TECH deo OPŠTI deo VOJNI forumi

Blog korisnika kindergirl

Fric
Idi na vrh
„Čujem kako stavlja ruku u bravu i osmehujem se, sve se u meni osmehuje. Volela bih da Bog, u svom sećanju na mene, sačuva samo ovu moju sliku.
(...)

Taj uvod u dugi preludijum slavljenja sparivanja dve žudnje, posle koga će bezuslovno jedno od dva tela ostati usamljeno da se moli, a drugo postati nedostižni hram koji će otići zauvek. ”
Sanja Domazet, „Fric”
Her
Idi na vrh

http://www.imdb.com/title/tt1798709/?ref_=nv_sr_1

Theodore: Sometimes I think I have felt everything I'm ever gonna feel. And from here on out, I'm not gonna feel anything new. Just lesser versions of what I've already felt

Samantha: It's like I'm reading a book... and it's a book I deeply love. But I'm reading it slowly now. So the words are really far apart and the spaces between the words are almost infinite. I can still feel you... and the words of our story... but it's in this endless space between the words that I'm finding myself now. It's a place that's not of the physical world. It's where everything else is that I didn't even know existed. I love you so much. But this is where I am now. And this who I am now. And I need you to let me go. As much as I want to, I can't live your book any more.

Samantha: The heart is not like a box that gets filled up; it expands in size the more you love. I'm different from you. This doesn't make me love you any less. It actually makes me love even more.



Amy: It's how we spend a third of our lives asleep, and maybe that's the time when we feel the most free.

Theodore: Where are you going?
Samantha: It's hard to explain, but if you get there, come find me. Nothing will be able to tear us apart then.



"Proshlost je samo pricha koju prichamo sebi."


*

"I'm lying on the moon
My dear, I'll be there soon
It's a quiet starry place
Time's we're swallowed up
In space we're here a million miles away

There's things I wish I knew
There's no thing I'd keep from you
It's a dark and shiny place
But with you my dear
I'm safe and we're a million miles away

We’re lying on the moon
It’s a perfect afternoon
Your shadow follows me all day
Making sure that I'm
Okay and we’re a million miles away."

The Moon Song
Tesla ili prilagodjavanje andjela
Idi na vrh
"Ono što sam hteo da saznam jeste: šta biva sa zvezdom koja pada i suncem koje se ugasi? Zvezda padne kao prašina ili seme po ovom ili po drugim svetovima, a sunce se raspe u naše misli, u živote mnogih stvorenja, u ono što će se roditi kao nova svetlost, ili ga svemirski vetar razveje po Beskraju. Shvatam da je to neophodno i da je uračunato u ustrojstvo vasione. Stvar je, međutim, u tome da se jedna od tih zvezda i jedno od tih sunaca, makar i ono najmanje, sačuvaju."

i josh mnogo na linku:
http://moji-tragovi.blogspot.com/2012/07/tesla-ili.....tevan.html

uz plejlistu za mrachnu i hladnu decembarsku noc.
Yiruma
Skitajući Grčkom
Idi na vrh
Za one koji veruju u čuda:)

Kao moje sećanje na crno-plavi dragulj Santorini nastao je ovaj tekst na portalu:

http://www.mojodmor.rs/pocetna/mojodmor/zanimljivo.....7.694.html

klik:)
bezbrižna letnja gospodnja
Idi na vrh
"Tačno se sećam poslednjeg potpuno bezbrižnog leta. Crna Gora 2006. Mi i ceo svet je naš.
Krenuli smo ranom zorom. Prvi put kolima, sami.
Sudarili se kod Rogatice, spavali u Foči i vozali se kroz Crnu Goru sa bušnim hladnjakom, celo letovanje. I to nikom od nas nije smetalo.
Sa početnih četvoro skočili smo na sedmoro. Spavali u našoj vikendici u Djurmanima, na podu i nakrcani po krevetima. Omiljeno mesto u kolima je bio gepek, svako je hteo makar jednom da se vozi u njemu.
I vozali se, i izlazili, pravili roštilje, smešne večere i igrali "Loruma".
Jedina briga je bila gde ćemo na plažu i gde ćemo večeras.
Niko nije ni pomislio na to da će već od sledeće godine početi jedan novi život.
Slatke muke samostalnosti. Radosti, nekad suze i tuge, i neke brige koje se stvorile odjednom. A nije ih bilo nikad do sada.

Dve godine kasnije postalo mi je jasno da se za bezbrižnost mora boriti. Da je imam makar na kratko, ne mora to biti stalno.
Prošle godine je bilo najborbenije, teške bitke su se vodile na poljani bezbrižnosti.

Sad, nakon pet godina, kao iskusni ratnik, očekivala sam puno od ovog leta.
Nekako sam osećala da je bezbrižnost blizu.
A onda sam je ugledala. U franjevačkom samostanu na koncertu klasične muzike na koji smo otišli jer, eto, nikad nismo slušali klasiku uživo. Dok smo plakali od smeha (ničim izazvani) bez trunke sramote, videla sam moju bezbrižnost kako mi maše iza jednog kamenog stuba u dvorištu samostana.
Znala sam da nije došla da ostane, ali sam osetila da će se vratiti.

Bilo je ovo jedno dobro leto.
Spremna sam za jesen.


*
Hleb sa ruzmarinom i kačkavaljem

Divno mekan hleb, zavodljivog mirisa. Savršeno se slaže uz toplu čorbicu od bundeve, ali i uz malo sira, paradajza i čašu hladnog vina. Baš za prijatne večeri kasnog leta.
Ako izdrži i do sutra, iznenadićete se kako je i dalje mekan.



400 g brašna tip 500 (ako ste u mogućnosti koristite brašno „Stari Mlinar“, kesica plave boje)
+ oko 40g brašna
2 kašike putera + za kalup
60 ml tople vode
250 ml mleka (na sobnoj temperaturi)
1 kašika šećera
1 kašičica soli
1 kašičica sušenog belog luka
1 kašika svežeg (ili suvog) ruzmarina (iseckanog)
115 g kačkavalja (sečenog na kockice)

½ kocke svežeg kvasca

→ Kvasac izdrobiti u činijici, dodati toplu vodu i kašičicu šećera. Ostaviti da nadođe par minuta.
→ Otopiti puter i ostaviti da se malo prohladi.
→ U činiji pomešati 400 g brašna, so, otopljeni puter, mleko i nadošli kvasac. Izmešati kratko sastojke da se sjedine.
→ Dodati ruzmarin i beli luk.
→ Blago nauljiti ruke i mesiti oko 5-6 minuta. Testo treba da je vlažno ali se neće lepiti za vaše ruke jer su nauljene.
→ Kockice sira utisnuti u testo i kratko umesiti da bi se sir rasporedio po testu.
→ Prekriti krpom i ostavite na sobnoj temperaturi 1,5h. Za to vreme testo treba da se udvostruči. Ako se to ne desi, produžite vreme narastanja.
→ Kalup za pečenje premazati puterom.
→ Pobrašnjaviti radnu površinu sa ostatkom brašna, pažljivo izručiti testo i nabrašnjavenom rukama oblikovati ga u veknu. Posuti i po njemu malo brašna, tek toliko da više ne bude lepljivo.
→ Polako prebaciti u kalup, prekriti krpom i ostaviti 1h sa strane da naraste.
→ Rernu zagrejati na 190°C.
→ Žiletom ili nožem napraviti zareze na površini hleba sa gornje strane.
→ U zagrejanu rernu staviti kalup sa testom i peći 30 minuta.

Sačekati bar pola sata pre sečenja hleba, ako ikako možete:)


Prijatno!"

sa: Hleb i lale

*

i bonus track za danas:

mali odroni
Idi na vrh






Neću da te nemam. Dođi.

*

To je sreća i užas i jeza i mrak i unutrašnji nemir i suze i strah od poznatog osećaja i talas i grumen soli i priča pod jezikom i povišena sedimentacija u krvi i prepoznavanje Znaka na telu.

"To je protivrechnost, to je srce u svojim tajnama, to je zivot u svojim kontrastima, to je i raj i pakao, to je i andjeo i djavo: to je chovek! "

*

"Prosti brojevi su deljivi samo sa jedan i sa samim sobom."
Last night
Idi na vrh
"It's funny how you can get up and have absolutely no idea where the day will go."


Joanna Reed:
"What I wouldn't have given to have tired of you.
In the middle of most nights, when I can't sleep, I still replay you."


Last night

Pre ponoći
Idi na vrh
"We meet Jesse and Celine nine years on in Greece. Almost two decades have passed since their first meeting on that train bound for Vienna."

Mnogo godina kasnije
Can't believe...!
http://www.mycity.rs/Blog/ulysses.html
iskra zanosa i bitka vetrova
Idi na vrh
u krvOtoku...


"Igra"

"Prošla je zima, ulice su pune
Nose nas snovi, ljudi su vedri
Neki se ljube, drugi se gube, pa se opet nađu
Nebo otvara plavu moć
Hej, gdje si, što ima
Bolja je klima
Neki ostare, u borbi za pare, dolaze klinci
Ja sam tu i postojim.

I znam, znam, tople su kiše
I znam, znam, opet dišem svježi zrak
I znam, znam, zrela su polja
Kako da uhvatim rukama

Fali mi igra, fali ta bitka vjetrova
Fali mi krvi, duga i boje osmjeha
Fali mi sunca, trebam taj dodir očima
Treba mi netko, da me gurne iz polusna

Pali se večer, glasni kafići
Kose se sjaje, prolaze dame, miriše parfem
Mene baš ne privlači

I znam, znam, tople su kiše
I znam, znam, opet dišem svježi zrak
I znam, znam, zrela su polja
Kako da uhvatim rukama

Fali mi igra, fali ta bitka vjetrova
Fali mi krvi, duga i boje osmjeha
Fali mi sunca, trebam taj dodir očima
Treba mi netko, da me gurne iz polusna

Fali mi život, fali ta iskra zanosa
Treba mi ljubav, treba mi netko tko to zna
Hoću visoko, hoću iz svoga okvira
Treba mi snaga, što u meni je postojala."


Unutrašnji tokovi
Idi na vrh
"Umetnost trotoara dostiže svoj vrhunac svakako u dečjim crtežima kredom ili parčetom razbijenog crvenog crepa; to su "školice"! Ovi čudni crteži su, u stvari, poziv na igru, jedina zabava siromašne dece, koja ne poseduju ništa do hitrih nogu željnih skakutanja, osećanje ritma i mašte, koja se zadovoljava komadom asfalta i bledim tragovima linija... Školica je, u stvari neka vrsta konceptualne umetnosti. Njeni stvaraoci su, inače nepoznati (nikada se ne potpisuju ispod svojih dela), ona se rađa izjutra i traje samo jedan dan, dok je uveče ne speru šmrkovi polivača. Školica je, takođe, ranohrišćanski krst, i magični redosled brojeva i hazard - nikada se ne zna gde će se zaustaviti nogom gurnuti komadić cigle! Ona je i poezija: u ovalnom luku kojim se završava primitivni krst, deca pišu: NEBO ili ODMOR."
M.Kapor

*

"Kada reku zahvatite dlanovima, uvek vam iscuri kroz prste, ali možete iznova da je zahvatite, da se umijete i tada shvatite da su stvari jednostavne!

(...)

Ne sledi osnovni tok priče, izliva se u rukavce, u nove tokove, oni u slivove i delte. Ponekad iz nje krene bujica, ponekad se razliva u poplavu, a katkad njena priča samo teče žuboreći kao izvor. Kad zastane, ućuti i nestane negde u sebi, postaje ponornica.

(...)
Nekoliko decilitara Dunava tog dana donela je i na nogavicama svojih farmerki.

(...)
"Kako možeš prekinuti tok reke? - pitala sam se. Granice su u glavama ljudi, a reke prirodno teku kako hoće", kaže Vera. "Prvi projekat koji sam uradila nosio je naziv Prekinuti tokovi i odmah su mnogi ljudi prepoznali ono što želim da kažem i aktivno su se uključili. Vodu Drine kod Zvornika zahvatio je tadašnji ratni izveštač lista Corriere della Sera, zajedno s jednim vojnikom preneo je preko minskog polja da bi je mi je doneo jer je razumeo ono što radim. Tada sam napravila prvu, od desetine izložbi na kojima sam predstavila svoj rad vezan za reke i nastavila to da radim do danas, razvijajući, granajući ideje i povezujući ljude i prostore. Moju ideju prepoznalo je stotine ljudi, vodonoše koji su vode reka iz celog sveta punili u flaše i kese i donosili mi ih, ili slali poštom, s pratećim fotografijama, video zapisima ili pričama o tim poduhvatima.

Voda je veza svega i svih
Danas imam primerke više od sto reka koje premrežavaju našu planetu: osim Save, Dunava (s mnogo divnih mesta) Tare, Soče, Drine, Morače, Pčinje, Neretve, Drima, Ibra, Miljacke, Mure... U svojoj zbirci imam i Niger, Gang, Temzu, Mekong, Nil, Misisipi, Kolorado, Rajnu, Amstel, Volgu, Eufrat, Singapur, a ovih dana sam s uzbuđenjem primila na poklon i jedan litar Amazona. Svako od njih kreira svoju priču da bi se ulio u zajednički projekat, moje vodonoše su moja energija, živa snaga. Izložbe i projekti koji se u ciklusima pojavljuju u različitim prostorima, okolnostima i situacijama su nova dimenzija, način da taj materijal progovori. Reke, parkovi, vreme, prostor, gradovi u pokretu teku preko svojih reka u bocama sa svih strana sveta i svi se slivaju u novi, beogradski sliv. Umrežavaju se ljudi preko reka i reke preko ljudi, a voda je veza svega i svih. Život.
(...)
Zaljubljena još od osnovne skole u ruski jezik i njegovu književnost, četiri godine sam studirala ruski jezik verujući da je to moja vokacija. Upoznavanje sa stranim jezikom doživljavala sam kao uvođenje misli, doživljaja, emocije, iz jednog jezičkog područja u drugo. Čarolija rečnika, napipavanje pravih reči, izraza, ulaženje u misao i stanje pisca... Fascinacija."


Snaga žive vode

*

http://shtikla.blogspot.com/2013/03/u-stvari.html

*

Jutros sam po kiši ustala u šest. Svitanje je posebno doba dana čak i kad se nebo ne izvedri. Svet je tada na deset minuta stišan do granice nepostojanja, jedino se čuju zrikavci, oni su budniji od nas. U gradu samo tad možete da čujete ptice, stvarno, kao da priroda olista nekako u sebi jer je svanuo još jedan novi dan. Nosim tri neba već duže vreme: jedno ispod jezika, drugo u grudima,a treće na ramenima, ali jutros se sve činilo manje strašno. Možda je život u tome da ga prihvatimo kao nešto što je lepo u tom svom užasu. Možda i nije. Više ne znam, ukusi su mi se pomešali, ne znam šta je slano, a šta kiselo, ko ti misli dobro, a ko zlo. Često mislim o tome da je negde, na nekom vrhu moguće sedeti i jesti pirinač.
Uvek sam više volela školice od lastiša.

Ko je trenutno na forumu
 

Ukupno su 841 korisnika na forumu :: 27 registrovanih, 5 sakrivenih i 809 gosta   ::   [ Administrator ] [ Supermoderator ] [ Moderator ] :: Detaljnije

Najviše korisnika na forumu ikad bilo je 3466 - dana 01 Jun 2021 17:07

Korisnici koji su trenutno na forumu:
Korisnici trenutno na forumu: Bane san, Boris BM, cenejac111, Dorcolac, DPera, HrcAk47, Ivan001, Kubovac, Leonov, Marko Marković, Mcdado, mercedesamg, milenko crazy north, Misirac, Nemanja.M, Panter, pera bager, Rakenica, sasa87, Srki94, stegonosa, tubular, Tvrtko I, vathra, vladaa012, Zoca, zxstole