Amaterska pozorišta u Srbiji

34

Amaterska pozorišta u Srbiji

offline
  • Pridružio: 13 Jun 2009
  • Poruke: 777

Cestitam, Koene Bas lepo izgleda ...



Registruj se da bi učestvovao u diskusiji. Registrovanim korisnicima se NE prikazuju reklame unutar poruka.
offline
  • Pridružio: 15 Apr 2007
  • Poruke: 94
  • Gde živiš: City Limit

Da ponovim i ovde ono što napisah na forumu našeg pozorišta:
Zahvalio bih se svima koji su bili na premjeri, a posebno ekipi iz Bogatića, koja je, iako je vreme bilo očajno, došla u punom sastavu predvođena predsednikom opštine.
Takođe, posebna zahvalnost maloj, ali udarnoj, ekipi Kulturnog centra iz Požarevca koju ništa nije moglo sprečiti da pređe tolike kilometre i pojavi se na premijeri.



offline
  • Sad radim sve ono što pre nisam stizao.
  • Pridružio: 17 Maj 2006
  • Poruke: 18439
  • Gde živiš: I ja se pitam...

Evo i mene. Odmorio sam se, pribrao i evo nekoliko utisaka, manje-više nabacanih, više kao skica ili teze za razmišljanje, nego celovita kritika. Ako bude potrebe, ovaj tekst ću naknadno redigovati u neku ozbiljniju kritičarsku formu. Pri tom ću se, naravno, truditi, da ne doživim sudbinu Eduarda.


UMETNOST MOGUĆEG
ili: virus LO/RS detektovan na sceni pozorišta u Senti

U istoriji kinematografije do sada je zabeležen jedan slučaj da se film ne završi srećno, odnosno da ga ne krasi onaj famozni happy and. Reč je o filmu ’’Kabare’’. Tim osnovnim zahtevom, da se svaki film dovrši kakvim-takvim celovitim (ponekad predvidivim ) i srećnim, pa i kompromisnim krajem, ozvaničena je i opterećena čitava dramaturgija ove umetnosti. Zbog toga (između ostalog) sve je teže napisati dobar scenario i snimiti originalan film. Pozorište takvih problema nema . Zato (i ne samo zato) postoji već 27 vekova. Bez prekida. Dovoljno je da neko dovoljno talentovan (ne obavezno i dramatizatorski vešt) sagleda neku životnu situaciju i stavi je na papir. To nije obično prepisivanje od najvećeg scenariste na svetu, Gospodina Života , jer bi u tom slučaju svi bili književnici. Za tako nešto treba imati oštro oko, još oštrije pero i bezdušno jasnu želju i moć za razotkrivanjem čovekovih nesavršenosti.

Mario Vargas Ljosa vrednosti svojih reči i moć svoga talenta crpi iz dubine vekova jedne izvanredne kulture i podneblja kom pripada. Imao je sreću da se rodi na obesno darovitom području s kog nam već milenijumima dolaze kosmičke poruke davno nestalih naroda i da se za pero dohvati na vreme. To njegovo pero proizvelo je i tekst ’’Lepe oči, ružne slike’’. Nemam običaj , naprotiv - to vrlo retko činim, da prepričavam komad jer sam uvek smatrao da je to manir kritičara koji ne znaju šta da pišu o predstavi, pa se bave književnom kritikom. Međutim, ovde je reč o nečemu drugom: da bi se razumela hrabrost reditelja kao i odluka pozorišta da baš ovaj tekst uzmu i ožive, treba nekoliko reči posvetiti sadržaju jer bez toga gotovo je nemoguće i približiti se zamisli čemu smo to magijskom prisustvovali sinoć. Reč je o potpuno neklasičnom, ali mogućem i ostvarivom trouglu koji nema nikakve veze sa onim , ’’čuvenim’’ bračnim trouglom, mada je mogao da ima. Između nadobudnog , sterilnog i samog-sebi-dovoljnog-i-samoljubivog kritičara, inače homoseksualca, talentnovane slikarke i njenog nesuđenog bračnog partnera javlja se odnos kakav bi se najlakše (i najrizičnije) mogao okvalifikovati kao ’’obrnuti Pigmalion’’. Kritičar, svestan svog autoriteta i bahato nesvestan snage svojih opakih i pogrešnih, površnih, reči uništava još nezapočetu karijeru devojke koja hvata ’’poslednji voz’’ za svet umetnosti. Za tu destrukciju stiže račun i to sa ogromnom kamatom: devojka se ubija, a njen mladić dolazi da ’’naplati dug’’. U intelektualnoj igri (za koju je kritičar bio ubeđen da će je nadmoćno dobiti), mladić (nekadašnji mornar koji je odabrao heteroseksualni karakter kako bi se lakše približio kritičaru i postao njegov gost) iskonski pravedno dovodi ga do poražavajućeg čina – da sam sebi prizna da je ’’mali, jebeni folirant’’. To kritičar čini ne samo u strahu od moguće osvetničke smrti iz ruke mladića naoružanog pištoljem, već i iz jednog mnogo goreg otkrića: da je on ceo život protraćio na pogrešnoj strani, radeći nešto šta ne zaslužuje i što nikada nije trebalo ni da radi. Mladić odustaje od fizičke osvete jer je postigao jednu mnogo veću : izazvao je kritičara da sam prizna da je on sve vreme, ustvari, mrtav. Grob su mu raskopali mrtva devojka i on sam, pa je on, samim tim, osuđen na najstrašniji kraj za takvu vrstu ljudi – život sa svojom sudbinom i prirodnu smrt koju publika i ne mora da dočeka jer je više nego jasno ko je na toj životnoj sceni najveći gubitnik. Srećnog kraja, dakle, kao što to najčešće u životu biva, nema.

Reditelj je sve ovo imao na umu kada je rešio da na pozorišni način raskrinka ovakav tip ponašanja, pri tom praveći duhovite aluzije (zašto da ne, i tome služi pozorište) na neke tipuse iz našeg i bližeg okruženja koji po količni sterilnosti i intelektualne pokvarenosti ni malo ne zaostaju za Ljosinim junakom. Pri tom je pokazao zanatsku hrabrost – publiku je zajedno s glumcima smestio na scenu i sve svoje rediteljske tajne ponudio široke ruke svima koji su to umeli da vide. Pri tom je savladao bar dva velika problema vezana za ovakvu vrstu pozorišta: uspeo je da pobegne od klišea i na svoj način pročita i protumači velikog pisca, bez kompleksa, ustezanja, ali i bez komontne vulgarizacije kakvu umemo da vidimo i na profesionalnim scenama. Iskoristio je, dakle, pravo da svoje čitalačko i pozorišno iskustvo upari tako da nikome na svetu ne mora da objašnjava ’’da je on to tako hteo’’, već da se to tako može. Drugi problem ,u koji vrlo često upadaju i mnogo iskusniji reditelji, vezan je za žanrovsko opredeljenje dramaturgije: ovaj tekst je gotovo idealan za radio-dramu, a a scena i pozorište danas neverovatno podmuklo (zahvaljujući mraku i tišinama, ali i savremenim tehničkim pomagalima) nude mnogo takvih rešenja, primamljivo lepih i bezobrazno nepozorišnih. Vrlo često mi se događalo da neku dramu odslušam umesto da je gledam. Branko je, zahvaljujući poštenom pozorišnom maniru, to ostavio iza sebe i naterao nas da netremice gledamo (i , naravno, slušamo) njegove junake. S tim u vezi sugerisao bih , bez želje da se to prihvati, da se fonske podloške u monolozima izostave jer glumci umeju da se izbore sa tišinom, najvećim neprijateljom i saveznikom u ovakvoj vrsti dramaturgije. Čestitam reditelju (a time i kompletnom pozorištu) na teatarskoj hrabrosti da publici ponude ovako beskompromisno tumačenje teksta, s pravom tražeći od nje da to razume.

Sve bi to palo u vodu da u Senti trenutno scenom nadmoćno ne vlada izvanredna glumačka ekipa raznih godina, zanimanja, sastava i, naravno, habitusa. To blago božje (strpljivo i marljivo negovano ljudskom posvećenošću) sinoć je bilo oličeno kroz pojavu troje glumaca koji u pozorišnim biografijama (i svojom glumom) dokazuju da im ništa u pozorištu nije nepoznato ili strano, naprotiv.
Branislav Ungrinović je od prve sekunde svoje pojave nametnuo publici svoj lik, dajući izuzetno retku i dragocenu vizuru pasivnog homoseksualca, čak neuspelog, koji je svoj životni kredo formirao oko naoko nerazrušive tvrđave beskompromisnog arbitera elegantie, kritičara koji podiže iz pepela, oživljava i sahranjuje , vedri i oblači. Dobro znani kliše vezan za homoseksualce koji su mnogi poznatiji glumci rešavali kao karikaturu ili kao pričanje viceva, g. Ungrinović je ingeniozno oslikao svim sredstvima koja su mu bila na raspolaganju, insistirajući na verizmu do neprijatnosti. On publici ne sugeriše već samo pomaže da nasluti. Na kraju, kada on čini intelektualno samoubistvo priznajući da je samo ’’mali, jebeni folirant’’, izaziva pobedničko sažaljenje potencijalnog ubice, osvetnika, a kod publike muklo saučešće; eto jedan od nas, pripadnika ljudske vrste, ovog trenutka pred našim očima dodiruje dno. Hajde da mu se baš i mi zlurado ne smejemo. Možda se to baš nama ne bi dogodilo, ali svakome može. Lavirajući između nekoliko slojeva svog lika ( oštri kritičar, žovijalni domaćin, nesigurni ljubavnik, deklasirani i raskrinkani folirant), Ungrinović je postavio jedan teško dostižan obrazac i model kako se može igrati ovakva vrsta intelektualnih, emotivnih i ljudskih gnjida. Gnjida sa velikim G, tako velikim da je mučno i zgaziti ga jer bi taj šljisak nepravedno isprljao i zagadio okolinu.
Dušan Blažić je svoj lik, naoko jednoslojan, raslojio na nekoliko pažljivo filovanih slojeva: koristoljubivi heterosteksualac, pažljivi, tolerantni zaljubljeni mladić, detinje otvorenog srca; osvetnik u čijoj se osveti nalazi mnogo naslaga: jednog momenta pomislite da je kao mali čupao krila muvama i bacao žabe u vatru, a zatim biste umesto njega da dohvatite pištolj i završite sve to mučenje. U potpunosti je iskoristio prednosti svoje izvanredne dikcije i bogatog glasa, pravovremeno menjajući i prilagođavajući svoj lik simultanom mizanscenu.
Mirela Mačak je takođe veoma poznato ime srpske pozorišne scene. Njen lik je u izvornom tekstu, ali i u rediteljskom viđenju imao nešto od filmske dramaturgije. Ona je ovde, u komadu, ilustacija motiva ukupne radnje. Tu je da pokaže zašto se ovo opako klupko uopšte počeo odmatavati i kuda se sve kotrljalo. Ne samo ilustracija; ona je i asocijacija na mnogo različtih stvari od kojih je jedna od najtragičnijih ta da talentat, lepota i posvećenost ne mora uvek da pobedi. Mirela je gotovo slikarskim sredstvima iskreirala svoj lik pri tom nam pokazujući još jednu njegovu dimenziju, tako svojstvenu umetnicima: za razliku od svog kritičara, ona je verovala u svoje delo, ali nije verovala u sebe. Načinivši takvu inverziju, prestala je da veruje i u sebe i nastupio je suicidni završetak.
Ova kompaktna trojka nije odigrala samo na iskustvo, mada ni to nije svakome dato. Pošteno, beskompromisno, a filgranski precizno sarađivala je s rediteljem i dovela sebe i publiku do katarze i klimaksa; stvarno ne znam šta je još trebalo da urade da bi se ovaj pozorišni čin proglasio uspešnim.

Strela je odapeta i leti prema cilju. Tako je prećeno jednom velikom pesniku. Kritičar je odapeo tekst, a reči su bile te koje su ubadale i ubijale, razotkrivale i sudile. Kao i uvek u životu. Ako bih mogao (ili smeo) da upotrebim tu metaforu, upotrebio bih je da ovom pozorištu i ovoj predstavi zaželim dug život. Predstava je urađena i stigla je do publike. Dalje je sve stvar pozorišnog sećanja, a ono ume da potraje.

offline
  • Pridružio: 12 Apr 2007
  • Poruke: 183
  • Gde živiš: na ivici

Hvala Siriuse na dobronamernoj i stručnoj kritici. Veća mi satisfakcija ne treba za uloženi trud. smešak

offline
  • Sad radim sve ono što pre nisam stizao.
  • Pridružio: 17 Maj 2006
  • Poruke: 18439
  • Gde živiš: I ja se pitam...

Molim, druže! Citiraću jednog mog druga koji je , dobivši nagradu za jednu svoju napisanu zbirku poezije, izjavio: ''Pisanje je moja nagrada''. Ti pripadaš tom uskom i dragocenom, prebogatom sloju ljudi kojima je stvaralaštvo najveća nagrada. Imati talenat i steći mogućnost da ga opredmetiš, to je, pored sreće u porodici, najveća lična sreća. Želim ti hrabrost i upornost u radu, želim ti da traješ, na radost tvojih saradnika i pozorišne umetnosti.

offline
  • Pridružio: 13 Jun 2009
  • Poruke: 777

Moze li pojasnjenje ? Sta je to ’’obrnuti Pigmalion’’ ?

offline
  • Sad radim sve ono što pre nisam stizao.
  • Pridružio: 17 Maj 2006
  • Poruke: 18439
  • Gde živiš: I ja se pitam...

Ne znam da li si čitala tekst ''Lepe oči, ružne slike''. Ako nisi , a ja nisam u prikazu prepričavao predstavu (ili, bolje rečeno, nisam je toliko detaljno prepričavao da bi neko ko je nije gledao stekao uvid u kompletnu radnju) , rizikujem da dodatnim objašnjenjima izazovem još veće nedoumice. Reč je o nekolikim finesama koje su presudne za razumevanje moje konstatacije o ''obrnutom Pigmalionu''. Stoga mislim da je bolje da odgledaš predstavu pa da onda ravnopravno razgovaramo. Pošto ne znam kad će se to dogoditi, predlažem ti da potražiš tekst i da ga pročitaš. Posle toga će imati mnogo više smisla da razgovaramo o tom pitanju, a možda neće ni biti potrebe. Znajući tvoju pozorišnu poetiku, gotovo sam siguran da ćeš se s mojom primedbom saglasiti.

Inače, reditelj i ja smo se razumeli i saglasili u tom delu kritike, jer smo o tome razgovarali posle predstave.
PS
Žao mi je što taj deo mog prikaza tebi nije najrazumljiviji, ali prikaz se, kao što znaš, ne piše kao promotivni tekst predstave, već kao utisak koji se može podeliti s onima koji su predstavu gledali.

offline
  • Pridružio: 13 Jun 2009
  • Poruke: 777

Napisano: 08 Nov 2009 17:45

Sirius :: Znajući tvoju pozorišnu poetiku, gotovo sam siguran da ćeš se s mojom primedbom saglasiti.

Inače, reditelj i ja smo se razumeli i saglasili u tom delu kritike, jer smo o tome razgovarali posle predstave.
PS
Žao mi je što taj deo mog prikaza tebi nije najrazumljiviji, ali prikaz se, kao što znaš, ne piše kao promotivni tekst predstave, već kao utisak koji se može podeliti s onima koji su predstavu gledali.


Nisam rekla da mi prikaz nije razumljiv.
Ono sto mi nije razumljivo je termin OBRNUTI PIGMALION, zapravo, da budem precizna, nikad do sad nisam cula da nesto tako postoji Bebee Dol pa me zanima na koju pojavu, na koju vrstu odnosa se odnosi.
Dakle, ne trazim da prepricavas predstavu, niti da ravnopravno raspravljamo o istoj, niti to ima ikakve veze sa mojom pozorisnom poetikom.

Precizno, ako mozes da pojasnis pojam obrnutog Pigmaliona, za nas koji nikad nismo culi za TO, bili bismo zahvalni Mr. Green

Da pojednostavim: objasni nam razliku izmedju obrnutog Pigmaliona i Pigmaliona.

Dopuna: 08 Nov 2009 17:55

Sirius ::... ali prikaz se, kao što znaš, ne piše kao promotivni tekst predstave, već kao utisak koji se može podeliti s onima koji su predstavu gledali.
Ne bih se, bas, saglasila da se prikaz pise samo kao utisak koji se moze podeliti iskljucivo sa onima koji su predstavu odgledali. Prikaz ima i druge funkcije od pukog deljenja utisaka onih koji znaju o cemu je rec.

Prikaz, pre svega, treba da bude jasan onima koji predstavu nisu odgledali i to obicnim gledaocima .... elem, da ne bih dalje uletala u klinc sa tobom...i raspravu koja ne vodi nikuda vraticu se na potrebu za razjasnjenjem pojma obrnuti Pigmalion Wink
Koja su mu svojstva ?
Prvo sam mislila da je to devojka koja modeluje nekoga, ali vidim po fotkama da je prica pigmalionskog karaktera...stariji muskarac, mlada devojka...sta je obrnuto ?

offline
  • Sad radim sve ono što pre nisam stizao.
  • Pridružio: 17 Maj 2006
  • Poruke: 18439
  • Gde živiš: I ja se pitam...

Nema potrebe za klinčem, samo zbog toga što o prikazu mislimo drugačije ili zato što tebi (ili bilo kome drugom ) prikaz nije jasan. A nejasnoća može da bude iz razloga koje sam već naveo - negledanje predstave ili nečitanje teksta. Naravno da nejasnoća može da bude iz razloga nejasnog jezika ili stila prikazivača, no to je već problem na koji se može pokazati prstom onda kada su sve kockice u ovom mozaiku vidljive, zar ne?

Ostajem kod toga da je uputnije pogledati predstavu ili pročitati tekst, no pošto verujem u pozitivne motive tvoje radoznalosti (uz rizik daljeg komplikovanja jer ti izvori moje metafore nisu do kraja poznati), ipak ću pojasniti:

Šta je obrnuto?

-Pravi Pigmalion aktivira svoje mentorstvo sa željom da Elizu nešto nauči i na njoj demonstira svoju veštinu podučavanja (pri tom ne zaboravljam na opkladu) ; ovaj , ''Ljosin'' Pigmalion one koji mu mogu biti predmet mentorstva čak i ne upoznaje, ne susreće, a sudi i odlučuje o njoj.

-Pigmalion Džordža Bernarda Šoa se tako temeljno posvećuje svom štićeniku da se zaljubljuje u nju prikazujući svoju emotivnu i polnu normalnost. Kritičar Alisiju mrzi a da je nije ni video, pri tom se od prve sekunde deklarišući kao homoseksualac i mizogin.

-Pravi Pigmalion postiže svoj cilj (obrazovanje i produhovljenje Elize); njegov cilj je (bez obzira na početni motiv opklade) duboko pozitivan.
I kritičar ima svoj cilj, ali suprotan! On uništava onu koju je trebalo da uzdigne.

-Pravi Pigmalion je filantrop, a kritičar je mizantrop, itd.

Zašto to nisam detaljisao u prikazu? Zato što je to na nivou asocijacije i aluzije u toku predstave više nego očigledno, a nije to ni bila glavna dramaturška crta komada. Ona jeste Ljosin ''proizvod'', a reditelj je tome posvetio taman toliku pažnju da nije bilo potrebe za nekom direktnijom sugestijom gledaocu.

Nadam se da je sada nešto jasnije.

offline
  • Pridružio: 13 Jun 2009
  • Poruke: 777

Sirius ::
-Pravi Pigmalion postiže svoj cilj (obrazovanje i produhovljenje Elize); njegov cilj je (bez obzira na početni motiv opklade) duboko pozitivan.
I kritičar ima svoj cilj, ali suprotan! On uništava onu koju je trebalo da uzdigne.



Svaki Pigmalion rusi i onistava svoje delo, tj. onu koju je stvorio da bi ga uzdigla, jer se svi oni oslanjaju tj. baza im je u grckoj mitologiji i mitu o Pigmalionu.
Sve ostalo su varijacije .... Svaki Pigmalion rusi nakon sto se zaljubi, na ovaj ili onaj nacin, ali rusi.... i dr. Higins je pokusao da srusi Elizu i zapravo i ne znamo da li je uspeo... a tek onaj u staroj Grckoj.
Arhetipski lik, izuzetno zahvalan za obradu.
Procitacu tekst, jer kao sto si napomenuo predstavu tesko da cu skoro odgledati.
Steta. Sigurna sam da je Branko temeljno pristupio svemu ...

Citat:Nadam se da je sada nešto jasnije.
Jasnije.
Ako nastavimo raspravu izaci cemo iz okvira teme, ako vec nismo Bebee Dol
Zapravo bi ovo bio tek pocetak jedne sasvim druge teme, pa necu postavljati potpitanja.

p.s Ne postoji obrnuti Pigmalion, to je tvoja kovanica. Wink no, doci cemo vec negde i na tu temu...vratimo se amaterizmu.

Ko je trenutno na forumu
 

Ukupno su 1322 korisnika na forumu :: 34 registrovanih, 5 sakrivenih i 1283 gosta   ::   [ Administrator ] [ Supermoderator ] [ Moderator ] :: Detaljnije

Najviše korisnika na forumu ikad bilo je 3466 - dana 01 Jun 2021 17:07

Korisnici koji su trenutno na forumu:
Korisnici trenutno na forumu: A.R.Chafee.Jr., aleksmajstor, BlekMen, Bobrock1, bojankrstc, Botovac, cemix, darios, dragoljub11987, GenZee, Georgius, goxin, havoc995, ILGromovnik, Krvava Devetka, kybonacci, ladro, ljuba, Mcdado, Mercury, Mihajlo, milenko crazy north, milutin134, nemkea71, Ripanjac, RJ, Seeker, slonic_tonic, srbijaiznadsvega, W123, yrraf, YU-UKI, zillbg, Čivi