TECH deo OPŠTI deo VOJNI forumi

Blog korisnika dva lica

Cilj
Idi na vrh
Opet će doći ljeto, jel da? Kupila sam haljinicu za plažu i kupaći kostim. Tražim papuče i još po nešto, neku torbicu i trake za kosu i dok trošim vrijeme i novac na sve to, shvatam da ovog ljeta neću imati puno vremena za more.

Prvo ide par službenih putovanja, od kojih mi je glava narasla do pucanja, ali volim taj osjećaj, jer kad sjednem u avion, sve splasne i sve izgleda, malo, zanemarljivo i daleko, pa i problemi. Volim da sjedim na nekoj terasici, pušim i pijem neki amaro, gledam ljude (ako uspijem da ugrabim to vrijeme za sebe).

Onda slijedi možda i promjena posla, za koju još nisam sigurna ni da je na bolje, ni dal' je na gore, ali je promjena, pa je kao takva dobrodošla.

A onda ću valjda i da odrastem, mislim, krajnje je vrijeme.

Danas sam evo zaboravila ključ od stana u stanu. Blind vrata i sve zapatano. Zvala prvo vatrogasce, koji su me odbili zbog nepristupačnog terena oko mog ulaza, pa neke građevinske firme, pa na kraju upalilo sa nekim skromnim sklepanim vozilom koje ima korpu koja se diže u vis. Muž koji ima drugi ključ je na drugom kontinentu... Uspješno završena misija, sa svim komšijama koji zureći u mene pratiše akciju.

Dakle, ovo sve pišem jer sam osoba koja nema cilja. Sve prilike i neprilike koje mi se otvaraju, otvaraju se same od sebe, ne mojom voljom i željom. Osjećam se kao da sam stavila ranac na leđa i krenula auto-stopom u svijet...
Loš dan...
Idi na vrh
boli me glava i trunu ramena, međ' lopatice mi raste mulj, a nekad to bjehu mišićava leđa Smile

Ipak sam ja monstum, ljudožder, kanibal i tiranin.

Juče je kod Direktora dolazila žena koja je imala samnom jedno 2-3 verbalna okršaja putem telefona, dakle dolazila je kod njega, em da šićari materijalnu korist, em da se žali na mene...aaaaaahhhaaaaaaaaaaaaaa zzzzzaaaaaaa grrrraaaaaa

Direktor: što će ova od mene?
Ja: da se žali na mene
D: ma boli me peta, nego što će, zapravo?
Ja: da pokuša da ne plati račun Razz
...
Sekretarica mi prenosi egzaltirane glasove iz Direktorove kancelarije:...ona meni rekla nismo na pijaci...pa mi rekla da sam je probudila...pa da joj se ne sviđa moj glas (ovo mi je najluđe, ka' da spavam u kancelariji ko zvijer najzvjerskija međ ljuđima i još primam platu za to, gušim se od smijeha sad)...

Ali diša je moj drug, zna moju prirodu, vidio je i on da je ta žena zlurada, pa je nije slušao, ali ...
zamislila sam kako je to opasno i zlo u ljudima, da sam ja kojim slučajem neka jadnica koja je imala loš dan, pa nije cvrkutala na slušalicu, ona bi došla do direktora, lagala i naduvavala stvari i možda ostavila tu osobu bez posla, zamislite kako ima gadnih osvetoljubivih i koristoljubivih ljudi.

No u svemu je dobro što se nismo srele, letio bi joj mavaši u glavu, platila bi mi za sve, sve koji se ikad o mene ogriješiše...

(Bome stara, svi su oni u pravu, sudeć' po iznesenom, ali tako se namjestilo, tako je ludo sve ispalo da ja režim iz kaveza i ujedam nejač i slučajne prolaznike)...
Okupatori i domaće izdajice
Idi na vrh
jao ljudi...postaću čovjekomrzac...a voljela sam ljude nekoć, naročito one koji dolaze iz bijelog svijeta, prodavati nam svjetske trendove i po malo magle...da li smo se osvijestili ili je magla postala tanka, razrijeđena, ne znam..uglavnom:

- Gospon Jernej, najveći obim mu tijelo doseže u predjelu stomaka, gdje mu se i završavaju svijetle pantalone sa tankim crnim kaišem. Užasno se znoji, priča dvije oktave ispod mog (a mislim i bilo čijeg) praga čujnosti, tako da njegov dugi monolog izgleda ovako: oziroma (nemam pojma šta znači) ššššš....bla....ššššš.....oziroma....ssssss.....oziromaaaaaa.....

Radiće sa mojom cijenjenom kućom, ukoliko do sledećeg susreta obezbijedimo: postrojenje nalik na elektranu Krško, podatke o firmi, još iz prethodnog vijeka, kao i projekcije do 2025, analizu tržišta i konkurencije do .... a za uzvrat, biće toliko ljubazni da nam omoguće prodaju revolucionarnog lijeka - antidepresiva za domaće persijske mačke...njegov mail sa prizvukom duboke uvrijeđenosti primih danas, nismo se kvalifikovali...a potrošio mi je tri radna dana, bez imalo grižnje savjesti. Laknulo mi je, trud nije bio uzaludan, neću ga više nikada vidjeti.

- John Wallner, amer, obučen u farmerke, teget sako, dobre cipele, šafhauzen sat od 30.000USD, prodaje sve što stigne. Dok razgovaramo, ima jedan neobičan gest, postavi kažiprst lijeve ruke ispod lijevog oka (podsjeća na gest upozorenja) tako da ne znam da li to znači da ga gledam direktno u to jedno oko, ili jednostavno ima tikove.
A ne mogu da ga gledam u to oko, jer sam odmah na početku spazila da ima na gornjoj usni neku izraslinu, skoro neprimjetnu ljudima koji nisu nervozni kao ja, ali meni ta izraslina naraste do veličine fudbalske lopte i ne mogu više normalno da se ponašam...uvijek kad dođe zahtijeva ful tajm pažnju i tretman. Želio bi da pomislim da je član neke moćne svjetske organizacije ili agent Mosada, koji se ovim bavi samo da bi bolje upoznao teritoriju države koju žele da pokore, uskoro.

- gđa Prof Dr Mr Ph Suzana-Bubi Hadži Joksimović -Prelević-Bakić, žena jake građe, skoro bikovske, velike glave posađene direktno na trup, bez vrata i neobično tankih nogu. Sve što govori, potkrepljuje slajdovima u power point-u, besmislenim crtežima, pošalicama i ciničnim pitanjima.

Kad kao dežurni ataše za odnose sa strankama i partnerima, ostanem sama sa njom, rado mi istrese čitav svoj život, bez tačke, zareza ili pitanja upućenog meni, ili i jednog mog pitanja upućenog njoj. Poslije nje, idem na infuziju i sesiju psihoanalize, jer se osjećam obmanuto, zloupotrijebljeno. Nisam vam rekla, ovaj scenario se ponavlja sa njom, odprilike jednom mjesečno.

- Dr Mučibaba Petar, čuveni sin, još čuvenijeg oca, čija uveličana fotografija, rame uz rame sa Luj Pasterom visi na zidu njegovog kabineta. Ima zamućen pogled, sitne plavozelene oči, beonjače prošarane krvnim sudovima i uvijek mislim kako on nikad neće morati da snima očno dno, mislim sve mu se vidi i ovako, golim okom.

Priča sa velikim naporom, ima možda i neku govornu manu ili neku muku koju mora da savlada prije nego li izbaci pogodnu riječ iz usta, a iz istih se širi neprijatan miris svinjskih iznutrica. Komplikovani su mu i nemogući zahtjevi, ne dozvoljava sagovorniku da iznese razumno rješenje, gura po svome. Najgore je od svega, što ne propušta priliku da mi kaže kako "vi i ne znate gđo D. što MI mislimo o vama i o kombinaciji vašeg izgleda i sposobnosti". I ne želim da znam, zaista, ali me uvijek kopka ko smo to MI? On i njegov pokojni otac? Možda ima bipolarni poremećaj? Možda sebe toliko cijeni sam sebi persira???

Znam da nisam normalna, ali isto tako znam da mene sigurno niko ne bi slušao duže od 5 minuta, pa sve da pričam o tome kako je Elvis živ i viđen kako se šeta Sarajevom, ali zaboga, zašto postoje ljudi koji ne cijene tuđe vrijeme, tuđe nerve i koji nemaju ama baš nimalo takta za poslovnu, a bogme i ljudsku komunikaciju.
Postaću namćor, ćutolog iz kaprica, demonstrirajući kontra primjer, ali uzalud...
Eto, morala sam ovo da izbacim iz sebe, prije nego li primim sledeću turu dragih mi poslovnih partnera.
Poželite mi sreću Smile
Farmerke o klin. Kad?
Idi na vrh
Hogan patike. To ću da kupim, prvom sledećom prilikom. Na štiklu (malu, blago podignute, nije ona grozna LOL ).

Iako sam prezirala osobe ženskog pola koje su ranih 90.tih, nosile tenerke i štikle, pa zamišljala horor od patika na štiklu, došlo novo doba i nove potrebe.

To je ono "must have" trenutno na vrhu mog popisa. Jer patike su u poslednje vrijeme neudobne postale (ili me sve žulja, samo od sebe, ne znam) osim reebok, čak i nike, adidas ubijaju (ali ima sjajnih modela).

Ovo sam iznijela na mom ženskom kružoku, i moje su drugarice klimale glavom i tako nabacile još po neku sitnicu koja nam daje osjećaj da smo trendi. U prosjeku smo 40...41...godina.

E sad, slijedi priča.
Ne znam kako da počnem, jer unaprijed znam reakciju...pa kažem: Mišel Fajfer je rekla da je svjesna svog dobrog izgleda, ali iz principa neće više nikad obući farmerke, iako bi joj super stajale.

Sve moje drugarice sjede u farmerkama (pa i ja) ...gledaju me bijelo i pomalo me mrze...
Šta kažeš, da Sanja ne treba više da nosi farmerke? Da Taca ne bi smjela...ja??? Tiiii?

Kažem da, tako je. Izgleda smiješno. Žena u određenim godinama, kojoj karijera, niti socijalni status ne zavise od fizičkog izgleda ne bi smjele po svaku cijenu da se povode za trendovima. Čak i ako im sve zavisi od fizičkog izgleda, naročito tada.

Žena jednog našeg političara je savršen primjer. Oblači sjajne pretijesne haljinice, sa cvjetnim uzorkom, paunovi i mitska bića joj gmižu po, doduše, vitkim butinama. Farmerke, katastrofalno okićene farmerke, pocijepane, izvezene, svakave, preuske.
A ona je, recimo, tip za Armanija. Svedena klasična elegancija. Međutim, nadoknađuje siromaštvom protkano mlado doba, time što sad stavi na sebe sve što sija.

I dalje me gledaju kao da govorim da od sjutra moramo prestati da dišemo. Farmerke su personifikacija mladalačkog oblačenja, kao i mini suknja, kao starke...

Ali Ozzy, polako šapatom, kaže: "šetajući ulicama tog velikog ludog grada u kome živim, po prvi put sam posumnjala u svoj stil oblačenja. Ispred mene hoda boginja, savršeno žensko tijelo, kratka teniska suknjica, njegovana kosa, ruke kao od mramora, teniski reket nemarno obješen o rame. Trčim za njom, fascinirana figurom, moram joj vidjeti lice. Okreće se i svom mlađahnom saputniku pokazuje iskeženo lice starice...Prva pomisao, zašto nije operisala tu kožu koja se u krugovima spušta do vrata, šta je ovo Shocked Shocked Shocked , a onda, kažem sebi ova drastična razlika u tijelu i licu, ne bi bila ovako surova da je gospođa bila prikladno obučena."

Da li me iko osim Ozzy razumije?
Smile
Očekivanja
Idi na vrh
ohrabrena ponekim komplimentom, pisaću ove blogove, mada mi riječ blog pomalo zvuči kao blob...ili naduvana iznutrica od neke uginule ribe.

Negdje sam čitala da je ova blogosfera uglavnom pretrpana depresivnim blogerima, i kad god hoću nešto da napišem izleti moj depresivni optimizam LOL valjda nesvjesno.

Očekivala sam da ću pročitati svaku knjigu koja mi padne šaka. Ne ide mi i to sa dvije neobične....Majstor i Margarita i Mali princ Shocked Shocked
Ovu prvu ne kapiram (mislim jasno je da govori o đavoljoj raboti i da kad se družiš sa đavlom, moraš igrati po njegovim pravilima) a ovu drugu ne želim da završim, jer mi je fenomenalna...inače najmilija knjiga moje majke. Što me navodi na pomislim na roditelje i da pomislim da vremenom počinjemo kod sebe da prepoznajemo one njihove osobine koje nismo baš puno voljeli...

Nego, ovako...mislim da svako postaje vremenom ono što ljudi oko njega, očekuju od njega. Ili sam ja postala jedno veliko neispunjeno očekivanje.

Roditelji: očekivali su da sve završim u roku, da ne pravim probleme, a nisu mi rekli da ako završiš se svoje obaveze valjano, nema garancija da ćeš biti srećan. Trenutno očekuju da budem viša medicinksa sestra ili bar neko ko je visoko pozicioniran u hijerarhiji zdravstva, kako bih mogla organizovati MRI ili skener bilo kog dijela njihovog, inače zdravog, tijela najčešće u noći od subote na nedjelju...

Bračni drug: očekuje da žena bude nešto između njihove majke i kelnerice i još po nešto.
Kolege, šefovi: nekako vremenom, vidjeh da očekuju da budem njihov duhovnik, ponekad i propovjednik....
Prijatelji: očekuju da budeš uvijek veseo, sa dosta para, za zajedničke akcije, besmislena putovanja...sa dosta para ako im zatreba, ne daj bože. Očekuju da ako se razboliš, u najmanju ruku oboliš od karcinom, dijabetesa ili čudnog afričkog virusa, tu su onda kraljevi da pomognu, skinu sa neta sva slična iskustva i plaču sa tobom...

Na kraju dana, kad slažem utiske i uniforme koje ću nositi sjutra, dakle uniformu kelnerice, medicinske sestre, stroge majke sa stajlingom iz pedesetih godina (frizura i šimi cipelice), uniformu smart - casual malu crnu haljinu za posao i prijatelje, pomislim da nijedan od tih likova nisam ja.
(Mnogima bi se dopao da se nisi trudio dopasti se svima Wink )

Dodaću onda za svoju dušu haljetak cirkuske jahačice...

Gdje da krenes u ovo strasno doba,
Nemas gdje,
Sama u tom haljetku
Cirkuske jahacice
Milijun rubalja za
Tvoja glatka ramena,
Daj, makar ne varaj ovog
Andjela na dlanu,
Zaboravi, ako mozes
Zaboravi, zaboravi
Ako mozes

Otmjeno izgubljena opklada to ti je
Kao spremljen krevet
Malo tijesan za dvoje,
Kao haljina kada se rasiva,
Evo porodi me kao srna na snijegu,
I zaboravi ako mozes
Zaboravi, zaboravi,
Ako mozes

Gdje da krenes u ovo strasno doba,
Nemas gdje
Tebi svaki krevet ovog svijeta tijesan je
Idi pod laznim imenom,
Idi i putuj sjeverom,
Ili porodi me kao srna na snijegu
I zaboravi
Kuma - vremeplov :)
Idi na vrh
kaže mi Taca, bio je na plaži, sijed i oženjen, još uvijek zgodan...čula sam da ga zovu Petar, sjetićeš se...Eeee, pa što sa tim? Pa bila si zaljubljena u njega, a on se oženio? Eeee, pa što? Nisi valjda očekivala da će me čekati čitavog života. I ne sjećam se tog lika, ali uopšte. I da sam bila zaljubljena ne vidim zašto nisam bila sa njim, ali uzaludna je sva priča sa njom, jer je tvrdoglava.

Ona drži slike nas drugarica kao u herbarijumu, ispresovane i u kupaćim kostimima iz osamdesetih godina, misleći da smo iste one djevojčice, luckaste i vesele. Misli da mi i dalje vladamo svijetom, ako ne svijetom, onda bar jednim dijelom obale u periodu od 15. jula do 15. avgusta. I dalje ljetuje na tim mjestima i izgleda nije jedina, jbt. svi se vraćaju, prije ili kasnije na plaže svoje mladosti, uzaludno tražeći svoj jedri mladi lik u odsjaju stakla na plažnom baru.

Možda je srećna što tako misli. Samo se pitam vidi li ona da naša djeca trčakraju okolo, da polako zauzimaju svoje društvene pozicije i da nas gledaju kao čudake kad počnemo da pričamo da smo i im imale mladost. Majke su samo majke, rođene kao takve i takve će da umru!

Ali godi mi kad s vremena na vrijeme zaista shvatim da je ona duboko i dobrano zaglibila u jednoj sekvenci prošlog vremena i da mogu da je pitam za svaki detalj, kao da je juče bilo. Naročito za garderobu i momke, tu dobija posebnu inspiraciju.

I nema veze što su likovi zgodnih frajera sad sjedokosi muškarci, sa načetim prostatama i hipotekama, u njenim očima oni igraju odbojku na plaži po čitav dan, a uveče se spremaju za lude provode. Da ne spominjem dobar broj umrlih, poginulih, ubijenih.


I iako grubo razgovaram sa njom, jer ja tome kao, ne pridajem nikakav značaj, smijem se, srećna sam jer izgleda u njenoj glavi ja imam svoj najljepši odraz i mogu ga dobiti u svakom momentu, na moj zahtjev, sa detaljnim opisom dana, sata, društva i atmosfere.

Moj privatni vremeplov, sa bojama i mirisima.

E sad, ima još nešto, ima naknadno izmijenjeno sjećanje, ubijeđena sam u to, zna da promijeni aktere nekog događaja za čas, ali i to mi je slatko...čudno...heh.
U potrazi za nepoznatim naslovom :)
Idi na vrh
- Ćao (već vidim da je ovo ćao bilo neprimjereno glasno, svi su se okrenulu od rafova sa knjigama i pogledali me) Skidam slušlice od iPod-a iz kojih se čuje neartikulisano čekićanje, obučena sam u baletanke, helanke i jednu od onih modernih tunika koje su skupljene lastišem ispod koje vire ludi providni rukavi i mislim kako sebi ličim na Dubrovačke trubadure.
- Dobar dan (mladić za pultom)
- Uh, mhm, potrebna mi je jedna knjiga (kez, moj najumjetniji i najljepši, jer ne znam kako dalje, upravo sam shvatila)
- Da???
- Ne znam, trenutno, ni kako se zove autor, niti se mogu sjetiti ijednog naslova Embarassed
- Shocked
- Strašno mi se sviđa, znaš, srednja generacija pisaca, Novobeograđanin (kao da je to link za sve što je napisao)...Panić...tako nekako
- Mislite Milorad Pavić Question Exclamation
- Neeeee, pretvaram se u uobraženog poznavaoca literature, uvrijeđena što misli da se ne mogu sjetiti Pavića...neeee...vrlo slično ime i prezime...znaš...preko ineterneta sam...glb...kinder...glb i nastavljam da gledam u njega kao da će mu se na čelu otvoriti prozorče za Google pretragu i ja ću biti spašena daljnje blamaže.
- (Tup pogled) Ne znam, stvarno...(misli sigurno je imala moždani udar ili ima ranog Alchajmera, ali NEKAKO osjećam da ne želi da odustane ...)
- Ništa...užasno mi se to čita danas, ali šta da se radi...odoh...ćao.

Vraćam slušalice na uši, izlazim iz tržnog centra, nekako malo više tužna što nisam došla do knjige, nego izblamirana, kad osjećam nečiju ruku na ramenu...zajapureni mladić je trčao zamnom, skoro do izlaza...

Scena kao iz filmova, ozaren je i govori Mihajlo Pantić Laughing
- Da, da, da...
- Imamo samo jednu njegovu knjigu, trenutno
- Daaaaj....nema veze bilo šta, drhtavim glasom ipak pitam, koju?
- "Ovoga puta o bolu".
- Too, ajeeee, Zagrljaj Zagrljaj Zagrljaj kako si se samo sjetio?
- Pa i ja ga obožavam...imali ste sreće danas, dosta je teško bilo ukapirati šta Vam treba LOL LOL LOL
- Ne, imala sam želju...kad nešto jako želim, ja to i dobijem Wink
The Cure "Lovesong"
Idi na vrh
S. Zaljubljen
Whenever I'm alone with you
You make me feel like I am home again
Whenever I'm alone with you
You make me feel like I am whole again
Whenever I'm alone with you
You make me feel like I am young again
Whenever I'm alone with you
You make me feel like I am fun again

However far away I will always love you
However long I stay I will always love you
Whatever words I say I will always love you
I will always love you

Whenever I'm alone with you
You make me feel like I am free again
Whenever I'm alone with you
You make me feel like I am clean again

However far away I will always love you
However long I stay I will always love you
Whatever words I say I will always love you
I will always love you
Prodato :(
Idi na vrh
sanjala sam ružan san...probudila se drhteći...mrzim snove. Ali nisam to htjela sad da kažem, svi me opominju da pričam i pišem prvo što mi padne na pamet hm.

Ali ja sam luckasta, što je na neki način i moja vrlina i moja mana. Evo što je luckasta htjela da kaže:

prodali smo našu obalu...kome smo stigli...pa su stigli oni koje nismo priželjkivali...nepoželjni, nezvani. Na plažama na kojima sam se osjećala kao kod kuće neki Saudijski princ je postavio svoja pravila, možda dovede kamile i posadi urme, umjesto borova...

A on ne zna šta te plaže znače meni i mojoj generaciji...sada su tu neki stari bogati gosti, za čije je oči rezervisan najljepši prizor na svijetu...ta uvala iz koje je Kralj Aleksandar otplovio na svoj poslednji put za Marselj...i nakon njega, generacijama kasnije, bili smo mi...naša ekipa. Juče dok sam šetala tuda, vidjela sam ih sve, baš sve u mojim mislima, čula žamor, smijeh...

Sad se srijećemo po Grčkoj, Španiji, Italiji, ali nije to to i tamo smo gosti...

Drugi hotel mog ranog djetinjstva, u koji sam iza teške zavjese zavirivala u kazino i ono zveckanje iz poker aparata me opčinjavalo je takođe tuđi...došli su neki divljaci koji se bahato po njemu šetaju u bade mantilima, a mi smo se uvijek sređivali za večeru, koja se služila uz prijatnu muziku sa klavira...nema više ni onih starih konobara, šefova recepcije koji su bili "face"... neki novi svijet, polu-svijet, uz kvazi full sređene žene, sa silikonima na nemogućim mjestima, koje izgledaju kao retardirani Bambi, što bi rekla Vedrana Rudan...

Prostota vlada i kupuje svijet...u našem slučaju za male pare.
Drugarice
Idi na vrh
Pogledajte fasade ovog grada, kad iznad njih popodnevno sunce baci svoje nemilosrdne zrake...političko-šovinistički-pornografski sadržaji...oguljena lica, koja su mi bila horizonti, koje sam mislila da ću gledati jedno kratko vrijeme i onda ćao.

A to ćao, to se ćao nikad nije desilo, u jednom krugu od 500 kvm nastavio je da se odvija moj život, sa tugom gledam te ulice i tražim lica nasmijanih dječaka i djevojčica.

Milan Perović je sijed, njegov otac izgleda bolje od njega, a uvijek sam mislila da se muškarci bolje drže od nas žena.

Sreli smo se, u centru naših malih života, toj ulici koja ima poseban smisao i značenje samo dušama par hiljada ljudi ovdje i nikome i nigdje više. Bilo nas je pet, mislio je da sanja, rekao je, moram da prekinem ovaj telefonski razgovor, protrljam oči i pogledam još jednom, vi ste priviđenje, je li moguće da se i nakon 20 i više godina jednako družite i TAKO izgledate...

Međutim, to je samo privid, on ne zna, ali mi znamo, treba nam atomski pogon da se okupimo, da neko dođe sa kraja svijeta, da neko dođe iz kraja ulice, jednako olovnim i teškim korakom. Svaka bi mogla da napiše dobar scenario, baš sam okupirana produkcijskim temama, ali najviše one koje naizgled nemaju tajni...koje naizgled nemaju problema.

I šta radimo? Napravimo par krugova, veselo se javljajući rijetkim poznaninicima, ogledamo se u blještavim izlozima radnji, postavljenim u prolazima koje smo ukrašavale grafitima...gledamo da li se negdje nazire ono ...Ozzy Osborne i ostale gluposti, ne vidimo, ali tu je...malo je bolno to što su nove generacije izbrisale naše buntovničke tragove, no tako valjda i treba.

Pričamo o djeci, švajcarskim koledžima koje neka pohađaju, a neka će tek da krenu, pričamo o garderobi kao da su ljudi, njena P... tašna i moj K..... kostim, gledamo se preko ruba čaša sa votkom i znamo da pričamo na silu. Da čekamo da napunimo 50 godina i napokon odahnemo i smirimo se, jedva čekamo, svaka ponaosob je umorna od života.

Ko je trenutno na forumu
 

Ukupno su 471 korisnika na forumu :: 10 registrovanih, 1 sakriven i 460 gosta   ::   [ Administrator ] [ Supermoderator ] [ Moderator ] :: Detaljnije

Najviše korisnika na forumu ikad bilo je 3466 - dana 01 Jun 2021 17:07

Korisnici koji su trenutno na forumu:
Korisnici trenutno na forumu: Bane san, cikadeda, Despot1, ILGromovnik, LUDI, mushroom, Radiša, Sale.S, Simon simonović, Snorks