TECH deo OPŠTI deo VOJNI deo

Blog korisnika dva lica

Life F
Idi na vrh
Iggy i nije više tako mlad. Ni onaj drugi. Dapače, što bi rekli Hrvati. Onaj drugi je postao po malo umoran od života. Znam da me mrzi, ili prezire. Ili oboje, ili možda nema ama baš nikakav osjećaj za mene. Ovo zadnje je najgora varijanta ishoda međuljudskih relacija. Vidjećemo. Istina se uvijek probije na kraju, treba biti strpljiv.
Nego, iggy koji i nije više tako mlad. Body pump. Zanimanje, i hobi. Ne osjeća on da je sebičan prema svojoj maloj porodici. Njemu se čini da zarađuje za svoj i njihov život i da im daje maksimum.
Ima brdo klijenata, mogu misliti kakve sve priče čuje, kakve sve fizionomije gleda, kakve tjelesne mirise osjeća. Kao neki psiho-body terpaeut. Nema politički stav. Mislim da je u današnje vrijeme i besmisleno imati politički stav. Mislim da su blagosloveni oni koji mogu samo raditi svoj posao i jesti i spavati i koji nisu svjesni da živimo Orvelovsku 1984.
...Baa atol će nestati sa cijelim arhipelagom vrlo brzo, kao i svako dobro djelo. Jedan veliki talas će prekriti koralne sprudove i visoke palme...ptice će odletjeti, orhideje će se ugušiti, ljudi malog rasta i velike murdosti će morati da se odvezu motornim čamcima na kopno. Pljus...i raj će nestati...već vidim tropske ribice kako ulaze radoznalo u kolibe luksuznog rizorta, plivaju oko Flat TV uređaja, okolo podnih lampi...one neće osjetiti nikakvu promjenu...
Iggy neće osjetiti ni tu promjenu. Biće na vijestima koje on neće ispratiti. Njegov sin će odrasti i krenuti u školu, a on će ga gledati samo naveće, pred spavanje. Pred to tako važno spavanje za njega, za njegovo tijelo...
Kao šarena tropska ribica, neće shvatiti razliku. Ima još dobrih deset godina dok počne da shvata, ili manje, nisam sigurna...
Onaj drugi je shvatio, on je već dugo na asfaltu, predugo, nije ulagao u svoje mišiće, nije ulagao ni u šta. Ima politički stav (pogrešan, doduše). On će znati da se svijet promijenio i biće svjestan promjene, ali neće moći ništa da uradi.
Tišina
Idi na vrh
Sa 8. Av NYC osjećaju se atipični mirisi. U vrijeme kada se vraćam u hotel, pogrešno odabranom na Thames Sqr, osjećam da mi prelazak okeana nije donio nikakvu promjenu. Iz haotičnog života u malom mjestu, hop u još haotičniji, autističniji NYC. Miriše okran, osjećam se kao kod kuće. Taksisti ne razumiju, a potom ni ne izgledaju zainteresovano za adrese koje im polako, po slogovima navodim sa zadnjeg sjedišta. Pokažu malo interesovanja za "tip', ali ne previše. Kulise su to jednog grada koji je bio funkcionalan 20.tih godina 20. Vijeka. Danas njujorčane zanima i u iščekivanju su što novo slijefi: u umjetnosti, arhitekturi, literaturi i na kraju, isčekuju taj u vazduhu opipljivi Novi Svjetski Poredak...umedjuvremenu, žive vrzo, skupo i neće umrijeti imajući lijepe leševe...
Mačak u džaku
Idi na vrh
Nikada nije kasno, ili nikada nije rano da pokucaš na vrata koja te privlače svojom komplikovanom strukturom, izgledom i težinom.

To čekanje i prolaženje pored tih vrata ima svojih čari, odškrinuta, odaju po neku tajnu, intrigiraju sadržajem, nekad razočaravaju, pa se procesuiraju informacije i slažu u kutiju od cipela.

Kad kutija od cipela bude prepuna sadržaja, podiže se i njen poklopac, izviruju slike, događaji, detalji, rekonstruiše se ostatak sadržaja koji leži na dnu.

Ne dira se...

Čeka se dan kada će nastati potpuni mir, odsutvo zvukova, uticaja, prolaznika i namjernika, dakle dan, kada je sve zrelo da se otvori.

Tada se više ne čeka previše, pitanje je dana, sata i minuta kada će se otvoriti vrata.
Već se rastaješ tada sa svim što poznaješ, sa svime što znaš, pomalo i sa razumom (par grey goose votki pomaže da inhibicije oslabe) i krećeš u akciju.

Tada ne razmišljaš, rekoh. Ni za vrijeme ne mariš. Što je noć dublja, svjetlost prigušenija, misliš da si siguran, misliš da si pametan.

No, ni jedna vrata nijesu bez razloga tako dugo zagonetna, te odaje kriju dublje tajne nego što se dalo pretpostaviti, ili ne kriju ništa, jer - mrak je i dalje...

Kada ih nakon izvjesnog vremena zatvoriš za sobom, ostaju ti još veće dileme. Ili ne ostaju, možda poželiš da ubijediš sebe da nijesi ni bio tamo, da nijesi bila tamo...

Ta teška vrata od crnog mahagonija, starinskog materijala a ultra-modernog dizajna, teškim zvukom se zamandaljuju i već osjećaš da ih je sledeći put još teže otvoriti.
Sada više nisu ni odškrinuta.

Brineš. Pa ne brineš. Srećan si i tužan u isto vrijeme. Sve se desilo, a ništa se nije desilo. Pitaš se da li će događaji iznutra potpuno da preuzmu kontrolu nad događajima spolja. Opet brineš. Kad već vidiš da neće imati uticaja na svijet razuma, onda ti bude krivo, jer ti si ljubitelj nadrealnih situacija. Ti si čarobnjak/čarobnica prečesto nespretan u sprovođenju i prakticiranju svoje magije.
Čarobnjak-početnik, a kao čovjek zreo. Žudiš za nadrealnim, i znaš da kad se nadrealno desi, valja zahvaliti eonima što su ti to omogućili, ne tražiti realno obrazloženje i normalno ponašanje.
Treba biti zahvalan, samim tim što ima života i poslije ...
Zašto
Idi na vrh
"Everything that kills me makes me feel alive"
Iznova i iznova,
Jedino se tako osjećam živom, jedino se tako osjećam loše.
Jedino se tako osjećam odlično.
Stvarno je nešto veoma čudno u ljudskoj prirodi, našlo plodno tlo u mom biću.
Inače, svijet se promijeno, a mi nismo toga svjesni. Inače, ljudi se ne mijenjaju, pa me čudi promjena svijeta. Uvijek tteba birati pravac srcem, a put razumom, to sam ukapirala. Good night
😍
violina i malo starog vina
Idi na vrh
ona se zaljubila. To je baš lijepo osjećanje. Ali kad imaš toliko godina, zadrži ga sebe. Ona je majka moje najbolje drugarice. Zamislite koliko samo ima godina! Super izgleda, ali dok mi je pričala o tom svom vituelno, znatno mlađem, osjećala sam da njena koža miriše na starost. Iako je sva njegovana i moderna i vrlo eksponirana u svom poslu i uspješna. Ipak, stara je.
Njen je dečko mlađi, znatno.
Da li on prirodno voli starije? Da li je za***va? Ipak, ona je sretna. Šta ja imam sa tim? Ne mogu da joj glumim strogu majku i da je posipam hladnom vodom. A i zašto bih?

Ovo je samo povod da napišem kako zavidim ljudima koji slobodno, lako, bez mnogo razmišljanja ulaze u sve vidove ljudskih djelanja...u politiku, ljubav, međuljudske odnose, poslovne odnose...rasterećeno.

Ja, naprotiv, analiziram i sintetišem, pa opet tako u krug, skoro arbitarski posmatram svaki svoj čin, pa da li sam pogriješila ili se ogriješila...hrabar čovjek umire samo jednom, a kukavica milion puta. Ta sam. Jesam. Ubava budalica. Help me Zagrljaj
Inspiracija
Idi na vrh
Vozim se često cestom duž mora, volim da slušam muziku i opuštena sam uglavnom.
Obale su se promijenile do neprepoznavanja, da li sam ja ostala ista, da li su moja sjećanja istinita ili naknadno izmijenjena?...smijem se. Imam drugaricu koja je oduvijek imala naknadno izmijenjeno sjećanje...

Da li je vrijeme donijelo ono što smo očekivali, da li smo iznevjerili sebe ili druge, da li, do đavola, možemo o bilo čemu da odlučimo, ili nas vuče nevidljiva Popajeva ruka, ka samo njoj znanoj destinaciji?

Ovo sigurno nije bio moj prvi izbor. Ni ono drugo. Ni treće. Možda sticaj okolnosti? Možda moja slabost ili najveća hrabrost.

Kad pogledam veću sliku, kako kažu, sagledam kompletan aranžman, dođe mi da umrem od smijeha, u nekim detaljima i da umrem od straha.
Gdje sam tu ja, onakva kakva sam nekad bila i kakva sam željela da budem. Ne žalim se, upravo suprotno, ali zbunjujuće. Svako se dobro djelo plaća...odzvanja mi u ušima. A loše? I ko su članovi žirija, ko je navijao za mene, a ko bio protiv?
Oni od kojih sam očekivala da ispune zakletvu (samo u mojoj glavi od njihove strane podnesenu) bili su zakleti samo sebi.
Oni koji su se glasno kleli su mi čudni i nejasni. Šta hoće? Da li ja mogu? Da li ja trebam...?
Za one koji me inspirišu prodala bih komad duše, ponosa, života...
Life coach
Idi na vrh
Eh, pa gdeee steee, Beograđaniiiiiiiii (to mislim na sve vas forumaše)

Čovjek bi mogao da umre u najvećim mukama, a da se nikad ne prisjetite da je jednom bila jedna čudna ovdje među vama, ih, baš ste neki...

Ja sam rob life coachinga. Nisam, ili jesam. Šalim se...ma vidjećete...

Nego da počnem, od početka ili kraja, kako se uzme...pa možda budem jasnija.

Dajem danak brzom životu. Ugojila sam se, ne čitam ni dnevnu štampu, ne čitam ni službenu poštu osim ako ne moram, gledam serije na TV i kad god mogu kuvam ogromne količine najčešće bezukusne hrane. Vikendom samo pojačavam dozu unosa smrtonosnih lipida i ugljenih hidrata.
Radnim danima oblačim pristojno odijelo da bih ličila na nešto humanoliko ali sam prošle nedjelje sam došla na posao sa životinjskim podočnjacima i u glavi sam imala hiljadeuhiljadu agresivnih likova iz sonijeve video igrice, koja gospodari mojom dnevnom sobom...

Onda sam se obratila life coach-u.
Sve zna, ama baš sve. Ne samo generalno, nego o meni. Bojim je se i uvažavam je. Slušam pokorno.
Pokušava da od mene napravi sebičnu kučku, koja će živjeti na obroncima planine iz zavičaja mojih predaka i koja će se u takvim uslovima predati istinskoj ljubavi...

Pa da rezimiramo, na stranu to što ću sa manjom kilograma izgledati neuporedivo bolje, ne znam kako ću se (budući da me navodi da dam otkaz i sve pošaljem do đavola) gola, bosa, promzrla i gladna kvalifikovati da nađem ljubav svog života ili pak da je održim na životu, ukoliko je već imam, a nisam svjesna da je imam?

Znači, sva filozofija modernog doba, feminizam, emancipacija, globalizacija i ostale -zacije, sad se pokazuju kao nezdrave navike, a life style moje babe kao obrazac za srećniji i zdraviji život...

I kako ja već od malena duboko osjećam da živim u promašenom vremenu i prostoru, sad još u meni raste strah da ću pripadati poslednjoj generaciji stanara ove planete (poplave, zemljotresi i sva pripadajuća čuda), skončati u kamenoj kućici koju će odnijeti voda...

Mislim da bi life coach morao da ima malo više takta i da mi oprezno saopštava neke stvari...
Cilj
Idi na vrh
Opet će doći ljeto, jel da? Kupila sam haljinicu za plažu i kupaći kostim. Tražim papuče i još po nešto, neku torbicu i trake za kosu i dok trošim vrijeme i novac na sve to, shvatam da ovog ljeta neću imati puno vremena za more.

Prvo ide par službenih putovanja, od kojih mi je glava narasla do pucanja, ali volim taj osjećaj, jer kad sjednem u avion, sve splasne i sve izgleda, malo, zanemarljivo i daleko, pa i problemi. Volim da sjedim na nekoj terasici, pušim i pijem neki amaro, gledam ljude (ako uspijem da ugrabim to vrijeme za sebe).

Onda slijedi možda i promjena posla, za koju još nisam sigurna ni da je na bolje, ni dal' je na gore, ali je promjena, pa je kao takva dobrodošla.

A onda ću valjda i da odrastem, mislim, krajnje je vrijeme.

Danas sam evo zaboravila ključ od stana u stanu. Blind vrata i sve zapatano. Zvala prvo vatrogasce, koji su me odbili zbog nepristupačnog terena oko mog ulaza, pa neke građevinske firme, pa na kraju upalilo sa nekim skromnim sklepanim vozilom koje ima korpu koja se diže u vis. Muž koji ima drugi ključ je na drugom kontinentu... Uspješno završena misija, sa svim komšijama koji zureći u mene pratiše akciju.

Dakle, ovo sve pišem jer sam osoba koja nema cilja. Sve prilike i neprilike koje mi se otvaraju, otvaraju se same od sebe, ne mojom voljom i željom. Osjećam se kao da sam stavila ranac na leđa i krenula auto-stopom u svijet...
Loš dan...
Idi na vrh
boli me glava i trunu ramena, međ' lopatice mi raste mulj, a nekad to bjehu mišićava leđa Smile

Ipak sam ja monstum, ljudožder, kanibal i tiranin.

Juče je kod Direktora dolazila žena koja je imala samnom jedno 2-3 verbalna okršaja putem telefona, dakle dolazila je kod njega, em da šićari materijalnu korist, em da se žali na mene...aaaaaahhhaaaaaaaaaaaaaa zzzzzaaaaaaa grrrraaaaaa

Direktor: što će ova od mene?
Ja: da se žali na mene
D: ma boli me peta, nego što će, zapravo?
Ja: da pokuša da ne plati račun Razz
...
Sekretarica mi prenosi egzaltirane glasove iz Direktorove kancelarije:...ona meni rekla nismo na pijaci...pa mi rekla da sam je probudila...pa da joj se ne sviđa moj glas (ovo mi je najluđe, ka' da spavam u kancelariji ko zvijer najzvjerskija međ ljuđima i još primam platu za to, gušim se od smijeha sad)...

Ali diša je moj drug, zna moju prirodu, vidio je i on da je ta žena zlurada, pa je nije slušao, ali ...
zamislila sam kako je to opasno i zlo u ljudima, da sam ja kojim slučajem neka jadnica koja je imala loš dan, pa nije cvrkutala na slušalicu, ona bi došla do direktora, lagala i naduvavala stvari i možda ostavila tu osobu bez posla, zamislite kako ima gadnih osvetoljubivih i koristoljubivih ljudi.

No u svemu je dobro što se nismo srele, letio bi joj mavaši u glavu, platila bi mi za sve, sve koji se ikad o mene ogriješiše...

(Bome stara, svi su oni u pravu, sudeć' po iznesenom, ali tako se namjestilo, tako je ludo sve ispalo da ja režim iz kaveza i ujedam nejač i slučajne prolaznike)...
Okupatori i domaće izdajice
Idi na vrh
jao ljudi...postaću čovjekomrzac...a voljela sam ljude nekoć, naročito one koji dolaze iz bijelog svijeta, prodavati nam svjetske trendove i po malo magle...da li smo se osvijestili ili je magla postala tanka, razrijeđena, ne znam..uglavnom:

- Gospon Jernej, najveći obim mu tijelo doseže u predjelu stomaka, gdje mu se i završavaju svijetle pantalone sa tankim crnim kaišem. Užasno se znoji, priča dvije oktave ispod mog (a mislim i bilo čijeg) praga čujnosti, tako da njegov dugi monolog izgleda ovako: oziroma (nemam pojma šta znači) ššššš....bla....ššššš.....oziroma....ssssss.....oziromaaaaaa.....

Radiće sa mojom cijenjenom kućom, ukoliko do sledećeg susreta obezbijedimo: postrojenje nalik na elektranu Krško, podatke o firmi, još iz prethodnog vijeka, kao i projekcije do 2025, analizu tržišta i konkurencije do .... a za uzvrat, biće toliko ljubazni da nam omoguće prodaju revolucionarnog lijeka - antidepresiva za domaće persijske mačke...njegov mail sa prizvukom duboke uvrijeđenosti primih danas, nismo se kvalifikovali...a potrošio mi je tri radna dana, bez imalo grižnje savjesti. Laknulo mi je, trud nije bio uzaludan, neću ga više nikada vidjeti.

- John Wallner, amer, obučen u farmerke, teget sako, dobre cipele, šafhauzen sat od 30.000USD, prodaje sve što stigne. Dok razgovaramo, ima jedan neobičan gest, postavi kažiprst lijeve ruke ispod lijevog oka (podsjeća na gest upozorenja) tako da ne znam da li to znači da ga gledam direktno u to jedno oko, ili jednostavno ima tikove.
A ne mogu da ga gledam u to oko, jer sam odmah na početku spazila da ima na gornjoj usni neku izraslinu, skoro neprimjetnu ljudima koji nisu nervozni kao ja, ali meni ta izraslina naraste do veličine fudbalske lopte i ne mogu više normalno da se ponašam...uvijek kad dođe zahtijeva ful tajm pažnju i tretman. Želio bi da pomislim da je član neke moćne svjetske organizacije ili agent Mosada, koji se ovim bavi samo da bi bolje upoznao teritoriju države koju žele da pokore, uskoro.

- gđa Prof Dr Mr Ph Suzana-Bubi Hadži Joksimović -Prelević-Bakić, žena jake građe, skoro bikovske, velike glave posađene direktno na trup, bez vrata i neobično tankih nogu. Sve što govori, potkrepljuje slajdovima u power point-u, besmislenim crtežima, pošalicama i ciničnim pitanjima.

Kad kao dežurni ataše za odnose sa strankama i partnerima, ostanem sama sa njom, rado mi istrese čitav svoj život, bez tačke, zareza ili pitanja upućenog meni, ili i jednog mog pitanja upućenog njoj. Poslije nje, idem na infuziju i sesiju psihoanalize, jer se osjećam obmanuto, zloupotrijebljeno. Nisam vam rekla, ovaj scenario se ponavlja sa njom, odprilike jednom mjesečno.

- Dr Mučibaba Petar, čuveni sin, još čuvenijeg oca, čija uveličana fotografija, rame uz rame sa Luj Pasterom visi na zidu njegovog kabineta. Ima zamućen pogled, sitne plavozelene oči, beonjače prošarane krvnim sudovima i uvijek mislim kako on nikad neće morati da snima očno dno, mislim sve mu se vidi i ovako, golim okom.

Priča sa velikim naporom, ima možda i neku govornu manu ili neku muku koju mora da savlada prije nego li izbaci pogodnu riječ iz usta, a iz istih se širi neprijatan miris svinjskih iznutrica. Komplikovani su mu i nemogući zahtjevi, ne dozvoljava sagovorniku da iznese razumno rješenje, gura po svome. Najgore je od svega, što ne propušta priliku da mi kaže kako "vi i ne znate gđo D. što MI mislimo o vama i o kombinaciji vašeg izgleda i sposobnosti". I ne želim da znam, zaista, ali me uvijek kopka ko smo to MI? On i njegov pokojni otac? Možda ima bipolarni poremećaj? Možda sebe toliko cijeni sam sebi persira???

Znam da nisam normalna, ali isto tako znam da mene sigurno niko ne bi slušao duže od 5 minuta, pa sve da pričam o tome kako je Elvis živ i viđen kako se šeta Sarajevom, ali zaboga, zašto postoje ljudi koji ne cijene tuđe vrijeme, tuđe nerve i koji nemaju ama baš nimalo takta za poslovnu, a bogme i ljudsku komunikaciju.
Postaću namćor, ćutolog iz kaprica, demonstrirajući kontra primjer, ali uzalud...
Eto, morala sam ovo da izbacim iz sebe, prije nego li primim sledeću turu dragih mi poslovnih partnera.
Poželite mi sreću Smile

Ko je trenutno na forumu
 

Ukupno su 761 korisnika na forumu :: 55 registrovanih, 7 sakrivenih i 699 gosta   ::   [ Administrator ] [ Supermoderator ] [ Moderator ] :: Detaljnije

Najviše korisnika na forumu ikad bilo je 1567 - dana 15 Jul 2016 19:18

Korisnici koji su trenutno na forumu:
Korisnici trenutno na forumu: _Petar, AK - 230, Bahuss, cikadeda, cole77, comi991, commandos, Crvena Petokraka, darkangel, darkstar101, dejan.lxxiv, DJ GlavomITacticalBeardom, drdoca, Gibli, ikan, ILGromovnik, ivan979, JOntra2, Killer7, KUZMAR, Levi, Lieutenant, mačković, mean_machine, Mi-24, mikrimaus2, Mikulino, milijarder, Milos ZA, miodrag3, Miroslav.Cvejic, misa1xx, Misa63, Nemsy_29, NenadG, niki111, pein, petarsubai, powSrb, RADOVAN.S, Raptor1, RecA2, Regrut Boskica, Revolucion, rkekoke, slobodanbalosevic, Toni, TroxX, valter68, vasa.93, Vatreni Zmaj, vladom6, voja64, Yellow Pinky2, zgoljo