|
Poslao: 11 Maj 2006 14:06
|
offline
- Pridružio: 17 Jul 2005
- Poruke: 3097
- Gde živiš: "Daleko od Negdje"
|
Ja procitala knjigu pa se malo odusevila. 
Ako neko zeli da iznese svoja misljenja o djelu, bilo bi mi drago da vidim kako je ko shvatio pricu.
Evo jedan mali dio iz knjige:
" ...
— Jer ste tako čudesno mladi. A mladost je najvrednije što imamo od života.
— Ja to ne osjećam, lorde Henry.
— Da, sada to ne osjećate. No poslije jednom, kada budete stari, smežurani i ružni, sa žigom teških misli na čelu, s usnama oprženim strahovitim plamom strasti, onda ćete to još kako strašno osjetiti. Sada, na svakom koraku, očaravate svijet oko sebe. No, hoće li to zavazda biti tako? ... Lice vam je divno, gospodine Gray. Ne mrštite se. Doista je divno. A ljepota je samo drugi oblik Genijalnosti — savršenija, svakako, od Genijalnosti, jer joj ne treba nikakva objašnjenja. Ona je jedna od velikih životnih vrednota, kao sunčana svjetlost ili proljet ili odsjaj srebrn-lire, kojoj nadjenusmo ime mjesec, na površju tamnih voda. O tome nema zbora. Ljepota ima božansko pravo, koje je iznad svega. Koga ona obasjava, nalik je na mlada kralja. Osmijeh vam lebdi oko usana? O, kad se vaša ljepota jednom raspline, smiješak će se taj ugasiti... Ljudi ponekad kažu da je Ljepota površna. Možda. No ipak nije tako površna kao Misao. Za me je ona čudo nad čudesima. Samo lude ne sude po vanjštini. (Istinska tajna svijeta jest ono vidljivo, a ne nevidljivo...) Da, gospodine Gray, bogovi vam bijahu naklonjeni. Ali što nam bogovi daju, brzo opet oduzimaju. Pred vama je samo nekoliko godina, kad možete uživati život, zbiljski, usrdno i dokraja. Ode li mladost, napustit će vas i ljepota, i onda ćete mahom osjetiti da je kraj vašim pobjedonosnim slavljima, ili da se morate zadovoljiti s onim beznačajnim pobjedama, što će u vašem sjećanju na prošlost biti gorče od poraza. Svaki mjesec što se tače u nepovrat, dovodi vas bliže nečemu strašnom. Vrijeme je ljubomorno na vas i zameće borbu za borbom s krinovima i ružama vaše ljepote. Malo pomalo postat ćete sve bljeđi i bljeđi, upalih obraza gledat ćete otupjelim pogledom u prazno. Skolit će vas patnje, neizrecive patnje... Ah, uživajte dok ste mladi. ... Ne tratite uludo zlato svoje mladosti slušajući uskogrudna zanovijetala, ne kinjite se tražeći ustuk beznadnim sudbinskim nedaćama, trošeći život i životne snage na neuku i prostačku svjetinu. To su bolećive mete, lažni ideali našega vremena. Živite! Živite taj divni život koji je u vama! Ne uskraćujte sebi ništa. Bez predaha tragajte za novim osjećajima. Nemojte strahovati ni od čega... Nov hedonizam — to je što svima nama treba. A vi biste mogli postati njegovim utjelovljenim simbolom. Sa svojom sposobnošću, na sve biste se mogli odvažiti. Tijekom jednog života — svijet je vaš! Čim sam vas prvi put ugledao, primijetio sam da nemate ni pojma što biste mogli biti. No, u vama bješe toliko toga što me očaralo, te sam osjetio kako vam moram reći nešto o vašoj prirodi. Pomislio sam kako bi bilo tragično kada biste uludo tratili svoj život. Vaša je mladost tako kratka vijeka — tako neizrecivo kratka vijeka. Cvijeće u polju vene, ali će opet cvjetati. Dogodine u lipnju zanovijet će se opet osuti zlatom, žutjet će se baš kao i danas. Još samo mjesec dana i zarudjet će zvijezde pavitine, iz godine u godinu na tamnom svodu njena lišća blistat će grimizne zvijezde. Ali naša mladost odlazi u nepovrat. Zanosi koji snažno biju u žilama dvadesetogodišnjaka, gube se i tihnu. Udovi nam oteščaju, čula otupe. Ljudi se izmeću u nakazne lutke, muče ih sjećanja na strasti pred kojima su nekoć ustrašeno ustuknjivali, sjećanje na divna iskušenja davno prošlih dana, kada nisu imali odvažnosti da im se prepuste. Mladosti, o mladosti! Nema ničeg ljepšeg na svijetu od mladosti!
Širom otvorenih očiju i sav ukipljen od čuda Dorian je Gray slušao i samo slušao. Grančica jorgovana pade mu iz ruke na šljunak. Časom neka pčela u zlaćanoj bundici zujnu oko nje, a zatim se žustro stade penjati po zvjezdicama sitnih cvjetića. On je promatrao s onim čudnim zanimanjem za beznačajne stvari, na koje se prisiljavamo kada nas zaokupi strah od nečega mnogo važnijeg ili nas potrese neki nov osjećaj, kojega još nismo sasvim svjesni a da bismo ga zaodjenuli riječju, ili nam neka strašna misao mahom nasrće na mozak uporno navaljujući da je primimo. Čas zatim pčela otprhnu. I on vidje kako ona puznu u trubu hladoleža. Cvijet kao da drhtnu, strese se i blago zanjiha.
Iznenada se slikar pojavi na vratima atelijera pozivajući ih odsječnim i brzo ponavljanim znakovima da uđu. Naglo se zgledaše osmjehujući se.
— Čekam vas! — doviknu im. — Ta dođite. Rasvjeta je upravo savršena. Možete ponijeti i čaše.
Odlomak preuzet sa: http://zoranproks.no-ip.com/naslovi/Wilde_Dorian_index.html
P.S. Postala sam lijena, umjesto da prekucavam iz knjige direktno, ja pronadjem na netu pa prebacim ... shame on me ...
|
|
|
|
|
Registruj se da bi učestvovao u diskusiji. Registrovanim korisnicima se NE prikazuju reklame unutar poruka.
|
|
|
|
|
|
|
|
|
Poslao: 12 Maj 2006 08:53
|
offline
- Stane
- Legendarni građanin
- Pridružio: 13 Jan 2004
- Poruke: 3590
- Gde živiš: Niš
|
Ne ne nisi shavtila... ovo je bilo u pozitivnom smislu :-) trapavo sam se izrazio!
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
Poslao: 12 Maj 2006 13:55
|
offline
- Pridružio: 17 Jul 2005
- Poruke: 3097
- Gde živiš: "Daleko od Negdje"
|
@hamleta
Po meni mladi Dorian je samo naivno djete koje je slucajno "upalo" u ruke lorda Henrija a ovaj je to iskoristio na neki nacin i usmjerio mladica na put, koji mozda nama i nije najbolji, eli eto. Mislim da je knjiga kao knjiga interesantna bas zbog toga. I mladi Dorian je pokusavao da bude dobar, da se vrati samome sebi (ako je se ikada i imao) jer prije susreta sa Henrijem, i nije posmatrao na svijet kao poslije Henrijevih rijeci. Henri jeste "pametan", sebican i samoljubiv, ali zbog ljepote koju mladic posjeduje malo mu je i zavidio. Da Dorian nije sreo Henrija, pored slikara Basila mozda nikada ne bi shvatio svoju ljepotu kao oruzje koje moze da iskoristi u svoju korist (i to ne samo za male stvari) ali da je to tako, knjiga bi izgubila svoju draz. Basil je Doriana slavio zbog njegove ljepote - da, u njemu je nasao svoju inspiraciju, ali ga nikada ne bi usmjerio u pogresnom pravcu.
@snajp
It's ok, I was just joking.
Svako ima pravo da misli sta hoce i o cemu hoce.
Hvala za link!
Tamo pise da su ova tri lika u stvari lica svih nas, da se u nama krije po malo i Basila, Henrija i Doriana ... mislim da je donekle i tacno...
@Stane
Mozda i jesam (dobro shvatila) , ali sam namjerno izdvojila bas ovaj dio zato sto je i na mene imao poprilicno jak efekat.
|
|
|
|
|
|
|
Poslao: 12 Maj 2006 15:40
|
offline
- Stane
- Legendarni građanin
- Pridružio: 13 Jan 2004
- Poruke: 3590
- Gde živiš: Niš
|
Dorijan Grej je kao metafora neverovatno važan... naš odnos prema spoljašnjosti, taštini, prolaznosti... Ovaj motiv se pojavio u našoj kulturi baš u trenu kada je bio potreban da pruži referencu u odnosu na koju može da se definiše sve ovo.
|
|
|
|
|
|
|
Poslao: 13 Maj 2006 16:13
|
offline
- Pridružio: 17 Jul 2005
- Poruke: 3097
- Gde živiš: "Daleko od Negdje"
|
Naravno da je vazan.
...
Kada je ušao, ona ga pogleda, a iz toga pogleda zračila je neizmjerna sreća.
— O Doriane, kako sam loše večeras glumila! — povika djevojka.
— Strašno! — uzvrati on snebivajući se — strašno! Upravo grozno. Jesi li bolesna? Ne možeš ni zamisliti kako je to bilo. Ne možeš ni zamisliti kako sam trpio.
— Doriane — odgovori ona polako, kao da se naslađuje zvukom toga imena, što joj bješe slađe od 'meda rumenih njenih usana — Doriane, ti si morao to shvatiti. No sada, sada shvaćaš, zar ne, Doriane?
— A što? — zapita on srdito.
— Zašto sam večeras tako loše igrala. Zašto ću uvijek tako loše igrati. Zašto nikad više neću dobro igrati.
— Mislim da si bolesna — dočeka on i sleže ramenima. — Kada si bolesna, ne bi smjela nastupati. Samo sebe izvrgavaš ruglu. Moji su se prijatelji dosađivali, baš kao i ja.
Ona kao da ga nije ni slušala. Sva je bila prožeta nekom zanosnom srećom.
— Doriane, Doriane — uzvikivala je ona — prije nego tebe upoznadoh, sva je stvarnost moga života bila — gluma. Samo sam na pozornici osjećala da živim. Mislila sam da je sve to što glumim istina. Jedne večeri bijah Rozalinda, a druge Porcija. Sreća Beatrice bijaše moja sreća, bol Kordelije bijaše moja bol. U sve to ja sam vjerovala. Oni priprosti ljudi, moji suigrači, za me su bili božanstveni. Šarene kulise bijahu sav moj svijet. Poznavala sam samo priviđenja, i ona bijahu za me java i stvarnost. No tada dođe ti, lijepi moj dragi! — te izbavi dušu moju tamnice. I ti mi tek pokaza što je prava stvarnost. Večeras sam prvi put prozrela svu plitkost, lažnost i ništavnost smiješnoga pozorja, u kojemu sam dosada glumila. Večeras sam prvi put u životu postala svijesna rugotbe staroga i naličenoga Romea, shvatila da je mjesečina u bašči lažna, scenerija bijedna, i da riječi koje mi je trebalo izgovoriti, nisu stvarne, nisu moje riječi, nisu ono što sam željela da kažem. Ti mi donese nešto uzvišenije, od čega je umjetnost samo odbljesak. Ti si me naučio što je prava ljubav. Ljubljeni moj! Ljubljeni moj! Kraljeviću Bajni! Kraljeviću žića mog! Dotužiše mi sjenke i utvare. Ti si za me više od sve umjetnosti, mnogo više nego što bi umjetnost za me ikad mogla biti. Ta što ja imam zajedničko s onim lutkama na pozornici? Kada sam večeras nastupila, ni sama ne znadoh kako svega toga mahom nestade. Mišljah da ću sve očarati, a kad tamo bijah sasvim nemoćna. I odjednom mi sinu što sve to znači. I spoznaja me ta učini sretnom. Na njihovo sam psikanje odgovarala osmijehom. Ta što znaju oni o ljubavi kao šta je naša? Povedi me, Doriane, povedi me sa sobom — gdje možemo biti sasvim sami. Mrzim pozornicu. Možda bih mogla glumiti strast koje ne osjećam, ali ne mogu glumiti osjećaja u kojem izgaram kao u vatri. O Doriane, Doriane, shvaćaš li sada što sve to znači? Pa kad bih to i mogla, za me bi bilo oskvrnuće da sada glumim ljubav. Ti si učinio te sam progledala.
On se baci na divan, okrenu glavu od nje i zastenja — Ubila si moju ljubav.
Ona ga pogleda u čudu i zasmija se. A on ni riječi. Ona mu priđe i svojim malim prstićima uze ga milovati po kosi. Kleče pored njega stišćući njegove ruke na svoje usne. On istrže svoje ruke, i jeza preletje njegovim tijelom.
Zatim skoči, pođe prema vratima i povika:
— Da, ubila si moju ljubav. Prije si raspaljivala moju maštu, a sada mi ne pobuđuješ ni radoznalosti. Naprosto, ne ostavljaš više nikakav utisak na me. Volio sam te, jer si bila čudesna, jer si imala genijalnosti i duha, jer si ostvarivala snove velikih pjesnika dajući oblik i sadržinu sjenkama umjetnosti. Sve si to odbacila. Plitka si i glupa. O bože, kako li sam bio lud što sam te volio! Sada mi više nisi ništa. Ne želim da te ikad više vidim. Nikada više neću misliti na te, nikad više ni imena ti spomenuti. Ti i ne slutiš što si nekoć sve mi bila. Da, nekoć... O, ne smijem ni pomisliti na to! Kamo sreće, da te nikada nisam ni ugledao! Uništila si san moga života. O, kako li slabo poznaješ ljubav, kada možeš reći da ona ubija tvoju umjetnost! Bez svoje umjetnosti — ništa nisi. A ja bih te učinio slavnom, divnom i veličanstvenom. Svijet bi te obožavao, a ti bi nosila moje ime. A što si sada? Ljepuškasta sasvim osrednja glumica.
Djevojka je sva problijedjela. Drhtala je. Stiskala je ruke, i kao da joj se glas gušio u grlu.
— Doriane, valjda ne misliš ozbiljno to što govoriš? — šapatom će ona. — Ti samo glumiš.
— Ja da glumim? To prepuštam tebi, koja si tako sjajna glumica — povrnu on gorko.
Ona se pridiže i pođe prema njemu s izrazom prebolne tuge na licu. Stavi mu ruke na mišku i zagleda mu se u oči. On je odgurnu i povika:
— Nemoj me se doticati!
Ona zastenja duboko i bolno, baci mu se pred noge i osta tako poput zgažena cvijeta.
A ovdje ... tipicna muska nerazumljivost. 
Nije shvatio sta je ona htjela da uradi sa svojim postupkom, a nije ni slusao kada mu je htjela objasniti. Hm ...
|
|
|
|
|
|
i kako ti kazes "shame on me..." 
Doduse citala sam je jako davno, u prvom razredu gimnazije, i moguce da ga nisam skontala bas najbolje 
Secam se da me je taj Dorijan sve vreme dok sam citala knjigu uzasno nervirao, dok mi je recimo lord Henri bio sjajan! 
