Ostala je samo lutkica od plisa, ovo je pricha upravo o njoj. Od tada mi zivot ni neznaci nishta postao je kazna postao je bol.
Imala je ochi plave kao more, nevino ko dete srce puno sna. Josh uvek u dushi ostale su one i znam da su pravo otishle u raj.
Morao sam poci, zivot kao drama, znao sam da prava ljubav nece proci . Ostala je ona uplakana sama, i brojala je dana kada cu doci.
Izasho sam prvi iz tog aviona, zbunjeno ko dete trazioi sam nju. Sigurn sam bio chekace me ona, gledao sam, ne, ona nije bila tu. Strepnja je po srcu posela da bije,leteli minuti ko u zao chas. Slushalicu dizem, trazio sam teba, a telefon cuti kao da zna.
Onda sam slomnjen krenuo do grada, mozda cu negde pronaci nju, samo je kisha pochela da pada kao crna slutnja prevelikom zlu. Odjednom ispred mene stala je kolona, oko nekog tela skupili se svi. Chuo sam sirene nekih brzih kola, i prepoznao ja sam voljeni lik.
Sve je oko mene pocelo da pada, grlio sam malu mozda zadnji put. U narucju mome ko da ziva je sada «sklonite se, nedam da odnesete nju»
mozda ovaj deo moze vise da pomogne vishe!!!
|