TECH deo OPŠTI deo VOJNI forumi

Blog korisnika dva lica

Wish you were here
Idi na vrh
Pada kiša, bolucka me glava, vrijeme je gadno...pa se sjetih kako je vrijeme i prije znalo da bude gadno, a ja srećna i bezbrižna...nedostaju mi neki ljudi, neko vrijeme (vremenske prilike i ne-prilike i vrijeme koje je prošlo) i opet sam nostalgična i slušam Pink Floyd

Wish you were here

So, so you think you can tell Heaven from Hell,
blue skies from pain.
Can you tell a green field from a cold steel rail?
A smile from a veil?
Do you think you can tell?
And did they get you to trade your heroes for ghosts?
Hot ashes for trees?
Hot air for a cool breeze?
Cold comfort for change?
And did you exchange a walk on part in the war for a lead role in a cage?
How I wish, how I wish you were here.
We're just two lost souls swimming in a fish bowl, year after year,
Running over the same old ground.
What have you found? The same old fears.
Wish you were here.

voljela sam i bila voljena, ali emocija iskrenog nepomućenog prijateljstva je nešto što me ostavlja bez daha...čemu se divim i čudim da sam imala sreću da iskusim...

Trazi se ...
jedan svet prekljuce iscezao.

Trazi se nada,ona davna nada polagana u sebe same i vreme
koje dolazi.
Traze se svi oni, koji su nas raznosili komad po komad,deo po deo,
delove naseg vremena,nase ljubavi ...
Traze se da vrate ljubav ...

Trazi se onaj ulicni casovnik, na banderi, pod kojim smo cekali onaj sat sto jos uvek otkucava u nasem pamcenju.
On se trazi ...

I on se trazi,
taj zivot sto promice od danas do sutra,
onaj zivot sto je kolao,kljuco, puzio, preklinjao,molio ,
voleo, cekao, zaustavljao se ...
Podizao i ponovo padao ...
I opet se dizao ispod onog ulicnog casovnika, koji se trazi, a koji je ko zna kuda odnesen.
I on se trazi ...
Momo Kapor
Ona je za sve kriva :)))
Idi na vrh
Otišla je valjda? Uh, dobro je...
Nije zbog toga što sam zakoračila u petu deceniju, brrrr, užas, nije ni zbog toga što sam pala kao Mr Bin na virtuelni asfalt MC foruma i nastavila da se glupiram, nije ni zbog toga što je zadnjim trzajima nabacila na mene još koji kilogram više...zbog toga nije ona kriva.

Kriva je zbog toga što ću da je pamtim, a ne pamtim dobro(Zaboravka, sjećate se Smile ), sve godine prije nje su bile jedan beskrajni lanac, ni jedna se nije izdvajala naročito, bilo je svakakvih, ali kao 2008. ni jedna.

Neke su se stvari izdešavale još krajem 2007., već sam tada postala čudak, a početkom 2008. autistični lonely čudak, super mutirana forma. Trebalo je da mi bude jasno kad sam od Russel sqare-a do Marble Archa svaki dan sa suzama u očima išla po istom tragu, tebalo je da mi bude jasno da to neće biti dobra godina...

U jednoj divnoj poruci za Novu godinu, dobila sam savjet da poslušam svoje srce, da osluškujem, pa tek onda da krenem.

Ali ja se rukovodim razumom, oduvijek, čini mi se. Pa što sam se onda ovako nerazumno ponašala? Pa zbog nje, ona je kriva Smile
Nemoguća želja...
Idi na vrh
nekad poželim da samo na jedan dan odem u dom mojih roditelja i da sve bude kao nekad. To bi mi bio predah i odmor za dušu...

Ja u svojoj sobi gledam „Domenica IN“, brat u svojoj ski skokove, majka kuva, malo prisluškuje iza vrata s kim razgovaram, tata čita novine, hladni decembarski dan, nedjelja...

Nije moguće, a evo zašto:

kako smo brat i ja nekako u isto vrijeme odlepršali iz tog gnijezda, majka je valjda želeći da fizički popuni prazninu u našim odajama nekontrolisano počela da kupuje SVAŠTA.

Moja soba je skladište kabaste robe, jastuci, peškiri, prekrivači, mali kućanski aparati sumnjivog kvaliteta, prozor moje sobe sa koga sam kao djevojčica gledala, kao iz centralne lože fudbalske utakmice faca iz kvarta, sad je zakrčen većim brojem urolanih tepiha, na terasi su kaktusi, kao da smo u Arizoni, samo fale Ptica trkačica i Kojot.

Bratova soba je dupke puna posuđem, escajzima, poslužaonicima, vazama, vatrostalnim posudama, mogla bi spremno da dočeka čak 200 nenajavljenih gostiju...

Prije par dana, odemo da obiđemo naše roditelje, ili ono u šta su se pretvorili, brat pita:
- mama jel’ znaš kineski?
- ne, što?
- pa, mislim da si toliko unaprijedila trgovinsku razmjenu naše dvije države, da ti sleduje besplatna avionska karta do Pekinga...
- nee, što si bezobrazan, ne trgujem ja kod Kineza...

Nedugo zatim, prateći nas na odlasku, svima je uručila prigodan poklon, spravicu tešku za opisati, kaže da služi za čišćenje tastature i monitora, ali ona joj je našla još i milion drugih fenomenalnih namjena, što i nama savjetuje, plastična toliko da stalno iskraju varnice, užasnih fluorescentnih nemoguće spojenih boja...

Dogovorili smo se da joj za Novu kupimo kineski rečnik, sa sinonimima...
Zaboravka
Idi na vrh
kad izlazim iz kuće, u glavi nosim broj 3. To su tri stvari bez kojih ne smijem izaći, ključ od stana, ključ od auta i mobilni telefon. Dugo mi treba da te tri stvari uspješno iznesem.

Počela sam da zaboravljam, hitna trgovina radi jedne stvari koja mi nedostaje, pretvara se u kupovinu svega i svačega, samo ne onog zbog čega sam izašla.
Kupila sam jednom supu od kornjače, a izašla radi kupovine špageta.

Muž mi na to kaže, znaš uvijek kad se zapita zbog koga drže ove gluposti po rafovima, ti u u kuću doneseš upravo to...

Zaboravila sam da odem po dijete u školu, a imam SAMO jedno dijete...
Ušla sam u kola nepoznatih ljudi, dok me kum i prijatelji čekao u autu iza i sa zabezeknutošću su gledali šta radim, ništa manje nisu bili zabezeknuti moji novi "prijatelji".

Odem u određenom pravcu, pa se sjetim u momentu da ne znam gdje sam pošla...
Vrlo često petljam oko tuđih kola misleći da su moja, isključivo zbog iste boje...
Stoga, odlučila sam da na grudi stavim veliki natpis: ja sam ta i ta, adresa, broj telefona, ko me nađe neka nazove....

Važi i za forum, ko me nađe da se smucam po Linuxu i Ostalim operativnim programima, neka me obavezno vrati na Blogove, to je moja adresa i unaprijed hvala...
Škura...
Idi na vrh
Jutros u ogledalu, dok mamurna dižem glavu, vidim ženu kojoj bi pasovalo ime Fahreta-Faka-Škura (Škura, od italijanske riječi scuro=tamno) umorno lice tamne boje i kosica boje ....šargarepe!!!!

Moja mala frizerka, koja ima sigurno 12 godina me je uzela pod svoje, istovremeno raskidajući sa dečkom preko telefona.

Ko je platio za ljubavne jade - Fahreta-Faka-Škura.

Pomislih, sad bi mi dobro došle one narandžaste obrve LOL koje mi u Zagrebu, na Prekrižju Gornjem po svom nahođenju ofarba fancy kozmetičarka, koja je izgledala kao urednica Voga.

Moj šok nakon pogleda u ogledalo je bio ogromam, moje usne su zadržavale urlik UUUUSSSSTTTTAAAAŠŠŠŠEEEE, ali sam izašla zahvaljujući se i ne znam zbog čega izvinjavajući...
Padao je snijeg te noći u Zagrebu, otet sin jednog poznatog generala, a moje drugarice i ja izađosmo optimistički u Japanski restoran. Velikim BMW džipom, moja drugarica je kuckala sva kola redom, sliježući ramenima djetinjasto, mašući i smješkajući se vozačima, dok je džipčina brisala sve pred sobom...toliko smo bile vesele nas četiri, da mi moje obrve nisu smetale, kao ni šešir koji je nosila moja kuma, koji kao da je pripadao Tinu Ujeviću..

Tako da mi je jutros trebalo malo više vremena da poprimim ljudsko obličje i krenem u novi dan, ali sa osmjehom jer mi se vratila jedna prelijepa uspomena...
Zato kažu, ko zna zbog čega je to dobro Wink

Perek, prijatelju, u pravu si nemam mašte, pišem samo o preživljenom i doživljenom, da mi je malo tvoje lakoće Zagrljaj
danas se osjećam bolje...
Idi na vrh
.... danas mi sunce sja...ova pjesma me uvijek diže iz mrtvih.

Nisam nikad ni bila mrtva, ako ćemo pravo, ali u nekoj letargiji vrlo često.
U hibernaciji, što bi se reklo, poslije velikog energetskog ispada.
Kako sam pisala o svim mogućim psihičkim fazama mog blago paučinom prekrivenog mozga, najčešće minus fazama, red je da napišem i o nekoj finoj, svako voli da čita vesele stvari.

Ovako, krenuo je novi ciklus mojih poslovnih poduhvata, nešto što je do sada bio poraz, nenadano daje šansu za dobitak. Platila sam cijenu relativnog neiskustva na nekim poljima, sjedila pokunjeno i mislila nisam ja više za ovo, kad stižu dobre vijesti...

Pa onda, kupila ski opremu za vikend, otišla sa prijateljicama na ručak, srela brdo ljudi, nasmijanih i dobroćudnih i opet se vratila među smajli face smešak .

Kupiću otrov za štakore Evil or Very Mad , moram da ubijem muža i roditelje, ali to ću na tenane da planiram i da im sipam poslije obilnog obroka, šala LOL (samo da znate da je mračni dio mene još uvijek tu, za ljubitelje „crnog talasa“ GUZ - Glavom U Zid )

Moj prijatelj koji piše vesele blogove, treba mu po mjesec dana da nešto kvalitetno izbaci, obavijestio me je da očekujem već popodne ili sjutra ujutro novi talas sreće i zadovoljstva...

Možemo li tražiti više od života?
U ovim godinama i sa ovim mozgom LOL ne, znam ja najbolje sebe, zato sam tako često u svađi sa samom sobom Smajli
povratak legende...
Idi na vrh
znate na koga mislim?
Vratio nam se naš perek.

Lakoća komunikacije i iskrenost tog bića me fasciniraju.

On je sve što ja nikada neću biti i zavidim mu na tome.
Ja ubijam preteškim riječima, a on liječi dušu...

Dobrodošao Perek, ti virtuozu blogerski!
Ovaj trenutak, za pamćenje
Idi na vrh
Teška je, ali lijepa noć, a još teži i još ljepši dan.
Nije dobro kad ne spavam, zato pišem ovakve umotvorine...biće bolje.
Nostalgija...
Idi na vrh
Volim te, devojčice, vrtirepu jedan, zunzaro, fo-lirantkinjo jedna, dok ideš u svojoj jedinoj džipsi suknji i žutoj majici bez rukava kao da je ceo Beograd tvoj, i ližeš sladoled od čokolade, vanile i citronamešano, pa zastaješ pokraj preskupih stvari koje nikada nećeš imati, koje ti niko nikada neće kupiti, budalo jedna blesava, a ne znaš kuda ćeš, nego bazaš, onako bez veze, za svoj groš, još neuhvaćena, još ničija, dok na svakom ćošku postavljaju zamke ocvali lepotani sa bludnim mislima u glavi, mangaši pred bifeima, laponci po parkovima, manijaci u podzemnim prolazima, gen-teri u robnim kućama, lezbosi pred pozorištem, peškiri u dragstoru, siledžije na zadnjoj platformi trolejbusa — sve je protiv tebe, mala moja, svi bi da te dovate, svi bi hteli da se uvere da nemaš ništa pod majicom, nego da ti grudi stoje onako, same od sebe, svi žarko čeznu da te zeznu i odvuku u mračne gajbe, u tamne hodnike, u vetrovite parkove, dok ideš tako ničija, bez veze.
Momo Kapor
Je li ovo fenomenalno ili sam ja u nostalgia-moodu? Vratio me 25 god unazad.
Lekcije koje se ne zaboravljaju...
Idi na vrh
sjećam se...

Ko je trenutno na forumu
 

Ukupno su 1019 korisnika na forumu :: 40 registrovanih, 10 sakrivenih i 969 gosta   ::   [ Administrator ] [ Supermoderator ] [ Moderator ] :: Detaljnije

Najviše korisnika na forumu ikad bilo je 3466 - dana 01 Jun 2021 17:07

Korisnici koji su trenutno na forumu:
Korisnici trenutno na forumu: A.R.Chafee.Jr., aleksmajstor, Apok, aramis s, bojank, Boris90, Brana01, bufanje, darkangel, Dimitrise93, draganca, FOX, Georgius, Kvazar, ladro, laurusri, ljuba, M1los, menges, mihajlo.hrin, milenko crazy north, Motocar, nemkea71, procesor, proka89, sasa87, Sirius, SlaKoj, srbijaiznadsvega, Srki94, Steeeefan, tmanda323, Valter071, voja64, YU-UKI, zdrebac, Zerajic, zillbg, Čivi, 79693