TECH deo OPŠTI deo VOJNI forumi

Blog korisnika dva lica

Kad ostaneš sam
Idi na vrh
Boze kako glupe postove pisem. Malo me sramota da se vratim unazad i da čitam.
Ali pisem i dalje, ponekad, iz ciste potrebe.
Danas me ubi osjećaj da moram nešto da izbacim iz sebe, a onda, činjenica da ja ovo nemam s kim da podijelim.
Da bi bila svrsishodna razmjena, potencijalnom sagovorniku bih morala da opišem svoj život. Užasno komplikovan zadatak. Posebno iz razloga što bih to bila ja, koja opisuje svoj život i što bi to bilo jedno, blago mučenje za sve.
Kako smo došli dovde?
Pa lijepo. Neki ljudi su zauzeti (unaprijed preuzete obaveze) neki su oduzeti (oduzela sam ih sama sebi, da bih zaštitila samu sebe)
Neki su i dalje tu. Ali, sagovornika pravog za upravo ovu situaciju nemam.
Da bih znala da li sam dobro protumacila neke rijeci, da bi mi sagovornik rekao, ma ne nema veze sto si plakala i rekla to sto si rekla, e za to mi je potreban neko ko zna.
Ali, život i ljude mijenja vrijeme. Sasvim prirodno.
Nemam negativan stav prema tome.
Nemam stav.
Imam osjecaj da sam danas samo potpuno sama.
Nekome je samoca najbolje drustvo, meni je izgleda najgore.
Indian Summer
Idi na vrh
Brzo smo stigli, prebrzo. Bilo je ugodno, a osjetih sreću i olakšanje kada sam shvatila da ovo putovanje neće trajati predugo. Ekipa dosta skladna, iako čudna. Očekuju se dosadni sastanci i još dosadnije večere. Moram ovo da preguram, moram da glumim da sam ozbiljna i da me sve to zanima. A zapravo, sve sam već vidjela i tu sam samo da se ne bi mislilo da sam arogantna, ali nekako vrijeme je nepovratno otišlo u jednom smjeru, a ja u drugom, s tim što ne znam da li sam ja isto otišla nepovratno. Tačnije, tih dana još uvijek ne znam.
Kao i obično, uzme se najbolje od grada, dana i života. Doduše, da sam mlada kao oni, uzela bih i nešto bolje, ne bih se družila samnom ozbiljnom...
Glumim. Pa nakon predstave, obujem patike na dobro skrojen poslovni komplet. Obujem patike na ozbiljan sat i skupi nakit, na dobre naočare i tašnu u kojoj su samo kreditne kartice (uglavnom, uglavnom, potrošene do ozbiljnih limita). Krenem kroz grad, da ga omisišem, ali onom žudnjom koju nisam mogla utoliti u vrijeme kada je za mene taj grad bio magično nedostižan. Nije nešto, mislim u sebi, nisu ni oni daleko dogurali, a meni se činilo da su imali veliku prednost u odnosu na nas. Nije nešto, odoh do rive...toplo je, vikend je, tiho je, prazno je...
Nisam oduševljena, a ipak, grad je mek i prijatan. Nisam oduševljena, a ipak taj grad me grli kao da osjećaa da se u meni lome talasi koji su krenuli u pohod ka meni još prije deset godina, možda, možda kasnije, ali dovoljno davno da bi bili siloviti. Neću se predati, ali se neću ni boriti, mislim u sebi. Sve mi je i inače, oduvijek bilo smiješno, glupa politika i još gluplji biznis, nije mi nikad bilo smiješno kada su ljudi smeće, to me nije nikad moglo nasmijati, tu sam možda radje, zatvarala oči.
Gradska je plaža, jedna od, sa moje lijeve strane. Vidim da je šljunak oštar i ulaz u more dosta nezgodan. Jadni turisti, mislim u sebi, sigurno i ovo mjesto zaposjednu sa nadom u veliko nezaboravno ljetovanje.
Kako bi bilo da se okupam? Dosta nikako, mislim se, a onda mi glas iz istog izvora kaže...možeš, imaš laserski rezan veš u boji, jako je sunce, lako ćeš se i brzo osušiti, stavi robu na stijene i tašnu preko, digni naočare na glavu i udji, udji u to more, udji ako imaš hrabrosti, udji, nema ko da te vidi, udji, niko te više i ne gleda, zapravo...
I tako udjoh, osvježi me to more, osvježi me ta slika koju dodijelih sebi, slika žene koja ne mari za pravila, slika žene koja je možda nekome posmatraču ličila na samoubicu...- a ja se zapravo odavno nisam osjetila tako živom kao tog oktobarskog sunčanog dana u jednom gradu za kojim sam na čudan način žudila kao dijete...
Istina je precijenjena
Idi na vrh
Danas sam pokusala da komuniciram sa osobom koja je komunikativna, ali istinu i fakte čuje na svoj način.
Danas sam odlučila da istina nije dobra za njega. Moja istina je previše dobra, ali njemu ne prija. Ne razumije je ili neće da razumije.
Sad sam mirna, umijem i ovo drugo, još lakse. Eto tako, crtice za laku noć. Calming my mind
Sve prolazi
Idi na vrh
...ali kako? Uz tresak ili tiho? Da li je nečiji tornado u duši, nekome lagani povjetarac. Gdje podvući crtu? Kada se nakloniti publici i zahvaliti? Puno je pitanja bez pravog odgovora. Moraš sam, da pitaš i odgovaraš. Da li je ipak, na kraju svejedno...da li je uzalud? Nikako da dam izjavnu rečenicu, sve upitne, a mislila sam nekad, davno, da sve znam...
Life F
Idi na vrh
Iggy i nije više tako mlad. Ni onaj drugi. Dapače, što bi rekli Hrvati. Onaj drugi je postao po malo umoran od života. Znam da me mrzi, ili prezire. Ili oboje, ili možda nema ama baš nikakav osjećaj za mene. Ovo zadnje je najgora varijanta ishoda međuljudskih relacija. Vidjećemo. Istina se uvijek probije na kraju, treba biti strpljiv.
Nego, iggy koji i nije više tako mlad. Body pump. Zanimanje, i hobi. Ne osjeća on da je sebičan prema svojoj maloj porodici. Njemu se čini da zarađuje za svoj i njihov život i da im daje maksimum.
Ima brdo klijenata, mogu misliti kakve sve priče čuje, kakve sve fizionomije gleda, kakve tjelesne mirise osjeća. Kao neki psiho-body terpaeut. Nema politički stav. Mislim da je u današnje vrijeme i besmisleno imati politički stav. Mislim da su blagosloveni oni koji mogu samo raditi svoj posao i jesti i spavati i koji nisu svjesni da živimo Orvelovsku 1984.
...Baa atol će nestati sa cijelim arhipelagom vrlo brzo, kao i svako dobro djelo. Jedan veliki talas će prekriti koralne sprudove i visoke palme...ptice će odletjeti, orhideje će se ugušiti, ljudi malog rasta i velike murdosti će morati da se odvezu motornim čamcima na kopno. Pljus...i raj će nestati...već vidim tropske ribice kako ulaze radoznalo u kolibe luksuznog rizorta, plivaju oko Flat TV uređaja, okolo podnih lampi...one neće osjetiti nikakvu promjenu...
Iggy neće osjetiti ni tu promjenu. Biće na vijestima koje on neće ispratiti. Njegov sin će odrasti i krenuti u školu, a on će ga gledati samo naveće, pred spavanje. Pred to tako važno spavanje za njega, za njegovo tijelo...
Kao šarena tropska ribica, neće shvatiti razliku. Ima još dobrih deset godina dok počne da shvata, ili manje, nisam sigurna...
Onaj drugi je shvatio, on je već dugo na asfaltu, predugo, nije ulagao u svoje mišiće, nije ulagao ni u šta. Ima politički stav (pogrešan, doduše). On će znati da se svijet promijenio i biće svjestan promjene, ali neće moći ništa da uradi.
Tišina
Idi na vrh
Sa 8. Av NYC osjećaju se atipični mirisi. U vrijeme kada se vraćam u hotel, pogrešno odabranom na Thames Sqr, osjećam da mi prelazak okeana nije donio nikakvu promjenu. Iz haotičnog života u malom mjestu, hop u još haotičniji, autističniji NYC. Miriše okran, osjećam se kao kod kuće. Taksisti ne razumiju, a potom ni ne izgledaju zainteresovano za adrese koje im polako, po slogovima navodim sa zadnjeg sjedišta. Pokažu malo interesovanja za "tip', ali ne previše. Kulise su to jednog grada koji je bio funkcionalan 20.tih godina 20. Vijeka. Danas njujorčane zanima i u iščekivanju su što novo slijefi: u umjetnosti, arhitekturi, literaturi i na kraju, isčekuju taj u vazduhu opipljivi Novi Svjetski Poredak...umedjuvremenu, žive vrzo, skupo i neće umrijeti imajući lijepe leševe...
Mačak u džaku
Idi na vrh
Nikada nije kasno, ili nikada nije rano da pokucaš na vrata koja te privlače svojom komplikovanom strukturom, izgledom i težinom.

To čekanje i prolaženje pored tih vrata ima svojih čari, odškrinuta, odaju po neku tajnu, intrigiraju sadržajem, nekad razočaravaju, pa se procesuiraju informacije i slažu u kutiju od cipela.

Kad kutija od cipela bude prepuna sadržaja, podiže se i njen poklopac, izviruju slike, događaji, detalji, rekonstruiše se ostatak sadržaja koji leži na dnu.

Ne dira se...

Čeka se dan kada će nastati potpuni mir, odsutvo zvukova, uticaja, prolaznika i namjernika, dakle dan, kada je sve zrelo da se otvori.

Tada se više ne čeka previše, pitanje je dana, sata i minuta kada će se otvoriti vrata.
Već se rastaješ tada sa svim što poznaješ, sa svime što znaš, pomalo i sa razumom (par grey goose votki pomaže da inhibicije oslabe) i krećeš u akciju.

Tada ne razmišljaš, rekoh. Ni za vrijeme ne mariš. Što je noć dublja, svjetlost prigušenija, misliš da si siguran, misliš da si pametan.

No, ni jedna vrata nijesu bez razloga tako dugo zagonetna, te odaje kriju dublje tajne nego što se dalo pretpostaviti, ili ne kriju ništa, jer - mrak je i dalje...

Kada ih nakon izvjesnog vremena zatvoriš za sobom, ostaju ti još veće dileme. Ili ne ostaju, možda poželiš da ubijediš sebe da nijesi ni bio tamo, da nijesi bila tamo...

Ta teška vrata od crnog mahagonija, starinskog materijala a ultra-modernog dizajna, teškim zvukom se zamandaljuju i već osjećaš da ih je sledeći put još teže otvoriti.
Sada više nisu ni odškrinuta.

Brineš. Pa ne brineš. Srećan si i tužan u isto vrijeme. Sve se desilo, a ništa se nije desilo. Pitaš se da li će događaji iznutra potpuno da preuzmu kontrolu nad događajima spolja. Opet brineš. Kad već vidiš da neće imati uticaja na svijet razuma, onda ti bude krivo, jer ti si ljubitelj nadrealnih situacija. Ti si čarobnjak/čarobnica prečesto nespretan u sprovođenju i prakticiranju svoje magije.
Čarobnjak-početnik, a kao čovjek zreo. Žudiš za nadrealnim, i znaš da kad se nadrealno desi, valja zahvaliti eonima što su ti to omogućili, ne tražiti realno obrazloženje i normalno ponašanje.
Treba biti zahvalan, samim tim što ima života i poslije ...
Zašto
Idi na vrh
"Everything that kills me makes me feel alive"
Iznova i iznova,
Jedino se tako osjećam živom, jedino se tako osjećam loše.
Jedino se tako osjećam odlično.
Stvarno je nešto veoma čudno u ljudskoj prirodi, našlo plodno tlo u mom biću.
Inače, svijet se promijeno, a mi nismo toga svjesni. Inače, ljudi se ne mijenjaju, pa me čudi promjena svijeta. Uvijek tteba birati pravac srcem, a put razumom, to sam ukapirala. Good night
😍
violina i malo starog vina
Idi na vrh
ona se zaljubila. To je baš lijepo osjećanje. Ali kad imaš toliko godina, zadrži ga sebe. Ona je majka moje najbolje drugarice. Zamislite koliko samo ima godina! Super izgleda, ali dok mi je pričala o tom svom vituelno, znatno mlađem, osjećala sam da njena koža miriše na starost. Iako je sva njegovana i moderna i vrlo eksponirana u svom poslu i uspješna. Ipak, stara je.
Njen je dečko mlađi, znatno.
Da li on prirodno voli starije? Da li je za***va? Ipak, ona je sretna. Šta ja imam sa tim? Ne mogu da joj glumim strogu majku i da je posipam hladnom vodom. A i zašto bih?

Ovo je samo povod da napišem kako zavidim ljudima koji slobodno, lako, bez mnogo razmišljanja ulaze u sve vidove ljudskih djelanja...u politiku, ljubav, međuljudske odnose, poslovne odnose...rasterećeno.

Ja, naprotiv, analiziram i sintetišem, pa opet tako u krug, skoro arbitarski posmatram svaki svoj čin, pa da li sam pogriješila ili se ogriješila...hrabar čovjek umire samo jednom, a kukavica milion puta. Ta sam. Jesam. Ubava budalica. Help me Zagrljaj
Inspiracija
Idi na vrh
Vozim se često cestom duž mora, volim da slušam muziku i opuštena sam uglavnom.
Obale su se promijenile do neprepoznavanja, da li sam ja ostala ista, da li su moja sjećanja istinita ili naknadno izmijenjena?...smijem se. Imam drugaricu koja je oduvijek imala naknadno izmijenjeno sjećanje...

Da li je vrijeme donijelo ono što smo očekivali, da li smo iznevjerili sebe ili druge, da li, do đavola, možemo o bilo čemu da odlučimo, ili nas vuče nevidljiva Popajeva ruka, ka samo njoj znanoj destinaciji?

Ovo sigurno nije bio moj prvi izbor. Ni ono drugo. Ni treće. Možda sticaj okolnosti? Možda moja slabost ili najveća hrabrost.

Kad pogledam veću sliku, kako kažu, sagledam kompletan aranžman, dođe mi da umrem od smijeha, u nekim detaljima i da umrem od straha.
Gdje sam tu ja, onakva kakva sam nekad bila i kakva sam željela da budem. Ne žalim se, upravo suprotno, ali zbunjujuće. Svako se dobro djelo plaća...odzvanja mi u ušima. A loše? I ko su članovi žirija, ko je navijao za mene, a ko bio protiv?
Oni od kojih sam očekivala da ispune zakletvu (samo u mojoj glavi od njihove strane podnesenu) bili su zakleti samo sebi.
Oni koji su se glasno kleli su mi čudni i nejasni. Šta hoće? Da li ja mogu? Da li ja trebam...?
Za one koji me inspirišu prodala bih komad duše, ponosa, života...

Ko je trenutno na forumu
 

Ukupno su 580 korisnika na forumu :: 23 registrovanih, 5 sakrivenih i 552 gosta   ::   [ Administrator ] [ Supermoderator ] [ Moderator ] :: Detaljnije

Najviše korisnika na forumu ikad bilo je 3466 - dana 01 Jun 2021 17:07

Korisnici koji su trenutno na forumu:
Korisnici trenutno na forumu: 357magnum, A.R.Chafee.Jr., bankulen, brundo65, bufanje, coaaco, dane007, Denaya, DPera, Excalibur13, gorican, goxin, Griffon vulture, Inner-Cell, mgolub, Nemanja.M, opt1, Panonsky, Suva planina, Vlada1389, Vlajman1957, zlaya011, šumar bk2