TECH deo OPŠTI deo VOJNI forumi

Blog korisnika $elena

Biram da budem sreć(n)a !
Idi na vrh
Razmišljala sam o protekloj godini, o tome šta je to što sam dobila i onome što sam izgubila... o ljudima, o vozovima, susretima, sastancima, rastancima, osmesima, grudvama, suzama, rečima i ...o tišini....
O tišini u nama.
O toliko mnogo reči koje su bezrazložno i bezuspešno utrošene da bi se opisalo šta je neophodno tišini...skladu...miru...razumevanju...podršci...poverenju...sreći.
Previše reči, postupaka i vremena utrošeno je na sukobe, pojašnjenja, pravdanje, traženje razloga i izgovora.
Potpuno zanemareni prizori koji ubuhvataju čitav spektar boja tek ponekad bi bljesnuli... najčešće u snu.
A onda ... onako izjutra ... izrodi se pitanje: Šta bi me činilo srećnom ?
...a iz njega pregršt novih:

1. Sreća postoji ?
2. Šta je za mene sreća ?
3. Koja je njena definicija ?

Hmmm....
POSTOJI LI ?
DA LI JE SREĆA U NAMA ILI OKO NAS ?

Čitala sam o važnosti i značaju zahvalnosti i afirmativnog mišljenja.
Nebrojeno puta sam pročitala:
"REČI SU KUĆA U KOJOJ STANUJE SMISAO."
"REČI KOJE IZGOVARAŠ POSTAJU KUĆA U KOJOJ ŽIVIŠ:"
"KAKO SEJEŠ, TAKO ŽANJEŠ"
"KAKVE SU TI MISLI, TAKAV TI JE ŽIVOT:"

Ljudi su kao dukat.
Imaju obe strane.
Imaju pismo. Imaju glavu.
Prvo sam zavolela Selenića. Zatim sam shvatila smisao i poruku dukata.

Jedan Čiroki indijanac je ispričao svom unuku:

- „U ljudima se odvija neprekidna bitka. Tu se stalno bore dva vuka.
Jedan je Zlo – to je strah, gnjev, zavist, žalost, kajanje, pohlepa, nadmenost, samosažaljenje, krivica, ogorčenje, inferiornost, laži, lažni ponos, superiornost i ego.

Drugi je Dobro – to je radost, mir, ljubav, nada, vedrina, poniznost, dobrota, dobronamernost, saosećanje, velikodušnost, istina, samilost i vera.“

- „I koji vuk pobjeđuje?“- upita unuk.

A stari Čiroki odgovori:

- „Onaj kojeg hraniš.“


Umela sam da cenim zle i divim se njihovoj inteligenciji ovenčanoj slavom.
Dešavalo se da zazirem od plemenitosti i da se podsmevam dobroti poistovećujući je sa glupošću.
Jedino nikad nisam gazila ljubav u ime istine.
Šta je to istina ?
Ko o tome sme da sudi ?
Istina je da postoje moćni ljudi ?

Odgovor je : "Čovek je smrtan i to je tek pola nevolje. Nevolja je u tome što je čovek nepredvidivo smrtan i što nikad sa sigurnošću ne može da tvrdi čak ni to šta će raditi večeras."

Ljudi smo ?
Ljudski je grešiti, a je li ljudski povređivati ?
Pogledajmo kategorizaciju krvnih delikata.
Koliko tipova ubistava postoji ?
Ubistvo iz nehata, ubistvo s predumišljajem, ubistvo iz afekta... a da li ste znali da, čak, postoji "obično ubistvo"
Ne verujte - proverite !
Šta je ono što nas čini ljudima ?
Zlo ? Mudrost ? Sposobnost radovanja ? Radost ? Moć ?
Moć.
Doživljaj moći !
Moć stvaranja iili moć uništenja ?

Koliko ljudi mere sopstveni uspeh koeficijentom uticaja svog lika i dela na nečiji neuspeh i nesreću ?!
Radujemo li se više tuđem stvaranju, radosti, uspehu i dobroj volji ili nalazimo razlog sopstvene važnosti u spletkarenju, tračarenju, opanjkavanju, omalovažavanju ?
Ruku na srce - svi grešimo .
Upoznala sam ljude koji se nikad, ni u kom momentu, ne osećaju odgovornim za zlo koje su naneli ili u kom su posredovali. Uvek im je kriv neko drugi.
Upoznala sam i one koji krivce traže isključivo u sebi.

I jedno i drugo je stranputica !

Ono što je zajedničko prvoj i drugoj grupi ljudi je to da ne žive.
Oni životare.
Duboko nesrećni, do krajnih granica opterećeni onim što smatraju "uspehom" i iluzijom o sopstvenoj "moći", oni lutaju, prepredajući raznorazne priče o sopstvenom fiktivnom uspehu, negde između života i smisla ... u večitom međuvremenu.
Kod njih nikada nije SAD - ili je BILO ili će BITI.


No, vratimo se pitanju sreće i ličnog izbora.
Postoji li sreća ?
Mislim da je to pitanje, pitanje verovanja Wink

A može i ovako Wink




I opet ... razmišljam.
Nije lako priznati pozitivne strane onih koji su vas povredili.
A imaju ih !
Ako selektivno posmatramo ljude - vidimo samo ono što nam odgovara da vidimo.
Kao ćorave koke bauljamo u predvorju mraka, kokodačući o ličnoj slavi, ordenju, moći.
Kad-god ugledate čoveka kom je fraza srednje slovo, pogledajte ga dobro.
Koji je njihov najveći uspeh ?
Koji ?
Koliko puta su vam čizmom stali zavrat oni kojima su nevolja i nedaća verne saputnice ?
BIRAJTE DOBRE LJUDE ZA SVOJE DRUŠTVO !
BUDITE DOBRI, PLEMENITI, SVESNI SEBE, SVOJIH USPEHA I SVOJIH GREŠAKA.
KLONITE SE ZLA I ZLIH, LICEMERNIH, OSVETOLJUBIVIH, NADMENIH LJUDI, ALI I MISLI.

Ponekad je izbor neverovatno lak.

Ako započnem dan misleći na ono što imam i volim, ako sam zahvalna na zdravlju, ljudima koji me vole, toplom domu, osmehu, zagrljaju, dobrom prijatelju, uspehu, i svemu lepo čemu idem u susret - ONDA BIRAM DA BUDEM SREĆNA !

Ne kažu mudri ljudi uzalud: ako ne umeš da ceniš ono što imaš, onda imaj ono što umeš da ceniš smešak

Šta umemo cenimo - pitanje je sad ?
Jesen u meni
Idi na vrh
Upamti: stvarnost je stvarnija
ako joj dodaš nestvarnog.


Prepoznaćeš me po ćutanju.
Večni ne razgovaraju.

Da bi nadmudrio mudrost,
odneguj veštinu slušanja.

Veliki odgovori
sami sebe otvaraju.

Posle bezbroj rođenja
i nekih sitničavih smrti,
kad jednom budeš shvatio
da sve to što si disao

ne znači jedan život,

stvarno naiđi do mene
da te dotaknem svetlošću
i pretvorim u misao.

I najdalja budućnost
ima svoju budućnost,
koja u sebi čuje
svoje budućnosti glas.

I nema praznih svetova.

To, čega nismo svesni,
nije nepostojanje,
već postojanje bez nas.

M. Antić

Ljubav u doba tranzicije
Idi na vrh
Hajde da budem iskrena. Smajli
Osećam se kao sveže ispohovana tikvica Bebee Dol
Ok. Pođimo od pretpostavke da niko neće čitati ovo, što je realnost i pišimo nesputani predrasudama i potrebom da zadovoljimo tuđa očekivanja.

Još mi zuji u ušima od aviona. Propadali smo dva puta. Prvi put mi je bilo svejedno, dok sam se drugog puta prepala da ću umreti, a da će tamo jedan, koji je samo moj, ostati ubeđen kako sam još jedna glupa kučka koja je lagala o Vrhovnim Tajnama i Bezuslovnoj Ljubavi i sve to pompeznim velikim i pogrešnim slovima.
Ponekad mi je žao što nisam rođena negde u divljini, nekad , a ne sad, negde, a ne ovde.
Tamo bismo, taj samo moj i ja , mirno lovili divljač, kuvali na vatri, pevali na kiši, udisali vazduh i živeli svoje snove, umesto svojh trauma.
Glupi avion, ili još gluplji pilot (jer po prirodi stvari avioni ne mogu biti ni glupi) nije podbacio , niti izneverio očekivanja i odveo nas u sunovrat.
Dubok uzdah. Gomila novih haljinica i krpica koje nisam imala zbog koga da obučem. Tamo negde.
U onoj divljini, našoj i slobodnoj, ne bih se time opterećivala. Ne bih razmišljala ni o padu glupe ptice sa motorom, ni o smogu, ni globalnom zagrevanju. Imali bismo slobodu i imali bismo sebe. I to bi nam bilo dovoljno. Znam da bi.
No, jedan pogled na tastaturu i vratih se u realnost.
Sada i ovde.
Prizemljenje. Tupo i bučno.
Pre nego što sam udahnula svež smog beogradskog asvalta, shvatih da me ne čeka niko.
Ne bih to ni primetila da nisam videla kako se svi nešto tapšu i grle , dok točkići mog kofera žalosno brundaju po svetlucavim pločicama.
Nikoga nisam ni očekivala . Ne u doba tranzicije. Ne nakon carine na kojoj nemam šta da prijavim.
O, kako silno volim da se nasmejem kamenom, službenom, licu koje žigoše moj pasoš, nakon što je utvrdilo moj identitet oštrim, ali bezizražajnim, skeniranjem mojih ožiljaka.
Onaj samo moj je po pravilu tamo negde gde se uspešno pretvara da je nečiji, pokušavajući uspešno da tranzitira između onoga što jeste i onoga što oni misle da jeste.
On ne zna da sam propadala dvaput, ne zna da sam prošla carinu, ne zna da sam tu umesto tamo i nema pojma o mom snu o divljini van tranzicije ... A umeli smo s nekom lakoćom da ispijamo oproštajne kafe na tom aerodromu...čak, sećam se, jednom mi je kupio neku odvratnu voćnu salatu, minut pre no što će uzleteti.
Potpuno rešena da mu se uopšte ne javim , duboko sam udahnula vreli, beogradski, smog.
Tamo negde, odakle se vratih, bila je kiša,kiša,kiša. Videla sam fenomenalnu arhitekturu. Upoznala sam nekoliko pomahnitalih mužjaka željnih skokovitih promena i avantura. Mirisala sam okean ... i bez razmišljanja se vratila svojoj tranziciji.
Tamo negde sam konačno i neopozivo odlučila da više nikad ne izgovorim famoznu reč na Lj
Potpuno rešena da mu se uopšte ne javim , duboko sam udahnula vreli, beogradski, smog.
Punim plućima.
Toplotni šok. Vrtoglavica.
Baulja leto, bauljam i ja.
Što bi rekao jedan tamo, pre no što je otišao zauvek u legende i zvezde: "Osećanje likovanja zbog ponovne slobode pomešano je sa mnogo tuge: jer, isuviše smo voleli zatvor iz kojeg smo upravo pušteni."
Konačno u Srbiji.
Pitam se da li ćemo ikad imati priliku da živimo život onih koji, zaista, jesmo...
Pet dana je bilo dovoljno da shvatim da ne mogu da pobegnem od sebe bežeći od njega na kraj sveta.
Tu moju spoznaju zapečati poruka koja me je dočekala : "On me obasipa mejlovima tvrdeći da je čak i on zavidljiv na to što sam s tobom, ove kučke verovatno tebi zavide što sam ja s tobom...a nas dvoje - na dva kraja Evrope. "
E, izem ti tranziciju i ko je izmisli ...
Eto. Vratila sam se.


Nebo sam grlio i milovao. Nijednom odande nisam pao. U dušu mi je ceo svet stao. Jedino mi je bilo žao što stvarno nikako nisam znao čime sam sebi ta krila tkao. Otkud mi svila za takva krila ?

Ko je trenutno na forumu
 

Ukupno su 1011 korisnika na forumu :: 24 registrovanih, 0 sakrivenih i 987 gosta   ::   [ Administrator ] [ Supermoderator ] [ Moderator ] :: Detaljnije

Najviše korisnika na forumu ikad bilo je 3466 - dana 01 Jun 2021 17:07

Korisnici koji su trenutno na forumu:
Korisnici trenutno na forumu: amstel, babaroga, Bobrock1, brundo65, cemix, Dimitrije Paunovic, Djordje29, DonRumataEstorski, dragoljub11987, havoc995, ILGromovnik, Karla, Kriglord, krkalon, m0nstrum_, milenko crazy north, milos.cbr, opt1, paja69, powSrb, Shilok, sovanova95, tubular, vaso1