TECH deo OPŠTI deo VOJNI forumi

Blog korisnika kindergirl

bubnjevi ribara
Idi na vrh
ChaDaBra



" ..u magnovenju usred najvećih buka
sve se rasprši i nestane
zauvek...."

u suncu....
lazy sunday
Idi na vrh
posle 100 godina..
i "Una" na kompu...







(ovaj film je bezvremen, svevremen,a narocito je aktuelan danas. Zato je Misha tako revolucionaran i zauvek ziv.)

*intervju*

think about that...
Gledam, ne verujem
Idi na vrh
"Ti neces za ceo svoj zivot..."
(partibrejkersi)

ili
ne mogu da verujem:

da se ponavljaju lica
da zivimo iste drame
da su devedesete blizu
da opet zelim da se napijem do smrti
zbog jedne tako beznachajne sitnice
kao shto je bag u tudjim koordinatnim sistemima emocija.
imam slowmotion u glavi
ali ipak
danas znam
kako je dobro
biti ja
.



"Zatvorila si se u sobu, zaključala vrata,
sama protiv svijeta, kao ptica bez jata.
Sa tugom ko Werther,
sva zbunjena od života,
tijelo ti je mlado, a duša ko da je stota.

Sjedim pokraj tebe pa ti brišem suze,
ramena ti se tresu dok minute sporo puze.
digni glavu, srećo, znaš li koliko vrijediš?
Snagu nosiš u sebi, a to nikada ne blijedi!
Ne brini se ništa, sve će doći na svoje,
oni što te danas gaze - sutra te se boje!
I gdje god pođem ja, u mislima nosim tebe,
Malena, gledam te, a vidim sebe!!

I to što te muči nije vrijedno pažnje,
upoznati ćeš ljude, iskrene i lažne.
Al vjeruj u sebe i slijedi taj put
koji vode to do sna,
Malena, ista si ja!

Malena, iz kojeg si ti Svemira
i zašto te sve nervira?
sva si puna nemira.
Malena, iz kojeg si ti Svemira
i ne daj da te nervira?
to te Život trenira.

Svoje tajne bi skrila da ih nitko ne dira,
samoća je sigurnost - u njoj tražiš malo mira!
a slobodu sanjaš jer je daleka ko Svemir.
duboko duboko uvuko se nemir...

i kad misliš da pucaš i kad biježiš daleko,
i kad mrziš svakog ko je ikada reko da je sve to igra....
obriši suze, ne daj da itko dostojanstvo ti uzme!

u tebi ima snage mada sumnjaš kad padaš
i doći će jednom sve čemu se nadaš!
ono što želiš je sreća, a pred njom si slijepa!
Kad nisi za sebe - za koga si lijepa!

i to što te boli, zaliječit će vrijeme,
Onaj Ko Te Voli pojavit će se iz sjene.
uzmi lijepu riječ ka srcu, al istrpi udarac!
to što ružne riječi slome, zaliječit će poljubac!

Malena, iz kojeg si ti Svemira
i zašto te sve nervira?
sva si puna nemira.
Malena, iz kojeg si ti Svemira
i ne daj da te nervira?
to te Život trenira. "
Elemental

*

kad prozivis katarzu, onda mozes da prezivis i trening za umiranje sa osmehom.
kroz patnje do ociscenja.Dostojevski je imao pravo. A onda sve shvatas kao svoje Ucitelje na putu.


sreca pa postoje prsti jedne ruke...
Medianeras
Idi na vrh


"After all, you can always open a little window in your side wall (medianera) to let a ray of sunshine into your life."

Synopsis. Martin is a phobic in recovery process. Little by little he manages to step out of the isolation of his one-room apartment and his virtual reality. He is a web designer. Mariana just broke up after a long relationship. Her head is a mess, just like the apartment where she takes refuge. Martin and Mariana live in the same street, in opposite buildings, but they never met. They walk through the same places, but they do not notice each other. Shouldn’t they meet? But How can they meet each other in an overcrowded, caotic city as Buenos Aires? What separates them is what brings them together.

Cities.
Urban Loneliness.
Isolation.
Encounters / Failures.
http://www.medianeras.com/historia.php
da vam otkrijem tajnu
Idi na vrh
Ovog puta je povod vise nego dark,ali sladak i chokoladan... Smile Na Mikseru danas Lu je dobila od nekog joj dragog bombonjeru sa imenima Rilkea i Nichea. Very Happy



"Krivci" su predivni ljudi iz manofakture Eugen Chocolate iz Novog Sada. Sofisticirano, duboko i seksi. Naci cete ih na sledecem Mixer Design Food festivalu hrane u KC "Gradu". Note: za one koji ne mogu da zamisle dan bez chokolade i malo zachina.

p.s. otkrila sam i Slatku kucu, za sve hedoniste!Smile
lavirinti
Idi na vrh
...biblioteka & palimpsesti na dlanu...


"Srećni ljudi prodeveraju čitav život sa jednom ličnom bibliotekom, koja tokom dugih decenija raste, menja se i sazreva onako kako to čini i njen vlasnik. U tom smislu, nisam srećan čovek. Moja prva biblioteka i ja razišli smo se negde u jesen 1991: ja sam otišao, ne znajući još pouzdano da odlazim zauvek, a ona je ostala tamo, u Aleji Viktora Bubnja 3, stan 136, kat XIII. Moglo je biti i drugačije, ali bilo je tako, i tu pomoći nema. U mojoj prvoj biblioteci bilo je oho-ho knjiga Mome Kapora, i sve su bile bar po jedared pročitane, pozajmljivane okolo, ispodvlačene: Foliranti, Provincijalac, Ada, Beleške jedne Ane, Od sedam do tri, Una, I druge priče, Off… Plus ona knjiga u kojoj je Laki Pisac, kaogod Henri Miler, pisao o knjigama svog života, dakle, takođe o jednoj ličnoj biblioteci, ali od one nematerijalne sorte, one koju nosiš u sebi pa ti je niko ne može uzeti, niti se ikako možete rastaviti dok si živ.

Od tada, od tog pravog jesenjeg, takoreći žanr-rastanka, rodila se i raste moja druga, nadam se i poslednja lična biblioteka. U njoj tih knjiga nema, kao što nema i mnogih drugih kojih je u prvoj bilo. Nedavno sam, ima tome godinu ili dve, u antikvarnom odeljenju jedne beogradske knjižare naleteo na Kaporovog Provincijalca, ono izvorno izdanje Biblioteke Hit, onakvo kakvo sam nekad imao. Da, tada sam shvatio: kod kuće, u svom Drugom Životu, imam sve knjige Mome Kapora koje, najblaže rečeno, ne volim, i ni jednu jedinu knjigu Mome Kapora koju volim; a volim sve knjige koje sam nekada voleo, jer ne znam kako se to, dođavola, prestaju voleti knjige, kao da one mogu biti odgovorne za moguće potonje nepodopštine svog pisca. I onda sam kupio tog Provincijalca i odneo ga kući, da imam u Drugoj biblioteci bar jednog Kapora iz Prve, možda i ne zarad njega, pisca, nego zarad mene, čitaoca: kao malu potvrdu da sam i dalje onaj koji sam bio Onda. Iz nekog razloga mi je to bilo važno; razumeće oni koji shvataju. I rešio sam da tog Provincijalca čim prije iznova pročitam, da vidim hoću li osećati nešto, šta god to značilo. Ali to, naravno, nisam učinio, nisam dospeo, obuzet dnevnim obavezama i strastima. Trebalo je da umre njen pisac, pa da je se napokon latim. Otvorio sam je juče, oko deset pre podne; zaklopio sam je, pročitanu do kraja, oko tri poslepodne. Šta je stalo između? Šta je videlo oko jednog neuporedivo iskusnijeg, prefriganijeg, a valjda i ciničnijeg čitaoca od onoga koji je tu knjigu prvi put čitao, pre nekih hiljadu manje devetsto šezdeset i sedam-osam godina? I to čitaoca koji se sa piscem razišao, temeljito da temeljitije ne može biti, u jednoj fundamentalno važnoj stvari života i smrti, časti i sramote?

Da, sve je tu, i dalje. Možda malo iskrzano i precvetalo, s aromom jedne već poodavne epohe, ali ipak. Sve ono zbog čega je Kapora sedamdesetih i osamdesetih voleo onaj bolji deo jedne nestale, ubijene i strvinarski razvučene zemlje. Onaj smisao za detalj, onaj nekako šansonjerski gvint da se uđe pod kožu bezbrojnim ovisnicima jednog sentimentalnog vaspitanja. Ona bogomdana veština da se uoče i opišu, da prodišu naše Line Koen pre nego što ih i sretnemo, pa kada ih sretnemo, znaćemo odmah da su to one; a svako u životu ima jednu samo svoju Linu Koen, inače je džaba živeo. I ona ganutljivost je tu, dakako, odlično je to uočio komšija Bazdulj. Ih, nije da nije bilo “boljih” pisaca, naravno da jeste, to je odviše lako dokazati i sasvim besmisleno dokazivati, ali ima taj neki peti, deveti ili šesto osamdeseti element koji je samo Kapor mogao i umeo uneti u naše osećanje sveta. Eto, žao mi je što ću razočarati usukane, a odocnele moralizatore i bezalatne mlatitelje sasušenih gloginja (ma, serem – nije mi žao; baš me briga za njih), ali sve je tu, i dalje, “svemu uprkos”. Čemu uprkos? Svemu. Svemu onome o čemu sam pisao dosta puta, vaktile, i čemu nemam ništa da dodam, ali bogme ni da oduzmem. Svemu što je pisac govorio i činio, a vala i pisao, od onog vremena kada smo se moja prva biblioteka i ja nevoljko razišli. Tada je, negde u to doba, pisac rešio da pripadne nekim drugim i drugačijim čitaocima; ovakvi kao ja više nisu zadovoljavali njegove kriterijume. Valjda sam zato bio tako posebno ljut na njega, zato što sam se osećao ostavljenim; ta, sigurno se nisam mogao ljutiti na đoge i noge, jer sa njima i njihovim knjigama nikada ništa delio nisam.

Momčilo Momo Kapor bio je godište mog oca Sretena. Ima ona životna dob, otprilike tinejdžerska, kad ti tvoj otac ni u čemu nije dobar, i šta god da čini, čini pogrešno. Bilo mi je, u toj magarećoj dobi, neverovatno da su Kapor i moj otac vršnjaci: Momo u džinsu, u džezu, u vinu, u Njujorku, u urbanom light veltšmercu jedne nove i drugačije osećajnosti, a moj otac u oficirskoj uniformi, ili u bezličnom civilnom odelu, tako običan i svakodnevan. Rodili su se zajedno, a živeli odvojeno: njihovi svetovi kao da se nisu dodirivali. A kad bismo se nešto zakačili – uglavnom na bolnu temu šta će biti sa mnom – moj bi dobri i divni ćale ponekad nemoćno znao reći eh, taj tvoj Momo Kapor, kao da je odnekud baš u tom svom ispisniku-dekadentu video koren moje neizbežne propasti i zastranjenja. Proći će od tada možda i tuce godina, doći će Mračna Vremena, i ja ću se zateći usred jedne od onih besmislenih sinovsko-očevskih “političkih” prepirki, pa ću jednom reći ocu eh, taj tvoj Momo Kapor. Jer, Momo je u međuvremenu nekako promenio stranu, i više nije bio moj, naprotiv, vratio se svetu očeva, a i to samo u tranziciji ka mitologizovanom svetu dedova, pradedova… I tako do Postanja.

Nakon mog poslednjeg teksta o njegovim Nevoljenim knjigama, Kapor mi je uvijeno replicirao u NIN-u jednom ne mnogo smislenom filipikom, ne spominjući mi doduše odioznog imena, ali crtajući nešto nalik na moj portret – u njegovu crtačku veštinu bar niko ne sumnja – i nazivajući me, ako dobro pamtim, hodajućim grobljem hamburgera. Smejao sam se slatko toj malo detinjasto povređenoj uvredi, hamburgere uopšte ne jedem, ali to što taj pokušaj uvrede sadrži valjda ionako nisu oni pravi hamburgeri, od mesa, nego su kanda neki isfantazirani ideološki hamburgeri, koji baš lepo idu u paru sa ideološkom koka-kolom, mada onu pravu, s mehurićima, takođe ne pijem. Naprosto, tako je taj i tadašnji Momo, kroz tu vrstu koprene, video jednog svog nekadašnjeg čitaoca, onako isto kako su njega samog nekada davno, u jednom strašno bivšem životu, videli ždanovčići-komesarčići jednog smešnog, ali i opasnog drvenog jezika: kao agenta mrskih imperijalističkih snaga…

Onaj Džojsov sneg koji prekriva žive i mrtve prekriće i Kaporov grob, kao i grobove svih nas; nema tu ni poente ni utehe. Učinjeno se ne da ispraviti, pokvareno i zatrovano ne da se vratiti u prvobitno stanje. Ali ja ću ipak nastojati da malo-pomalo u moju Drugu biblioteku naselim Folirante, Unu, Adu, Anu, Od sedam do tri i ostale davne stanovnike mog sveta, i to isključivo u njihovim izvornim izdanjima. Ne znam je li to sentiment, ili dug, ili šta je? I ako je dug, onda prema kome – piscu ili sebi samom? Ili je sve to možda najpre zbog Line Koen? Nema toga što čovek neće učiniti zbog Line Koen, je li tako, Pišče?"


Vreme, 11.03.2010.

Peščanik.net, 11.03.2010.


@peshchanik

*
"Gasi se, gasi, kratko kandilo.
Život je samo senka koja hoda,
Kukavni glumac što se na pozornici
Sat-dva bochi i razbacuje,
A potom zuba ne obeli više.
Bajka je to što je budala pricha,
Prepuna buke, pomame i besa,
A posve prazna."

"Makbet", Shekspir.

*
ne znam kako vi,ali ja ovako
Idi na vrh
all i really need is...

http://www.konevolicipele.com/2012/03/peaceful-mountain.html

no, sad je nemoguce,ali treba verovati, zar ne? : D Smile
i've been mad
Idi na vrh
Mnogo sam ljuta. Ne mogu tačno da odredim zašto sam ljuta zato pišem ovaj blog. Ne znam ni na koga tačno. Ne mogu da čitam na miru, da usisavam, čak nemam strpljenja ni za decu koja dolaze kod mene na časove. Uopšte, ne pamtim da sam se skoro ovako osećala. A stvarno, stvarno se nije ništa loše desilo. Malo, vrlo malo mi je lošije grejanje ovih dana jer je kuća stara,a izolacija loša. I šta-to je to.
Možda je to zbog toga što nema sunca? Not true, bilo je sunčano. Ne mogu uopšte da lociram šta se dešava. Proteklih mesec dana su bukvalno bili najuspešnijih mesec dana u svakom pogledu u mom životu, bas sam biiip mnogo čemu, pokazala mami, tati, sebi i ostatku sveta da pravim razliku uvek i svuda. Posle nadljudskog napora trud se ispaltio i trebalo bi da budem najsrećnija osoba,ali eto.. možda nisam tako dizajnirana. Je l' sam hejter? Šta mislite na osnovu mojih ranijih postova? Mr. Green Ne.
Znam.
Eto, pitala sam na potforumu vesti da li neko ima neki info za struju i niko nema. I ne samo što nema, nego ih zabole, mislićemo o tome kad isključe. Let it go, znam, kaže mi on. Nekad bih se tako posvađala sam njim,li mi bude žao i znam da to nema nikakve veze sa njim.

E da, moram samo da kažem nešto: ja sam letos bila na Santoriniju. To vam je ostrvo koje nema pijaću vodu, ona se doprema sa drugog ostrva. A Santorini je poznat po najvećem broju bazena u Grčkoj. Bio je štrajk u Grčkoj u to vreme. Da li se BILO ŠTA osetilo na S? NE. Kratko i jasno. SVE FUNKCIONIŠE. Ne rade granice,ali radi aerodrom. Jbga, platili smo 250e i ima da radi. Verujte, palma na terasi, najbolji obroci na svetu, bazen se non stop filtrira. Smile Da sam rekla da mi malo zamrače sunce jer je je toplo- valjda bi i to uradili.

i tako.. možda putujem na Zlatibor u sredu. Ako budu dovoljno sposobni da očiste puteve. I da> gle čuda: tamo na Z. će sve funcionisati. Kako: pa ne znam. Ali shvatila sam: sve može-samo mora mnogo da se radi.
p.s. morala sam ovo da napisem posto su mi svi prijatelji zauzeti svojim vrlo produktivno iskoriscenim vremenom: ucenjem, gledanjem fudbala i radjanjem dece. Bas me zanima da li su 10min pre nego sto su resili da imaju dete razmislili da li uopšte žele da rode dete u ovakvom svetu..nažalost, mislim da znam odgovor.
Ne znam kako neko može da živi tako tupo-bez materjalnih i duhovnih stvari.

nemojte ovo ozbiljno da shvatate, u principu ja sam jedna jako ql samosvesna cica,uopste nemam ozbiljna ostecenja i komplekse- samo mi danas nije dan.

i da, umalo da zaboravim> ono sto stvara umetnost je dete koje misli da je bog. To dete ima onu razarajucu snagu koja je potrebna za nesto veliko. A to posle gledaju u galerijama i kupuju u knjizari, to nesto> neciji uzasi, ponizenja, neshvacenosti, ego & ostale demonske stvari.Taj tudj bol. Posto ljudi to vole- lakse im je kad vide da drugi pati.

or not? ja konzumiram zbog empatije. i prisecam se kako je to bilo kad sam bila mali bog. lechim se. nista ozbiljno.
-*-
Idi na vrh
Karenjina ws. Lu Salome ws. Natasa Rostova...
sve tri i jedna ja
u bezbroj varijanti ega i ida
u pokusaju da budem super sebi samoj i drugima
a drugi su svi koji nisu ja.

u pokusaju da prepoznam sta Prorociste kaze
i kako ce sve to da izgleda jednom kad se
odluchim....

do tad sam nepovratno izgubljena
u shizofreniji svakodnevice.

*

verujem u boga,ali verujem i u djavola.

*
" la femme fatale"
(Sanja Domazet i Vladeta Jerotic @ "Agape")
chestitka u pokusaju
Idi na vrh
"Dragi moji, razmislite da li ste ikada pozvali sreću da vam dodje u goste. Ako je došla, kako ste je dočekali? Ako je nema još uvek, da li ste je pozvali iskreno, onako od srca? I da li ste nekada pokušali, u potpunom mraku, da popričate sa svojom srećom koja, verujte mi, nije ni na nebu, ni u tudjim rukama već sedi skrivena u vama i čeka. Ona vas isto kao i vi nju.
Uđite u sebe, prošetajte i sapletite se o svoju sreću. Opsujte je sočno, onako kako psujete svoje najmilije, što vam je stala na put a onda je pustite da vas uhvati za ruku i da zaigra sa vama. Verujte mi, nesreća nije hronična bolest i od nje se možete izlečiti. Potebna je samo volja. I mali plesni podijum u vašem srcu.
Pokušajte da pevate zbog svega onoga zbog čega plačete.
Ako nemate para zapamtite – najvrednije i najvažnije stvari se ne mogu kupiti. Ne zato što nemate dovoljno novca već zato što nemaju cenu.
Ako patite zbog neke neostvarene ljubavi onda ste zasigurno bogata osoba. Jer, samo bogati mogu čuvati svoje ljubavi nostvarenima. Ne znam zašto bi to neko radio, čuvao svoju ljubav nostvarenom i patio zbog toga. Krenite joj u susret. Ljubav će krenuti prema vama. Možda neće, ali ostvarite je kako bilo i budite srećni što ste uopšte bili sposobni da osetite tu ljubav. Mnogi to više ne umeju.
Ako mislite da vas neko mrzi znajte da nije tako. Zašto bi vas neko mrzeo? Mnogi, za koje mislite da ste im centar sveta, vas uopšte ne primećuju. A ako vas i mrze mnogo su nesrećniji od vas. Mržnja je jedno tako nesrećno i tužno osećanje. I… obično se sveti onima koji je neguju a ne onima koji su predmet mržnje.
Ako ste tužni što vam niko, za sav vaš trud i muku (šta god to podrazumevalo), nije rekao hvala, odmah prestanite da radite sve ono zbog čega očekujete zahvalnost.
Ako vaše dete ima loše ocene ne brinite. Mnogo je važnije šta je naučilo nego koju je ocenu dobilo. Setite se kako ste zbog tih istih, loših, ocena išli ka kući sa grčem u stomaku i znojavim dlanovima. Nemojte nikada to raditi svojoj deci. Volite ih još više jer njima je mnogo teže što tog trenutka pokazuju kako nisu uspešni onoliko koliko vi očekujete od njih.
Ako je otišao neko ko vam je bio drag, neko koga ste voleli, isplačite se i zahvalite Bogu što vas je blagoslovio tom osobom. Moglo je da ne bude tako.
Ako imate utisak da je vaš život u rukama neke druge osobe zamolite je da raširi ruke. Padnite na zemlju i razbijte se na hiljade komada. Može biti da se jednog dana sastavite. Koliko god se činilo bolno, boleće ali će i proći.
Ako živite sa nekim pored koga se osećate usamljeno, prekinite to i naučite da živite sami. Nema ništa gore od takve usamljenosti.
Ako se plašite odgovora ne postavljajte pitanja. Ako ne znate šta ćete sa odgovorima koje ste već dobili, vratite ih onima koji su vam ih dali i zahvalite se. Umete vi da živite i bez toga.
Ako vas još niko nije zaprosio, zaaprosite sami sebe. Svečano recite “da”, obećajte da ćete voleti sebe šta god da vam se dešava i da ćete biti dobri prema sebi.
Ako vam se sad plače, plačite najglasnije što možete.
Isplačite sve svoje nesreće i tuge.
Januar je mesec, leta gospodnjeg 2011.
Pustite da u vama procveta sve ono što tako dugo pupi.

Tek tada će procvetati sve oko vas."
http://tetka.rs/2012/01/zivite-uvek-kao-da-je-bozic/


za sve moje prijatelje koji su me cele prethodne nedelje sanjali onda kad mi je to bilo najpotrebnije. znam da se na prijateljstvu ne zahvaljuje,ali ovo je moj nachin da vam kazem da ... ma znate.. : D Smile

Ko je trenutno na forumu
 

Ukupno su 1104 korisnika na forumu :: 41 registrovanih, 6 sakrivenih i 1057 gosta   ::   [ Administrator ] [ Supermoderator ] [ Moderator ] :: Detaljnije

Najviše korisnika na forumu ikad bilo je 3466 - dana 01 Jun 2021 17:07

Korisnici koji su trenutno na forumu:
Korisnici trenutno na forumu: 357magnum, Areal84, Asparagus, babaroga, bojank, bokisha253, Brana01, Centauro, Chainsaw, Dimitrise93, DonRumataEstorski, draganca, FOX, Goran 0000, hologram, ikan, ILGromovnik, janbo, Još malo pa deda, Karla, kihot, Krvava Devetka, kybonacci, Luka Blažević, Mlav, nenad81, oldtimer, repac, sasa87, simazr, Singidunumac, Srle993, Stanlio, stegonosa, Toper, vathra, VJ, vladaa012, vladulns, |_MeD_|, šumar bk2