ne čuje najbolje): Kažem: kao iz devetnaestog vijeka! Jao, vidi! Strava! (pravi „selfi“ pored gramofona)

NIKOLA: Znate, gospođo Lena...

LENA: Gospođica.

NIKOLA: Molim?

LENA (viče): Goo-spoo-đi-ca! Nisam udata. Petar i ja nismo u braku.

NIKOLA: Ako. Ako. Razumijem ja ova moderna vremena.

PETAR (sagovorniku na drugom kraju telefonske linije): Šta OK? Nije OK!

LENA (viče): Je li pravi?

NIKOLA: Gramofon? Jeste. Ovdje je sve autentično. Sve do poslednje sitnice. Sakupljao sam ih decenijama. Do nekih nije bilo lako doći. I ne biste vjerovali gdje sam ih sve pronalazio, a pripadali su baš Njoj...

LENA: Koliko je ovo staro?

NIKOLA (sa neskrivenim ponosom): Draga moja gospođice, on i ja smo vršnjaci.

LENA (viče): Stvarno?

NIKOLA: Znate, Njeno Visočanstvo je jako držalo do tehničih novotarija. Bila je veoma moderna žena. Možemo reći čak i daleko ispred svojih savremenica. Gramofon joj je darivao Kralj nakon povratka sa jednog putovanja, 1920, nekoliko sedmica nakon mog rođenja. Sjećam se godina i godina u kojima su zvuci italijanskih opera sa gramofona donosili radost na Dvor.

LENA (uz osmjeh, za sebe): Zvuci opere donosili radost. Hit.

PETAR (i dalje razgovara telefonom): Prođite ponovo kroz sve papire. Ne može da se ne slaže!

NIKOLA: Mada sam uvijek više cijenio orkestar... Znate, Dvor je imao svoj orkestar. Evo! Evo baš ovdje imam sačuvane neke partiture...

LENA (spazi noćni stočić i na njemu malu vazu sa buketom ciklama): Jao, ovo je preslatko! (viče) Šta je ovo?

NIKOLA: Ciklame. Ona ih je mnogo voljela. Znate, svakog jutra On joj je poklanjao po jedan buket koji je sam birao. Dolazio bi u njenu sobu i donosio svjež, tek ubran buket ciklama. Njih dvoje su se jako voljeli.

LENA (viče): Ko?

NIKOLA: Želite li da stišam muziku?

LENA: Ne. Zašto?

NIKOLA: Pa zato što nastojite da je nadglasate.

LENA: A, to. Govorim glasnije da biste me vi mogli čuti.

NIKOLA (ipak isključuje muziku): Možda je ovako bolje. Šta ste me ono pitali?

LENA: Ko je kome donosio ciklame i ko se to toliko jako volio?

PETAR: Za koji kurac vas plaćam, majku vam lopovsku i nesposobnu?! Slušaj me, olišu, ili ćeš to da središ kako smo se dogovorili ili se nosi u tri pizde materine! (najzad prekine vezu)

NIKOLA (pokaže na portret na zidu i na par uramljenih fotografija): Kralj i Kraljica.

PETAR: Kakvi kralj i kraljica?

NIKOLA: Njegovo Visočanstvo, Vitorio Emanuele III od Italije i Njeno Visočanstvo, Jelena Petrović od Crne Gore.

LENA: Vi to ozbiljno?

NIKOLA: Da, gospođice Lena. Ogledalo je, na primjer, iz Palate Savoja u Rimu. Našao sam ga u jednoj antikvarnici, godinu dana nakon smrti Njenog Visočanstva. Stajalo je zapušteno u jednom uglu. Odmah sam ga prepoznao. A i kako bi mogao da ga zaboravim? Njeno Visočanstvo je pred njim sjedjelo svakog jutra, a moja mati, Danica, laka joj crna zemlja, češljala bi joj kosu i plela pletenice...

PETAR (Leni): Je li ti se sviđa?

LENA: Meni je super.

PETAR: Ostajemo?

LENA: Da.

PETAR: Stari, kad plaćamo? Hoćeš odmah ili kasnije?

LANA: Ovo je stvarno bilo njihovo?

PETAR: Jeste, gospođice. Sve što vidite pripadalo je njima, a ja sam ga sakupio i pohranio ovdje da sačuvam od zaborava i devastacije. Sve potiče iz rezidencija Savoja. Mnogo toga sam morao da restauriram. Evo, recimo, ove akvarele i crteže. Znate, naša Jelena je bila nadarena za razne umjetnosti. Slikarstvo je bilo jedna od njenih pasija. I poezija. Divno je pisala.

LENA: Strava! (baca se na krevet i pravi novi selfi)

NIKOLA: Ove komode su iz njihovog ljetnjikovca...

PETAR: A krevet?

NIKOLA: I krevet.

PETAR: Odlično! Znači, mi ćemo noćas da imamo kraljevski tretman na kraljevskim dušecima? (gurne u Nikoline ruke poveću novčanicu i počne ga polako usmjeravati ka vratima) Ovo će, mislim, biti dovoljno.

NIKOLA: Dali ste previše.

PETAR: Nisam, nisam. Samo hoću da pokažem da znam da cijenim trud. Stari, lijepo si ti ovo sredio. Odlična ti je fora sa dvorom. Da si malo mlađi, zvao bih te da zajedno razvijamo biznis. Vidi se da bi mogao i Eskimu led da prodaš. Dobro je to. Ja to znam da cijenim. Nema više dobrih trgovaca kao što su vaše stare garde. Priča ti je odlična.

NIKOLA: Molim?

PETAR (glasnije): Priča ti je odlična!

NIKOLA: Gospodine, ja vas odlično čujem. Uz to, čini mi se da vi meni ne vjerujete?

PETAR: Nije važno, stari, vjerujem li ja ili ne, ali pristup ti je savršen. Turisti sigurno otkidaju kad im uvališ ovo za Kralja i Kraljicu. Vidi, mogao bih ja da te dovedem kod mene u firmu da malo podučiš one moje džabolebaroše kako se maherski radi prodaja, majku im nesposobnu. A tebi, stari, svaka čast. Opasno si namazan.

NIKOLA: Gospodine Petre... Odrastao sam u Italiji, na dvoru Savoja. Moja pokojna majka, je bila sobarica Njenog Visočanstva, a ona, Kraljica Jelena, je moja kuma. Bila je prisutna u trenutku mog rođenja. Čak mi je i ime dala po svom ocu, Nikola. Ovaj pribor za pisama mi je ona poklonila kada sam krenuo na školovanje. Penkalo, mastionicu, upijač, papir, koverte i nož za otvaranje koverti! Sve je tu. Evo, pogledajte. Nikada nisam potrošio ni jedan list papira. To je moje blago. Evo, evo, pogledajte samo nož. Na glavuri piše: Mom dragom Nikoli. 1934, a zatim njeni inicijali. E. de S. Elena di Savoia. Sve je tu.

PETAR: OK, stari. Nije važno. Već si nas zbario. Ostajemo večeras ovdje. A i platio sam ti. Nema potrebe da nas i dalje smaraš.

NIKOLA: Ali, vi meni ne vjerujete!

PETAR: Koga boli kurac da li ti ja vjerujem ili ne. Dami se sviđa soba i zato ostajemo, a ti uzmi kintu i ostavi nas da ovjerimo ovaj tvoj kraljevski apartman.

NIKOLA: Mladi čovječe, vi ne znate da sam ja...

(izgura Nikolu napolje iz sobe i zatvori vrata)

PETAR: Ma, nosi se. Jebem ti senilnu budalu!

LENA: Petre, baš si grub. Meni je on skroz simpatičan.

PETAR: A, simpatičan ti je, je li? (počinje ka njoj da baca djelove odjeće koju svlači sa sebe) Kažeš, simpatičan. E, zato ću sad da te kraljevski karam na kraljevskom krevetu.

LENA: Baš jeste!

PETAR: Hoćeš, onda, da ga zovem da nam se pridruži? Znam da ti ne smeta što je malo stariji. Ti voliš starije...

LENA (smije se): Budalo!

(Petar se pridružuje Leni u krevetu)

LENA: Čekaj. Hoćeš da nam naručiš neko vino? Pije mi se vino. Naruči i neku hranu.

PETAR: To možemo i kasnije. Dođi...

LENA: Onda nismo ni morali da iznajmino apartman. Mogli smo i u kolima, na zadnjem sjedištu. Ili da ti prosto ispušim na parkingu.

PETAR: Meni ne bi smetalo. Gdje ćeš? Vrati se u krevet.

LENA: Ne mogu ovako, na suvo. Prosto ne mogu.

PETAR: U redu. Poručiću vino.

(Lena razgleda apartman. Šetka se. Dodiruje stvari. Posmatra detalje)

LENA: A je li ti misliš da on stvarno laže?

PETAR: 1000 posto. Vidi ga. Prava lisica matora. Čovjek bi se lako zajebao. Mogu da se opkladim u svoju firmu da dere turiste na ovu priču.

LENA: Ne znam...Ja ne mislim. Nekako mi se sviđa da vjerujem da je ovo istina. A i podsjeća me na mog pokojnog đeda. Usamljeni, tužni starac koji živi u prošlosti.

PETAR: Ne budi glupa.

LENA: Dušo, ja sam sve sem glupa. To bi morao da znas. Kao što sam odmah kad sam tebe ugledala provalila da si ti đubre koje se loži na ribe upola mlađe od tebe, tako mogu da provalim da je ovaj čikica OK.

PETAR: Tako, dakle?

LENA: Da.

(Zgrabi Lanu i baci je na krevet. Ona se izmigolji iz njegovog zagrljaja)

LANA: Želim vino. Bijelo.

PETAR: Kako god Vaše Visočanstvo zapovijeda.

(uzima starinski telefon koji se nalazi kraj uzglavlja i okreće ručicu)

PETAR: Halo? Da. Hoćemo da poručimo room service. Želimo flašu najboljeg bijelog vina koje imate i nešto za jelo. Možda nešto egzotično? Recimo, nešto sa kraljevskog menija. (Leni, podsmješljivim tonom) Pita šta gospođica želi za večeru?

LENA (pomalo isprovocirana Petrovim tonom): Želim da on izabere umjesto mene. Ja imam povjerenja.

PETAR: Gospođica kaže da vama prepušta izbor. Iznenadite je. Šta gospodin želi? Gospodin želi isto što i gospođica. Ne, desert neće trebati, za to ćemo se sami pobrinuti. (prekida vezu)

LENA: Baš ponekad znaš da budeš odvratan. (zazvoni Petrov mobilni telefon. On pogleda broj, pa iskoči iz kreveta u namjeri da napusti prostoriju)

LENA: (pruži mu telefon) Tvoja žena.

PETAR: Javiću se kasnije.

LENA: Javi se slobodno. Ne smeta mi.

(Petar sjedne an ivicu kreveta. Dok razgovara telefonom, Lana se mazi oko njega i ometa ga. Petar jedva zadržava koncentraciju)

PETAR: Ej, ćao, ljubavi. Još sam na poslu. Nemojte me čekati, neću doći na večeru. Iskrslo je nešto na poslu. Moraću da radim cijelu noć. Znam, ali šta mogu. Hoće da me čuje? Ne mogu sad da pričam, zauzet sam. Ma, ne mogu sad, kad ti kažem. Dobro. Dobro! Daj mi je. Zdravo, sunce tatino. Je li se nešto dogodilo u školi? Stvarno? Maja ima novi telefon? Kupiće i tebi tata! Najnoviji telefon, i tablet i najskuplje patike, pa nek crkne Maja. Obećavam. Tata sad mora da ide. Da, čvrsto obećavam! Evo, za vikend idemo u šoping. Danas? Danas ne mogu, srećo, imam važan sastanak. Onda smo se dogovorili, šoping za vikend. Ljubi je tata, najviše, najviše, najviše. (Prvo baci telefon na krevet, pa se onda baci na Lanu. Valjaju se po prostranom kevetu. Iz zanosa ih prekine kucanje na vratima. Petar, iznerviran, skoči sa kreveta)

PETAR: (otvara vrata) Šta je sad, koji kurac? (Na vratima je Nikola. U rukama drži flašu bijelog vina. Prođe pored Petra do jednog stočića na kome se nalazi stari, elegantni, skupocjeni set vinskih čaša)

NIKOLA: Vaše vino, gospodine.

PETAR: Dobro. Samo požuri.

NIKOLA: (polako, pažljivo, staračkim drhtavim rukama, otvara flašu vina, sipa malo u jednu od čaša, pa pruži ka Petru čašu i zatvarač flaše) Da li gospodin želi da isproba vino?

PETAR: (gubeći strpljenje) Gospodin ne želi da isproba vino! Gospodinu se jebe za vino. Sipaj to i izlazi!

LENA: (ljuteći se na Petra zbog njegove neotesanosti) Ali ja želim. Izvinite, molim vas. (Petar odlazi i sjedne na ivicu kreveta, uzima svoj mobilni telefon i zanima se njime. Lena prilazi Nikoli i iz njegove drhtave ruke uzima čašu.)

NIKOLA: Izvolite, gospođice. Sauvignon blanc. Berba 2003.

LENA: Odlično je. Jako volim bijelo vino.

NIKOLA: Baš kao Njeno Visočanstvo. Znate, Ona je najviše voljela Brolo iz vinarija Barona Ricosoli-ja, iz okoline Toskane. Nažalost, ja nemem vina Barona Ricosoli-ja inače bih vam ponudio...

LENA: Ne, ne brinite. Ovo vino je predivno. Napravili ste odličan izbor. Hvala.

NIKOLA: Znate, toliko je voljela Brolo, da je Baron, čim bi vino bilo spremno za izlazak iz podruma, prve pakete slao Njoj, a ona bi vino sipala baš u ove čaše. Izašla bi u baštu i, uživajući u ukusu vina, fotografisala predvečerje.

PETAR: (reaguje na Nikoliku priču) A, majko mila, je li ovo moguće?!

LENA: (zagledajući čašu sa zanimanjem) Stvarno?

NIKOLA: (pogrešno tumačeći njeno interesovanje) Da. Njeno Visočanstvo je od trenutka kada je dobila prvi fotoaparat bila zaljubljena u fotografiju.

LENA: I ja obožavam fotografije. U telefonu ih imam na stotine. I volim da se fotkam. Da me otac nije natjerao da studiram Prava, bila bih umjetnički fotograf i fotkala bih samo lijepe stvari.

(fotografiše telefonom čašu vina na stolu, a zatim i još nekoliko detalja is apartmana)

NIKOLA: Evo, imam ovdje cijele albume koje je sama napravila. Gdje sam ih stavio...?

LENA: Kaže, šta će ti umjetnost? (oponaša grubi muški glas) Treba da završiš ozbiljan fakultet, nađeš ozbiljan posao, pa da se lijepo i bogato udaš.

NIKOLA: Samo da ih nađem... Eh, kad godine pritisnu, prvo pamet nastrada.

PETAR: (Leni) Sredio sam ti diplomu, dao sam ti posao, još da ti nađem bogatog muža pa da ispuniš sve želje svog oca.

LENA: Petre, nisi duhovit! (pokaže mu srednji prst)

(Nikola vadi iz fioke albume i stavlja ih ispred Lene. Užurbano uzima jedan i počinje da lista, pokazujući Leni fotografije)

NIKOLA: Našao sam! Ovo je bašta dvora Savoja. Ovo je Njegovo Visočanstvo, Princ Umberto. Sprema se da ide u lov...

LENA: Pravi princ? Strava!

NIKOLA: Jeste. Umberto Nicola Tommaso Giovanni Maria di Savoia, plemeniti princ od Italije. On joj je poklonio ovaj album.

LENA: (razočarano nakon što je vidjela fotografiju) Pa i nije nešto. Mislila sam da su prinčevi zgodniji. A vi ste ga poznavali? Kakav je bio?

NIKOLA: Kao i svi prinčevi, plemenitog roda. Ja sam bio tek dječak, a on mladić. Došao je sa puta i sjećam se da sam se ja tada igrao u sobi. Počeo me zadirkivati i juriti oko stola. Ja sam bježao. Pala je vaza. Polomila se. Plemeniti princ je...

PETAR: Kakva sad vaza?

NIKOLA: Ova vaza. Evo ova ovdje. Sačuvao sam svaku krhotinu. Trideset godina sam čuvao krhotine dok nisam našao vještog grnčara koji ju je ponovo sastavio.

LENA: A zašto sve ovo radite?

NIKOLA: Da je ne zaboravimo. Ne smijemo da je zaboravimo. Ali današnji ljudi to ne razumiju. Živote provode trčeći za parama, jureći budućnost. Ignorišu sadašnjosti, a prošlost su zaboravili kao da je nikad nije ni bilo. Sjete je se samo kad im zatreba, pa je prekrajaju kako im se prohtije! Skrnave je i prodaju. Tijesnih duša, a dubokih džepova.

LENA: I moj đed je tako mislio i često govorio.

NIKOLA: A ona... Imala je veliku dušu i nikad nije zaboravljala. Nikoga. Ni svoju djecu, ni svoj narod, ni svoju zemlju. A mi to ne cijenimo. Mi ništa ne cijenimo. I jednog dana, kad ja odem, sve ovo će da istrune ili će ga rastrgnuti i razvući kao kurjaci lovinu. Draga djevojko, ona ne zaslužuje da bude zaboravljena, a zaboravili su je.

PETAR: Važno je da ti nisi!

LENA: Petre, molim te!

PETAR: Šta? Šta sam sad rekao?

LENA: Odakle vam sve ovo?

NIKOLA: Eeee, djevojko draga, ja sam pola svog života proveo u traganju za njenim stvarima. Stvarima koje su joj ukradene. Koje su otete od nje i njene porodice. Otimali su njene stvari i prodavali ih na pijacama i uličnim tezgama, ne shvatajući da prodaju njen život, da prodaju nju i njene uspomene. Da prodaju dio svoje istorije! Tolika glupost! Toliki primitivizam!

LENA: Nikola, jeste li dobro? Uzmite čašu vina. Smirite se.

PETAR: Eto, sad imamo i predstavu!



LENA: Smirite se. Sve je u redu.

PETAR: Shvatili smo. Da nije bilo tebe, sve bi propalo. Hvala ti što si spasio ovu kulturnu baštinu. Ne znam kako da ti se odužimo. Eto, lično ću da urgiram da ti se, posthumno, oda priznanje.

NIKOLA: Gospodine, meni priznanja nisu potrebna. Uradio sam ono što sam morao. Ono što je ispravno. Ono što bi svaki čovjek trebao da uradi. Pokušao sam da uspomene na nju sačuvam za buduće generacije, da im dam primjer u kakve ljude trebala da izrastu. Većina ovih predmeta bila je u veoma lošem stanju. Pogledajte ovaj album. Korice su se, tokom rata, oštetila, stranice odlijepile ali sam uspio da ga restauriram i vratim u prvobitno stanje. Sjećam se, koštalo je pravo bogatstvo. Ali, radio ga je najbolji majstor u Parizu. Znate, on, taj majstor, maestro, restaurirao je većinu antikviteta koje ovdje vidite.

PETAR: (istrgne iz Nikolinih ruku album i grubo počne vući Nikolu ka vratima sobe) Što je mnogo, mnogo je! Boli me kurac za majstora-maestra, izlazi napolje.

NIKOLA: Dozvolite da objasnim...

PETAR: Meni je sve jasno! Koji kurac još oćeš? Jesmo li uzerli sobu? Jesmo! Sad nas ostavi na miru.

(izgura ga napolje i za njim baci album. U naletu bijesa, tresne vratima. Od siline udarca, sa zida se otkači i na pod padne jedan od portreta Kraljice Jelene)

LENA: (vrisne) Petre!

PETAR: Pusti to.

LENA: Možda se oštetila.

PETAR: Šta i da jeste? To je obično smeće. Ako se oštetila, platiću je. Pusti to, neka on podiže i kači kad odemo.

LENA: Ja mislim da je stvarno vrijedna.

PETAR: Ja mislim da si ti stvarno naivna, što je beskrajno slatko. I što me strašno pali.

LENA: Nisam naivna...

PETAR: Ako nisi, onda si stvarno dobra, a to ti dođe na isto.

LENA: Šta si rekao?

PETAR: Da mislim da si dobra riba... Da si odlična... Dođi...

LENA: Ne mijenjaj temu. Ti misliš da sam ja naivna?

PETAR: Pa šta drugo da mislim kad si progutala sva ova sranja za zajebavanje turista? Sve ti je to, draga moja, marketing. Matori je na buvljaku pokupovao ovo smeće i odlučio da na njemu zgrne kintu. Sklopio je priču za navlačenje gostiju, pa je sa ovim vještačkim akcentom prodaje budalama. I u tome, stvarno, ne vidim ništa loše. Čak cijenim kreativne ljude koji imaju osjećaj za biznis. Ali mi ide na živce.

LENA: A zašto ti ide na živce kad je ljubazan i samo radi svoj posao?

(kači o zid sliku)

PETAR: Zato što te ne viđam svakog dana. Zato što kad te, najzad,vidim želim da nas niko ne ometa. Zato što će mi jaja pući ako sad ne...

LENA: Petre, kad si popio vijagru?!

PETAR: Još dok smo bili u kolima.

LENA: (smije se) Pa što lijepo ne kažeš... Jadničak mali. Dođi... Ali prvo da mi obećaš nešto. (padaju na krevet)

PETAR: Prestani da me mučiš... eksplodiraću.

LENA: Obećaj, ili ništa od seksa.

PETAR: Obećavam! Sve obećavam!

LENA: Više se nećeš izdrkavati na matorom. OK?

PETAR: Koji kurac sad njega miješaš u ovo?!

LENA: Više se nećeš izdrkavati na matorom.

PETAR: Neću... Neću!

LENA: I bićeš pristojniji, makar dok je on tu.

PETAR: A je li mogu da pitam zašto?

LENA: Zato što je mator, debilu. I zato što nije u redu. I zato što me sramota.

(Ubrzo, zacuje se zvono Petrovog telefona. Lana ispod svojih leđa izvuče telefon i pogleda u ekran)

PETAR: Ko je sad, koji kurac?! Šta je ovo? Ovo se danas neko sa mnom zajebava?!

LENA: Sekretarica. Javi se.

PETAR: Ne mogu sad... Neka sačeka.

LENA: Možda je važno.

(Petar nervozno odbije poziv i baci telefon na sto)

PETAR: Ako me još neko prekine, jebaću mu majku! Gdje smo stali?

LENA: Kod tvojih natečenih jaja.

PETAR: Samo se ti zajebavaj! Sad ćeš da vidiš!

(Začuje se kucanje na vratima, a zatim i Nikolin glas)

NIKOLA: Vaša večera.

PETAR: Ostavi je ispred vrata! Večeraćemo kasnije!

LENA: Ja sam gladna.

PETAR: Večeraćeš kasnije!

LENA: Ne govori mi šta ću da radim!

PETAR: Lena, ne testiraj moje strpljenje!

LENA: Pusti me.

PETAR: Neću. Da li ti ovo namjerno izbjegavaš sex?

LENA: Ne glupiraj se. Pusti me.

PETAR: S kim se jebeš? Reci mi! Reci! Znam li ga? Jesam li vas ja upoznao?

LENA: Petre, molim te.

PETAR: Možemo lako da riješimo ovu dilemu. Skidaj se.

LENA: Pusti me, idiote! (Istrgne se i izleti iz kreveta. Brzo oblači svoju haljinu)

LENA: Uđite, Nikola.

NIKOLA: Gospođice? Je li sve u redu?

LENA: Jeste. Jeste. Uđite, molim vas.

NIKOLA: Donosim vam riblje specijalitete, nadam se da ćete uživati.

LENA: Odlično! Hvala. Obožavam ribu.

NIKOLA: Ovo je po receptu Njenog Visočanstva. Kraljica je jako voljela da sama priprema hranu za svoju porodicu. Uživala je u tome, posebno ako je pripremala ribu koju je sama upecala. Jeste li znali da je bila strastveni ribolovac? Čak je pobjeđivala na ribolovačkim nadmetanjima.

LENA: Ih, tu nema ništa čudno. Ko bi se usudio da pobijedi Kraljicu?

NIKOLA: Hahahahahaha. Možda mlada dama ima pravo. Nisam nikada o tome razmišljao na taj način. Ovo, na zidu, su neke od nagrada koje je osvojila.

LENA: Mmmmmm. Ovo je odlično!

NIKOLA: Gospodin neće večerati?

PETAR: Neće!

NIKOLA: Zašto, pobogu? Ohladiće se.

PETAR: Zato što gospodina boli kurac!

NIKOLA: Probajte makar malo. Pa, gdje ćete, sad? PETAR: Da drkam!

LENA: Petre!

PETAR: Šta „Petre“?! Šta?!

LENA: Ništa! Ako „Gospodin“ neće da večera, ne mora. Nikola, da li bi mi vi pravili društvo? Šteta je da propadne ovako ukusno jelo.

NIKOLA: Hvala, gospođice, ne bih da smetam.

LENA: Ne smetate, ni najmanje, naprotiv. Mrzim da jedem sama.

NIKOLA: Onda će mi biti zadovoljstvo.

PETAR: A moje zadovoljstvo? Pita li se iko šta je sa mojim zadovoljstvom?!

NIKOLA: Molim?

LENA: Ne obraćajte pažnju, Nikola. „Gospodin“ je danas odlučio da se ponaša kao idiot.

PETAR: Ma, nosite se oboje!

(Petar odlazi)

LENA: Nikola, izvinite, molim vas. Ne znam šta mu je danas. Izvinite. Da li mogu nešto da vas pitam, ali da se ne ljutite? Da li je ovo ste stvarno istina? Mislim, ovo za Kraljicu?

NIKOLA: Ne ljutim se, razumijem. Danas niko nikome ne vjeruje. Živimo u dobu u kome se čast prodaje za sitne novce. Danas, čak i đavo pazari duše na popustu.

LENA: Da... danas sve ima svoju cijenu.

NIKOLA: Nema dok je sami ne okačimo.

LENA: (zamišljeni ponavlja njegove riječi) Nema dok je sami ne okačimo.

NIKOLA: Još koja godina, pa će kalendar otkucati cijeli vijek kako se potucam po ovom bijednom svijetu. Svega su se ove stare oči nagledale i uši naslušale... Čuo, vidio i doživio gore stvari, ali nikad gora vremena.

LENA: Da je moj đed ovdje, složio bi se sa vama. Često je znao da kaže: budućnost se gradi u sadašnjosti na onim temeljima koje smo izlivali u prošlosti. Vi ste me na to podsjetili...

NIKOLA: Čini se da je bio mudar čovjek.

LENA: Bio je divan čovjek. Sanjar, pjesnik. Preminuo je prije deset godina. Jako me podsjećate na njega. Vi sta sakupili sve ove stvari. On je sakupljao knjige. Kuća ih je bila prepuna. Želio je da ih pokloni gradskoj biblioteci, ali je preminuo prije nego je ispunio svoju namjeru. Uvijek mi je govorio: nije važno da li si dovoljno visok ili ne, čak i mali čovjek može dohvatiti zvijezde ako se dovoljno snažno uspinje na prste. S druge strane, moj otac je tvrdio da, ako želim da uspijem u životu, ne treba da slušam đedove baljezgarije, već da nađem bogatog muža jer mi ni đed ni njegove knjige neće donijeti pare i sreću u životu. Poslije đedove smrti, moj otac je bacio sve knjige.

NIKOLA: Bacio?! Zašto, pobogu?

LENA: Da ne prave smeće po kući. Da nas ne truju pogrešnim idejama.

NIKOLA: A biblioteka?

LENA: Kaže da biblioteka nije deponija i da je tom starom smeću mjesto u kontejneru, a ne na policama. Knjige je bacio, a đedovu kuću prodao. Nisam ni pokušala da ga spriječim. Novac od kuće je uložio u biznis. Biznis je počeo da propada... Zadužio se kod kamataša.

NIKOLA: Kamataša?

LENA: Da... a onda se razbolio. Jedna operacija, druga, treća... Krediti, hipoteke, kamataši. Odjednom je, sem dugova, sve nestalo. Ništa nije ostalo. Ni od đeda, ni od kuće, ni od novca ni od biznisa. Petar je dao novac da se isplate kamataši i platio tatino liječenje. Otac je ozdravio, a ja sam otišla... Često se pitalm šta bi đed rekao... Osjećam kao da sam ga iznevjerila.

NIKOLA: Eh, dijete drago, niste vi nikog iznevjerili, sem možda sebe... Pokazaću vam nešto.

LENA: A šta je to?

NIKOLA: Moj najveći teret i moje najveće blago. Kraljevi memoari. Ovim je želio nju da obezbijedi, da ima od čega da živi, da ne skonča u bijedi kao zadnje pseto. Trebala je da ih objavi nakon Kraljeve smrti, ali ih je On oteo i spalio. (približava se Leni i gotovo šapuće pričajući joj u povjerenju) Nije znao da postoje kopije. Svojim rukama sam prekucao svaki list.

LENA: Ko?

NIKOLA: Plemeniti Princ! Prestolonasljednik! Strahovao je da će mu riječi mrtvog oca pokvariti planove pa ih je spalio. Ostavio je majku da skapava u nemaštini i bolesti, zaboravljena od svih. A ona je, kao i svaka majka, pristala, bez ijedne riječi. Kasnije mi je naredila da uništim sve kopije. Nijesam je poslušao. Po prvi put je nijesam poslušao. Po prvi put sam je iznevjerio.

LENA: I to vas grize?

NIKOLA: Izjeda iznutra. Grize me kao crv više od pola vijeka. Ali prosto nisam mogao. Nisam mogao tek tako za spalim njihove živote, njihove tajne i sjećanja. Nisam mogao. Kako budućnost da ih se sjeća?! Kako da ih upamti? Kako da se čuje istina ako je ja spalim?! Nisam mogao... prosto nisam. Pokušao sam da se iskupim, da ispravim stvar. Mislio sam, ako je dovedem kući, u njenu Crnu Goru, možda mi oprosti na onom svijetu... Sve sam založio da je sačuvam. Dao na hipoteku. Ova soba, ova kuća... Ovo je trebao da bude njen dom... Da nam je sačuva od zaborava... A sad će banke... Glupi starac! Glupi, glupi, glupi starac!

LENA: Vi... vi izdajete ovaj apartman da bi plaćali kredit?

NIKOLA: Ne zamjerate mi? Ne zamijerate mi, je l' da? Morao sam. Nisam znao šta drugo. Zaplijeniće ovu kuću i sve u njoj. Kuću će prodati na aukciju, stvari će pobacati, spaliće sve spise. Za sve njih je ovo je samo smeće. Staro smeće. Kako ste ono rekli? „Smeću je mjesto na kontejneru“. Oni ne vide. Oni ne znaju. Oni ne shvataju. Neću im dati. Neću im dati. Nedam.

LENA: Molim vas, uzmite malo vina. Smirite se. Uredu je. Niste je iznevjerili, vi ste je sve ove godine čuvali.

NIKOLA: Jesam, jesam. Obećao sam joj da neću dozvoliti da je njena zemlja zaboravi, zakleo sam se da ću ispraviti nepravdu i vratiti je ovdje...Napraviti zadužbinu...Njen muzej...

LENA: Uzmite i gutljaj vode. Smirite se.

NIKOLA: A šta sam uradio? Glupi starac... Glupi sarac! To sam ja. Glupi starac! Niko da me sasluša. Niko da razumije. Nikog nije briga. Kad me vide, prevrću očima i kažu „eno ga stari ludak“, „dvorska luda“. Išao sam u Ministarstva. Tri! Čak tri ministra su se promijenila. I svi obećavaju isto. Slao dopise, pisao molbe, preklinjao ih samo da dođu, da vide. „Molim vas, ne tražim ništa za sebe, samo nađite prostor i ja ću tamo smjestiti sve njene stvari, neka vide djeca, neka upoznaju najplemenitiju kraljicu koju je svijet imao. Naša je.“

LENA: Izvinite ako sam vas uznemirila. Izvinite, molim vas. Izvinite. Je li vam bolje? Popijte još malo vode. Taaako. Smirite se. Sve je u redu.

NIKOLA: Vi ste divna djevojka. Divna djevojka. Zašto vi...? Šta vi...?

LENA: Šta tražim sa Petrom? Okačila sam cijenu, a on je platio.

NIKOLA: Dijete drago... (vraća se Petar)

PETAR: Znaš šta me jako zanima?

LENA: Ostavi ga. Vidiš da mu nije dobro.

PETAR: Oooo, nisi valjda odradila starog foliranta?

LENA: Prestani.

PETAR: Ova tvoja...Kraljica... Svi znamo da se ložila na kršne perjanike, a udali su je za kepeca koji joj nije ni do ramena. Je li ta ona varala svog kralja? A? Možda malo, onako sa strane?

NIKOLA: Bože sačuvaj! Njihova visočanstva su imala skladan brak, pun ljubavi! Kakvo je to pitanje?

PETAR: Prigodno situaciji, s obzirom da gospodin misli da ga gospođica vara.

LENA: A gospođica misli da je gospodin idiot. I licemjer! I da treba da ućuti.

NIKOLA: Nemojte, djeco... Nemojte.

LENA: Ako ne prestaneš, ja odlazim.

PETAR: Ne ideš ti nigdje! Sjedi tu.Sjedi tu, kad ti kažem!

NIKOLA: Gospođice, ne morate to da trpite.

PETAR: Šta se ti miješaš, koji kurac? Hoćeš li još malo da nam pričaš kako si sakupljao ovo smeće decenijama? Ajde, pričaj nam! Pričaj nam kako si ga kupovao i kako ga je maestro popravljao!

NIKOLA: Nijesam ga sakupljao da bi ga skrnavili ljudi poput tebe, već da nađe svoje mjesto u muzeju.

PETAR: A kakvi su to ljudi poput mene? Kakav sam ja to čovjek?

LENA: Petre, molim te...

NIKOLA: Gospodine...

PETAR: Reci. Želim da čujem. Kakav sam ja to čovjek?

NIKOLA: Savremen.

PETAR: Ti mene zajebavaš, pička ti materina senilna? Cijeli dan me zajebavaš! Eeej, i to za moje pare! Ma, pišam ti se u muzej! Lena, idemo.

LENA: Ne idem s tobom. Gotovo je.

PETAR: Gotovo je kad ja kažem da je gotovo.

LENA: Ne želim više da me tretiraš kao svoju kurvu.

PETAR: Ko te tretira kao kurvu?! Kad sam te tako tretirao?! I ako jesam, to je bilo davno, na početku...

LENA: Danas je zadnja rata. 84 000.

PETAR: Molim?

LENA: 7 godina, puta 10 sniošaja mjesečno, puta 100 eura. 84 000. Sve što ti dugujemo za operacije i kamataše. Do poslednjeg centa. Računica je tačna, ti si je sam davno napravio.

PETAR: Ostala je još jedna rata. (Lena baci novčanicu od 100 eura na sto)

LENA: Sad smo kvit.

PETAR: Šta radiš to...?

LENA: Znaš šta je najgore? Cijeli dan sam odlagala „plaćanje zadnje rate“. Htjela sam da nam ovaj dan bude poseban. Da bude lijep... Ne bih ti ništa rekla dok se ne završi. Trebalo je da bude poslednji put iz obaveze i po prvi put zato što želim. Zato što to stvarno želim! Ali si ti prosto morao sve da usereš. Dug je plaćen. Sad smo kvit.

PETAR: Gdje ćeš?! Čekaj! Stani!

LENA: Pusti me. Gotovo je.

(U naletu bijesa, prevrne policu sa eksponatima i uramljenim fotografijma. Krhotine se razlete po sobi)

LENA: (vrisne) Petre!

PETAR: Ne brini, platiću mu sve. Daću mu toliko novca da može da kupi svo smeće ovog svijeta. Evo! Evo ti pare, jebe mi se za pare. (baca krupne novčanice ka Nikoli) Platiću sve što polomim! Ne idi! Ne idi, molim te. Ne dam! Koliko novca ti treba? Evo, evo uzmi sve...

(Gura novac u Lenine ruke) (Nikola stoji nepomično, gotovo u stanju šoka. Sa poda je podigao nož za papir koji je kao dječak dobio od Kraljice i privija ga na grudi. )

LENA: Kako ne shvataš? Ne želim tvoj novac.

PETAR: Šta želiš? Reci? Sve ću ti dati.

LENA: Slobodu. Ljubav. Poštovanje. Ali ti nisi sposoban za to. Ti ih ne daješ, ti ih kupuješ. Čovječe, pa ti kupuješ ljubav sopstvene kćerke!

(Petar je ošamari iz sve snage. Lana padne na pod uz vrisak. Nikola, u namjeri da je odbrani, nasrne nožem na Petra, ali ga promaši i saplićući se i posrćući padne na policu rušeći je. Petar padne na koljena i obgrli Lenu oko struka pokušavajući da je spriječi da ode. Nikola stoji i nepomično gleda u krhotine polomljenih i uništenih predmeta. )

PETAR: Izvini! Izviniiii, moooolim te!!! (Lena mu se istrgne iz ruku i odlazi ka vratima)

NIKOLA: Idite! Idite odmah! Odlazite. Odlazi, monstrune!

(Počne vući Petra sa poda i gurati ga. Petar mu se otrgne)

PETAR: Misliš da si bolji od mene? Nisi ti ništa bolji. Njeno Visočanstvo...Njeno Visočanstvo... Napravio si joj ovo...ovo... svetilište da na njemu zgrćeš novac i obmanjuješ turiste, pičko matora. Pa, izdao si je! Izdao si svoju kraljicu onog trenutka kad si izdao ovu sobu!

NIKOLA: Nisam je izdao! Nikada je nisam izdao! Ja sam je čuvao! (Leni koja odlazi kroz vrata) Vi mu recite! Ja sam je čuvao! Nisam je izdao! Nisam!

PETAR: Jesi...jesi... I još si našao mene da zajebevaš.

NIKOLA: Zajebavate vi mene, cijelog života! Vi i vama slični! Obećate muzej, pa tražite pare. Zbog vas sam sve stavio pod hipoteku, vjerovao vam. Dao vam sve na ruke da „podmažete“ gdje treba, da „pogurate stvar“ jer tako ovdje mora. Takav je red. „Ništa ne brinite, gospodine Nikola“, „Biće uskoro, gospodine Nikola“, „Strpite se još malo, gospodine Nikola“. Varate, lažete, otimate. Zato što vam se može! Zato što su pare kod vas. Vi ste vlasnici kapitala! Cijeli svijet ste novcu podredili. Uništavate sve čega se latite, iz gluposti i obijesti. Svojim prokletim parama satirete sve pred sobom. Vulgarni i primitivni, bez svijesti i milosti, brišete tuđe živote, otimate i prošlost i budućnost. Sve ste mi već uzeli, ali ovo ne dam! Ne dam! Ne dam, čijete li me! Ne dam!

(Nikola pada na koljena i doživljava srčani udar. Njegovo tijelo se kratko trza, pa se smiri)

PETAR: Evo, platiću štetu! Sve ću ti platiti.

(Stavlja na sto novčanice ne primjećujući da je Nikoli pozlilo)

NIKOLA: Ne možeš ti ništa platiti... nema tih para... nema...para...

PETAR: Matori? Nikola? Nikola!



KRAJ