offline
- Moriarty
- Moderator u penziji
- Pridružio: 29 Okt 2006
- Poruke: 1991
- Gde živiš: nedaleko odavde
|
Naletio sam na netu na jednu recenziju članka koji nosi naziv ''Razmatranja o JNA'' (autor izvjesni Marinko Ogorec) gdje Mr.sc.Tino Jelavić (dipl.ing.aeronautike) se kritički osvrće na gore navedeni članak.Recenzija je veoma zanimljiva za našu temu.Recenzija je postavljena u PDF formatu pa ću ovdje samo copy paste za dio koji se odnosi na avijaciju.
Na stranici 188., g. Ogorec navodi: ...zaključio sam samo kako je zbog nemogčnosti
jugoslavenske industrije da zrakoplovstvu osigura kvalitetan borbeni zrakoplov, njihov
oslonac ostao zastarjeli sovjetski lovac MiG-21.
Ponovno zbog nepoznavanja problematike i nemogučnosti sagledavanja šire slike,
g. Ogorec se hvata jedne činjenice i zaključuje krivo. Nije istina da jugoslavenska
zrakoplovna industrija nije mogla omogučiti kvalitetan borbeni zrakoplov i koja je,
zbog prije ovdje navedenih razloga, veæim dijelom prebazirana iz Beograda u područje
“bastiona”, tj. u Mostar. Činjenica jest da ga u ono vrijeme nije osigurala, ali zbog
sasvim drugih razloga. Jugoslavija je od kraja Drugoga svjetskog rata imala solidnu
zrakoplovnu industriju. Na temelju predratnog lovca Ikarus IK-3, u vrijeme IB-a,
proizvedeno je oko 250 lovaca S-49. Od početka pedesetih, SFRJ je imao nekoliko prototipova mlaznih aviona s francuskim mlaznim motorima Turbomeca malog
potiska, ali koji su tada jedini bili dostupni na tržištu. Izrađen je i ispitan cijeli niz
prototipova od Ikarusa 451, S 451-M Zolja, 452-M, zatim J 451-MM Stršljen, S 451
Matica, T 451-MM Stršljen II do 1958. godine kada je prekinut projekt lakog lovca-
-presretaća B-12 predviđenog za brzine do 1000 km/h. Prvi mlazni avion proizveden
u većoj seriji, bio je N-60 Soko Galeb G-2. Bio je to prvi školsko-borbeni mlaznjak u
svijetu koji može polijetati s travnatih površina. Ne želeći nabrajati ostale projekte
jugoslavenskih borbenih aviona, poput J-20 Kraguja, J-21 Jastreba, J-22 Orao i N-62
Supergaleb G-4, zadržat ću se upravo na toj Galebovoj sposobnosti. Iz dosadašnjeg
izlaganja moglo je svima postati jasno kako SFRJ nikada nije očekivao realni napad s
mora i zapada, ali je vrlo realno očekivao napad sa sjevera i istoka. Stoga je cjelokupna
strategija, taktika, ustroj, organizacija, naoružanje i logistika bivše JNA bila
pripremljena za masovni tenkovski prodor. Nakon pada ‘željezne zavjese’ i nakon
uvida u istočnonjemačke arhive, Zapad je bio zgranut planovima koji su tamo
pronađeni. Ono što su do tada nagađali i protiv ćega su razvijali doktrinarni pristupa
FOFA (Follow-On-Forces-Attack), te tankbustere poput A-10 i AH-64, nakon uvida,
postalo im je potpuno jasno. Sovjetske oklopno-mehanizirane snage bi pregazile
cijelu Zapadnu Njemačku do granice sa Francuskom unutar 48 sati. Sukladno tome,
pad Beograda i Zagreba mjerio bi se u satima, a lovačko zrakoplovstvo postojalo bi
maksimalno tjedan dana. Ne zaboravimo pritom da je to uključivalo i dva puka
lovačkih aviona ukopanih u Plješivici i na Slatini, a koji su doslovno mogli preživjeti
izravni pogodak taktičkog nuklearnog projektila. Stoga su sa završetkom operacije
Allied Force Amerikanci bili nemalo iznenađeni, jer je iz potkopa tog naj<ešæe
napadanog aerodroma pored Prištine izletjelo 18 lovaca MiG-21.
Zato je bilo potpuno neisplativo i protivno zdravoj logici ulagati u razvoj vlastitog
lovačkog zrakoplova. Drugim rječima, trebalo bi utući milijarde dolara u oružani sustav
koji će u slučaju sovjetskog napada trajati najviše tjedan dana. Međutim, SFRJ su bili
potrebni lovačko-bombarderski i jurišni zrakoplovi, koji bi usporavali napredovanje
oklopnih armija. Isto tako, nakon pada većih gradova, oni su morali biti sposobni
djelovati s nepripremljenih uzletišta u “bastionu”, kao što su ravni dijelovi vijugavih
bosanskih i ličkih cesta te hercegovački pašnjaci. U tu svrhu na Galeba i Jastreba
mogle su se montirati i startne rakete za skraćivanje dužine polijetanja. No, usprkos
svemu tome u slučaju napada s istoka, Jugoslavensko RV i PVO generalno bi prestalo
postojati unutar mjesec dana. Znaći, može se zakljućiti kako tadašnji oslonac zasigurno
nije bio “zastarjeli” lovac MiG-21, pa ni LBA koju je ćinila cijela lepeza jurišnika od
Kraguja do Orla. Glavni oslonac SFRJ nije uopše bilo ratno zrakoplovstvo, već TO u
kombinaciji s ONO i DSZ. Tek prestankom postojanja SSSR-a i nestanka realne prijetnje
iz tog pravca, pokrenute su ozbiljnije studije razvoja jednomotornog lovačkog aviona,
a koji je u suradnji s Amerikacima na području motora i elektronike trebao biti
namijenjen zemljama Trećeg svijeta. No, raspad SFRJ prekinuo je taj projekt poznatiji
kao Yu-supersonik ili NA (Novi Avion).
Dopuna: 04 Jul 2007 12:37
Evo još malo o analizi PVO;
U nastavku rečenice na sljedećoj, 189. stranici navodi se: svi raketni sustavi PZO i dio
topničkih (npr. ZSU-57/2, “Praga” 30/2 i sl.) bili su isto tako istočnog (uglavnom
sovjetskog porijekla), kao i najveći broj radarskih sustava za promatranje i kontrolu
zračnog sustava.
S obzirom na predviđeni rok “trajanja” većine raketnih PZO sustava, nije ni
postojala prevelika potreba za njima. Naime, fiksno montirani raketni sustavi S-75
Dvina (SA-2C Guideline), S-75M Volhov (SA-2F Guideline) i S-125M Neva-M (SA-3B
Goa) branili su najveće gradove koji su mogli pasti u svega nekoliko sati. Osim sovjetskih
radara P-12, P-15 i P-40, vezanih uz raketne sustave PZO srednjeg dometa, većina
osmatračkih radara u sustavu službe VOJIN-a (Vazdušnog osmatranja javljanja i
navođenja) JNA bili su zapadnog porijekla. To su bili američki radari AN/TPS-63 i AN/
TPS-70, zatim talijanski radarski sustavi Marconi AS-74, AS-84 (Bacchus), S-600 i S-
750, dok su manjinu činili britanski radar Thomson-Thales LP23 i sovjetski P-14. Mobilne
sustave PZO činilo je 120 samohodnih lansera 2K12M Kub-M (SA-6 Gainful), zatim
136 primjerka 9K31M Strela-1M (SA-9B Gaskin) ugrađenih na BRDM-2 i 12 sustava
9K37M Strela-10M (SA-13 Gopher) ugrađenih na sovjetsko oklopno--amfibijsko vozilo
MT-LB, dok se njezina inaćica proizvodila i u SRJ pod nazivom S--10M2J Sava na tijelu
oklopnog transportera M-80 i u Hrvatskoj kao Strela-10 CRO na tijelu lakog oklopnog
vozila LOV Torpedo. Pritom bi, pri spomenutom scenariju napada zemalja Varšavskog
pakta, jedino mobilni sustavi mogli očekivati relativno dugotrajniju primjenu, budući
da je njihova namjena bila bliska zaštita važnijih ciljeva i koncentriranih snaga KoV-a
u pokretu. Međutim, jedina raketa PZO koja bi doživijela stvarnu primjenu u
planinskim područjima bila bi Strela-2M. Njena proizvodnja je bila potpuno usvojena
i unaprijeđena u odnosu na original, a proizvedeno je više od 4000 tih prijenosnih
raketnih lansera.
U pogledu topništva, PZO situacija je bila sljedeća. JNA je raspolagala s znatnom
količinom topništva PZO od čega su najmoderniji bili 142 švedska topa Boffors L-70
kalibra 40 mm zvanih Bofi, a koji su bili uvezani u sustav s pokretnim švedskim radarom Giraffe dometa 40 km. Ostatak topova činilo je 117 dvocijevnih topova S-68
kalibra 57 mm na tijelu tenka T-54 i 727 dvocijevnih topova M-59/73 kalibra 30 mm
ugrađenih na lakooklopljenom češkom vozilu V3S Praga. Glavni top PZO-a, koji je
od 1955. godine, prema licenci švicarske tvrtke Hispano masovno proizvođen u
kragujevačkoj Crvenoj zastavi, bio je trocijevni M-55 kalibra 20 mm. Proizvođen je
(uključujući streljivo) potpuno samostalno u podinaćicama od A1 do A4, od čega je
posljednja M-55A4 s laserskim daljinomjerom-ciljnikom postojala i u samohodnoj
inaćici, tj. ugrađena na BOV-3. Iz tog osnovnog modela kasnije je razvijen jednocijevni
top M-75 istog kalibra, a procjenjuje se kako ih je ukupno u obje inaćice proizvedeno
preko 4000 primjeraka. Osim toga, postojala je i veća količina zastarjelih topova
poput američkih M1 i M12 kalibra 40 mm, ruskih M39 od 37 mm i M40 od 25 mm,
njemačkih M38 model 4/20 mm i M38 od 20 mm, te mnoštvo strojnica kalibara 14.5
mm, 12.7 mm i 7.9 mm. Znači, glavnina PZO JNA temeljila se na potpuno usvojenoj
i samostalnoj proizvodnji 20 mm topova M-55/75 i Strela-2M. Iako je učinak takve
trupne PZO ograničen do 5000 m visine, ona čak i danas, u vrijeme preciznih JDAM
(Joint Direct Attack Munition“) i JSOW (Joint Stand-Off Weapon) oružja, predstavlja
ozbiljan problem.
|
