TECH deo OPŠTI deo VOJNI forumi

Blog korisnika dva lica

Tuđa večera...
Idi na vrh
...nije "tajna večera", nego TUĐA.

Kad je moj brat, poslije sina dobio kćerku, gledala sam reakciju mog oca i bila iznenađena istom!

- Tata, zar je moguće da si ti primitivan čovjek, vidim da ti je krivo što je žensko?!

- Ma ne sine, nisi shvatila dobro, meni je žao što je žensko, jer mislim da je ženama puno teži život nego nama, muškarcima, ništa drugo, pa znaš koliko i kako volim tebe i kako nema razlike između tebe i brata u mojim očima...

- Znam, zbog toga se još više čudim...

- Kod nas se kaže "đevojka je tuđa večera", znaš li šta to znači, to znači da ulažeš sve, čitav život i emocije, odgajaš cvijet koji će završiti ko zna gdje, unaprijed znaš da je njena sudbina neizvjesna i da ćeš možda gledati sa strane kako pati, a nećeš biti u mogućnosti ništa da promijeniš, mi muškarci smo imali tu vojsku, tu prestaju sve naše traume, a žene imaju milion i jednu prepreku, naročito u našoj sredini...

Dugo već razmišljam o tome što mi je dosta davno rekao. Da nije iz njegovih usta, ne bih ni tren mislila o tome...

Nisam u feminističkom fazonu, nisam zastupnik teze da se najveća borba danas vodi između polova, ne pravim razliku između muškaraca i žena u postupcima i ponašanju...

Samo na glas razmišljam, srećna što nemam žensko dijete, koliko je moj otac u pravu...

Šta mislite o "tuđoj večeri"?

Znam da večera ni ne godi svima, znam da ćete reći da se neko i otrovao nekom "večerom" da je neko i umro od nje i zbog nje, ali generalno, malo je tužno i ima istine, zar ne?
The Rise and Fall of Ziggy Stardust and the Spiders from Mar
Idi na vrh
Mama zašto te baš svi gledaju???
Sa zadovoljnim osmjehom, zagonetno sliježem ramenima Bebee Dol ...
Ma, neee, gledaju te kao da si pala s Marsa...
Tras GUZ - Glavom U Zid ...baš ti hvala sine, pored svih ovih kineza, koreanaca, crnaca, rusa, svih mogućih naroda i narodnosti, mene gledaju kao da sam pala s Marsa!!!

Kako ja to izgledam? Pa na aerodromu mi je ljubazni gosn. italijan dozvolio da zapalim cigaretu, držao mi stražu, iako je službeno lice, a za slučajno upoznatu žensku osobu do mene (u razgovoru saznah da je samo dvije godine starija od mene) je pitao hoće li i tvoja majka da zapali cigaretu? Nije mi to majka, ti lažljivi k...n sine, i ti me gledaš kao da sam pala s Marsa, sad postajem oprezna i kao lukava, ne vjerujem više nikome, hehehe, tajni agent budala Cool .

Mrzim velike gradurine, mrzim. Ovaj sam nekad voljela, baš voljela, sad bih svakog goluba, tog pacova na krilima spalila na trgu Sv Petra sa užitkom, ali kako bi me tek onda gledali?

Mrzim da govorim, mrzim da šetam...ali govorim, bla...Pieta, remek djelo, imao je samo 25 godina kad je napravio...Strašni sud, tu je imao 65, gubi optimizam, ali ne potpuno, ljudi su grešni, sve je tjelesno, ali bog je velik i prašta, La Kreacione, tu vidiš kako je razigran i veseo, krenuo pomalo nesiguran u sebe, jer je mislio da može mnogo više da da u skulpturi...Bernini, Bruneleski, Bramanteove stepenice, odaje Bordžija, fontane....blalalalala., Via Condotti ... Antiko Kafe Greko, ulice skupog života, engleski romantičari, Lord Bajron...

Pred svaku „lekciju“ kažem: slušaj me dobro, ovo ću reći samo jedanput, ako nastaviš da pokazuješ interesovanje samo za golubove i pse obučene u Prada džempere, ješćemo samo u restoranima i NIKAD te neću odvesti u MEK Twisted Evil

Onda me je dokusurio tako što je 320 stepenika do Kupole savladao trčeći, a ja dahćući za njim...a fino piše starije osobe i one narušenog zdravlja, neka ni ne pokušavaju, ništa nisu napisali za one koji su pali s Marsa...
:) ili :(
Idi na vrh
Kaze mi Sexy: "Aj opet guglaj Stivija, sanjala sam ga sinoc." Ona nece da pretrazuje internet jer se plasi. Nikakav osnovan strah, zasnovan na traumi iz proslosti, zena se plasi virtualnosti, sama kaze. Nije joj prirodno da u sekundi upadas u neciji zivot a osoba to ni ne zna ili da se dopisuješ sa nekim, a ne znaš mu izraz lica kad se smije, recimo. Nikad ne bi sa nekim chatovala, kaže može da izgleda kao onaj Juri iz tvoje stare zgrade i na kraju "Tako mozda i mene neko gogla," trese joj se glas dok stoji iznad moje glave i dise mi svoj marmeladni dah u kosu.

Nikad Sexi ne preskace dorucak; sve to ona polako, bez nervoze, ujutro. Ali, kad treba da se klikne na search - panika.

"A ko bi tebe guglao?" pitam je dok ukucavam S-t-e-v-e-M-c-C...

"Sto znam ja?" neodredjeno mi odgovara. "Gugl. Guglanje. Kao da te prvo stavljaju u veliku, providnu loptu, koju onda pune vodom. Gugl gugl gugl..."

"Ok, ok," prekidam je. "Nista od Stivija. Nema naseg Stivija." Zatvaram kompjuter. "Ajd u svoju kancelariju," kazem joj.
"Kuku, mrtav je sigurno." Ovo se ponavlja dva put godisnje od kad je kloniran internet i sad jos i fejsbuk kod nas. A ko je Stivi?

Nasa prva zajednicka inostrana ljubav. Nas jedno cetiri-pet. I Stiv. Amerikanac u bezimenom gradu, srednjoskolac na razmjeni, jadnicak, ka ratni zarobljenik, anglosaksonski savršeno građen, visok i lijep. A davno to bjese, 80-tih...
Sloboda ličnosti...
Idi na vrh
pitam se u poslednje vrijeme gdje je nestao moj bunt?

Bila sam i buntovnik bez razloga, jednom sam čitavu školu ispisala auto sprejom, riječima Azrinih pjesama, uhvaćena na djelu kod rečenice "Užas je naša furka..."

Razredni je zvao moju majku, znojavim dlanovima se rukovao sa njom, crven u licu, rekavši joj : gospođo Vaša kćerka ima najveći stepen slobode ličnosti koji sam ikad imao prilike da sretnem.

Moja majka zbunjena, traži dokaze za to (ne zna je li to u konkretnom slučaju dobro ili loše) i on kaže, inteligentna je i vesela, nezainteresovana za školu, lako joj polazi za rukom da brzo nauči i savlada sve, a između ostalog rukopis...taj rukopis, pogledajte, odvede je do zida kojim sam urnisala grafitima i moja majka se zamalo onesvijestila... Bila sam najbolji đak u rezredu.

Nedavno sam preko nekih ljudi dobila poruku od Razrednog, da sam bila izuzetna i neobična djevojčica, pa sam malo plakala zbog toga.

Gdje je ta djevojčica sad?

Ja gledam TV i čitam novine i ništa me ne uzbuđuje, ja se ne bunim ni protiv čega, ja ne osjećam potrebu da dignem glas ili prokomentarišem svakakve banalnosti današnjice.

Imam potrebu da budem slobodna i da slobodno iznesem neke svoje dileme, više psihopatološke nego sociološke, imam potrebu da kažem istinu o sebi iako će me koštati života, imam potrebu da živim onako kako ja hoću, imam potrebu da volim i razumijem ljude...

Postajem autistični čudak, koji radi po svom, tihi smarač bez zlobnih namjera, osoba koju je život nekako uhvatio u klopku svojih nebrojenih izazova.

Izmjesti fokus, izmjesti fokus, to je savjet koji najčešće dajem ljudima koji imaju neki problem, a onda se sama mazohistički vraćam na fokus mojih problema.

I hoću da sebi vratim taj ekstrovertni bunt, taj osjećaj da sam duboko protiv savremenog društva, materializma, lažnog morala, obmana koje nam serviraju mediji, da sve to prezirem da kritikujem mentalitet sela i najviše što mogu da uradim je da se povučem u sebe i bunt usmjerim na svoju psihu...

Moja će slika stajati pored nove dijagnoze, kao jedinstven slučaj slobodne ličnosti uhvaćene u sopstvenu zamku...neshvaćena, a nesposobna za velika djela koja bi jednog dana demistifikovala moje čudesno ponašanje...

Možda je samo PMS, možda je samo klimaks, možda mi je samo žao što uništim sve što dohvatim...

Možda bih samo trebala da prestanem da pišem (ovo sad misle rijetki čitaoci ovog bloga napisanog kao da piše dopisnik iz Leta iznad kukavičijeg gnijezda)

I ima li više gdje da se kupe auto sprejevi?

Sad bih divnim srebrnim slovima ispisala riječi "Il we newer be your stepping stone" na bijeloj fasadi moje zgrade...
[
Pukovniku nema ko da piše, adresu mu izgubiše...
Idi na vrh
ovo sam jutros rano poslala mojoj prijateljici....

Nesanica vlada iznad dzungla-grada
A dje li smo sada Ti I ja?
U krevetu mi tijelo
Usijanje bijelo u glavu me ubada u sred dzungla grada.
Danas se vise nikad
Nisi javila meni(Imas li neki problemi?)
Previse praznih prolazi dana.
Kad budem stara I budem sama žalicu zbog toga tako mi boga.
Sad se bojim ponajvise toga kome zapravo saljem mejla ovoga
U novu adresu sigurna nisam

kako zaista nisam sigurna u novu adresu, sve umirem od smijeha, kome je jutros u 5,39 otišla ova pjesmica, da li je nekoga usrećila ili ubila LOL LOL LOL
Hoću lijepu riječ, sa osmjehom...
Idi na vrh
Ovi blogovi u zapovjednom tonu mi se baš dopadaju. Jeste da su male šanse da dobijemo što tražimo, najčešće dobijemo što smo zaslužili i gratis ono što nismo LOL

A ja recimo, hoću samo Jednostavnu, Nekomplikovanu, Iskrenu, Lijepu Riječ.

Malo mi treba da budem spokojna da budem super osoba (možda previše super, čudak se ponekad transformiše u ludaka LOL) isto tako malo da se transformišem u oblik monstruma, ta tako nedostižna lijepa riječ, iskrena, mila... Koliki su nesporazumi i lomovi nastajali kad je ta mala riječ izostala ili je kasno stigla.

I faktor vrijeme igra važnu ulogu, da stigne na vrijeme...

Pišite koje male stvari vi hoćete, pa da bacimo neke (za)čini, možda neko dobije na lutriji života...

Uz osmjeh, naravno ti mala @dorothy iz "Čarobnjaka iz Oza" i u grimiznim cipelicama (kako sam željela da ih imam) a sad hoću samo riječ...
Manje je više...
Idi na vrh
nešto sam naučila Wink doduše kasno...
Evo, kako i šta.

Već neko vrijeme nisam ubica za posao, ne fajtam se, ne pravim se pametna, ne radim (što me malo onespokojava).

A vidite šta se dešava...

Direktor stalno dolazi kod mene po savjet, razmjenu mišljenja, razgovor.

Ja uglavnom ćutim, pogleda zamućenog od buljenja na MC forum, moj privatni mail i još par "favorites". Nervozno ga slušam i jedva čekam da ode...

On kaže: što misliš....blalabla...akcija....cijena kapitala.....obrt....partneri...promet.....blelelelel.

Ja:(vrlo rijetko prokomentarišem): njnjnjonj.... mhm....aha...muuuu....

On: odlično, slažem se sa tobom, idemo tako!!!

No tu nije kraj, sazove kolegij, na kome kaže: Evo gospođa D i ja smo odlučili da ....blalalalalablalala....to smo NAS DVOJE smislili, da li se slažete?



E sad, kad sam bila elokventna, preduzimljiva i inventivna, na prethodnom poslu, isto sam vodila debate sa direktorom, ali sam ja govorila, on slušao.
Kad završimo, postignemo dogovor i on izađe pred kolektiv, sa svim mojim idejama koje prepiše sebi, mene ne spomene ili me nešto bocne ili izktritikuje...

Nisam svjesno i namjerno došla do ovog "statusa", ali ljudi, zar to nije žalosno?

Zar niko ne voli da čuje argument, da posluša iskustvo, da cijeni trud i rad???

Hladno oko srca...
Idi na vrh
Mama, haloooo, jel me čuješ?
Čujem te mila, nego imam rukavice, pa mi je telefon daleko...
Glas skoro neprepoznatljiv i udaljen. Zamišljam da je stavila bokserske rukavice, zbog gabarita...ali nije, ona štedi struju, sjedi u svojoj sobi umotana u ćebad gleda serije, dok tata u svojoj gleda u televizor.

Dobro ste pročitali, gleda u televizor, ali ne prati ništa...on je pak obučen u elegantni somotski kućni ogrtač, a ispod nosi zimsku jaknu, nisam sasvim sigurna, jer mi je bolno da detaljnije pogledam.

Nemojte da ih žalite, imaju limitirane penzije, samo su pod stare dane postali štedljivi, da uporijebim najblaži izraz.

Ponekad tata i ja igramo karte, ...baci kartu, sine (kako da mu kažem da mi se zalijepila za ruke...kako?)...da ti nije hladno sine?...ne tata, da je samo jedan stepen iznad nule, izgoreli bi ovdje...

Ako zima potraje, mislim da će postati nepokretni, onemogućeni velikom količinom tople robe za bilo kakav pokret.

Imaju uredne tabele, svako za sebe, u koje upisuju iz časa u čas promjene sledećih parametara: šećer, pritisak, puls...

Mama, jel misliš da će kad vi umrete ove studije moći da iskoristi neka klinika u Hjustonu, za dobrobit čovječanstva?
Ne budi bezobrazna, mi to pišemo da ne zaboravimo...(a zaborav da su bolesni je za njih jedini spas, eto zašto im nema spasa)

Eh, da atmosfera neodoljivo podsjeća na "Let iznad kukavičjeg gnijezda"...

Kad im oprezno saopštim da je umro neko, za koga znam da im je drag, na iznenađenje dobijem odgovor: neka je, zaslužio(la) je...nikad nam nije vratio(la) 15 knjiga iz kompleta...

Opet, kad umre neko nebitan, nervni slom od suza...

Vratila sam sve posuđene knjige, prvo mami, pa ostalima, za svaki slučaj, ako umrem, da bar neko pusti suzu zamnom, nisam ni znala koliko je to bitno Smile
Sve moje djevojke :)
Idi na vrh
Kako sam sve svoje obaveze rano završila, škola faks, posao, tako sad već imam milion godina radnog staža, ne pitajte koliko!

Milion godina napornog rada, koji je zahtijevao duge sastanke, putovanja, službene večere, ručkove...milslia sam da pripadam tajnoj organizaciji koja uvodi novi svjetski poredak, a sad vidim da je moj posao izazivao jedino nered u mojoj kući Smile

Bila sam prinuđena, zbog moje česte odsutnosti da nalazim "djevojke" za rad u kući, moram priznati da sam skrpila sasvim solidnu galeriju...

Studentkina: imala je dugu kosu do ispod dupeta, nježne brkove na rošavom licu. Moj muž je rekao, pa nije mi više ni tako ružna. Štooo?
Pa od kad mi donosi doručak u novine u krevet, mislim da je baš slatka.
Nije zbog toga diskvalifikovana, nego, imala je dečka (da niste čuli za izreku: poljubac bez brkova, kao supa bez rezanaca) sa kojim se igrala, dok je mog sina čuvao bog Sad

Bacačica diska: ogromna mlada cura koja je voljela samo da pegla. Kad je počela da pegla čarape i pertle na patikama, znala sam da je kraj Sad

Izbjeglica: tužna, nesrećna žena, pričala mi je stravične priče, glasom kao iz "Petrijinog venca", ja sam je držala za ruku dok bi sjedile za mojim trpezarijskim stolom, ona pričala, ja umirala od plača. Nisam joj dala ništa da radi. Napustila me je, sigurno smorena mojim suzama Sad

Prevarant: bila je savršena, petoro djece, u divljem braku, sa muškarcem koji je vara. Sve je znala, imala neki fini istančan ukus, redekorisala mi stan, čistila kao da je profesionalni i pasionirani utjerivač higijene. Pokrala me je i nestala.
Ovim putem joj poručujem, vrati se, sve ti je oprošteno, taj nakit što sam dobila od svekrve je staro begovsko zlato sa dijamantima, pa gdje bih ja to nosila Smile

Baka: izgledala je kao ona baka iz crtanog "čini mi se da sam ugledao cica-macu" pedantna do bola. Mislim da je koristila šablone i lenjire kad je slagala peškire i garderobu. Malo me je bilo strah od nje, pa sam noći pred njen dolazak provodila spremajući kuću, da je impresioniram.
Kad sam primijetila da moj sin poprima religijske poglede na svijet Jehovinih svjedoka, kojima je izgleda pripadala, morale smo da se rastanemo...

Pričalica: ništa jadna nije znala, žena čudnih higijenskih navika, u plakaru sa mojom garderobom, klimavi toranj sa sledećim sadržajem: kupaći, salveta od svečanog slavskog stoljnjaka, djetetova pidžama, čarape, sve natovrljano na moj kaiš koji sam dugo tražila. Ali nije to bio problem, problem je u stvari njena potreba da sa mnom komunicira, NEPREKIDNO, 10 propuštenih poziva na mobilni, na fiksni sam se javljala na svaki treći, kad je počela da me zove i u neradne dane, morala sam da prekinem "romansu"
...
Ukratko, sad sama perem, kuvam, čistim, peglam (pertle ostavljam za kraj kao poslasticu) hodam po kući kao visoki oficir higijenske vojske, zvocam i ujedam...
Wish you were here
Idi na vrh
Pada kiša, bolucka me glava, vrijeme je gadno...pa se sjetih kako je vrijeme i prije znalo da bude gadno, a ja srećna i bezbrižna...nedostaju mi neki ljudi, neko vrijeme (vremenske prilike i ne-prilike i vrijeme koje je prošlo) i opet sam nostalgična i slušam Pink Floyd

Wish you were here

So, so you think you can tell Heaven from Hell,
blue skies from pain.
Can you tell a green field from a cold steel rail?
A smile from a veil?
Do you think you can tell?
And did they get you to trade your heroes for ghosts?
Hot ashes for trees?
Hot air for a cool breeze?
Cold comfort for change?
And did you exchange a walk on part in the war for a lead role in a cage?
How I wish, how I wish you were here.
We're just two lost souls swimming in a fish bowl, year after year,
Running over the same old ground.
What have you found? The same old fears.
Wish you were here.

voljela sam i bila voljena, ali emocija iskrenog nepomućenog prijateljstva je nešto što me ostavlja bez daha...čemu se divim i čudim da sam imala sreću da iskusim...

Trazi se ...
jedan svet prekljuce iscezao.

Trazi se nada,ona davna nada polagana u sebe same i vreme
koje dolazi.
Traze se svi oni, koji su nas raznosili komad po komad,deo po deo,
delove naseg vremena,nase ljubavi ...
Traze se da vrate ljubav ...

Trazi se onaj ulicni casovnik, na banderi, pod kojim smo cekali onaj sat sto jos uvek otkucava u nasem pamcenju.
On se trazi ...

I on se trazi,
taj zivot sto promice od danas do sutra,
onaj zivot sto je kolao,kljuco, puzio, preklinjao,molio ,
voleo, cekao, zaustavljao se ...
Podizao i ponovo padao ...
I opet se dizao ispod onog ulicnog casovnika, koji se trazi, a koji je ko zna kuda odnesen.
I on se trazi ...
Momo Kapor

Ko je trenutno na forumu
 

Ukupno su 781 korisnika na forumu :: 39 registrovanih, 7 sakrivenih i 735 gosta   ::   [ Administrator ] [ Supermoderator ] [ Moderator ] :: Detaljnije

Najviše korisnika na forumu ikad bilo je 3466 - dana 01 Jun 2021 17:07

Korisnici koji su trenutno na forumu:
Korisnici trenutno na forumu: A.R.Chafee.Jr., amaterSRB, Apok, BasCelik, bato, Botovac, BSD, celik, cikadeda, Cirkon, comi_pfc, Darko8, djordje92sm, DonRumataEstorski, Drug pukovnik, hatman, helen1, Insan, Kaneda, kuntalo, L A Z A R, louderick, Marko Marković, mercedesamg, Mercury, Nebo_M, nuke92, Panter, Regrut Boskica, renoje2, riva, RJ, Srky Boy, ssekir75, stegonosa, The Joker, USSVoyager, VaRvArI 85, voja64