Ratni film

17

Ratni film

offline
  • RiV 
  • Novi MyCity građanin
  • Pridružio: 25 Okt 2006
  • Poruke: 25

Sirius ::''Ne okreći se sine'',film posle koga Branko Bauer nije mogao da snima sledećih trideset godina, sve do ''Salaša u Malom ritu''. Sada gledano, ti filmovi izgledaju deplasirano, no za nas kojima je to struka on predstavlja školski primer perfekcije. U tom filmu je sve odlično: scenario, kamera, fotografija, podela, kostim, muzika. Sam naziv koji je, verovatno, bio kompromis s partizanskom patetikom da bi uopšte mogao da ugleda svetlost dana, ostao je kao je kao jedna od frazema koja se koristila u mnogim oblastima. Mislim da samo zbog naslova film nije završio u bunkeru, za razliku od svog autora...

Iako je ovo stari film intersatno( i stari post) je napomnenuti da je Stipe Mesic igrao statistu Ustasu, po njegovim rechima bio je student i trebalo mu je para... mozda neko ima shot kako je izgledao tad ^^



Registruj se da bi učestvovao u diskusiji. Registrovanim korisnicima se NE prikazuju reklame unutar poruka.
offline
  • Sad radim sve ono što pre nisam stizao.
  • Pridružio: 17 Maj 2006
  • Poruke: 18438
  • Gde živiš: I ja se pitam...

To je tačno. Pokušao sam da nađem taj deo, sigurno ima na YT, treba samo biti uporan i nasloviti kako valja.



offline
  • dekao  Male
  • Moderator foruma
  • Dejan Trajković
  • Realist painter
  • Pridružio: 06 Apr 2006
  • Poruke: 3591
  • Gde živiš: Somewhere in time

Flammen & Citronen (Plamen i Limun)

http://www.imdb.com/title/tt0920458/

Film o pripadnicima danskog pokreta otpora za vreme drugog svetskog rata. Neka njihova varijanta Otpisanih, samo što su njihovi Prle i Tihi imali maštovitija imena: Plamen i Limun, i to što su obojica zaista i postojali.

Plamen je mladić od 23 godine, idealista, ogorčeni borac protiv nacista. Limun je nešto stariji, oženjen je i ima ćerku. On je poslušni vojnik, ne razmišlja mnogo o onome što radi, uglavnom sledi naređenja. Ipak, njih dvojica su savršeni tandem. Njihov zadatak je likvidacija nacista u okupiranom gradu, prvenstveno domaćih izdajnika. Ipak, u toku jedne akcije, potencijalna žrtva se okreće i u ruci drži pištolj. On je znao da će biti na meti atentatora! Ali otkud?! I tu počinje sumnja.

Kad sam video slike iz ovog filma pretpostavio sam o kakvom je ostvarenju reč. Ispalo je da se uopšte nisam prevario. Sumorna atmosfera grada pod senkom Gestapoa izvanredno je prenesena na film. Nisam siguran, ali mislim da u celom filmu nisam video ni jedan osmeh. Veoma napet triler sa bezbroj obrta. Do samog kraja nisam uspeo da otkrijem ko za koga radi. Nije ni Plamen.

Sad, ne mogu se pohvaliti poznavanjem danske kinematografije (osim Larsa von Trira nijedno ime mi nije poznato), ali ovaj film me je zainteresovao u tolikoj meri da sam otkrio još jedan sa istom tematikom, Max Manus. Ali, o njemu nešto više kad ga budem odgledao.

offline
  • Sad radim sve ono što pre nisam stizao.
  • Pridružio: 17 Maj 2006
  • Poruke: 18438
  • Gde živiš: I ja se pitam...

’’POP’’.

Tri slova u reči koja isto znači na svim slovenskim jezicima. Sveštenik. Još jedan od onih filmova koji je jednostavno morao biti snimljen kad – tad. Svojevremeno je Vojinovič (ruski pisac srpskog porekla, autor antologijske drame ’’Doživljaji vojnika Čonkina’’) rekao da Rusi žive u sovjetskoj prošlosti. O tome se, sa ovim velikim misliocem može raspravljati (s neizvesnim ishodom), ali definitivno je sigurno:ruska kinematografija se, pre od svih , otresla sovjetske prošlosti! Iz nje je nasledila fantastično razvijenu tehniološku bazu, prebogate funduse svega i svačega i, naravno, ono što je najvažnije: ljudske resurse. Iz tog ogromnog miljea različitih stilova, škola i pravaca, samo izviru novi i novi likovi, prosečnom gledaocu nepoznati. Znajući da je ruska škola glume najbolja na svetu i da za sve glumce MHAT znači isto što i Jerusalim za hodočasnike, to i nije čudo. Gledati danas ( kao i ranije) ruski film to je već garancija, unapred, da ćete odgledati izvanredan filmski proizvod sam po sebi, ali ne samo to; jasno je da ćete u svakom od tih filmova videti ponešto novo. Kod ruske filmske škole nije svaki korak obavezno – korak napred, ali nije ni tapkanje u mestu; svakako je odlazak u širinu kojom Rusi u svakom smislu reči ne oskudevaju. Ovo treba imati na umu pre gledanja bilo kog savremenog ruskog filma. Kao što za najveći broj američkih filmova možete unapred reći da su pravljeni najpre uz pomoć marketinške mašinerije kao da je reč o ciljnim grupama u predizbornoj kampanji, pa shodno tome je i sama gluma izveštačena i maniristička, čak uvredljivo nametljiva, tako za savremene ruske filmove sa istorijskom ili ratnom tematikom ( što je gotovo isto) možete mirne duše ustvrditi: reč je o vrhunskim poduhvatima s namerom ne da se učini revizija istorije, već da sve važne i manje važne (nezaboravne ali i zaboravljene ili skrajnute pojave) postave na svoje mesto i dobiju svoju valorizaciju. Bilo da je reč o zaboravljenim bitkama, zapostavljenim herojima, namerno zaobilaženim tragedijama, ruske sineaste bez zazora, ne stideći se grešaka i tragedija iz prošlosti proisteklih iz njih, kopaju po ranama i traže pročišćenje. I nalaze ga.

Vladimir Hotinjenko je pročišćenje našao može se reći, i bukvalno, uz božju pomoć. Film je urađen ne samo pod najvišim pokroviteljstvom svetovne i duhovne vlasti (Putina, Medvedeva, partijarha moskovskog Alekseja), finansijskom podrškom giganata (kao što su državna institucija ministarstvo kulture RF ili ’’Gasprom’’ i ’’Renova medija’’) već i uz aktivno učešće filmske kompanije ruske pravoslavne crkve ’’Pravoslana enciklopedija’’! Dakle, nije bilo dovoljno prekrstiti se triput i reći ’’pomozi , bože’’, već se ta pomoć i vrlo konkretno iskazala u produkciji filma, što se u ovom, dvočasovnom filmu, odlično i vidi. Zašto sam napravio ovakav uvod koji, na prvi pogled, ne govori samo o filmu ’’Pop’’? Zato što se Englezi uče na Oksfordu, Rusi na ’’Lomonosovu’’ a Srbi na – greškama. Produkcija ovoga filma jeste najbolji dokaz kako svetovna i duhovna vlast treba da priđu i da tretiraju zajedničke teme iz bliske i daleke prošlosti. Tome nas, pre svega, uči ovaj film. Sticaj okolnosti je da sam tendenciji afirmacije patriotizma pristvovao lično na konferenciji u Podoljsku u maju mesecu kojom prilikom sam bio stvarno i do dna duše potresen veličinom i zamahom patriotskog pokreta koji teži da ispuni veliki zavet Suvorova: ’’Rat nije završen sve dok i jedan poginuli ratnik nije pokopan’’. To Rusi sada rade iz uz pomoć filma,najpristupačnijeg sredstava za tako nešto, zato kod njih i nema krize filma ili krize distributerske mreže.

Kakvom se to ’’zaboravljenom bitkom’’ bavi ovaj film? Nikada ne prepričavam sadržaj pa neću to ni sada, ali ukratko nešto treba reći, koliko da se neodlučni čitalac lakše navede da odgleda film. Veliki deo SSSR ostao je relativno dugo pod nemačkom okupacijom. Sada to i ne izgleda tako dugo – tri ili četiri godina, ali tada, 1941. niko nije znao koliko će to trajati ...a trebalo je živeti. Film prati sudbinu seoskog sveštenika, cenjenog i među narodom i među kolegama. Bitno je reći da je reč o pribaltičkom kraju i neposrednom okruženju zemalja koje su se najlakše otcepile od SSSR ( i shodno tome nemačku okupaciju dočekale takoreći s radošću) – Letoniji, Litvaniji, Estoniji...Omražena komunistička vlast se ljulja pod udarcima Hitlerove armade, ali nikome nije svejedno što matuška Rusija pati. To znaju i Nemci i vode (kroz pojavu prirođenog Nemca ruskog porekla, pukovnika koji je oficir za vezu po verskim pitanjima). Evropa i svet se još komešaju a Nemci (suprotno našim predrasudama izazvanim gomilom filmova u kojima Smoki i Bata tamane Nemce) drže do svog imidža i trude se da organizuju pravoslavni život. Treba, dakle, živeti, a ne zna se kako, koliko dugo i na koji način će se to u okupaciji razvijati. Otac Aleksandar (Sergej Makovjecki) nema nikakvih dilema kome treba služiti : ni Staljinu, ni Hitleru, već samo Hristu. U tome mu pomaže supruga, inače vanserijska glumica, prava matuška, Nina Usatova. Svi prolaze kroz iskušenja na različite načine i padaju u sudaru sa nečim što do tada ljudski rod nije video (genocino – terminatorski sudar Slovena i Germana), samo otac Aleksandar u svom naumu uspeva. On preživljava rat, izbegava iskušenja i kaznu i Nemaca i Sovjeta i dočekuje na svom ’’radnom mestu’’ duboku starost.

Film je prepun izvanrednih, pedatno i vrhunski osmišljenih detalja za koje vam treba ne samo prosečno znanje i strpljenje filmskog gledaoca, već i poznavanje istorije i ruske duše, svega onoga što se u protekla tri veka dešavalo na neverovatno trusnom Pribaltiku. Treba stvarno znati istoriju, ali i običaje tih naroda da bi se razumelo šta se to tako strašno i iskušujuće dešavalo na ’’Riškoj šase’’. Zvono nađeno u vodi, crkva pretvorena u dom kulture, pokretni bioskop, vrteška ispred nje. ispovest nemačkog oficira, peščani sat u ruci kvislinškog policajca, odbijanje popa da osvešta pobijene kvislinge, logor za razne zarobljenike, dobrovoljni odlazak matuške da ne bi tifusom zarazila ukućane, itd, itd. Naravno, kao antologijsku scenu treba istaći neverovatno mučne trenutke vešanja partizana kada se kamion zaglavi u blatu a jedna jedina partizanka vrhovima prstiju pokušava da se održi na platformi...Rekoh – film stvarno ne treba prepričavati već odgledati bez prekida, u dahu, onako kako se to radi s velikim umetničkim delima.
Oni koji znaju rusku istoriju ni samo mesto Pskov ne može ih ostaviti ravnodušnim. U tom mestu su sa voza skinuti svi članovi porodice Romanov i odatle je krenula njihova kalvadija koja se završila smrću u okolini Jekaterinburga.

Vredi reći i sledeće: jasno je da se u temeljima Hotinjenkove poetike nalazi ni manje ni više nego jedan Tarkovski! Gledajući kadrove u kojima su u krupnom planu prikazane ikone ili freske , imao sam potresni osećaj da gledam ''Rubljova''. Hvala mu za to podsećanje.

Za kraj, ali ne i poslednje jer o filmu mogu da napišem još pet ovakvih prikaza, treba primetiti da je muzički saradnik za lajt motiv filma odabrao legendarni ’’Hor Jevreja ’’ iz opere Nabuko. Kada to prvi put čujemo, ulazeći uz pomoć kamere u sobu jednog pravoslavnog sveštenika, odgovora nema. Međutim , on nam se sa svakim kadrom filma, pojavljuje pred očima i dugo ih drži otvorenim. Film je, kako rekoh, jednostavno morao biti snimljen a vi ga, neizostavno, morate pogledati.

offline
  • -
  • Sanjar
  • Pridružio: 09 Jul 2010
  • Poruke: 2484
  • Gde živiš: u prostoru između dva tona u dobrom riff-u

Najveće civilizavije našeg sveta bile su podizane na leševima. U ponašanju nekih životinja jasno možemo da vidimo i od koga smo tu potrebu za nasiljem i moći i nasledili – kada jedna jedinka kroči na teritoriju nekog čopora, biva rastrgnuta ili oterana – ni na kraj pameti životinjama iz čopora nije bilo da bi ta jedinka mogla da postane bitan deo čopora, korisna za njihovu porodicu – za to su najčešće bili krivi alfa mužjaci koji su se uvek plašili za svoj položaj i činili su sve da bilo koga, bilo on nepoznat ili poznat čoporu, a koji polako postaje jači od njega, alfa mužjaka, uklone iz svog okruženja.

Taj stav i ta potreba za snagom evoluirala je zajedno sa živim svetom, dopirući duboko u svest čoveka, bez namere da prestane na utiče na njegova dela.

E sad, zašto sam u temi o ratnim filmovima počela da pišem ovakav post i još ga počela na ovaj način? Zato što sam oduvek imala tu sposobnost da kroz svaki film čitam misli ljudi koji stoje iza njega – misli scenariste, režisera, kompozitora... I veliči deo tih misli je čvsto ovezan sa realnošću i sa situacijom kola valad u svetu – u politici, u odnosima ljudi i sl.

Da bi razumeli ratne filmove, moramo razumeti ljude koji su ih osmislili i mentalitet ljudi koji su te ratove u stvarnosti vodili (u slučaju da je u pitanju istorijski film)

Mada, ja lično ne volim da gledam ratne filmove, mada mi prsti preko daljinskog upravljača uvek vuku ka kanalima na kojima se takvi filmovi puštaju. Zašto? Verovatno zato što sam samo još jedan čovek u čijoj svesti leži nasilje. Iako me podsećaju na krv kojom je natopljena zemlja kojom hodamo i na leševe koji se kriju, ne mogu da otvoreno priznam da mi se gade, jer bih u tom slučaju lagala.

Koliko smo samo puta videli male dečake kako jurišaju ulicama sa granama pod miškama kao da drže puške dok ciljaju u svoje bežeće drugove? A koliko puta smo videli kako te iste grane potajno potežu na majke kada im okrenu leđa pošto su ih pozvale na ručak, time prekidajući njihovu igru? Deca su zbunjena jer njihovi roditelji obične ne vide opasnost uticaja tih filmova na njihovu psihu. I tako se nasilna energija prenosi sa generacije na generaciju.

Ali, ako roditelji ne znaju zato ljudi iza kulisa znaju tačno šta rade.


Ratni filmovi su očevi nasilnih, akcionih filmova koji danas najviše zarađuju. Možda naizgled imaju edukativnu svrhu, nameru da prikažu ljudima istorijske činjenice, ali bol i kasapljenje ljudi predstavljaju na taj način da gledaocu dođe milo što taj užas posmatra. U njima se sposobnost da se podigne pučka ili nacilja mitraljezom znak časti. Znanje i stvaranje se umanjuje do kse destrukcija i snaga uzdižu.

Što je najgore, nasilje je u svakom novom ratnom filmu sve istaknutije i zastupljenije.

Stari jugoslovenski filmovi nisu ni do kolena filmovima kao što je „300“, čiji efekti imaju svrhu da se svaki udarac i svaki tren nasilja ’oseti’ – u filmu si najjači udarci, odrubljivanje glava i rasecanje ljudi na pola usporeni kako bi se svaki trenutak ’osetio’. Kritičari i poznavaoci istorije jasno vide da u filmovima kao što je ovaj nema ni ’i’ od ’istorije’ niti ’e’ od ’edukacije’.

Ovo je bila moja lična analiza svih ratnih filmova. Nadam se da nikoga nisam uvredila svojim stavovima.

offline
  • Sad radim sve ono što pre nisam stizao.
  • Pridružio: 17 Maj 2006
  • Poruke: 18438
  • Gde živiš: I ja se pitam...

Nadam se da ne generalizuješ stvari jer i u žanru ratnog filma ima mnogo podžanrova. Moje ubeđeno stručno mišljenje jeste da je svaki filmski i umetnički dobar ratni film (a mnogim parametrima se može s velikom sigurnošću ustvrditi koji film stvarnoj jeste dobar i stvarno umetnički) u svojoj suštini duboko antiratni! Svaki vrhunski ratni film je poetički okrenut antiratnoj ideji. Primera ima mnogo. Recimo - najbolji antiratni filmovi o Vijetnamu su upravo oni koji su se svojim dometom izdigli iznad ''pucačine'' koju ti, s pravom, žigošeš i u čemu se s tobom do kraja slažem. ''Apokalipsa sada'', ''Taksista'', ''Lovac na jelene'', ''Forest Gamp'', ''Ful metal jacket'' i drugi svojim vrhunskim porukama žigošu i proklinju rat kao takav. Odgledaj, recimo, film ''Povrtak ratnika'' Hola Ešbija (oskare su nadmoćno dobili nosioci glavnih rola - Džejn Fonda i Džon Vojt) pa ćeš čuti najbolji antiratni govor koji je izašao iz usta jednog Amerikanca...Dakle, nisu svi ratni filmovi huškački i prljavi u svojoj bezidejnosti.

offline
  • dekao  Male
  • Moderator foruma
  • Dejan Trajković
  • Realist painter
  • Pridružio: 06 Apr 2006
  • Poruke: 3591
  • Gde živiš: Somewhere in time

I ja sam kao klinac trčao s granom za drugovima, ali nijedan od filmova koji su glavni krivci za te naše "ratne igre" nije naveden u ovoj temi. Otpisani, Mirko i Slavko, Boško Buha, Valter brani Sarajevo... Ako uđeš malo dublje u suštinu, nijedan od ovih koje sam nabrojao u stvari nije pravi ratni film, jer u samom korenu on nosi političku ideju i kao takav je korišćen za propagandu. Smrt fažismu, sloboda narodu - parola čiji se pravi smisao možda najjasnije vidi u filmu Kako se kalio narod gornjeg Jaukovca!

offline
  • Sad radim sve ono što pre nisam stizao.
  • Pridružio: 17 Maj 2006
  • Poruke: 18438
  • Gde živiš: I ja se pitam...

dekao ::I ja sam kao klinac trčao s granom za drugovima, ali nijedan filmova koji su glavni krivci za te naše "ratne igre" nije naveden u ovoj temi. Otpisani, Mirko i Slavko, Boško Buha, Valter brani Sarajevo... Ako uđeš malo dublje u suštinu, nijedan od ovih koje sam nabrojao u stvari nije pravi ratni film, jer u samom korenu on nosi političku ideju i kao takav je korišćen za propagandu. Smrt fažismu, sloboda narodu - parola čiji se pravi smisao možda najjasnije vidi u filmu Kako se kalio narod gornjeg Jaukovca!

Upravo tako. Čak i duboko ideologizovana jugoslovenska kinematografija uspela je da iznedri nekoliko ''disidentskih'' filmova koje su snimili Branko Bauer, Bata Čengić, Žika Pavlović, Saša Petrović...Naravno, plaćali su visoku cenu, ali su sebi obezbedili mesto u kući časnih...

offline
  • dekao  Male
  • Moderator foruma
  • Dejan Trajković
  • Realist painter
  • Pridružio: 06 Apr 2006
  • Poruke: 3591
  • Gde živiš: Somewhere in time

Ne mogu da se setim naziva filma, ali se odlično sećam scene u kojoj jedan partizanski mitraljezac pobije gomilu Nemaca, ali je glavni pik bacio na jednog žutokosog. Kad mu napokon taj žuti dođe na nišan on urlikne nešto u stilu:

"Dođi žuti da ti ja pokažem!!"

i pritom čak ustane i podigne mitraljez u ruke. Zadovoljstvo s kojim on tamani neprijatelje, a posebno kad trijumfalno podiže mitraljez jer je ustrelio trofejnog "žutog" nisam video u nijednom pravom ratnom filmu. Za njega je to nešto lično između njih dvojice! Takva bi scena više odgovarala nekom hororu, ali je ona ipak tako snažno delovala na nas koji smo kao deca upijali sve to da smo odmah posle gledanja istrčavali u dvorište i brzo se naoružavali i delili na ekipe. Znači, poruka je plasirana i efektno je pronašla put do ciljne grupe: "Ubijanje je legitimno ako su ga počinili partizani u cilju uspostavljanja samoupravnog socijalističkog društva u kome će svi.......bla..bla...". I mi smo nanovo i nanovo preživljavali to zadovoljstvo kobajagi se ubijajući u nekom izmišljenom ratu i nikako nismo mogli da prežalimo što smo propustili onaj poslednji (tada poslednji).
Čisto radi poređenja pomenuću i scenu iz Apokalipse danas i jednu od kultnih rečenica u istoriji filma:

"Volim miris napalma u zoru!"

Koliko je samo ludila u toj rečenici! Ali pravog, nemaskiranog. Dival koji je izgovara je prava paradigma ludaka koji uživa u ratovanju i ubijanju. Ali utisak koji on ostavlja na gledaoca je potpuno drugačiji od mitraljesca iz prvog filma. U njega niko neće gledati iskolačenih očiju sa oduševljenjem. Njegovo stanje je jasno definisano uslovima u kojima se nalazi i nikakva ideologija ne postoji u njegovom zadovoljstvu. I njegova je poruka jasna, ali je ta poruka dijametralno suprotna od poruke heroja sa šarcem. Zato smo za njih u to vreme imali termin koji im je mnogo više odgovarao i po žanru i po smislu. Zvali smo ih jednostavno: "Partizanski filmovi".

offline
  • -
  • Sanjar
  • Pridružio: 09 Jul 2010
  • Poruke: 2484
  • Gde živiš: u prostoru između dva tona u dobrom riff-u

"Ubijanje je legitimno ako su ga počinili partizani u cilju uspostavljanja samoupravnog socijalističkog društva u kome će svi.......bla..bla..."

To je upravo ono što mi smeta!

Umesto da spuštamo loptu i učimo nove generacije da poštuju različitosti i tuđa mišljenja, ili da se protive istim bez upotrebe oružja, mi prosleđujemo krvožednos na potomke!

Kakvog smisla ima u tome?

Ko je trenutno na forumu
 

Ukupno su 1317 korisnika na forumu :: 46 registrovanih, 6 sakrivenih i 1265 gosta   ::   [ Administrator ] [ Supermoderator ] [ Moderator ] :: Detaljnije

Najviše korisnika na forumu ikad bilo je 3466 - dana 01 Jun 2021 17:07

Korisnici koji su trenutno na forumu:
Korisnici trenutno na forumu: A.R.Chafee.Jr., Atomski čoban, bigfoot, bojcistv, darkangel, DeerHunter, Dežurni pod palubom, Dragan1998, Frunze, Georgius, ikan, ivan979, kinez88, kunktator, kybonacci, Litostroton, LUDI, Luka Blažević, mercedesamg, milenko crazy north, milos.cbr, misa1xx, nebkv, Nemanja.M, nemkea71, nenad81, Neretva, oganj123, oldtimer, panonski mornar, panzerwaffe, ruger357, sap, sasa87, shone34, Sirius, slonic_tonic, srbijaiznadsvega, stalja, stegonosa, Tvrtko I, vladaa012, voja64, wolf1, zlaya011, 125