Aristotel u Bagdadu - Amir Bukvić

• 0Niko još nije pohvalio poruku.
  Registruj se da bi pohvalio/la poruku!

Amir Bukvić

Aristotel u Bagdadu

drama o Bagdadu u njegovo zlatno doba u kojem se nazire njegova skorašnja propast

Osobe:

ISAK mladi zvjezdoznanac
SAID svjetski putnik opsjednut svjetlošću i svjetovima u njoj
IBRAHIM dvorski liječnik starog Cara – Isakov i Saidov otac
ESTERA ona koja lijepo tka DJEČAK pamti ono što preci su mu znali
ABRAHAM djed Estere i Dječaka
CAR mladi Car opsjednut Aristotelom
AZRA ona koja lijepo priča
FEYSAL mistični filozof
AZER pjesnik kojem ništa ljudsko nije strano
FARABI matematičar i bivši zvjezdoznanac
BENJAMIN liječnik i prevoditelj
MUZAFAR Carev savjetnik i bivši savjetnik starog Cara


Uvod u dramu

Nisam se držao povijesnih činjenica, a niti sam ih zaobilazio; uzimao sam tek onoliko koliko mi je poslužilo kao pokretač vlastite imaginacije.
Istina je kako je u to vrijeme živio jedan mladi car toliko zaokupljen Aristotelom da ga je znao i usnuti i s njim u snu razgovarati.
Istina je kako je taj car, opsjednut Aristotelom, u svojoj palači okupio ponajbolje znanstvenike, filozofe i umjetnike, a da ih nije pitao za nacionalnost, vjeru, niti boju kože.
Istina je kako je upravo Aristotel povezao u to vrijeme i na tom mjestu osebujne ljude iz različitih zemalja, a posebno Židove i Arape koji su s velikim zanimanjem prevodili i proučavali Aristotela.
Istina je kako su često nailazili na pojmove i riječi čija značenja nisu znali odgonetnuti.
Istina je kako je islamski filozof Averroes (Ibn Rušd), čije je filozofsko učenje bilo oslonjeno velikim dijelom na Aristotela, naišao na dvije nepoznate riječi kod Aristotela: komedija i tragedija - i nije uspijevao proniknuti u bit njihova značenja, a čini se i umro je ne otkrivši to. (O tome je pisao i Borges.)
Istina je i to kako je Aristotel počesto u prijevodima i originalima putovao od Bagdada do Toleda da bi se tek onda udomaćio u Europi.
Istina je kako se malo znani ketman upravo u tom vremenu preobrazio u trajnu instituciju obrane vlastitih misli i osjećaja na Bliskom istoku. (Česlav Miloš u svojoj knjizi Zarobljeni um bavi se ketmanom kao problemom današnjice.)
Istina je da su Mongoli u 13 stoljeću sravnili sa zemljom takav Bagdad, u to vrijeme svjetsku prijestolnicu.
Zapravo, i pored svega gore navedenog, ovo je samo moja predodžba tog vremena u kojem sam počesto pronalazio sličnosti s vremenom u kojem živim, stoga čitaocu preporučam da sve navedeno ostavi po strani i neka se prepusti mašti na volju, jer vrijeme u koje će sad zakoračiti bilo je bogato osebujnom maštom, da nije tako bili bismo siromašniji za Tisuću i jednu noć.


1. SCENA

Isak, Ibrahim, Said

Kuća nadomak pustinje…
Isak sprema stvari… Ulazi Ibrahim...

IBRAHIM - Isak, kamo?
ISAK - U palaču.
IBRAHIM (promatra ga, a onda povjerljivo): Moraš biti tajnovit u tri stvari: kamo ideš; što misliš... i o zlatu koje imaš. Te tri stvari taji na dvoru.
ISAK (nasmiješi se): Zlata nemam!
IBRAHIM - I ono što misliš, ako dobro misliš, može biti i te kakvo blago.
ISAK - Znam.
IBRAHIM - Ovo troje što nabrojah ima mnogo svojih neprijatelja.
ISAK - Imat ću na umu, oče.
IBRAHIM - Na umu imaj uvijek svoju misao i ne izreci je nikome.
ISAK - Koja korist od misli koja misli samu sebe u tišini?
IBRAHIM - Koja korist od smrti?
ISAK - Tko govori o smrti, oče?
IBRAHIM (tiho, tajnovito): Ketman!
ISAK (za sebe): Opet! Zašto pretvaranje, oče?
IBRAHIM - Pamtiš li tko ti je majka?
ISAK - Dakako.
IBRAHIM - I tko otac?
ISAK (nasmiješi se): Oče...
IBRAHIM - Iz dva različita naroda... dvije različite vjere.
ISAK - Sve znam, oče.
IBRAHIM – Kad si sam… u većini, dobro je tajiti svoje pravo porijeklo, da bi se sačuvao od luđaka koji ne trpe one drugačije.
ISAK - Radim u palači mladog Cara. A on jamči, glavom i bradom, kako su svi jednaki. I nema Arapin prednosti nad Židovom, a niti obratno. Svatko je ono što jeste i nema razlike ni između koga, ni u čemu, osim u znanju.
IBRAHIM - Sinak moj, možda tako i misli mladi Car, ali sigurno ima i onih koji tako ne misle.
ISAK - Ako tako misli Car, ima i drugi da misle isto!
IBRAHIM - Carevi se mijenjaju, a dvori uvijek ostaju isti.
ISAK – Oče…
Ibrahim pokrije lice rukama i bolno uzdahne...
Oče, što ti je? Oče!

Ibrahim sklanja ruke s lica i gleda u Isaka, drugačijim, pomućenim pogledom…

IBRAHIM A koji si ti?
ISAK (zagrli ga): Tvoj sam, oče.
IBRAHIM - Ne sjećam se...
ISAK - Umoran si, oče.
IBRAHIM (osluškuje): Čuješ li zov pustinje? Pustinja je kuća duhova…
ISAK – Ta tvoja lutanja pustinjom znaju biti opasna.

Ulazi Said...

SAID - U daljini je oluja, čini se.
IBRAHIM (kad ugleda Saida, odjednom dolazi sebi, grli ga): Said... Said, sinak, neka si se ti meni vratio s daleka puta.
SAID - Ovdje je svjetlost drugačija, negoli tamo, oče.
IBRAHIM (povjerljivo): Said, kad budeš opet putovao kroz one tuđe zemlje, upamti…
SAID - Upamtio sam, oče. I više puta primijenih tvoj ketman. Posljednji put kad sam boravio u zemlji tuđina, predstavih se kao Ivan.
IBRAHIM - I kako su te primili?
SAID - Primili su me kao svog, oče.
IBRAHIM (Isaku): Jesi li čuo.
SAID – I takve mi počasti ukazaše!
IBRAHIM – Počasti? Zar i to? Čuješ li Isače… dvori ostaju isti! (Zamisli se, za sebe): Isti dvori, ja drugačiji… a Cara nema!
Naglo se umiri, gleda nekamo daleko i osluškuje…
Čujem… zov pustinje… i Carev duh… u pustinji… Moram ići…

Ibrahim sumanuto odlazi…
Said i Isak gledaju za njim…

ISAK (tiho): On nije ono što je nekad bio…
SAID - Carski liječnik… kakvog dvor ne pamti…
ISAK - A sad nije zdrava duha.
SAID - Počesto zakorači u drugu svjetlost, a tijelo mu ostane u ovoj ovdje.
ISAK (pogleda u Saida): Još uvijek si opsjednut svjetlošću?
SAID – Svjetlost je zagonetka svega, vjeruj mi!

Said prigrli Isaka, on prihvati zagrljaj…
Said iz torbe izvuče kapu i da je Isaku…

ISAK (iznenađen): Kapa?
SAID – Kakvu nose zvjezdoznanci u Toledu!

Isak klimnu glavom, nasmiješi se i stavi kapu na glavu…

ISAK – A sad, moram…
SAID – Kamo?
ISAK - U Palaču, brate. Krene…
SAID – Isak, kad bi mladom Caru prozborio koju riječ o meni..?
ISAK (osvrne se i nasmiješi): Morat ćeš to sam… Ivane.

Isak izlazi... Said je zamišljen, gleda za njim...
Pustinjska oluja u daljini...
Zatamnjenje... Glazba…


2. SCENA

Farabi, Isak, Azer, Azra, Feysal, Benjamin

Carska palača
U daljini se čuje tiha glazba…
Svjetlo na Farabiju, matematičaru i bivšem zvjezdoznancu…

FARABI (osluškuje): To Azra svira. (Napravi dva-tri koraka kao da će zaplesati…) Uživam u glazbi... Uvijek sam zavidio svom učitelju, koji je svirao sve instrumente i matematički tumačio glazbu. Ja glazbu znam samo slušati, a matematika mi je opsesija... i zvijezde, mladalačka opsesija…Zvijezde su nepredvidljive… (Okrene se, svjetlo otkriva Isaka): Stoga ti, mladi kolega, prepustih zvjezdarnicu s olakšanjem…
ISAK (osluškuje): Da, to Azra svira!
FARABI – Rekoh! A, kako ti je otac?
ISAK - Isto.
FARABI - Šteta, tako vrsna liječnika ovaj dvor ne pamti
Farabi uzme knjigu iz Isakove ruke…
Klaudije Ptolomej? Niste li ga već proučili, mladi kolega?
ISAK - Pročitao jesam, više puta.
FARABI - Što vi, mladiću, mislite o odnosu Ptolemejeve i Aristotelove teorije o nebeskim tijelima?
ISAK (uzme knjigu natrag): Trebat će mi još promatranja i proučavanja… da bih se usudio izreći svoju misao. A vi ćete biti prvi, kojem ću to izreći.
FARABI (zajedljivo, smijuljeći se): Ukoliko me Milostivi zadrži na zemlji do tada. (Naglo se uozbilji): Eto, cijeli život sam posvetio znanosti… Ni žene, ni djece… sve samo nauka, nauka…

Farabi duboko uzdahne...
U taj tren pojavi se pjesnik Azer, te dovrši njegovu misao svojim stihovima...

AZER - A duša mu, kao djevica,
osta nedodirnuta..!

Azer se smije...

FARABI - A tvoja duša, Azere? Dok normalan svijet spava, ti noću bdiješ!
AZER - "Noć na nas spušta svoje zavjese, kao valove mora,
S dugim noćnim nedaćama da nas iskuša."
Stoga ću današnji dan iskoristiti za smiraj duše, i staviti na papir ono što mi noć podari.
FARABI (dvosmisleno, smijuljeći se): Trpi li papir sve ono što noć podari, pjesniče?
AZER (Isaku): Čuješ li ti njega..?

U pozadini, u polutami, pojavi se Azra, u prolazu je...
Azer je ugleda i vikne prigušeno…

AZER - Azra...

Azra zastane i okrene se...
Azer joj baci šal s privjeskom zvijezde...
Šal leti kao zvijezda repatica i padne pored nje...
Azra uzima šal…
Farabi i Isak gledaju u Azru, a onda pogledaju u Azera...

AZER (tiho objašnjava): Dar koji vraćam vlasniku kad dovršimo priču.

Azra bijesno vrati šal s privjeskom koji se zaustavi kod Farabija…
Farabi podigne šal i pruži ga Azeru…
Azra odlazi…

FARABI (Azeru): Ili priča nije dovršena ili je vlasnica ljuta?
AZER ( zgrabi šal i potrči za Azrom): Azra…

FARABI (smijulji se): Opet su, čini se, zajedno smišljali priču. (Zajedljivo): Priče, kažu, najbolje smišljaju noću… nasamo… Da mi je krišom vidjeti te njihove noćne priče…
ISAK - Oprosti… Car je poručio da me treba.
FARABI – A ja zborim što ne treba. Car te sigurno treba zbog snova?
ISAK – Valjda.
FARABI - Ne zavidim ti, mladi kolega, jer snovi su mu zamršeniji od svih dosadašnjih vladara kojima sam služio.

Isak nemoćno raširi ruke i krene..

FARABI - A brat? Ima li kakva glasa o njemu?
ISAK - Drugi put, sad žurim!

Isak odlazi...
Svjetlo na Farabiju zgasne, ali ne do kraja...

Na drugoj strani pojavi se Azra... a za njom ide Azer...
Oboje ne primjećuju Farabija koji prisluškuje…

AZRA (srdito): Zar si morao vraćati mi šal pred drugima?
AZER - Svi znaju da poneke priče smišljamo zajedno.
AZRA - A onda misle da znaju i ono što ne znaju.
AZER - Azra, zašto me držiš u neizvjesnosti?
AZRA - Jer ni ti ne znaš sve! I tu priča završava!
AZER – A što bih ja to trebao znati?
Azra odlazi...
AZER – Azra… Azra…

Azer brzim korakom izlazi na drugu stranu...
Svjetlo na Farabiju se pojačava…
Farabi gleda za njima smješkajući se...

FARABI - Svi samo žure...

Pojavi se mistični filozof Feysal…
Kad ugleda Farabija, zastane…mahne mu rukom i ponovno krene…
Farabi obradovan što ga vidi…

FARABI – Hej, Feysal…
FEYSAL – Oprosti, žurim...
FARABI - Ako je Bog svakome odredio broj koraka… čemu žurba? …
Feysal zastane…
FEYSAL - Kad stvari ovozemaljske pobliže promatram, vidim da je sav svijet ništa... ili još manje.
FARABI - Zar od ništa ima manje i u filozofiji?
FEYSAL – Jedan dan misliš da znaš, a drugi shvatiš da ne znaš ništa.
FARABI (smije se): A danas, ništa ne znaš…
FEYSAL – Baš tako!

Pojavi se Benjamin (mladi liječnik i prevoditelj) s knjigama u rukama...

FEYSAL- Benjamin, jesi li što otkrio?
BENJAMIN - Te riječi ne mogu povezati ni sa čim.
Farabi uzima jednu knjigu iz Benjaminovih ruku...
FARABI - Aristotel - Poetica!
BENJAMIN - To je ta nesreća.
FEYSAL - I u njoj nepoznatih riječi koje izluđuju.
Benjamin uzme knjigu od Farabija…
BENJAMIN – Idem u knjižnicu, možda tamo dokučim tajnu.
FARABI - Posebno obrati pažnju na one dvije podvučene riječi.

Benjamin se uputi u knjižnicu...

FARABI – Koje su to dvije riječi?
FEYSAL – Komedija i tragedija.
FARABI – Nikad čuo.
FEYSAL – A ja se neću se smiriti dok ne odgonetnem njihovo značenje.
FARABI - Kaže se: ono za čim tragamo najčešće je tu, pored nas. (Naglo se uozbilji, tiho): Feysal, znaš li možda uzrok Ibrahimove nagle poremećenosti?
FEYSAL - Ne znam.
FARABI – A kako je stari Car mogao tako začudno nestati u pustinji?
FEYSAL – Što će ti to? Bavi se brojkama.
FARABI – Cijeli svijet je sazdan na brojkama. I kako god sračunam, tu je nešto sumnjivo.
FEYSAL – I ti bi da ja razabirem po tom sumnjivom?
FARABI – Možda ti se pokaže… onako kako je bilo.
Feysal se namršti i odmahne rukom…
Feysal, kada si posljednji put zakoračio u drugi svijet?
Feysalov pogled odluta u daljinu...
Mistična glazba…
FEYSAL - Jutros, tek što se pridigoh, ukaza se pustinja: Jedan stari čovjek, jedna mlada djevojka i dječak... u nekakvu strahu. Prilazi im drugi postariji čovjek, a taj mi je nešto poznat... Čudan susret.
FARABI - Jesi li zakoračio u prošlost ili budućnost?
FEYSAL - Kratko je trajalo, pa ne znam.
FARABI - Čudnim li te saznanjem obdari Bog.
FEYSAL - Tko više zna, više osjeća bol.

Zatamnjenje.
Olujni vjetar u daljini...


3. SCENA


Ibrahim, Abraham, Estera, Dječak

Pustinja…
Olujni vjetar u kojem se malo što razaznaje...
Ibrahim, umotan, probija se pustinjom kroz oluju...
Zastane i gleda kako mu u susret kreću neke sjene...

IBRAHIM (vikne): Stoj! Tko ide?

Tri sjene (Abraham, Estera, Dječak) zastanu...

ABRAHAM - Stali smo. Tko je?
IBRAHIM - Prijatelj.

Ibrahim, oprezno prilazi Abrahamu...
Ovaj iznenadni susret usred pustinje pun je neizvjesnosti i opreza s obje strane...
Kad su se dovoljno primakli jedan drugome, zastanu... gledaju se...
Dječak i Estera promatraju u strahu...

ABRAHAM - Koji si?
Ibrahim mu pruži ruku…
IBRAHIM - Ibrahim.
Abraham objema rukama prihvati Ibrahimovu ruku.
ABRAHAM - Ti... Ibrahim..? Ja, Abraham.
IBRAHIM - Koje li slučajnosti da Abraham sretne Ibrahima..?
ABRAHAM - Ne reče li, prijatelj?
IBRAHIM - A što drugo.

Glazba... Zatamnjenje..


4. SCENA


Ibrahim, Abraham, Estera, Dječak

Kuća nadomak pustinje…
Abraham, Estera i Dječak sjede za stolom i pogledavaju se u nedoumici…
Ulazi Ibrahim i stavlja na stol hranu...

IBRAHIM – Evo, našlo se je... kruha, datulja, maslina i nešto sira. Kao kod svoje kuće… A sutra, što Bog da.
ABRAHAM - Hvala Bogu što te posla da nas spasiš. I hvala tebi što nas ugosti!
IBRAHIM - Hajde, hajde, uzmite… što moje to i vaše!

Abraham uzima, a onda isto učiniše Estera i Dječak…

ABRAHAM - Mislili smo, gotovo je s nama u pustinji…
IBRAHIM - Pustinja je kuća zalutalih duša i čudesnih, neispričanih priča…
DJEČAK – Znaš li koju takvu priču?
IBRAHIM – Znam, dijete… ali sad baš i nisam sav svoj… Već nekoliko dana nisam prozborio ni riječi s pticama. A koliko priča… oho…

Ibrahim izlazi...

ESTERA - Nije li čudan?
ABRAHAM - Lijepo nas primi.
DJEČAK - Razgovara s pticama?
DJEČAK – I kaže, nije sav svoj!
ABRAHAM - Svatko svoje zna i svatko samo svoj život ima. A naš je, sve ovo što tu imamo... (Pokazuje na zavežljaj pored njih): Knjige... i sjećanja.
(Dječaku): Potraži svijećnjak.

Dječak nalazi svijećnjak i postavlja ga na stol…
Estera pomiluje svijećnjak kao jedinu dragu uspomenu i tiho zaplaka.

ABRAHAM - Dijete moje...
ESTERA (kroz plač): Ne gledaj me u oči, djede...
ABRAHAM - Dijete moje...
ESTERA (isto): Jer ja u tvoje oči ne mogu pogledati.
ABRAHAM - Ni trunka krivice nije u tvojoj čistoj duši.
ESTERA - Nisam više čista.
ABRAHAM - Još si čišća, dijete moje, jer prevelikoj kušnji bi izložena.
ESTERA - Zašto kušnji? Zašto ja..? Zašto, djede?
Tišina…
ABRAHAM – Zašto? Takva je sudbina.
ESTERA - Zašto je naša sudbina uvijek takva? Zašto čestito niti jedno pokoljenje ne može stasati bez progona, bez ubijanja... silovanja. Zašto?
DJEČAK - Zašto?
ABRAHAM (ne zna što da kaže): Tako... tako Bog hoće...
DJEČAK - Zašto Bog tako hoće?
ABRAHAM - Bog izlaže najvećoj kušnji one koje najviše voli.
DJEČAK (srdito): Molit ću Boga da nas manje voli.
Tišina…
ABRAHAM (pomiluje Dječaka): Molit ćemo Boga da nas ne izlaže kušnjama koje ne možemo podnijeti.
ESTERA (gotovo krikne): Zar se ovo može podnijeti? Sve su nam spalili... pobili sve... i oca i majku... (Kroz plač): A mene... obeščastili.

Tišina…samo poneki tihi Esterin jecaj…

ABRAHAM - Treba smoći hrabrosti kada si nemoćan... Treba naći tračak svjetlosti i penjati se iz tame, korak po korak... Izaći na svjetlo dana, na svjetlo svijeta… i s onim što nosiš u duši svojoj, raspršiti se među sve narode. "I reče Gospodin Abrahamu: Idi iz zemlje svoje i od roda svojega, iz doma oca svojega, u zemlju koju ću ti pokazati…»
DJEČAK - Zašto moramo ići iz svoje zemlje u tuđu?
ABRAHAM - Ako nosiš spaljeni sveti hram u srcu svom, onda je svaka zemlja kao tvoja, dijete moje. Pomolimo se prije večere...
Abraham moli tiho, u sebi, a završava molitvu glasno...
Ove godine ovdje, iduće godine u zemlji Jisraela, ako Bog da!

U kutu sobe Estera ugleda stan za tkanje...
prilazi tkalačkom stanu, lice joj se ozari...

ESTERA - Djede, u ovoj kući netko tka...


Zatamnjenje...
Glazba iz Palače…


5. SCENA

Car, Azra
Palača

Azra uči plesati Cara mistični ples…
Car, raširenih ruku pleše u krug…
AZRA – Jen, dva… jen, dva… a sada cijeli krug… i opet, jen, dva… jen , dva… i onda još brže, cijela dva kruga…

Car to ponovi nekoliko puta i sruši se na pod…

CAR (zadihan): Azra, s tobom zaboravim tko sam, zaboravim gdje sam, zaboravim na sve…
AZRA – Ja sve to ne bih smjela zaboraviti dok sam s vama, dobri Care!
CAR – Reci mi, kako smišljaš priče?
AZRA - Poneke, ponekad dođu na san.
CAR - Vidiš ih u snu?
AZRA - Kao igru sjena.
CAR - Nisu li snovi samo privid?
AZRA - Kao i život.
CAR ( zaklopi ruke): Azra, reci mi... molim te...
Azra se nasmije. Car se uozbilji…
Smiješan sam?
AZRA - Koliko znam, iz priča, carevi nikada nikoga ne mole.
CAR - Znači, nisam car za priču?
AZRA - Svaki car je priča za sebe.
CAR - Hoćeš li i moju pričati drugima?
AZRA - Pričam o onima što su bili, a vi još uvijek jeste, sretni Care.
CAR - Je li istinita priča da si na dvor došla zajedno s Azerom?
AZRA - Da ne bi tog rastrošna sina koji potroši sve bogatstvo što mu otac ostavi; da nije njegova pjesnička umijeća i da ne bi njegove robinje koja ga nagovori da ode do starog Cara i zatraži utočište, i da nije stari Car, vaš otac, odlučio razbiti učmalost dvora s pjesnikom i robinjom koja lijepo priča - ja ne bih sada s vama razgovarala.
CAR - Kakav je bio moj otac, kao car?
AZRA - Strog.
CAR - Kakav je bio još?
AZRA - Kod njega bijah robinjom, a kod vas sam slobodna.
CAR - I još?
AZRA - Nije li to dovoljno.?
CAR ( zamisli se): Proganja me to... kako glupo skonča. Znaš li ti nešto više o tome?
AZRA - Koliko i vi… koliko i svi.
CAR (vikne): Svi? Svi, obično, ne znaju ništa.

U pozadini, u sjeni, pojavi se Muzafar, prisluškuje...

CAR - Često oca sanjam... Kao, doziva me iz pustinje... Ja se trudim da ga vidim... Vidim ga... a i ne vidim ga dobro. Vidim samo njegovu sjenu. A taj njegov glas... u tom glasu ima i boli i prijekora. Prijekora je bilo uvijek.
Pamtim kako je majci govorio: "On nije za cara... blag je... nije moje ćudi... nije carske ćudi. A rodila si mi samo jednog" - tako je govorio.
Car pogleda u Azru...
Azra, što misliš... jesam li ja car ili nisam?
AZRA - Nema se tu što misliti, to se zna!
CAR (nesigurno): A vidi li se?
AZRA (nježno): Vi ste dobar car.
CAR (prigrli je): A ti si najbolja učiteljica plesa…
AZRA (uzmakne): Dobri Care…
Car uzdrhta i zamišljeno krene naprijed...
Gospodaru, je li vam dobro?
CAR - Isaka… trebam Isaka… Sinoć sam sanjao... neobičan san… (Vikne): Isaka!

Iz sjene pojavi se Muzafar…

MUZAFAR – Gospodaru…
CAR – Pozovi Isaka… a onda i sve druge…


6. SCENA

Estera, Isak, Said, Ibrahim

Vrt ispred kuće…
Pored Estera raznobojna vunena klupka… Estera ih raspoređuje i sprema se za tkanje…
Isak sjedi na stolcu. ispred njega je u četvrtastom drvenom okviru sitni pijesak koji mu služi kao ploča za crtanje...

ESTERA (tiho): Tkanje je moj svijet... moj bijeg... smiraj... opsesija.
Isak je pogleda…
Kad tkam, ja sam u svom svemiru. A ti pratiš put zvijezdama?
Isak klimne glavom…
I? Što kažu zvijezde?
ISAK - Noćas mi se učinilo da ću dokučiti nešto novo… nešto svoje…
ESTERA – Što crtaš?
ISAK – Krug… u krug… iz kruga krug… i opet krug. U krugu krugovi… shvaćaš?
ESTERA – Ne!
ISAK - Kad dokučim to svoje, onda ću ti potanko objasniti.
Tišina…
ESTERA - Isak, na ovom stanu je tkala tvoja majka?
ISAK - Saidova majka.
ESTERA - Zar niste braća?
ISAK - Od dvije majke.
ESTERA - Aha...
Tišina...
ESTERA - Nije li Said čudan? Dva puta navrati... gleda u mene i u ono što tkam, a ni riječi ne prozbori.
ISAK - Drugačiji je, otkad se vratio iz Kordobe.
ESTERA - Tamo je Toledo! Djed je spominjao i neke naše rođake. A što je ondje radio?
ISAK - On tamo nosi naše nove prijevode, spise i sve ono što smo mi u znanosti otkrili… a donosi ono što su oni prevodili i otkrili… U povratku ga orobiše i sve mu uzeše. I sad se ne smije pojaviti u Palači.
ESERA – A zašto dane provodi u pećini, u tami.
ISAK (smije se): Razmišlja o svjetlosti. Zamisli, «opsjednut je svjetlošću».
Tišina…
ESTERA - Isak, pričaj mi o znamenitoj Palači...
ISAK – Meni je najljepši carski vrt.
ESERA – Pričaj! Pričaj mi o carskom vrtu!

Tiha glazba u daljini...

ISAK - Kad nogom stupiš u vrt, kao da si zakoračio u priču. U tom snoviđenju, a znaš da nije san, gledaš i čudiš se svemu što oku je lijepo, a dušu razgali. U čarobnom vrtu punim plućima udišeš pomamu raznobojna cvijeća, čuješ žubor vode iz vodoskoka i pjev raznovrsnih ptica. Zaboraviš na sve i na sebe zaboraviš...i učini ti se da stvoren si samo zato da služiš carstvu ljepote.
Pogleda u Esteru…
Ti nešto slično nisi nikad osjetila?
ESTERA - Moja sudbina ni po čemu ne budi lijepe osjećaje.
Šutnja... Estera bolno uzdahne...
ISAK - Osim što protjerani ste, što vam je sve spaljeno, što vam roditelje i sve najbliže poubijaše - nije li se još nešto dogodilo?
ESTERA (pogleda ga): Zar bi ti još nešto?
ISAK - Oprosti.

Estera pokrije lice rukama... čini se da će zaplakati, a onda žurno odlazi…
Isak ostane nepomičan...
U daljini zvuk lutnje...
Dolazi Said svirajući na lutnji...

SAID - Nađoh li te sama?
ISAAC (pogleda ga): Sasvim sama.
SAID - Zašto otac dovede ove ljude?
ISAK - U nevolji su.
SAID - Cijeli svijet je u nevolji.
ISAK - Onda smo dobro prošli.
SAID - I sve ono doista doživješe... ubijanje, paljevinu, protjerivanje..?
ISAK (vikne na njega): Zar bi ti više?
SAID – Oprosti!
Said nastavi svirati...
Ovu sam glazbu čuo od jedne prelijepe djevojke u jednoj dalekoj zemlji koja ni po čemu ne nalikuje našoj. Što ti se čini?
ISAK – Ne znam…
SAID – Djevojka je čudesna, kao da nije s ovog svijeta… duga plava kosa, velike plave oči, boje mora. U haljini, koja više otkriva nego što skriva, snježno bijele grudi, kao dva nara… Čudesan svijet.
Isak šuti i gleda u pod…
Znam, snijeg nisi nikad vidio i kako bi onda znao kako su izazovne te nježne nabujale grudi koje samo što nisu iskočile iz haljine.
I zamisli, ta čudesna djevojka, rekla mi je da lijepo sviram.
ISAK – Ne sumnjam… sve su ti djevojke po običaju sklone, jer ni u čemu nemaš granice…
SAID – O tome se i radi… Pogledaj ove škrte zrake sunca na zalasku…. Pogledaj… susret dvaju svjetova… onaj koji odlazi i onaj koji dolazi… oni se prelijevaju jedan u drugi…i nema granice… Vjeruj mi, svjetlost je zagonetka svega.
ISAK (podsmijehnuvši se): Čuo sam to već…
SAID – Isak, želim na dvor! Dokučio sam nešto veliko... i to želim obznaniti svima.
ISAK – I što ja imam s tim?
SAID - Reci im da dolazim.
ISAK - I da kažem kako si sve vrijedno izgubio tek tako, usput, u zemljama koje ti i nisu bile usput.
SAID - Pokrali su me.
ISAK - Misliš da će ti povjerovati?
SAID - Kad im objasnim svoju filozofiju o svjetlosti, za pokradeno me neće ni pitati.
ISAK – Ali će te pitati: gdje si bio sve to vrijeme?
SAID (unese mu se u lice): Vrijeme zapravo i ne postoji. Postoje samo usporedni svjetovi u različitim svjetlima.
ISAK (odgurne ga): Ti nisi normalan.
Said se zatetura i padne…
Isak mu pruži ruku…
Oprosti…
SAID (prihvati ruku, pridigne se): Tamo u pećini … izludio sam… i ne mogu više biti sam.. (Prigrli Isaka): Isak, bratski te molim, moram na dvor!
ISAK (prihvati zagrljaj): Dobro, reći ću da si se vratio… kad već tako želiš.
SAID - A prije toga, onako izokola, nabaci mladom Caru moje otkriće o svjetlosti … I kad osjetiš njegovo zanimanje, onda reci da sam tu.
ISAK – Nisam siguran da ću znati objasniti tu tvoju filozofiju o svjetlosti.

U daljini se čuje topot konja...
Isak i Said osluškuju…

ISAK – Carski glasnik…
SAID - Sakrit ću se... (Odlazeći): I ne zaboravi... Reci kako znaš.

Zatamnjenje..


7. SCENA

Feysal, Isak, Azer, Farabi, Benjamin, Muzafar, Azra

Palača…

CAR (uznemireno pogledava prisutne): Pozvao sam vas, dragi prijatelji da vas izvijestim o neobičnoj noći, koju provedoh sanjajući čudan… i po svemu neobičan san!
FARABI (pogleda u Isaka, Isak slegne ramenima): Slušamo te, mudri Care!
CAR - Kao iz magle, izranja neki čudan čovjek… Gledam ga u snu... a još ne znam tko je on... Pokušavam čitati s njegova naočita lica: blijede puti, plavih očiju, visoka čela... Iz njegovih očiju zrači plemenitost, otmjenost i mudrost. Tko si ti? - upitah ga.
Aristotel! - odgovori on.
Benjamin i Feysal se pogledaše...
Bio sam iznenađen... Znao sam da ga moram nešto pitati, jer on je vrč mudrosti što mi ga je Bog spustio u san.
I pitam ga: "Meni je na plećima carstvo, kako voditi ljude, učitelju?"
A on reče: "Ne štedi blago za znanje!"
I udalji se… a u odlasku nadoda...
FEYSAL - "Opijenog pameću ne nazivaj ludim!"
Car se prenu, pogleda u Feysala...
CAR - Kako znaš? Nisi li ti bio u mom snu? Feysal?
FEYSAL - Neku noć, u snu, netko mi došapnu iste riječi.
CAR - To... to kao da Aristotelov duh luta palačom..?
FARABI - Nemoguće.
MUZAFAR (ironično): Moguće. Toliko ga posljednjih mjeseci svi spominjete i prevrćete po onome što je nekada napisao, kao da je neko nadnaravno biće.
CAR - Što želiš time reći?
MUZAFAR : «Budemo li slijedili svoje snove na javi, stvarnost će nam se pretvoriti u košmar.» Tako je govorio stari Car.
CAR – Isak, želim tvoje mišljenje?
Isak šuti… ne zna što bi… Farabi krišom gurne…
ISAK – Sve… sve je tako dojmljivo… i čini se… kao da nije bio samo san.
CAR - Što bi onda moglo biti? Govori!
ISAK - Čini se… kao da ste obojica... zakoračili u drugu svjetlost.
FEYSAL - Drugu svjetlost?
ISAK - Svjetlost u kojoj obitava, još uvijek, Aristotel.
FARABI - O čemu govoriš?
ISAK - Nama se čini da postoji samo jedan svijet… jer druge, usporedne svjetove… mi ne primjećujemo.
MUZAFAR - O čemu ti to?
FEYSAL - Nastavi!
ISAK (zamuckujući): Čovjekov put je beskonačan... i on se seli… iz svjetlosti u svjetlost... iz svijeta koji je već okusio u svojoj svjetlosti ... u svijet koji će tek otkriti... u nekoj drugoj svjetlosti...
FEYSAL - Dalje!
Isak šuti...
CAR - Dalje!
ISAK (zbunjen): Dalje ne znam. Upamtih tek toliko.
FEYSAL - Tko onda zna?
ISAK - Said.
FARABI – Said?
MUZAFAR - Zar se vratio?.

Zatamnjenje.


8. SCENA

Estera, Said
Estera tka i tiho pjevuši...
Said je promatra iz sjene...
Estera prestane tkati i pjevati... okrene se i ugleda Saida …



SAID - Ja sam Said.
ESTERA - Znam.
SAID – A ti?
ESTERA (tiho, bojažljivo): Estera...
SAID - Neobično ime.
ESTERA - Otac tvoj reče kako je dobro imati dva imena.
SAID - To moj otac zove «ketman».
ESTERA – Što je «ketman»?
SAID - Prilagoditi se zlu vremenu. Kada si sam u većini gdje drugi vladaju, ne reci tko si, da bi se sačuvao od mogućih neugodnosti.
ESTERA – A tako?
SAID – Stoga je otac obojicu nas sinova, od majki različite vjere, iz opreza i od malih nogu učio ketmanu. Meni savjetuje ketman kad god prolazim kroz kršćanske zemlje.
Tišina. Estera tka, Said gleda…
Takav sklad boja još ne vidjeh. Prelijep sag... Što ga dulje gledaš, sve više vezuje pogled. Kad bude gotov, gledat će ga i divit mu se...
ESTERA - I gaziti po njemu.
SAID - A neće znati tko ga satka.
ESTERA - Čemu znanje tko Palaču sagradi, ako je veličanstvena. Dovoljno je uživati u djelu. Isak mi reče… da opsjednut si svjetlošću.
SAID - I svjetovima u svjetlosti.
Pogledaj, ovaj zalazak sunca… ne čini li se kao posljednja zanosna svjetlost što nestaje? S nestajanjem, pogledaj, rađa se druga, zagasita svjetlost, koja poprima ljepotu i začudnost one koja nestaje... i baca sjenu na tvoje lijepo lice.
Said je nježno pomiluje po licu…
Svjetlost u nestajanju susreće se sa svjetlošću u nastajanju… nema granice, spajaju se dva svijeta…Svatko se ogleda u nekom drugom i dio je svakoga u drugim svjetovima.
Gledaju se…
Čini se da će je Said poljubiti...
U daljini se čuje topot konja…

ESTERA (uzmakne): Isak… sigurno je Isak…
SAID (osluškuje): Prije će biti carski glasnik… Neka bude, što ima biti!


Zatamnjenje…


9. SCENA

Palača
Svjetlo je samo na Saidu...

SAID – Svjetlošću svijetle svjetovi, ali zvjezdane svjetlosne zavjese čine te svjetove za nas nevidljivim. Kad zakoračimo iza tih zvjezdanih zavjesa - prostor se onda mjeri vremenom gdje dan traje pedeset tisuća godina, gdje govore mravi... i Zemlja... i nebesa. Dan se stalno prelijeva u noć, a noć u dan.
Budućnost je tamo… kao nešto što se već dogodilo…
Svjetlo na svima prisutnim koji slušaju Saida...…
Car prilazi Saidu…
CAR - Lijepo govoriš, ali malo toga razumijem?
SAID - Koliko god nam vidljivi svijet otkrivao ono što doseže do naše spoznaje, još više je nevidljivih svjetova koji se skrivaju iza zvjezdanih svjetlosnih zavjesa.
CAR – Kako..?
SAID - Usporedni svjetovi su oko nas, mudri Care, osvijetljeni svaki svojom svjetlošću.
Car još uvijek ništa ne shvaća i to ga čini nervoznim...
CAR (nastoji prikriti nervozu): Opet ne razumijem... a car sam!
SAID - U ovom svijetlu ste car, a u nekom drugom svijetlu, što čini neki drugi svijet, vi ste možda samo prosjak… na primjer.
CAR (plahovito): Kako sad prosjak? To je loš primjer!
SAID - Naša svijest je ograničena. Treba se usuditi gledati drugačije.
CAR (plane): Kako drugačije? Ne mogu ne vidjeti ovaj zid i ovaj prozor. Kad ga otvorim, vidjet ću rijeku. Pogledam li dalje, ukazat će se pustinja.
SAID - Svjetovi se isprepliću i obitavaju jedni pored drugih, treba ih otkrivati!
CAR - Onda mi pokaži bar jedan takav svijet?
SAID Treba se usuditi i zakoračiti u čudo.
CAR (povisi glas): Ne vjerujem u čudo dok ga ne vidim. Gdje je? Pokaži!
Said odjednom izgubi prisutnu mirnoću i plane…
SAID - «Pokaži, pokaži!» Ni znanje učenih ne može se u svemu pokazati.
ISAK - Said!
SAID – To je glupo!
CAR – Što si rekao?
Muzafar isuče mač i krene prema Saidu…
MUZAFAR – Ne reče li Caru da je… ili možda nisam dobro čuo?
CAR (uvrijeđeno): Dobro si čuo. Sad sam i glup.
Muzafar primače mač Saidovu grkljanu…
MUZAFAR - Ubijem li te u ovoj svjetlosti gdje si u mukama, možda u drugoj oživiš sav radostan?
Car se počne smijati...
Said gleda u mač, a onda u Cara...

SAID - Oprostite, dobri Care...
CAR (Feysalu): Mudri, presudite!
FEYSAL – Mrak. U mraku ne vidimo bez svijeće. Ugasiš li svijeću, nisi ugasio svijet.
CAR – Znači, u tome ima nešto?
MUZAFAR - Nama ne trebaju čudesa, već odgovor; gdje su vrijedni spisi i blago koje nam uvijek pošalju.
SAID - Pokraden sam.
MUZAFAR – Gdje?
SAID – U jednoj kršćanskoj zemlji.
MUZAFAR – Znači, skrenuo si s uobičajena puta.
SAID - Ne poričem, jer u nepoznatim svjetovima mene privlače njihovi gradovi.
Said preko sablje pogleda u Cara…
Dvori su im hladni i zime duge, dobri Caru.
MUZAFAR – A djevojke plave i tople?
SAID – Malo toga poznaju od onog što mi znamo, a niti je nama znano ono što je njima znano.
FARABI - Pa kako se ti onda snalaziš u tom stranom svijetu?
SAID – Nastojim se prilagoditi.
FARABI – Na koji način?
SAID - Kad stigoh u tu neobičnu zemlju, izrekoh svoje novo ime - Ivan.
FARABI – Mudro!
CAR (sa zanimanjem): I, kako te primiše?
SAID - Primiše me kao svog, dobri Care.
MUZAFAR (podrugljivo): Lijepo li te primiše Ivane?
SAID - Što više, kao gostu iz daleka, ukazaše mi veliku čast i pozvaše me da zajedno pogledamo priču.
AZRA - Priča se sluša!
SAID – Ovu sam, tako mi Boga, gledao svojim očima.
CAR – Gledao si priču?
AZER – Kako?

Car da Muzafaru znak da spusti sablju…
Muzafar to nevoljko učini…
Said, ohrabren, započe svoju priču nastojeći što vjernije dočarati viđeno…

SAID - Uvedoše me u jednu veliku prostoriju s mnoštvom ljudi koji sjede u poredanim stolicama jedni do drugih, a povrh njih sa svih strana čudna udubljenja, u čijim dupljama sjedi još mnoštvo glava. U začudnom miru svi oni gledali su spram velike osvijetljene terase gdje se ukaza desetak ljudi u šarenim krinkama. I odjednom sve zaživi u tom neobičnom svijetu.
AZRA - Kako zaživi?
SAID - Ti ljudi žive svoje živote pred tobom. Govore, prepiru se, smiju se, plaču, prijete jedan drugom, ubijaju se… i onda, na kraju… i oni živi i oni mrtvi poklone se… i svi ih pljeskom nagrade…
CAR – To je čudo.
SAID – Pravo čudo, pravedni Care. Gledati priču koja se događa nekoliko koraka od mene, bio je nezaboravan doživljaj.
AZER - Jesu li ti ljudi govorili?
SAID - Naravno da su govorili... kao što mi sad govorimo.
FARABI - Jesu li ti ljudi bili pri čistoj pameti?
MUZAFAR - Sotonski svjetovi počesto znaju nalikovati ljudskim.
SAID – Naprotiv! Meni se potvrdi dokučena misao o usporednim svjetovima koji traju jedan pored drugih i otvaraju se.
BENJAMIN (pogleda u Feysala): Nije li čudesna Saidova priča?

Tišina. Svi su u čudu, gledaju u Saida, a onda jedan u drugog...

MUZAFAR – Glasnik susjednog carstva ima važnu porukom za vas.
CAR – Neka čeka! (Pogleda u Azru): Gledati priču? Nije li to nemoguće?
AZRA – Bila bi to onda… priča… koja priča samu sebe.
CAR – Želim vidjeti priču koja priča samu sebe!

Car odlazi... a za njim i Muzafar...
Ostali ostadoše u tišini…

AZRA – Eto ti sad..!
FEYSAL - Da priča… priča samu sebe? Otkud ti to?
AZRA - Vrijedi pokušati.
AZER – Kako?
AZRA (Azeru): Prvo smisliti priču…
FARABI – A onda?
AZRA - Potom odabrati one koji će to govoriti…
FEYSAL – I onda?
AZRA (pogleda u Azera): A onda… neka nam je Bog na pomoći!

Feysal, Farabi, Isak i Said odlaze…
Ostaju samo Azra i Azer…

AZER – Kome Bog da je na pomoći?
AZRA – Svima!
AZER - Ne mogu se oteti dojmu kako ti ponekad jedno misliš, a drugo govoriš.
Azra šuti…
I kako znaš nešto više od mene i tajiš to što znaš?
AZRA – Kako ono Feysal kaže: Tko više zna, više osjeća bol?
AZER – Ja osjećam ljubav… na koju si ti slijepa.

Azra ga pogleda… a onda odlazi...
Azer ostaje sam…
Negdje iz sjene pojavi se Benjamin…

BENJAMIN – Azer…
Azer ga pogleda…
Muče me dvije riječi…
AZER – Samo dvije?
BENJAMIN – Aristotelove.
AZER – Ti barem znaš uzrok svojoj muci.
BENJAMIN - Obećao sam Feysalu da ću ih odgonetnuti… ali ne ide!
AZER – I što ćemo sad?
Ulazi Farabi i nosi nešto u zavežljaju…
FARABI (pruži Azeru zavežljaj): – Ovo ti je iz mog kraja. Jako je…
Azer malo odmota zavežljaj i proviri…
AZER – Crno…
FARABI – Meni paše čaša prije spavanja…
AZER – A meni dvije, kako ne bih zaspao.
FARABI – U vašoj Knjizi je rečeno kako u vinu ima štete?
AZER – Ali i koristi, rečeno je.
FARABI – Još je rečeno kako je šteta veća od koristi.
AZER – Ja uvijek uzmem koliko je od koristi. A onda stihovi sami krenu…
Pogleda u Benjamina…
A u vašoj Knjizi ništa ne piše o vinu?

Benjamin slegne ramenima.. i onda zaniječe glavom…

Glazba... Zatamnjenje...


10. SCENA

Car, Azra, Benjamin, Azer, Muzafar, Farabi, Feysal

Palača…
gluho doba noći… sve do izlaska sunca

CAR – Azra, je li završena priča koja će ispričati samu sebe?
AZRA - Priča je gotova, samo još radimo na njoj kako biste je mogli gledati.
CAR - A kako je nastala ta priča?
AZRA - Ispričala sam priču Azeru, a onda smo je zajedno dorađivali za neobičan način pričanja.
CAR – Nije li onda Azer ušao u tvoj san?
AZRA – Ne razumijem.
CAR – Ne reče li kako priče smišljaš u snu?
AZRA (nasmiješi se): Ne sve, gospodaru.
CAR – Oprosti glupom sumnjalu.
AZRA – Za mene ste Car!
CAR – Ja to nastojim biti!
Tišina…
Azra... u tebi slutim neku tajnu... koja je meni nedokučiva.
AZRA - Moja tajna je jednostavna.
CAR - Reci!
AZRA (nasmiješi se): Tajna je ženskog roda.
CAR – Kako da kažem… (Tišina): Osjećam... da nisi sva moja.
AZRA - Taj osjećaj je stoga što sam počesto i svoja.
CAR - I ničija više?
AZRA - Mudri muškarci ne žele odgonetnuti žensku tajnu do kraja.

Tišina... Car gleda u Azru, Azra u Cara...

CAR - Za sve imaš odgovor.
AZRA (tiho): To je samo privid.
CAR – Ali ti nisi privid… tako si zanosna…
Car je nježno pomiluje po kosi... po rukama.. po licu...
AZRA - Obična sam žena, dobri Care... i bivša ropkinja... koja ni po čemu ne zaslužuje vašu pažnju.
CAR (tiho, nježno): Azra… sve što izreče, to ljubav ne poznaje.
Gledaju se i poljube se...
Taj poljubac prekine nečiji kašalj iza zavjese... Car se naglo okrene..
U pozadini se zanjiše duga zavjesa…
Car na prstima prilazi zavjesi i naglo je povuče...
Iza zavjese ukaza se Benjamin...
Benjamin kleči na koljenima i uplašeno gleda u Cara, a Car, u čudu, gleda njega...

CAR - Benjamin, što radiš tu?
BENJAMIN - Ne znam... čini se da sam spavao... a onda me probudi nečiji razgovor... prepoznah... pa ne htjedoh smetati...
CAR - Ovdje spavaš?
BENJAMIN - Da... doista čudno... ničega se više ne sjećam...
Iza druge zavjese ispuza Azer... Trudi se da govori razgovijetno…
ali unatoč njegovu trudu, jezik mu se ponekad zaplete…
AZER - Za sve sam ja kriv, gospodaru... I Aristotel je kriv!
Benjamin gleda u pod…
Iz sjene pojavi se i Muzafar s bocom u ruci
MUZAFAR (podigne bocu): I vino, dakako. Kad ih zatekoh u carskoj odaji kako ovakvi spavaju, zanijemio sam od čuda.

…Azer izvuče šal s privjeskom i pruži ga Azri…

AZER - Ljepotice tajnovita, zaboravili ste šal, kod mene… kad dovršismo onu ludu priču… Evo, uzmite ga natrag!

Tišina. Car gleda u Azru... Azra, nepomična, spuštene glave…
Car istrgne šal Azeru iz ruke i pruži ga Azri…

CAR - Benjamin, što Aristotel misli o ženama?
BENJAMIN - Aristotel? Aristotel… ženu smatra… "nepotpunim muškarcem".
CAR - Aristotel?
BENJAMIN - Tako sam našao na jednom mjestu.
AZER (smije se): A muškarca «nepotpunom ženom»!

Muzafar pogleda u Azera, Azer se uozbilji…

BENJAMIN – Na drugom mjestu… Aristotel misli… kako se muškarac može zaljubiti u tuđu ženu, a da pri tom nije nepravedan?
AZER - Tko god se zaljubi u tuđu ženu, nepravedan je!
BENJAMIN - Po Aristotelu, ljubav nije promišljena odluka, već trenutna strast.
Neugodna tišina...
CAR - Aristotel tako kaže..?
AZER - Aristotel laže!
Svi pogledaju u Azera…
Azer se umirio, kao da će nešto reći, a onda glasno štucne…
AZER - Oprostite… Treba mi svježeg zraka...
MUZAFAR – I manje vina!
AZER (opet štucne): Nisam bez grijeha, prijatelju.
A onda, rukom načini široku gestu put neba…
Bože, bacio si dasku u more -
Zar si mogao željeti da ostane suha..?

Azer izlazi...
Pojavi se Feysali, a za njim i Farabi...

FEYSAL (Azeru): Naučio sam sve napamet!

Azer samo prođe pored njega i izađe…

BENJAMIN (Caru): I meni, oprostite.
(Feysalu, izlazeći): Te tvoje nepoznate riječi doći će me glave.

Feysal se čudi…
Benjamin izlazi...
Farabi prilazi Azri...

FARABI (Azri): I ja sam sve naučio.
AZRA - Ukoliko pjesnik nije sve zaboravio, onda smo spremni.



Zatamnjenje... Glazba...






11. SCENA

Palača
Igra živih sjena

Oni koji u igri živih sjena oponašaju neke druge:
Azer - kao car Salomon
Farabi - kao Savjetnik cara Salomona
Feysal - Čovjek koji mora umrijeti
Azra - Anđeo zadužen za uzimanje duša

Car, Muzafar, Benjamin, Isak i Said promatraju igru živih sjena
Azer stoji ispred bijelog platna…
Svjetlo samo na Azeru...

AZER – Priča koju ćete prvi put gledati događa se na dvoru cara Salomona.
Car Salomon bit će moja malenkost, zapravo... ja ću nastojati što vjerodostojnije... što vjerodostojnije... (trazi riječ...) oponašati cara Salomona. Uzoriti Al-Farabi oponašat će Savjetnika cara Salomona.
Ulazi Farabi...
Naš mudri Feysal oponašat će Čovjeka koji treba umrijeti.
Ulazi Feysal...
Ostalo što ćete ovdje vidjeti i čuti, neka bude iznenađenje i za uši i za oči.
Azer krene vani, a onda se vrati…
Skoro sam zaboravio: Priča se zove - Čovjek koji mora umrijeti; a neobičan način na koji ćemo ispričati tu priču nazvali smo - Igrom živih sjena!

Azer izlazi…

SAVJTENIK - Koga tražiš, čovječe?
ČOVJEK (ustreptao, zamuckuje): M... moram vidjeti ccc... cara.
SAVJETNIK - Vidjeti cara, kao da je to tek tako.
ČOVJEK - Ne znam kako je, jer ga do sada nikad nisam ni vidio. A da ga sad moram vidjeti - to znam, jer ga je Bog obdario čudesima, a ja sam u velikoj nevolji.

SAVJETNIK (u hodu, promatračima): Idem prema carevoj odaji, gdje slobodno vrijeme provodi u razgovoru s pticama. Ulazim… Car razgovara s jednom od ptica…
Car Salomon ugleda Savjetnika…
SAVJETNIK – Pravovjerni, traži te neki preplašeni čovjek.
SALOMON - Onda ga brzo uvedi!

Savjetnik odlazi po Čovjeka i dovede ga pred Salomona.

SALOMON (brižno): Što je s tobom, čovječe?
ČOVJEK (jedva izusti): Sretoh Anđela Azraila.
SALOMON - Sakupljača duša…
ČOVJEK - A on... Azrail... tako me je strelovito pogledao, te se strah i bojazan uvukoše pod moju kožu. Nije li Azrail došao po moju dušu?
SALOMON - To ne znam. Nije mi dano da znam.
ČOVJEK (klekne pred Salomona i žalosno kriknu): O utočište ljudskih patnji, naredi svojim pticama da me odnesu daleko, što dalje... možda u Indiju.
SALOMON - U Indiju?
ČOVJEK (zaplaka): Samo tako mogu biti na sigurnom, a moj život spašen.
SALOMON - Žao mi te je, čovječe.
Salomon se okrene pticama i zapovjedi im...
"Uzmite ovog čovjeka i odnesite ga u daleku zemlju Indiju!"

Savjetnik gurne čovjeka iza platna...
Na platnu vidimo sjene ptica koje podigoše Čovjeka u zrak...
sve se uskovitla, glazba i cvrkut ptica... te Čovjek i ptice nestadoše...

SAVJETNIK (promatračima): I tako bi, tako mi vremena koje postade moj pouzdani svjedok.
Sutradan, prateći Salomona u šetnji gradom doživio sam nestvaran događaj. Naime, susreli smo anđela Azraila... Ja ga, kao običan smrtnik ne vidjeh odmah, što je razumljivo, vidjeh ga tek onda kad poprimi lik čovjeka odjevena u bijelo...

Iza platna pojavi se sjena Azraila…
Salomon prilazi Azrailu, sakupljaču duša…

SALOMON (Azrailu): Kamo, vrijedni Božji stvore?
AZRAIL - Žurim, moram stići daleko...
SALOMON - Jučer si u našem gradu nekako čudno pogledao jednog nesretnog čovjeka, te je taj, pustivši krik iz duše, došao k meni..?
AZRAIL - Začudih se kad ga vidjeh. Jer meni je naređeno da mu još danas uzmem dušu u Indiji. Da ima stotine krila, pomislih, ne može stići u Indiju. No, nije moje da mislim, već da izvršavam naređenja.

Azrail odlazi...

SAVJETNIK (promatračima): Kako to Azrail izreče, tako i nestade. Bijah svjedokom istine koju ni mudri Salomon nije znao do sada, i obojici nam bi jasno ono što će se Azrailu ubrzo razjasniti u Indiji, a da o onom jadniku i ne govorimo.

Salamon se opet pojavi ispred platna...
Zamišljen je...

SALOMON - Nisam li i sam postao krivcem u nesretnoj sudbini onog jadnika kojem je Azrail već uzeo dušu?
SAVJETNIK - Vi?
SALOMON - Umrijet ću s osjećajem krivice.

Salamon odlazi...
Tišina…
Nitko se ne usuđuje prekinuti tu tišinu.
Savjetnik (Farabi) skine kapu i baci je…

FARABI - (dobro raspoložen): Priča je gotova. Nema više!

Iz pozadine dolazi Azer, skida plašt cara Salomona...

AZER (Caru): Što mislite, Gospodaru?
Tišina…
CAR - Nisam vidio Azru.?
AZER – Azra je… kako da kažem… bila dio priče?
CAR – Moje ili tvoje?
AZER (neugodno mu je): Moja priča je…kako da kažem... dio sna...
CAR – Mog ili tvog… sna?
AZER – Moj san je… kako da kažem… ostao neispunjen.
CAR – Čijom voljom?

Farabi se odjednom počne tiho smijati…

FARABI – Ne razumijem. (Dvosmisleno): Tko je u tom snu imao više svoje prste s Azrom?

Car bijesno pogleda u Farabija...
a potom skine krunu i baci je...
Car izlazi brzim korakom...
Tišina...

MUZAFAR (Farabiju): Kod nekog drugog cara, na nekom drugom dvoru, umjesto krune, letjele bi glave.
FARABI – Kad se netko našali, onda se svi smijete… a kad ja to jednom uradim… onda bi i glave trebale letjeti..?
MUZAFAR (Azeru): Ova đavolska igra morala je ovako sramotno i završiti!
FARABI – Sad sam ja za sve kriv.

Muzafar izlazi na drugu stranu...
Svi se razilaze u tišini...

Jedino ostane Azer...
Potišten, sjedne ispred velikog platna i glavu zagnjuri u ruke...
Iza platna pojavi se osoba pod krinkom, koja je oponašala Azraila...

AZRAIL (istim glasom kao u igri): - Zašto nisi rekao caru tko je oponašao Azraila?
AZER - Kad već sam nije razaznao, odlučio sam šutjeti.
Azrail skida krinku... Azraila je oponašala Azra.
AZRA (normalnim glasom): Priča je, čini se… ipak uspjela?
AZER – Ono što se čini ne mora biti istina!

Azra odlazi naprijed, prati je svjetlo i tiha glazba...
Iza Azera, u sjeni, pojavi se Car... Azer osjeti njegovo prisustvo...

AZER (tiho, Caru): Gospodaru... da sam znao, Azru nikad ne bih pogledao.
Car šuti…
Ona mi je bila nadahnuće…
CAR - I ništa više?
AZER – Njenom voljom… ništa više.
Gospodaru, jesmo li još uvijek prijatelji?

Car šuti...
Azer odlazi potišten...

Azra svlači kostim Azraila...
Car iz sjene promatra Azru koja se svlači…
Azra skida dio po dio… i onda posegne za dugačkim bijelim plaštem…
Azra se umiri… osjeti nečiji pogled...
Azra se naglo okrene…i kad ugleda Cara brzo se ogrne plaštem..
Car ulazi u njeno svjetlo…

CAR - Mislio sam da si bila ptica.
AZRA - Bila sam Anđeo.
CAR - Anđeo koji uzima duše?
AZRA - I to netko morao biti, da bi priča bila ispričana do kraja.
CAR - Zar je priča ispričana do kraja?
AZRA – Koja priča?
CAR – Ona s Azerom? (Tišina.)…
AZRA - Nije, dobri Care.
CAR – Da čujem kraj!
Tišina…
AZRA - Kad je umro Azerov otac ostavio mu je golemo blago, koje rastrošni sin uspije spiskati u kratkom vremenu…
CAR - To znam!
AZRA - Nagovorih Azera da dođe do starog Cara, vašeg oca…
CAR – A sad, ono što ne znam.
AZRA - Majka mi je pred samu smrt otkrila … Azer i ja... mi smo… dobri Care... brat i sestra!
Carevo lice se preobrazi od iznenađenja…
CAR - Brat i sestra..? Zašto mu onda ne kažeš?
AZRA - Bojim se da bi to saznanje ubilo sve u njemu... i da ne bi više napisao niti jednu pjesmu.
Tišina...
AZRA - Gospodaru, nemojte mu reći... Molim vas, dobri Care.

Svijetlo na Azri se gasi…
Pojavi se Muzafar, nosi u rukama krunu…

MUZAFAR – Glasnik susjednog carstva donosi važnu vijest za vas.
CAR (Muzafaru, bijesno): Kako je nestao moj otac?
MUZAFAR – Kako rekoh… u pustinji… nekamo je odlutao…
CAR (vikne): Kako odlutao? Nije odlutao pas, već jedan Car! Moram saznati Istinu!

Zatamnjenje... glazba...





K R A J P R V O G D I J E L A










D R U G I D I O

1. SCENA

Isak, Abraham, Dječak, Said, Ibrahim

Kuća nadomak pustinje
Dječak, intenzivnim šapatom, uči napamet iz knjige...
poneka riječ je glasnija, pa se može razabrati kako uči na hebrejskom.
Abraham, za stolom, u bakrenoj posudi reda drvca u piramidu
i pravi malu lomaču...
Ulazi Isak...
Isak gleda u Dječaka, a onda prilazi Abrahamu…
uzima jednu knjigu sa stola…

ISAK - O čemu govori ova knjiga?
ABRAHAM - Da znaš ono što ne znaš, ne bi pitao, već čitao, da si upamtio jezik svoje majke!
ISAK - Bio sam dijete kad je umrla.
Tišina u kojoj se čuje samo Dječakovo ponavljanje…
ABRAHAM (pogleda u Dječaka): I on je dijete.
ISAK - Što to radi?
ABRAHAM - Pamti ono što preci su mu znali.
Abraham stavlja na malu lomaču rastvorenu knjigu...
A kad sam siguran da je upamtio za sva vremena, onda možemo učiniti i ovo....
Abraham potpaljuje drvca i knjiga počne gorjeti...
Dječak, osjetivši kako knjiga gori, glasnije ponavlja naučeno...
Ova knjiga gori kao Salomonov hram. Da ne bi pamćenja, ni o veličanstvenom hramu ni o Salomonu ne bismo ništa znali.
ISAK - Zašto je onda zapali?
ABRAHAM (gleda u knjigu koja gori): Oni pale knjige da unište pamćenje. Mi tek kad upamtimo, zapalimo, pred veliki zbjeg.
ISAK - Jesu li doista tako okrutni?
ABRAHAM - Ta divlja plemena ne znaju za milost.
ISAK - Misliš li da bi mogli doći i do nas?
ABRAHAM - Uživaju razoriti bogata carstva, a najveći im je užitak jahati konje ubijenih… i imati njihove kćeri i žene...
Isak, pokunjen, odlazi i nestaje u sjeni...
Ulazi Said...
SAID – Ovdje, kao da je nešto gorjelo?
ABRAHAM – O, dobri moj Said… Spremaš li se opet na dalek put.?
SAID - Ako Car dopusti... ja putujem.
ABRAHAM – Bog će dati, pa ćeš ti opet put Andaluzije. U Toledu ima i nekih naših rođaka. Ja sam star, a on premlad. A Estera treba zaštitu muškarca.
. (Tiho): Ovo nemoj nikom govoriti, jer tajna je slatka kad su zrnca ljubavi u njoj.
SAID - Čije ljubavi?
ABRAHAM - Samo je jedna u ovoj kući koja može na takav način osjećati.
SAID - Što reče?
ABRAHAM - Ono što slutim.
SAID (tiho) - Estera..?

Izvana se čuje Ibrahimov glas...

IBRAHIM (vani): Sprema se oluja u kući duhova… valja joj u posjetu…

Said krene vani... na ulazu susretne oca...

SAID - Oče...
IBRAHIM - Said, ne ostavih ti drugo bogatstvo osim znanja.
SAID - Znam, oče...
IBRAHIM - Saznaj još i više. Kad se znanje uvećava, strah se umanjuje.
SAID (poljubi ga): Oprosti, oče...
Said istrča...
IBRAHIM (Abrahamu): Što mu je?
ABRAHAM - Rekoh mu.
IBRAHIM - Ma nemoj? Odjezdi drhteći kao list na grani.
ABRAHAM - Svatko je od nas u svoje vrijeme drhtao kao list na grani.
IBRAHIM (nasmija se): A ja i više puta...
ABRAHAM - Misliš li da sam učinio dobro?
IBRAHIM - Dobro je sve što je zdravo!
ABRAHAM – Misliš, da je dobro da se miješa krv?
IBRAHIM - Zašto nas je Bog stvorio različitim?
ABRAHAM - A On je Jedan!
IBRAHIM - Bog je Jedan! A mi smo valovi jednog te istog mora čiju je raznolikost stvorio vjetar.

Isak, koji je cijelo vrijeme prisluškivao u sjeni, neprimjetno se izgubi....

ABRAHAM (uhvati ga za ruku): Nisi li ti Ibrahim, a ja Abraham?
IBRAHIM - I ime nam je iz istog korijena.
ABRAHAM - Tako je! (Tišina...)
IBRAHIM - Hmm... Nešto mislim... Koji je onda pravi Bog? Onaj u kojeg ti vjeruješ, ili Onaj u kojeg ja vjerujem?
ABRAHAM – Ako nam se vjera i razlikuje, to ne znači da Bog nije Jedan.
IBRAHIM - Tako je! Moj duh je nestalan, pa onda pitam gluposti. (Osluškuje): Čuješ li zov pustinje… Duh starog Cara uvijek se pojavi pred oluju… Jedna strašna tajna naša je veza...
ABRAHAM - Tajna?
IBRAHIM – Neizreciva tajna. Idem... čuješ, zove me...

Ibrahim izlazi...
Zatamnjenje...





2. SCENA

Azra, Car, Azer, Benjamin, Isak, Said, Feysal, Farabi, Muzafar

Palača...


CAR – Azere, imaš li novu pjesmu?
AZER – Nemam, gospodaru.
CAR – A znaš li neku staru… koja krije u sebi neku tajnu…
AZER – Tajnu? (Pogleda u Azru): Ne znam!
AZRA – Gospodaru…
CAR - U priče koju odgledasmo, što je Car ono Salomon rekao o krivnji?
AZER – «Umrijet ću s osjećajem krivice»! To je rekao!
CAR – Slično bi se moglo dogoditi i tebi.
AZRA – Gospodaru…
AZER – Gospodaru, oprostite na pijanstvu… ne mogu pobjeći od sebe.
CAR – A onaj jadnik bježeći od smrti, završi svoj život u dalekoj Indiji.
FARABI – Takva mu je bila sudbina.
CAR – Sudbina? Puna mi je kapa sudbine.
FEYSAL – Sudbina je Božje djelo, a krivica ljudsko.
CAR – Ako je tako, zašto mi za sve samo krivimo sudbinu… Što god da bilo… sudbina… sudbina… sudbina…
FEYSAL – Zato što malo toga znamo.
Feysal krene i malo se izdvoji od ostalih… zagledan nekamo daleko
FARABI - Ovdje se sve čini nekako jednostavnim i jasnim. Tko se usudio, učinio je! Tko zagrabi, uzeo je! A okreneš li glavu prema svemiru, sve je obavijeno tajnom. Je li tako, dobri moj Isak.
CAR – A što je s onim… ako netko ubije nekoga?
MUZAFAR – Za ubijenog je i to sudbina.
CAR (kao da je čekao tako nešto, poskoči i podvikne): Tako? A sad, reci pred svima, kako je nestao moj otac?
MUZAFAR: Dok sam ja tražio izgubljenu devu… on je nekamo odlutao…
CAR (pobjesni): Kako? Kako odlutao? Nije nestao pas, već jedan Car. Kako? Moram saznati istinu!

Feysal, stoji naprijed, izraz lica mu je grčevito napet... gleda nekamo daleko...

FEYSAL (tiho, kao da tamo daleko nešto vidi ): Nemoguće... Nemoguće!
CAR - Što je nemoguće?
FEYSAL (isto): Ne!
Said prilazi Feysalu...
CAR - Što mu je?
Said prolazi rukom ispred Feysalovih očiju, Feysal ne reagira...
SAID - Njegov pogled je, čini se, u nekom drugom svijetu.
AZER - Lice mu se potpuno izmijenilo...
Čuju se glasovi...
AZRA - Čujete li glasove..?
Svi osluškuju…
SAID - Mi čujemo ono što on vidi.
FARABI - Feysal, što vidiš?
CAR (tiho): Govori!
Čuje se glas u daljini...
SAID - Čiji je to glas?
Čuje se bolan krik...
CAR - Čiji je to krik?
Azra se primakne Feysalu...
AZRA - Pustio je suzu.
Feysal duboko uzdahne... pokrije lice rukama...
FARABI - Feysal... prijatelju, što je?
Feysal naglo pogleda u prisutne... Njegov pogled pun je boli...
FEYSAL - Ne znam.
CAR - Što je bilo?
SAID - Što si vidio?
FEYSAL - Nisam siguran...
CAR - Čiji je bio glas?
Feysal šuti...
SAID - Čiji je bio krik?
FARABI - Zašto si pustio suzu?
FEYSAL (pogleda u Saida): Nisam siguran... ni u što nisam siguran.
MUZAFAR - Ne pušta se suza tek tako.
FEYSAL (pogleda u Muzafara): Vidio sam... nečiji kraj.
CAR - Glas je bio očev. Prepoznao sam ga.
FEYSAL (pogleda u Cara): Jesi li siguran?
CAR (Feysalu): Ne mogu biti sigurniji od tebe. Ti si vidio.
FEYSAL (Caru): Moje sumnjičavo saznanje moglo bi postati tvoja bol?
Feysal pogleda u Muzafara, a onda spusti pogled...
CAR - Reci, spreman sam.
FEYSAL (pogleda u Muzafara, a onda opet u Cara): Pustinja… pusta.

Feysal izlazi...
Šutnja...
CAR (tiho): On ima moć.
MUZAFAR - Zaboravljate da i vi imate moć, gospodaru.
CAR - Moja moć je sasvim druge prirode.
MUZAFAR - Katkad možete djelovati i na samu prirodu.
CAR - Zašto?
MUZAFAR - Za dobrobit mira u palači, za dobrobit naroda, vjere.

Zatamnjenje…
U daljini se čuje poziv na jutarnju molitvu…






3. SCENA

Muzafar, Azra, Benjamin, Farabi
Palača
U daljini zvonki glas poziva na jutarnju molitvu..
Začudna plavičasta svjetlost probija se kroz načeti mrak...
Zrak ispunjen mistikom...
Azra obavijena bijelim plaštem završava s jutarnjom molitvom...

MUZAFAR - Dugo si se molila.?
AZRA - Molila sam Boga da mi priče budu ljepše od stvarnosti.
MUZAFAR (cinično): Onda si se trebala moliti dulje.
Što je Feysal vidio one noći?
AZRA - To mi nije znano.
MUZAFAR - Je li ti znano tko si?
AZRA - Još uvijek nisam zaboravila.
MUZAFAR - Ropkinja!
AZRA - Bila. Pa je onda mladi Car odlučio drugačije.
MUZAFAR - Možda bi opet mogla biti ono što si bila.?
AZRA - Nikada se ne suprotstavljam Carevoj odluci.
MUZAFAR - Sve carstvo je na njegovim plećima. Ne može sve odluke sam donositi.
AZRA - Sumnjam da bi jednu takvu prepustio drugom.

Tišina...
Azra izlazi... Muzafar ostaje...
Benjamin je u sjeni...
Tihi glas na hebrejskom njegova je jutarnja molitva...

MUZAFAR - Čekao sam da završiš s molitvom.
BENJAMIN - Lijepo od tebe.
MUZAFAR - Benjamin, što je Feysal vidio one noći?
BENJAMIN - Ne znam.
MUZAFAR - Prijatelj prijatelju ništa ne krije.
BENJAMIN - Ovaj put ništa nije rekao.
MUZAFAR - Što je komedija?
BENJAMIN - Još nisam otkrio.
MUZAFAR - A što tragedija?
BENJAMIN - Možda mi se u knjižnici razotkrije.
MUZAFAR - Izmišljate nove riječi kako biste unijeli pometnju u palači?
BENJAMIN - Ne budi smiješan.
MUZAFAR - To nije smiješno.
BENJAMIN - Onda je žalosno. Sad mogu do knjižnice?
MUZAFAR - Put je popločan.

Benjamin odlazi...
U tami se nazire Farabijeva sjena... kad ugleda Muzafara prilazi mu…

FARABI - Svako jutro zahvalim Bogu što sam na vrijeme shvatio da je vlast ono o čemu niti što znam, niti treba da znam.
Farabi krene…
MUZAFAR - Onda sigurno znaš sto je Feysal vidio one noći?
Farabi zastane... gleda u podne plohe...
FARABI - Feysal mi je drag.
MUZAFAR - Meni je draga istina. Kad si došao u palaču, sakrio si od starog Cara svoju vjeru, da bi se pokazao dostojnim vjernikom vjere koju Car slijedi.
FARABI - Ja sam samo šutio, a stari Car nije pitao.
MUZAFAR - Da sam mu ja pripomenuo, pitao bi. Tako si, zahvaljujući meni, živio dugo i radio svakodnevno.

Zatamnjenje..


4. SCENA

Ibrahim, Feysal
Pustinja...
Olujni vjetar…
Ibrahim i Feysal približavaju se jedan drugom...

IBRAHIM - Tko je... tko ide?
FEYSAL - Prijatelj...
IBRAHIM - Čujem šum, prijatelja ne vidim. Tko si?
FEYSAL - Ibrahime... ti li si, stari moj?
IBRAHIM - A ti? Stvaran si ili si duh? (Prepoznaje ga): Feysal. Otkud ti?
FEYSAL – Zakoračih u pustinju priželjkujući naš susret.
IBRAHIM - Samo lud može priželjkivati ovakav susret.
FEYSAL - Ibrahime, tvoj lik mi se ukaza prije dva dana.
IBRAHIM - U snu?
FEYSAL - Bio je to san na javi.
IBRAHIM (zagrli ga): Tvoja duša je tako bliska mojoj.
FEYSAL - Vidjeh te u velikoj muci.
IBRAHIM - Njegov duh ne zna ni za kakvo skrovito mjesto, ali zna za samoću.
FEYSAL - Čiji duh?
IBRAHIM - Duh starog cara, kao Božja kazna, mami me u pustinju i ne da mi mira. (Osluškuje): Dolazi! Duh starog cara... dolazi. I svaki put kad se pojavi, vrati me onom nesretnom događaju...

Iz oluje izranja duh starog Cara vidljiv samo Ibrahimu…
Ibrahim klekne...

IBRAHIM (uplašeno): Gospodaru, moje znanje je za dobrobit čovjeka... za olakšanje, ozdravljenje... nipošto za bolest, ne daj Bože za smrt. Nije naše da krojimo nečiju sudbinu, već Božje.
Ibrahim pokrije lice rukama i zaplače...
Prokleta tajna. Nesretno umijeće još nesretnijeg roba...
Feysal prilazi Ibrahimu...
FEYSAL - A što je stari Car tražio od tebe?
IBRAHIM - To što je tražio... velika je tajna.
FEYSAL - Možeš li je izreći?
IBRAHIM – Tajna je… kao čaša… sačinjena od svjetlosti…
FEYSAL – «Kao čaša… sačinjena od svjetlosti…»
Ibrahim ga čudno pogleda...
IBRAHIM - A koji si ti?
FEYSAL - Prijatelj... Feysal…
IBRAHIM - Feysal? Poznavao sam Feysala... i počesto sam se pitao neću li ga još jednom sresti na ovom krhkom putu? A sad, ne znam je si li stvaran ili si duh?
FEYSAL - Stvaran sam, onoliko koliko je ostalo života u meni, prijatelju moj.

Ibrahim zagrli Feysala, Feysal Ibrahima…


Zatamnjenje...


5. SCENA

Muzafar, Car, Farabi

Svjetlo je samo na Caru... prilazi Muzafar, govori mu tiho i oštro...

MUZAFAR - Car susjednog carstva ima poruku za vas.
CAR - Otac ga nije volio.
MUZAFAR - Nisu vremena za ljubav, a niti za mržnju. Divlje horde pretvaraju u prah i pepeo zemlje koje nam nisu daleko.
CAR – Mi smo veliko carstvo, neće se usuditi.
MUZAFAR – Možda hoće, kad čuju za pometnju u Palači.
CAR - Kakvu pometnja?

Muzafar se okrene i rukom da znak…
Iz tame, pojavi se Farabi... …
FARABI (ustreptao, podrhtava i glasom i tijelom): On je, dobri Care, unio pometnju u tvoju palaču. Svojim pogledima u prošli i budući svijet načinio je pometnju u sadašnjem... ...
CAR (iznenađen): Farabi! Govoriš o Feysalu?
FARABI (bolno): On je, Gospodaru... oduzimajući zdravom ljudskom razumu vlast nad osjećajima, zapravo, oduzeo i vlast nad dojmovima. Jer mi ne vidimo ono što on vidi.
CAR - Što želiš time reći?
MUZAFAR - Rečeno govori kako je njegov razum štetan.
CAR - Štetan, po koga?
MUZAFAR - Po sve! Vaš otac, Gospodaru, iz puke opreznosti, da bi sačuvao carstvo...
CAR - Nije sačuvao sebe! Kako je to moguće?
MUZAFAR - Bio sam svjedokom njegova nestanka u pustinji. O svemu drugome samo Bog zna.
CAR (gleda ga): A zašto onda tebe muči ono što Feysal zna?
Šutnja…
FARABI – Cijelu noć nisam oka sklopio… sve sam nešto računao i nešto razmišljao… I izračunah: sutra će biti točno trideset godina kako je Feysal prvi put zakoračio u ovaj dvor.
CAR - Trideset godina? (Pogleda u Muzafara): Pa to se mora obilježiti.
FARABI – I ako bolje razmislim, gospodaru... pometnju i nemir unio je zapravo Said. Došavši s drugog kraja svijeta, on je donio običaje koji su suprotni našima.
CAR (nemoćno): Said?
FARABI – I najbolje da Saida pošaljete u one druge svjetove. Pa kad se vrati, ako unese nove nemire, onda sumnji neće biti sumnje.
CAR (shvati i odmah prihvati): Imaš pravo.
MUZAFAR - Glasnik, susjednog carstva, čeka da ga primite.
CAR - Neka čeka! Želim da Feysalovu godišnjicu dostojno obilježimo.

Zatamnjenje... glazba...


6. SCENA

Car, Feysal, Azra, Muzafar, Benjamin, Said, Isak, Farabi

Azra nosi piće Caru...

CAR - Prvo slavljeniku.
Azra se uputi do Feysala... pruža mu čašu…
Feysal, u prvi mah kao da će uzeti čašu, a onda odustane...
FEYSAL: Poslije ću.

Azra se vraća do Cara, Car uzima svoj pehar...

CAR - Prije pedeset i tri godine u Alepu rođen, a punih trideset godina, na ovom dvoru, vjerno služio mom ocu i meni, a još vjernije narodu.
Dragi naš Feysal, hvala Bogu, Gospodaru svjetova, što nam podari tvoje prisustvo i tvoje znanje.
FEYSAL - Moje krhko znanje je samo stepenica koju će zaboraviti onaj što se uspne više. (Smijeh...) I hvala Bogu što je tako, jer bismo sebi pridavali veće značenje od onog što zaslužujemo.
AZRA (pruža mu čašu): Vaša čaša vas čeka!
FEYSAL - Svakoga njegova čaša čeka. Hvala ti Azra, baš sam žedan.
Feysal popije… a onda se zagleda u praznu čašu…
«Kao čaša sačinjena od svjetlosti…»
AZRA – Što je to?
FEYSAL – Tajna, koju još nisam odgonetnuo.
BENJAMIN -Tajnom ostadoše komedija i tragedija..
FEYSAL - Otkriješ li njihovo značenje, kad preselim na drugi svijet… i ne budu li te riječi imale težinu koju slutim… oprosti mi na još jednoj zabludi…
BENJAMIN (smješka se): Samo Bog zna tko će prije…
FEYSAL – Bog sve zna, a nama ostaju samo tajne…
Farabi prilazi Feysalu i povede ga naprijed...
FARABI - Griješio sam, Feysal.
FEYSAL - Svi smo, prijatelju.
FARABI - I prema tebi sam griješio. Izrekoh neistinu pod pritiskom.
FEYSAL - Da nisi ti, izrekao bi netko drugi. Ti samo na sebe preuze teret kušnje te mom srcu postade još bliži.
Feysal zagrli Farabija…
Feysal se umiri i pogled mu opet odluta daleko…
FARABI – Feysal… što ti je… Feysal…
FEYSAL – Vidim… opet vidim…
FARABI – Što sad vidiš?
FEYSAL – Vidim… ovu našu rijeku Tigris… vidim je svu u krvi… i vidim kako leševi plove tom našom rijekom… i sad vidim ovu našu Palaču… kuknjava… jecaji… vidim je svu u plamenu… ni kamen na kamenu… smrt i pustoš…
Feysal se rukom uhvati u predjelu želuca...
a onda u predjelu grudi... pogled mu ostade ukočen...
i on se obruši na Farabija… ali mu svom težinom iskliznu iz ruku i sruši se na pod…Benjamin mu dotiče vratnu žilu... udara ga po grudima… pokušava ga oživjeti
a onda bespomoćno pogleda u Cara…
BENJAMIN - Grč u trbuhu... presiječe strašna bol u grudima... pogled ukočen... tijelo obamrlo - čini se srce...

Zatamnjenje...




7. SCENA

Car, Isak, Said

Zvjezdarnica...
Car i Isak gledaju u zvijezde...

CAR - Isak, što kažu zvijezde? Krije li se doista u njima tajna naših sudbina? Možeš li, gledajući u njih, predvidjeti nečiji kraj?
ISAK – Zvijezde su… jedna velika tajna.
CAR - Zvijezde su kao žene… Ova nebeska tišina mene ubija…
Isak, znaš li čuvati tajnu?
Isak klimnu glavom...
Jednu tajnu moram podijeliti s tobom, inače ću puknuti kao šipak.
Car mu se primakne i kaže mu nešto na uho…
ISAK (preneražen): Azer i Azra su...
CAR - A on to ne zna. I ne znam neću li mu to u trenucima srdžbe izreći ravno u lice. A znam, tko sakrije tuđu sramotu čini dobro djelo.
ISAK - Nije sramota biti brat i sestra.
CAR (bijesno): Ali je sramota u sestri tražiti ljubavnicu.
ISAK - Onda mu treba reći.
CAR – Ti ćeš mu to reći!
ISAK – Ja?
Isak šuti…
Carevu pažnju privuče sag koji je Isak objesio na zid...
CAR - Tko satka ovaj lijepi sag?
ISAK - Jedna djevojka... koliko je meni znano.
CAR – Je li ti znana i ta djevojka?
ISAK – Donekle.
CAR – Dokle?
Isaka obuze rumenilo…
gledaju se, a onda se obojica nasmijaše…
CAR (kroz smijeh): Zapravo sam htio pitati, nije li ona koja tako lijepo tka… isto tako lijepa? Reci čovječe!
Isak klimne glavom…
Jako lijepa?
ISAK – Ljepšu ne vidjeh.
CAR - A ja mišljah kako je sve lijepo i zanimljivo samo u palači. Biti car, ne znači li biti zarobljenik palače? Otići iz palače, znači li to biti svoj? I još nečiji?

Ulazi Said...

SAID - Rekoše mi da se po vašoj zapovjedi spremim za put.
CAR - Na put, na put… što prije!
SAID – Hvala, dobri Care. (Priđe Isaku, zagrli ga): Ovo me putovanje posebno veseli, jer ne idem sam. Hvala, dobri Care…
Said izlazi... Isak gleda za njim…
CAR - Isak… Isak… Isak?
ISAK – Oprostite, nešto sam se zamislio.
CAR – Koliko si mi odan?
ISAK - Koliko je potrebno, gospodaru.
CAR – Prvo, moraš reći Azeru ono što mora znati… kad bude prilika.
Isak nevoljko klimne glavom…
I drugo, želim vidjeti… onu koja lijepo tka!

Zatamnjenje... glazba...


8. SCENA

Estera, Isak

Kuća nadomak pustinje…

ESTERA - Isak, koje sve tajne kriju zvijezde?
ISAK - Zvijezde su… zvijezde su… kao žene.
ESTERA – Kao žene?
ISAK - Nepredvidljive!
ESTERA – Kako to misliš, nepredvidljive?
ISAK - Znam, putuješ sa Saidom u Andaluziju..?
ESTERA - Djed misli da je tako najbolje…
ISAK – Možda… najbolje…
ESTERA – Isak…
ISAK - Estera... kako to izreći…
ESTERA (rukom mu zaklopi usne): Nemoj…
ISAK (uzme joj ruku): Volim te!
ESTERA (tiho): Zaboravi.
ISAK - Zašto?
ESTERA - Molim te... …
Tišina…
Saidu se žuri… Car to od njega traži… Za koji dan putujemo.
ISAK (više za sebe): Car traži…
ESTERA - Žao mi je samo što neću vidjeti carski vrt… da ga upijem pogledom... a onda, tamo, u drugim svjetovima... tkati po sjećanju.
ISAK (sinu mu): Carski vrt. U poslijepodnevnim satima nema nikoga u vrtu.
ESTERA (ozarenog lica): Nikoga? Misliš danas?
ISAK – Zašto ne?
ESTERA - Isak... možeš li čuvati ovu našu tajnu?
Isak klimne glavom.
I nikome ništa ne reći..?
ISAK – Ni samom Caru ništa ne bih rekao… osim onoga što je već rečeno.
ESTARA (iznenađeno): A što je rečeno?
ISAK – Vidio je onaj mali sag što si mi poklonila… i upita: tko tako lijepo tka?
ESTERA – Car, upita? A ti?
ISAK – Spomenuh neku mladu djevojku, tako usput.
ESTERA - A ime nisi spominjao?
ISAK - Nisam.
ESTERA – Neka nisi. Tko pokrije tuđu tajnu, taj će postići svoju želju.
ISAK - Stvoren sam da pokrivam tuđe tajne…
ESTER ( ozareno): Vidjeti carski vrt...

Zatamnjenje...
Glazba...


9. SCENA

Isak, Estera, Car
Carski vrt
Ukaza se vrtni labirint, sazdan od svjetlosti, sjena….
Estera, očarana, promatra oko sebe…
Isak se obazire ne bi li nekoga ugledao… a onda krene

ESTERA – Ostavljaš me?
ISAK – Gledaj i uživaj, a ja ću se vratiti.

Isak izlazi…a Estera nestaje i ponovno se pojavljuje u tom čudesnom labirintu…
Pojavi se Car…
Nijemo se gledaju...

CAR - Ovaj mirisni vrt nazivlju Vrt radosti... a palaču u pozadini zovu Dvorac zadovoljstva. Tamo, ispod ogromnog zlatnog svijećnjaka, najveći je prozor. Iza njega, provodim najviše vremena... sanjareći...
Rekoh… vrt je carski... i ono tamo palača je carska. A ja se odazivam svakome tko se udostoji počastiti me carskom titulom. Tebi ću se, ljepotice neznana, odazvati kako god da me nazoveš.
Tišina…
ESTERA – Oprostite, moram poći…
CAR – Kamo?
ESTERA – Čekaju me…
CAR – S kim živiš?
ESTERA – Živi su mi još djed i brat, najmlađi.
CAR – A drugi?
ESTERA – Kod tih drugih živimo.
CAR – Ne razumijem.
ESTERA – Ima još dobrih ljudi.
CAR – Hvala Bogu.
ESTERA – Bog i čuva svijet zbog tih dobrih ljudi, kaže djed.
CAR - A ime? Imaš li ime, ili te zovu tek tako, ljepotice.
ESTERA – Ne znam...
CAR – Što ne znaš?
ESTERA - Lagati.
CAR - Čemu lagati?
ESTERA – Estera!
CAR ( tiho, radoznalo): Judejska kći?
ESTERA - Rekoh...
CAR - Estera?
ESTERA - Sve je krenulo krivo.
CAR - Zašto krivo?
ESTERA - Tkala sam carski vrt tek po priči i poželjeh ga vidjeti u stvarnosti.
CAR - Caru će biti čast da ti pokaže i palaču. Čuješ li glazbu... dopire iz palače. Ondje je poseban svijet... a ipak, nešto mu nedostaje. Estera... lijepa si… i tako tajnovita…
ESTERA - Ne znam...
CAR (smije se): Što opet ne znaš?
ESTERA (nasmiješi se): Mladi ste za cara.
CAR - Nisi me takvim zamišljala?
ESTERA - Da budem iskrena... nisam o vama nikada mislila.
CAR - Ako si došla vidjeti vrt, onda ti ga moram pokazati iz palače. S onog velikog prozora veličanstven je pogled na vrt.
ESTERA – Ne. Morala sam povjerovati priči i otputovati...
CAR - Kamo?
ESTERA - Daleko, što dalje...
CAR - Zašto, daleko?
ESTERA - Rat je blizu.
CAR - Ovdje je mir.
ESTERA - Neće dugo potrajati, kaže djed.
CAR - Imaš moju zaštitu! Car sam!
Estera zaniječe glavom i zadrhti…
Ti drhtiš... Estera, moraš ostati! Car to kaže!
ESTERA (plačno): Ne. Molim vas... molim...
CAR (prigrli je): Plačeš? Estera, ti plačeš. Tako mi carstva, imaš moju zaštitu!

Zatamnjenje...




10. SCENA

Car, Azer, Azra, Isak, Estera, Muzafar

Palača...

AZER – Pričaj čovječe, pričaj kako je bilo?
CAR - Primicala se iz daljine kao... kao...
AZER – Kao fantazija…
CAR - Naš susret je bio nijem, kao...
AZER - Kao susret dvaju mora.
CAR - Imaš pravo, sve je bilo kao fantazija.
AZER – Cijeli svijet, čovječe, počiva na fantaziji. Pričaj!

Ulazi Azra, nosi piće...
Ne primjećuju je...

CAR - Uvedoh je u palaču... Bila je uznemirena, suznih očiju drhtala je... drhtala kao...
AZER - Uhvaćena srna?
CAR - Pjesniče moj, ljepšu ne vidjeh.

Azra se lecnu
Azer primijeti Azru...

AZER - Azra, jesi li donijela?
AZRA (hladno): Ono što si tražio!
Azra mu pruža praznu času, a onda izvuče skrivenu bocu i natoči mu...
AZER (pije): Mmm... Iz ljubavi i gorke stvari postaju slatke.
Azra pruža Caru njegov pehar...
CAR - Što je u mojoj čaši?
AZRA - Nipošto ono što je i u Azerovoj.
CAR - Večeras želim baš to kušati.
AZRA – Gospodaru, sve što car kuša, moraju kušati još jedna usta.
CAR - Ovaj put Muzafar ne mora ništa znati.

Azra prosipa piće iz Careva pehara…
a potom iz boce natoči u pehar koji pruža Caru...
Car pije... Azra pruža bocu Azeru...

CAR - Mmm... Pjesnik nije lud.
AZRA (otresito): Ljubav je ludost.
CAR – Azra, ne poznajem te takvu.
AZRA – Ni ja vas takva, gospodaru.
CAR (Azeru): Što je sad ovo? (Pruži svoju praznu čašu Azeru): Još jednu!
AZER - Gospodaru, vi imate želju, ali treba imati i mjeru.
Azer mu natoči još jednu čašu... Car pije…
CAR – Hm… A čime mjeriti ljubav?
AZRA - Isak je tu.
CAR - Isak..? A da, vjerojatno treba Azera.
AZER – Isak treba mene?
CAR – On ti želi nešto reći, nasamo. Nije li tako, Azra?
AZRA – Koliko ja znam, Isak želi Caru nešto reći, nasamo.
CAR – Što?
AZRA - Bolje da čujete od njega.

Azra izlazi...

Ova scena je naprijed… iza su Car i Azer…

Azra ugleda Esteru kako nervozno hoda i nervozno lomi ruke…

AZRA – Oho… Ona koja lijepo tka?
ESTERA – Molim?
AZRA – Zar ti nisi Židovka koja lijepo tka?
ESTERA – Židovka sam, i tkam. A zasigurno ima boljih od mene… u tkanju.
AZRA – Ja sam barem sigurna da nitko ne priča ljepše od mene.
ESTERA – Aha… Azra! Meni to nedostaje…
AZRA – Što ti nedostaje?
ESTERA – Sigurnosti…
AZRA – Izgubila si je… ili je nikada nisi imala?
ESTERA – Sve sam imala… dok jednog dana to sve nisam izgubila…
AZRA – Mmm… «Ljepšu ne vidjeh!»
ESTERA – Molim…
AZRA – Čula sam kako ovi muški kažu za tebe: «Ljepšu ne vidjeh!»
ESTERA – Ah… muškarci…
AZRA – Da… muškarci… (Ugleda Isaka): Evo jednog! Car te čeka!
ISAK (u prolazu, Esteri): Oprosti… sad ću ja to…


Isak ulazi kod Cara…

ISAK - Gospodaru... Ona se mora vratiti.
CAR - (Azeru): Znao sam, netko će doći i sve pokvariti.
ISAK – Gospodaru, ona ima djeda... a djed joj je slab.
CAR - Ima mjesta i za njega i brata joj.
ISAK - Gospodaru...
CAR - Ona ima još nekog? (Isak šuti... Azeru): On šuti. (Tišina... Prilazi Isaku, pomirljivo): Oprosti mi, prijatelju, na mojoj slabosti. Slab sam... prema svima sam slab… i prema tebi sam slab.
Pogleda u Azera i pokaže mu praznu čašu…
Azer prilazi Caru i natoči mu čašu iz boce…Car pije…
Sazdan sam od slabosti, a čini se... car sam.
ISAK – Gospodaru…
CAR ( pokrije lice rukama, Isaku, tiho): Vodi je dok sam slab!
Isak krene...
AZER (iznenađen): Gospodaru…
CAR (odjednom vikne): Stani!
Isak zastanu... Tišina...
CAR - Nisam slab! (Glasnije): Car sam!

U sjeni se pojavi Muzafar...
Car prilazi Azeru, pruži mu praznu času… Azer natoči u Carevu čašu...
Car ispija, a onda ponovno krene prema Isaku…

CAR (Isaku): Ponekad nisam u pravu... znam! Ali sam car, shvaćaš? Moja su prava iznad svih. Govorim gluposti. Što je meni..? (Vikne): Govorim gluposti!

Azra se opet pojavi vodeći Esteru…
Zastanu u pozadini... Car ih ne primjećuje, a niti Isak…

CAR (Isaku): Zaboravi prava, zaboravi cara… ali shvati, ljepšu ne vidjeh…
ISAK (prekine ga): Gospodaru… ali to nije naš dogovor.

Estera i Azra se pogledaju…

CAR - Ljepšu ne vidjeh, to je moj odgovor!

Estera izleti pred Isaka…

ESTERA (Isaku): Dogovor? Isak, zar dogovor?

Car je pripit… počne se nekontrolirano smijati…
Isak gleda u Esteru…pa u Cara…
Iznenada, Isak, uhvati Cara za odoru i snažno ga odgurne...
Car se zatetura i sruši se na pod...
Estera muklo krikne i istrči van…
Tišina...
Muzafar izlazi iz sjene, prilazi Caru i gleda ga na podu…

MUZAFAR - Ako ste doista car, onda će završiti dolje, u tvrđavi, gdje mudrost u mraku ne pomaže.
CAR ( muklo): Ako sam doista car..?


Esterin krik koji odzvanja…
Zatamnjenje....





11. SCENA

Kuća...
Said, Isak, Ester, Abraham…

SAID - Isak, posvuda tražimo Esteru... Isak, gdje je Estera?
ISAK ( tiho): Ubio sam je.
SAID - Što reče? (Isak šuti...) Nisam dobro čuo.
ISAK - Čuo si dobro.
SAID - Ne reče li..?
ISAK - Rekoh!
SAID - Ponovi!
ISAK - Ponovi ti!
SAID - Krivo ću reći.
ISAK - Reci što ti drago.
SAID (nesigurno, tiho): Ljubio si je, kanda načuh..?
ISAK – Ljubio? Jesam...
SAID (za sebe): Ipak...
ISAK - I ljubim je više nego ikad.
SAID - Ipak...
ISAK - Ali to nisi čuo od mene. Života nema! Shvaćaš, života nema….
Tišina...
SAID (tiho): Ubio si? Ubio si Esteru?

Izvana se čuje Esterin glas... Estera pjeva...
Isak i Said osluškuju...
Ulazi Estera vuče za sobom tek istkani sag i raspara ga…


Estera prestane pjevati, zagleda se u rasporeni sag...

ESTERA - Kako divan sag... gazit će ga, a neće znati tko ga satka... divit će se... i gazit će ga - diveći se, a neće znati tko ga satka.
Nastavi pjevušiti samo melodiju...
prilazi Isaku, gleda ga...
Ne vodi me više nikamo, molim te, nikamo! Nikamo.
ISAK (tiho): Estera...
Estera nastavi pjevati... prilazi Saidu...
SAID (tiho): Estera...
ESTERA (Saidu): Zakoračih sad iz jedne... pa u drugu svjetlost. More vidjeh... i planine... Pustinja pusta, sama... greben izgubljen u samoći... samo vjetar... Vjetar traži društvo granja... (Pogleda Isaka, suznih očiju): Pustinja pusta...
ISAK (tiho): Oprosti mi...
ESTERA (Isaku): Zakoračih u treću svjetlost... val... veliki val zagrli lađu... Lađa uroni, grleći se s morem... Fijuk vjetra i udar valova zatomi krik tisuća... a kamoli moje suze... ( Briše suze…) Što je krik, spram tišine boli..?
ISAK ( tiho): Estera, za sve sam ja kriv.
Said vrisne i krene na Isaka šakama…
SAID – Gade… gade…

Said udara Isaka, a on se gotovo i ne brani, obara ga na pod…i dalje ga udara…

ESTERA (odjednom vikne zdravim glasom): Dosta! Dosta!

Said prestane udarati Isaka…
Isak se pridigne na koljena…
Estera mu prilazi, klekne pored njega, briše mi krv… naglo ga zagrli...
U daljini čuje se topot konja... više konjanika…
Svi osluškuju...

ESTERA - Isak, došli su po tebe...
SAID - Što se to dogodilo? Hoće li mi netko reći što se dogodilo?
ISAK - Vlast ne oprašta...

Isak odlazi... za njim istrči Said…
Pojavi se Abraham...
Abraham krene prema Esteri... Estera prema njemu...
Abraham je prigrli...

ABRAHAM - Dijete moje...
ESTERA (zaplače): Djede...
ABRAHAM – Zar si zaboravila, noćas moramo dočekati Pesah. Danas je uoči četrnaestog dana mjeseca nisana, mjeseca proljeća…

Zatamnjenje...
Glazba koja najavljuje Pesah…



12. SCENA

Kuća nadomak pustinje…
Estera prostire bijelo platno…
Svi posjedaju oko prostrtog platna…
Jedino Abraham stoji u svečanom bijelom platnenom ogrtaču
Dječak pali svijeće na svijećnjaku…
Estera donosi kruh, stavlja zdjelu u kojoj je – haroset i na kaju donosi četiri čaše na pladnju,,,

ABRAHAM (svečanim glasom): Uoči četrnaestog dana mjeseca nisana, mjeseca proljeća, u krugu naše male, pokidane familije... u nazočnosti vas dobrih, obilježit ćemo ovu večer Pesah, prisjećajući se onih prije… i suosjećajući s onima danas, koji su prolazili i koji prolaze svoj sudbinski put diljem svijeta u potrazi za slobodom.
Priđite, prijatelji, pridružite nam se...
Abraham lomi pogaču na više komada...
Ovaj beskvasni kruh bijede i nevolje, podsjeća nas naše očeve u zemlji egipatskoj...
Tu je i haroset - mješavina jabuka i oraha s malo vina... što nam Estera spravi.
A tu su i čaše vina koje su naši učitelji običavali piti za prisjećanje na slobodu…
IBRAHIM - Gdje je Isak?
To je vjera njegove majke... njegova je četvrta čaša. Gdje je Isak?
SAID - Isak je...
IBRAHIM - Govori, čaša ga čeka...

Estera duboko uzdahne, udalji se, tiho plače i briše suze...

SAID (suznih očiju): Oče... Isak je…
IBRAHIM - Gleda u zvijezde, a čaša ga čeka.

Abraham gleda čas u Esteru, pa u Saida, pa u Ibrahima…
Shvaća kako proslava Pesaha nije došla u dobar čas…
Zato je i prekine prije nego li je i počela…

ABRAHAM (tiho): Ove godine ovdje, a iduće... samo Bog zna.
Abraham pogleda u Ibrahima...
potom uze knjigu... odlazi do ležaja i sjedne...
Prilazi mu Dječak...

DJEČAK - Djede, što ti je?
ABRAHAM - Nešto sam umoran... malo ću prileći...

Abraham legne, a rastvorenu knjigu stavlja na grudi...
Ibrahim gleda nekamo daleko, u svom je svijetu...
Estera prilazi djedu..

ABRAHAM (Dječaku): Sine sina mog... pokaži sinu svom i ispričaj... ako te sutra sin upita: Što je ovo? Hagada je ova knjiga... sa slikama i pričama... Ovo se ne može samo učiti napamet ... to se mora i gledati...
Zaklopi knjigu i pruži je Dječaku…
Čuvaj je kao oči u glavi...
Jednom rukom prigrli Esteru, drugom prigrli Dječaka..
A kada, ako Bog da, stignete u Andaluziju... prenesi našima... u Toledu... Šalom… šalom u Toledu!

Abraham položi ruke na grudi, zatvori oči... Dječak lista Hagadu...
Tišina...

IBRAHIM - Saide, imam li ja još jednog sina?
SAID - Imaš, oče.
IBRAHIM - Pa sigurno da imam... ali eto, zaboravim.

Estera pokriva djeda...
Tišina...

ESTERA (tiho): Čini se da je zaspao.

Ibrahim dolazi do Abrahama… promatra ga…

IBRAHIM - Ljudi spavaju... a kad umru, probude se!

Estera pogleda u Ibrahima, pa u Saida...

ESTERA - Što reče?
IBRAHIM - A onda mu se kaže: "Skinuli smo ti koprenu s očiju!" I on progleda.
SAID - Tko?
IBRAHIM - Abraham... preselio je… na drugi svijet…

Said prilazi Abrahamu, stavlja mu ruku na čelo... opipava mu puls...

ESTERA - Said..
IBRAHIM (tihim i zvonkim glasom): Svi smo od Boga i svi se Bogu vraćamo.
A ti o dušo smirena,
Vrati se svome Gospodaru zadovoljna,
A i On tobom zadovoljan!

Said prigrli Dječaka, i Esteru…
Estera tiho zaplače...
Tišina... i u tišini tihi Esterini jecaji...
Dječak tiho započne molitvu na hebrejskom…
Estera, kroz plač, ponavlja molitvu za Dječakom...
Ibrahim krene naprijed... zaustavi se... i gleda nekamo daleko…
Prilazi mu Said…

SAID (tiho): Oče… brine me Isakova sudbina…

Zatamnjenje...
Bubnjevi u daljini…





13. SCENA

Car, Isak, Farabi, Azra, Azer, Muzafar

Palača...
Muzafar u vojničkoj odori…

CAR - Reci Muzafare, što imaš reći!
MUZAFAR - Slušajući Aristotela, dali ste zlato za znanje. Da ste slušali mene, Aristotelu ne bi bilo mjesta u vašim snovima i sve zlato dali biste za oružje. Susjedni car je tražio pomoć da biste zajedničkim snagama pružili otpor neprijatelju. Susjednog carstva više nema, a neprijatelj je pred našim vratima.
CAR – Što je onda činiti?

Muzafar izvuče iz tame Isaka i gurne ga pred Careve noge…
Isak kleči i gleda u pod…

MUZAFAR - Uzmite sablje!
CAR - Kakve sablje, to je ludost!
MUZAFAR - Braniti carevu čast i čast carevine nije ludost, kad je Car slab i ne želi iskoristiti pravo da ga pogubi.
CAR - Tko govori o pogubljenju?
MUZAFAR - U ovoj palači se ne zna tko je car, a tko podanik.
Šutnja...
FARABI (tiho): Isak, reci nešto. Reci, slučajno si gurnuo Cara!
MUZAFAR - Zato se od ovakvog mješanca, za kojeg se ne zna ni kojoj vjeri pripada, nije moglo drugo ni očekivati osim da nasrne na Cara.
FARABI – Azer! Benjamin.
AZER - Slučajno gurnuti car ne treba braniti ničiju čast…
BENJAMIN - Istina je... Ljudi ne upravljaju slučajem.
MUZAFAR - Ali carevi upravljaju carevinom.
FARABI - Isak, reci nešto.
CAR – Reci nešto, čovječe, i idi gledat zvijezde.

Isak se pridigne i uzme sablju…
Muzafar prilazi Caru i pruži mu sablju...

MUZAFAR - Ako ste Car koji je kadar braniti carstvo, a ne slabić koji ne zna što mu je činiti, uzmite sablju.
CAR (uzme sablju, kroz zube, bijesno): Car sam!

Muzafar da znak i bubnjevi se opet čuju…

MUZAFAR - Mjesta za borbu!

Isak i Car polagano se kreću u krug pažljivo motreći jedan drugoga...

CAR - Opasna je to igra...
ISAK - Ja sam spreman.

Isak naglo krene s nekoliko udaraca sabljom...
Car se obrani bez velikog napora...

CAR - Mene su kao budućeg cara učili ovoj vještini od malena.

Sad Car krene u napad, Isak se brani...
Kretanje u krug...
Sad Car s nekoliko jakih udaraca prisili Isaka da klekne… i u posljednji trenutak zaustavi sablju nad svojom glavom...
Car pritišče sablju ... Isakova ruka podrhtava...
Azra tiho krikne…
Car pogleda u Azru…
Isak iskoristi trenutnu Carevu nesmotrenost i baci se u stranu...
Careva sablja muklo udari o pod...
Isak je već na nogama spreman za borbu...
Isak krene na Cara svom silinom...
Car ustukne jednom... drugi put... pa i treći put..
Isak zamahne jako, Car, varkom tijela vješto izmakne,
Isak se zatetura i nađe se na podu...
Car nogom stane na Isakovu sablju... a svoju zaustavi pred Isakovim grkljanom...

CAR - Eto, u ovoj igri dođosmo do kraja. Kao pobjednik i Car tražim od tebe ispriku…
U pozadini se pojavi Said...
Isak odgurne carevu sablju…

ISAK – Ti duguješ ispriku Esteri. Zašto si je zadržao, kad te molila da je pustiš?
Car ustukne...
Isak se pridigne, zgrabi svoju sablju i ponovno je spreman za borbu...

ISAK – Hajde, ti braniš čast carevine, a ja Esterinu.

Isak krene prema Caru...

SAID (vikne): Isak!
Isak zastane...
SAID - Isak, Esterin djed... Abraham, umro je.
ISAK - A Estera..?
SAID - Estera je dobro!
ISAK - Onda da dovršimo borbu.

Isak krene prema Caru...
Car stoji nepomičan, gleda u Isaka...

ISAK (Caru): Diži sablju!
CAR - Radi što hoćeš, za mene je borba završena.

Car položi sablju ispred sebe...
Isak ne zna što da radi... a onda i sam položi sablju...
Muzafar dotrči do Cara…

MUZAFAR – Gospodaru…

Car podigne sablju prema Muzafara…

CAR (Muzafaru): Odsad, sam vodim carstvo kako znam. Jesi li razumio?
Tišina…
MUZAFAR (tiho, povrijeđeno): Jesam, Gospodaru!
CAR – Želim da se na ovaj dvor vrati radost… želim glazbu…
AZER – I piće… Ozbiljnost nas iscrpljuje…

Muzafar prilazi Azri, a onda zajedno izlaze..
Čuje se glazba…

AZER - Ljepota je nebeski dar koja se znalački treba koristiti.
Uzima Isakovu ruku, pa onda Carevu i spaja im ruke…
Radovati se, smijati se i biti svjestan da se Božja nakana ispunjava na način ljepote, a ne ružnoće, na način divljenja, a ne tugovanja, na način prijateljstva, a ne borbe... ma kojoj vjeri pripadali i ma kakve svjetonazore nosili u sebi.
CAR – Hvala ti Azere. Govoriš ono što svi osjećamo.

Car prigrli Isaka… Isak prihvati zagrljaj…
Ulazi Muzafar... promatra sa strane…
Ulazi Azra... nosi carev pehar i dvije čaše…
Azra prilazi Muzafaru i pruži mu njegovu čašu…

AZRA (Muzafaru): Zaboravili ste svoju čašu.
MUZAFAR (uzimajući svoju čašu): Prvo Caru, pa Isaku!

Azra prilazi Caru, pruža mu pehar…
Muzafar promatra sa strane i polako ispija svoju čašu…

CAR - Poslije Isaka..

Azra nosi čašu Isaku...
Isak uzima svoju čašu…
Azra se vraća do Cara i ponovno mu pruža njegov pehar...
Car ne uzima, već dolazi do Isaka i uzima njegovu čašu...

CAR - Iz iste čaše... za dugo prijateljstvo... Prvo ti…

Isak ispije pola čaše i ostatak pruži Caru…

MUZAFAR (dovikne): Oduvijek je bilo da car pije samo iz svoje čaše.
CAR - Isak mi je kao brat...
Primakne čašu ustima...
MUZAFAR - Carevo piće i jelo kuša se prije Cara iz opreza.
CAR - Kad bih znao da je u Isakovoj otrov, popio bih.
Car pije…
AZRA (tiho, za sebe): Bože...
CAR (Isaku): Za naše prijateljstvo popismo iz iste čaše.
Car pije...
Iz Azrinih ruku ispadne pladanj...
AZER - Azra...

Azer pridrži Azru da se ne sruši na pod...
Benjamin mu pomaže... Polože Azru na pod...
Benjamin je pregledava...
Glazba utihne...

CAR - Benjamin, što je..?
BENJAMIN (Caru): Čini se opća slabost. Iznesimo je na zrak.

Iznose Azru...
Muzafar pažljivo motri sve što se događa s Azrom... a onda prilazi Caru…

MUZAFAR (Caru): Oprostite, gospodaru… za sve.
CAR – Što se ovo događa?
MUZAFAR – Ništa… što se već nije dogodilo.
CAR – Kako to misliš?
MUZAFAR – Povijest se stalno ponavlja – govorio je vaš otac.
CAR – A što se mom ocu dogodilo, da se i nekom drugom isto dogodilo?
MUZAFAR – Ništa, što se neće dogoditi i vama.
CAR – Ne razumijem.
MUZAFAR – Ni ja ne razumijem sve, zato volim biti na oprezu. Oprostite!

Muzafar odlazi…
Isak je uznemiren, blijed...

CAR - Isak, što ti je?
ISAK (Caru): Osjećam neku zlu slutnju...
CAR - Koja ženu može uznemiri. Mi prkosimo zlim slutnjama, prijatelju.
Azer se vraća..
CAR (Azeru): Govori.
AZER - U stanju je smišljati i pričati najtužnije priče, a običnu borbu ne podnosi.
Ulazi Benjamin...
CAR - Kako je Azri?
BENJAMIN - Bolje. Dolazi k sebi.

Odjednom, Muzafar bolno zastenje držeći se za želudac...
Svi pogledaše u Muzafara...

CAR - Što je?
Muzafarovo lice je u grču... zgrčenog tijela napravi nekoliko koraka...
MUZAFAR (tiho, muklo): Prokleta ropkinja...

Muzafar se sruši kao pokošen...Benjamin mu brzo prilazi...
vadi ogledalce iz džepa, primiče ga Muzafarovim ustima...
Benjamin nemoćno pogleda u Cara...

CAR (tiho): Što je?
BENJAMIN - Kao kod Feysala...
CAR - Srce..?
BENJAMIN - Nisam siguran. Ni u što više nisam siguran.

Ulazi Azra, blijeda je...
gleda u nepomičnog Muzafara, a onda prilazi Caru…
Azra gleda u Cara i nježno ga pomiluje po licu... i poljubi ga…

CAR (Azri): Azra, ti, koja nosiš tajne u sebi, znaš li tajnu ovome?
AZRA (tiho): Tajna je... u čaši... dobri Care.
Isak i Car se pogledaju... Tišina...
CAR - U čaši..?
Isak ispusti čašu...
ISAK - U čaši..?
AZRA - Gospodaru...
CAR - U čaši!
AZRA - Dobri moj gospodaru...
Car joj pokrije usta...
CAR - Ostalo je šutnja. (Tišina…) Pjesniče, imaš li neku pjesmu?
AZER (glas mu podrhtava): Kakvu želite, dobri Care?
CAR - Kratku. (Prigrli Isaka): Za dužu, čini se, nećemo imati vremena.
AZER (isto): Kratka pjesma o vremenu
" Ja sam putnik,
A ti moj cilj."
CAR - Vrijeme je putnik... a mi smo mu cilj! Da imam vremena, pisao bih pjesme.
Isak klekne na pod...
Prilazi mu Said s jedne strane, a s druge Azer…
Isak pogleda u Azera…

ISAK - Azere, čuvaj Azru… kao sestru…
Isak pogleda u Saida…
Brate... da imam vremena... rekao bih...

Isakova glava klone na Saidove ruke...
Said ga poljubi u čelo i zaklopi mu oči...

SAID (tiho): A ti o dušo smirena,
vrati se Gospodaru svome zadovoljna,
a i On tobom zadovoljan...

Tišina...
Car klekne pored Isaka...

CAR - Dobri moj, Isak... još samo tren i svemoćni će otrov svladati i moje tijelo... a moj će duh... za tvojim... preseliti... u nama nepoznatu svjetlost...
Azer prilazi Caru..
AZER - Gospodaru...
CAR - Azere... Zapiši sve... po istini...
Azra, s druge strane, prilazi Caru...
Azra... ispričaj sve… po istini...

Careva glava klone na Azrine ruke...

Zatamnjenje...


14. SCENA

Azer, Benjamin, Farabi, Azra, Said, Ibrahim

Palača…
Prigušeno osvijetljena scena.

AZER – Azra, govori! Pričaj što znaš!
AZRA - Znanje je krhko.
AZER - Car nas je zadužio! Mene da zapišem, a tebe da pričaš... po istini!
AZRA - Riječi su presahle...
AZER - Kako zapisati po istini, ako ne znam tajnu o čaši?
Tišina...
AZRA - Da sam znala, kad je znanje bilo od koristi, sve bih učinila drugačije. Utjecala bih na sudbinu voljenih… svojim znanjem, Feysala nema! Isaka nema! Niti dobrog Cara moga... nema! Svakome od njih pružih čašu s otrovom. Da mi je vrijeme vratiti!
AZER - Nešto si zacijelo znala, jer si i Muzafaru pružila čašu s otrovom.
AZRA - To nije bilo znanje, već krhka sumnja. Na Feysalovoj proslavi, kad mi je Muzafar dao da odnesem Feysalu čašu i kad se Feysal poslije srušio mrtav, posumnjala sam da nije u čaši bio otrov. Benjamin tada reče da je srce, i moja sumnja se rasprši.
BENJAMIN – Sve moje znanje govorilo mi je kako je srce u pitanju.
AZRA - Poslije borbe Muzafar me upozori da dobro upamtim koja je Isakova čaša, i tada mi se ista sumnja vrati. Ubrzo sve te sumnje pripisah opsesijama iz priča, te iz radoznalosti, kao u priči, pomiješah sok iz Isakove čaše sa sokom iz Muzafarove čaše i krenuh noseći čaše. U prolazu Muzafar uze svoju čašu. Pružih Caru pehar... Car ga ne uze, već izrazi želju da bratski pije s Isakom iz njegove čaše. Muzafar upozori Cara da ne pije iz Isakove čaše... i ta kobna sumnja u trenutku se pretvori u saznanje. Tada htjedoh nešto reći... viknuti.. a glasa niotkud! U to Car ispi ono što je Isak prije njega... i ja se, kao opčinjena... sruših...

Tišina...
Iz duboke sjene ulazi Ibrahim...
Svi se okreću prema Ibrahimu... gledaju ga u tišini...
Ibrahim gleda oko sebe i oprezno prilazi Saidu...

SAID – Oče…
IBRAHIM - Said... Gdje je Isak?
SAID - Oče... Otkud ti?
IBRAHIM - Otkud? Duh starog Cara uputi me ovamo. Vitlajući janjeću kožu kao zastavu kriknuo je ime svog sina, mladog Cara... i to me podsjeti da i ja imam sinove. Tebe, Saide, vidim, a Isaka ne vidim....
FARABI - Ibrahime..?
Ibrahim gleda u Farabija...
IBRAHIM - Vidi, vidi... poznato lice... Zar sam na drugom svijetu?
FARABI - Prijatelju...
Ibrahim zagrli Farabija...
IBRAHIM – Farabi, prijatelju... I ti prepozna nesretnog Božjeg roba, koji svojim nesretnim umijećem spravi otrov?
FARABI - O kakvom otrovu govoriš?
IBRAHIM (povjerljivo): U mojoj sudbini bilo je upisano da stari Car zatraži od mene da spravim djelotvoran otrov, za dobrobit dvora… a u Carevoj sudbini bi upisano da skonča od istog otrova, kada ga Muzafar odvede u pustinju…

Šutnja... Svi nijemo gledaju u Ibrahima...
Ibrahim prilazi Saidu…

Said… ti si tu, a gdje je Isak? Aha... Isak gleda zvijezde...
Said prilazi ocu, nježno ga prigrli...
SAID - Oče... nesretni moj oče. Umoran si...
IBRAHIM - Od života svog... Nekoć svjetlo... danju noć... (Osluškuje…)
Said, čuješ li tišinu? Čuješ li kako se u tišini otvara prolaz... Neka ti je sretan put, sine. I upamti, ketman...
SAID - Upamćeno nikad neću zaboraviti.

Ibrahim potapša Saida, a onda, umornim korakom krene...
Said stoji... a onda krene za njim...
Tišina...

AZRA (tiho, kroz suze): Niti jednu priču više neću ispričati.

Zatamnjenje…


15. SCENA

Said, Estera, Dječak
Pustopoljina…Olujni vjetar u daljini…
U pozadini svjetlo otkriva Saida, Esteru i Dječaka kako odlaze u nepovrat…
U dalji se čuje Azra kako tužno pjeva…

AZRA (pjeva): Prošli smo put kroz pustinju,
Prošli smo, a nismo ostavili traga...
Prošli smo kao pleme Ada,
Prošli smo kao spaljeni grad...
Žaleći sebe... Žaleći sebe...

Said. Estera i Dječak nestaju…
U sjeni se pojave Farabi, Benjamin i Azer...

AZER – Otišli su… Said Estera i brat joj… otišli su…
FARABI – A mi? Dopiru glasovi kako su divlja plemena blizu.
BENJAMIN – Oni ne poznaju ljudske zakone.
AZER - Oni dođu, zapale, porobe, raznesu, iskorijene, iščeznu.
FARABI - I najljepše i najtvrđe gradove, kažu, pretvore u prah i pepeo, a palače zbrišu s lica zemlje.
AZER - Kuknjava uzvraća na svaki upit, a jecaj odgovara vrelom pustinjskom vjetru.
FARABI - Sanjao sam rijeku Tigris svu u krvi.
BENJAMIN - Svi su govorili kako neće na nas… kako će nas zaobići.
AZER - Ne možemo promijeniti tok sudbine, niti izbjeći već određeni kraj.
BENJAMIN – Kažu da ponekad ponekog poštede... dobrog liječnika ili zvjezdoznanca..?
AZER - Reci, Bog je dovoljan,
I smjelo dočekajmo ludost!
Dolazi Azra pokrivena bijelim ogrtačem…
AZRA (tiho, suludo): Ni jednu priču više nikad neću ispričati…
Azra odlazi…
FARABI (jecajući): Ne mogu... Žao mi je Ibrahima... žao mi je Cara… žao mi je Isaka…

Azer mu prilazi... pokušava ga umiriti…
Benjamin dolazi naprijed… zamišljen je… a onda mu se lice odjednom ozari…

BENJAMIN - "Žalimo za onim koji nezasluženo pade u nesreću..."
FARABI (u pozadini, jecajući): Strah me je i onoga što tek dolazi..
BENJAMIN - "... a osjetimo strah kad prepoznamo da je onaj koji doživljava nesreću netko sličan nama!" Jest… tako je rekao Aristotel.
Mogla bi to biti komedija..?
Ili možda… tragedija..?
Tišina...
Samo Azrina pjesma koja se gubi u daljini…
Svjetlo se polako gasi...
U mraku se čuje topot konja...
Topot konja u ratničkom pohodu...
Topot konja sve glasniji…

S V R Š E T A K