offline
- VLADA-M.
- Ugledni građanin
- Pridružio: 22 Dec 2006
- Poruke: 398
- Gde živiš: Zemun
|
NEBESKI KOLOS
Nije ništa novo da je početkom devedesetih godina prošlog veka nekoliko proizvođača aviona razmišljalo o putničkim avionima kapaciteta od 600 do 800 putnika. Tada još uvek živi McDonell Douglas pred javnost je izašao sa predlogom MD12, značajno modifikovanog MD11, kapaciteta 600 putnika. Međutim, svima je bilo jasno da već tada u dubokoj krizi Douglas nema snage za realizaciju takvog projekta. Sve se završilo time što je Boeing "pojeo" Douglas.
Boeing je, takođe, krenuo sa razmišljanjima o superkruzeru sa preko 500 sedišta. Koncept je dobio ime Boeing NLA, ali se na tome i završio. Pri tom naravno, ne treba zaboraviti da Boeing 747 u economy konfiguracijama dostiže kapacitet od 500 putnika, čime američka kompanija i nije imala toliki imperativ da se pošto-poto baca u mega projekat.
Evropski međunarodni konzorcijum Airbus, međutim, na krilima uspeha koje je postigao svojom ponudom, a koji je čak uspeo da veliki Boeing baci na kolena, razmišlja drugačije. Ranih devedesetih, Airbus je počeo razmišljanja o velikom avionu koji bi zasenio dugogodišnju dominaciju Boeinga u segmentu velikih interkontinentalnih letelica.
A3XX
Zvanično, inženjeri su 1994. počeli rad na projektu A3XX, avionu koji će primati 555 putnika. Neka od ponuđenih rešenja su predviđala koncepciju samo jedne putničke palube sa 12 sedišta u redu i dva vertikalna stabilizatora, ali su kalkulacije pokazale da je koncept sa dve palube znatno povoljniji, pre svega zbog manjih naprezanja trupa, a samim tim i lakše konstrukcije.
Ipak, tek krajem 2000. godine primljena je neophodna 50. porudžbina za novi avion koji je do tada bio na nivou projekta, čime je zapravo počela proizvodnja prvog prototipa, čije ime je umesto A3XX postalo i zvanično A380 (broj 8 označava poprečni presek trupa, koji je 8,4 metara).
Težina kao noćna mora
Kao i kod svake letelice, projekat i proizvodnja A380 su se u startu suočili sa problemom težine, koji je pretio da ugrozi ciljeve, a koji su se odnosili na veću ekonomičnost od Boeinga 747 i to za značajnih 15-20%. Takođe, velika masa samog aviona smanjuje utovarne sposobnosti, a sve zajedno ograničava dolet. To je automatski značilo da klasični duraluminijum, odomaćen u gradnji aviona mora biti zamenjen lakšim materijalom. Velike površine elerona, elevatora i repnog kormila su značile i velike sile hidrauličnih akutatora, što je takođe značilo alternativne solucije.
Prvi deo problema specifične težine je rešen upotrebom novih materijala koji se baziraju na kompozitima sa stakloplastičnim i karbonskim vlaknima. Takođe, uveden je i novi materijal imena glare, metalni laminat ojačan staklenim vlaknima i kompoziti sa kvarcnim vlaknima. Umseto klasičnih zakovica koriste se lepljenje i lasersko zavarivanje.
Problem težine hidro sistema je rešen, takođe, na inovativan način. Još od 1940. avionska hidraulika je bazirana na radnom pritisku od 210 bara. Za A380 je odabran znatno veći pritisak od 350 bara (kao na lovačkim avionima) što je dozvolilo manje prečnike vodova i akutatora, dok su cevi od titanijuma. Elektroinstalacija ovako velikog aviona je isto tako noćna mora kada se prekalkuliše težina oko 530 kilometara kablova. Samo u putničkoj kabini ima oko 100.000 žica i 40.300 konektora. Elektroprovodnici su umesto bakarni od aluminijuma. Međutim, ispostavilo se da težina nije jedini problem.
Zamalo propast
Upravo kod elektroprovodnika je nastao zaplet koji je mogao završiti kolapsom celog programa i bankrotom Airbusa. Tokom probnih letova prvog letećeg primerka A380, koji je 18. januara 2005. napravio prvi let, pojavilo se nedozvoljeno zagrevanje elektroinstalacija i poput lavine počinju da se ređaju problemi.
S obzirom da su u konzorcijum Airbus uključene četiri države (Francuska, Engleska, Nemačka i Španija) ispostaviće se da inženjeri u odvojenim grupama rade na nekompatibilnim CATIA, kompjuterskim programima, što je praktično onemogućilo uklapanje komponenti. Takođe, pojavile su se greške u elektronici instrumentacije i komandnih sistema, a iako nikada nije zvanično potvrđeno, moglo se čuti da uštede u težini baš i nisu do kraja uspele. Ovi problemi su doveli do odlaganja početka isporuke aviona čak tri puta, menjali su se rukovodioci projekta, aviokompanije su počele da povlače porudžbine, a malo je nedostajalo da projekat Jumbolinera preraste u međudržavni incident.
Vrednost deonica Airbusa na svetskim berzama pada za 25 procenata, a projektovani gubici se mere milijardama evra. Srećom, ili pametnim potezima, aviokompanije su nekako ubeđene da ostanu kupci, a prva isporuka za Singapore Airlines je izvršena sa čitave dve godine zakašnjenja. Prvobitni godišnji plan proizvodnje i isporuke letelica je prepolovljen, a najavljena kargo verzija će se najverovatnije pojaviti tek 2013. godine.
Unificiran kokpit
Iako A380 opslužuje 20 osoba, njime upravljaju samo dva čoveka. Kokpit je po ustaljenoj praksi Airbusa unificiran i veoma sličan sa svim ostalim modelima, kako bi se minimalizovalo vreme potrebno za akomodaciju i preobuku pilota. Naravno, koriste se sistemi poslednje generacije, a piloti i dalje upravljaju preko joysticka, koristeći fly-by-wire.
Ipak nije najveći
I pored svih problema A380 je impresivan avion. Na njegova dva "sprata" može da se ukrca 853 putnika i 20 članova posade ukoliko je ceo avion u economy putničkoj konfiguraciji. Svih 873 osoba mogu da se evakuišu iz aviona za samo 70 sekundi kroz brojne izlaze za slučaj nužde. A ukoliko se letelica konfiguriše sa tri klase, onda staje 555 putnika
Inače, raspon krila A380 je 79,8 metara, a njihova površina 845 m². Avion je dug 73, a visok 24 metra. Maksimalna poletna težina je 590 tona, pri kojoj je za poletanje potrebno "protrčavanje" od 2.900 metara. U sebe može da smesti 310.000 litara kerozina, sa kojima ima dolet, pri maksimalnoj težini, od 10.500 km. Krstareća brzina je 0,85 maha, odnosno oko 900 km/h.
Tri glavne noge stajnog trapa imaju 20 točkova. Gornja granica visine leta je 43.000 stopa, odnosno 13.115 metara. Pri tom je kabinski pritisak na nivou nadmorske visine od 1.500 m, dok je kod Boeinga 747 to 2.500 metara. Nivo buke je u odnosu na MegaTop Boeinga 50% niži.
Kupci mogu da biraju dva proizvođača turbofen motora. Opcije su Rolls-Royce Trent 900 ili Engine Alliance (General Electric i Pratt&Whitney) maksimalnog potiska od 68 – 84.000 lbs, odnosno od 30 do 38 tona.
A pri svemu tome, Airbus A380 još uvek nije najveći avion na svetu. Jeste najveći putnički, ali za sada kolo, po dimenzijama i nosivosti, još uvek vodi Antonov An-225.
ZVANIČAN SAJT
http://www.airbus.com/en/aircraftfamilies/a380/index2.html
Odgovor Boeinga
Iako je odustao od projekta mega-linera, Boeing ne sedi skrštenih ruku. Pri kraju je razvoj novog 787 Dreamlinera, putničkog širokotrupnog mlaznjaka kapaciteta od 250 do 330 putnika.
http://www.mycity.rs/Vojno-tehnicka-dostignuca/Boeing-787-Dreamliner.html
Novi Boeing je već zadao udarac Airbusu u pogledu udobnosti i ekonomičnosti, ali i u tehnološkom smislu. Takođe, iako je zvanično odustao od trke za super-jumbo, Boeing radi ozbiljnu revitalizaciju 747, koji će pod oznakom 747-8 zapravo biti potpuno nova letelica kapaciteta do 500 putnika.
Dopuna: 30 Dec 2007 18:39
LETEĆA PALATA SAUDIJSKOG PRINCA
Preko 300 miliona dolara vredan avion, ogromni "erbas A380", oprema se za uživanje jednog čoveka, saudijskog milijardera Alvalida bin Talala. Kad bude gotov, najveći putnički avion na svetu postaće nebeska palata saudijskog princa. Iako fabrika neće objaviti cenu aviona čija su krila raspona jednog fudbalskog terena, jasno je da će ovaj dvospratni VIP div koštati znatno više od 320 miliona dolara, kolika je osnovna cena standardnog putničkog "erbasa". Posao je "pogođen" na Međunarodnom sajmu aviona u Dubaiju.
Letelicu će opremiti spavaćim sobama, bioskopskom salom, čak i teretanom sa đakuzijem, svim onim što asocira na jednog arabijskog šeika, to jest nezamislivim luksuzom većim od bilo čega na svetu. Posada aviona će brojati oko 15 ljudi.
Ovo ne treba da čudi, jer je princ Talal najveći deoničar korporacije Sitigrup, kao i akcionar mnogih velikih svetskih firmi, popu Epla, Tajm Vornera, Volt Diznija ili Pepsija, i trinaesta najbogatija osoba na svetu sa procenjenih 20 milijardi dolara imovine, pa je logično što su mu i želje velike. Kupac, gospodin u svojim pedesetim, već je vlasnik luksuznog "boinga 747-400", pa je ova kupovina za njega poput kupovine novog televizora za običnog čoveka.
Komercijalni "A380" koji je nedavno poleteo, visok je kao sedmospratnica, kapaciteta 555, odnosno čak 853 putnika u ekonomskoj klasi. Kad se uklone sedišta, avion dabldeker postaje kuća. Nemačka Lufthanza Tehnik je napravila projekat i vizuelizaciju budućeg prinčevog aviona, pa se mogu videti prostrane sobe, bar, stepenište, trpezarija, kancelarija, teretana sa parnim kupatilom... sve to na gornjem nivou, a u prizemlju će raspored i oprema prostorija biti nekonvencionalniji.
Treći nivo, obično predviđen za teret, može se preurediti u bioskopsku salu ili prostor za putnike. Stručnjaci tvrde da će dodatna oprema podići cenu aviona za 50 ili čak 150 miliona dolara. Iako se privatni mlaznjaci dobro prodaju, čak mnogo bolje nego ranije, obično su to mali lirdžeti ili cesne, vredni između 2 i 5 miliona dolara, ali Saudijci očito vole ogromne avione. Erbas očekuje da će prodati bar još šest VIP "A380" kupcima iz Azije, ali teško da će neko imati ovakve zahteve.
Motori Rols Rojs Trent 900 će pokretati prvi VIP "A380", koji će biti isporučen 2010. godine. Motori, čiji je prečnik turbine preko tri metra, najveći su ikad napravljeni u toj kompaniji. Izgleda da su na Bliskom istoku veoma naklonjeni Rols Rojsovim motorima, jer su brojne kompanije odabrale baš RR Trent za pogon svoje flote.
Britanski milijarder ser Ričard Brenson je izjavio da planira ugradnju luksuznih sadržaja u erbasima "A380" svoje kompanije Virdžin, koji će obuhvatati dvokrevetne sobe, kozmetičke salone, barove i kockarnice. Ipak, sve to je namenjeno brojnim, i uslovno rečeno, običnim putnicima, a u luksuzu bin Talalovog aviona uživaće samo malobrojni.
|