TECH deo OPŠTI deo VOJNI forumi

Blog korisnika kindergirl

spletkarenje sa sopstvenom dushom..
Idi na vrh
“Zivot nisu knjige i romani, vec jedno veliko zezanje u kome pobedjuje onaj koji shvati u cemu je vic;a u chemu je,pitala sam; da zivish za trenutak kaze,da se prepustish kao u muzici.”

“...A upravo izuzeci chine magiju..”
“U danima kad osecam bogonapustenost, sebenapustenost, opstenapustenost, kad vise ne mogu, kad vise nije vazno sta ne mogu nego samo ne mogu, uzmem nasumice neko njegovo pismo, i bar na kratko Vasilis je kraj mene. Beograd postaje podnosljivo mesto, a ja se na trenutak sjedinim sa svojim pravim zivotom.”

“..ljudi se ne zamenjuju Marina.Svako ima svoje mesto.(...)prijatelji se ne prevazilaze..”

“...nije meni bilo tesno u Vasilisu, nego u mom srcu.”

‘...istina mog bica se otkrila pred Vasilisom.”

“Sklopim ochi i - Grcka.
Helada.
Helada u Grckoj.
Vidim je porinutu u more. Vidim je nevino otvorenu ka tri mora, brodove koji oko nje i ka njoj plove, chednu kao mladu nevestu, vidim je pod Suncem, sazetu u Suncu i sjaju, pod maslinama, pod grozdjem, mirishem je u morskoj soli i sumu talasa, u plavoj prozracnosti vazduha, cujem kako bije jos zivo njeno srce u kamenju hramova.”

“Gutala sam utiske, trpala ih u sebe, ne mareci mogu li svi da stanu(a slegali su se i slegali, ne zauzimajuci mesta, padali na samo dno mog bica, zarivali se kao sidro u pesak, te neprocenjive uspomene, to nemerljivo, nevidljivo bogatstvo, preteznije od sveg merljivog i vidljivog), toliko previse zeljna da nista nije bilo previse za tu zudnju, za neprestano osecanje >>josh<<, za shirom raskriljeno srce, koje je iznova primalo, a nije se prepunilo...”

“Posle raskida sa Vasilisom, citavu vecnost nisa otishla u Grcku. Putovala sam drugde, bezala od nje, a ona me je ipak svugde pratila:>>kud god da krenem Grcka mi nanosi ranu.<<”

“Tira-mozda ostatak Atlantide, poslednji trag izgubljene zemlje, ostatak spasen od vulkanske kataklizme, upozorenje da duboko, dole, postoji neka tajna.
Ostrvo koje sam prepoznala kao sliku koja mi se nekoliko puta, u duzim vremnskim razmacima, ukazivala u snovima.
Ostrvo na kojem sam bila, cije sam ulice prolazila, pre neko sto sam na njega stvarno stupila.”

“..Let’s go Marina-ponavlja, ne hajuci za njihove sale i Marina ide sa njim –svuda.”

“U tom trenutku nisam znala da me je on, u stvari, vratio sa obale reke Stiks.
Sisao je u podzemni svet neumoljivog boga Hada i uspeo da me iz njega izbavi.
Preveo me na stranu zivota.
Vasilis, moj Orfej.”

“..o to poslednje nase leto u kome sam procvetala pod njegovim pogledom..”

“Igrali smo se >>kuce<<; sednem mu izmedju nogu, a on sklopi ruke oko mene; sad sam te zatvorio, necu te pustiti; pa ja i ne zelim napolje, samo da me ti drzis ovako ljubavi zauvek; hocu ljubavi.
Bradom se naslanja na moju glavu, sad smo dvoglava azdaja, kaze jedno telo, a dve glave; ne kazem, sad smo savrseno bice; znas onaj mit o tome kako su muskarac i zena, kazem, nekada davno bili jedno telo, pa su nastavlja sad on, tako sjedinjeni bili nepobedivo, mocno bice, pa su ih, upadam ja, ljubomorni bogovi, uplaseni snagom i savrsenstvom rasekli na dva dela; pa se kaze on polovine traze od tad po svetu, a samo jedna jedina polovina predstavlja savrsen par za drugu zavrsavam ja i zato je gotovo nemoguce pronaci bas nju na celom svety; mozda je na drugom kraju planete, ili je zivela u nekom veku pre tebe...hvala Bogu ili sudbini mi smo se nasli, kaze:jel tako, ljubavi? Nas dvoje smo nepobedivo, savrseno bice.”

“Gde si se zajebala, Marina?”


"...nestalo je moje iluzije da samo muskarci mogu da pruze osecaj zasticenosti i sigurnosti; pocela sam da ga crpim iz sebe.”

“Cula sam da u Kabali postoji izreka da bog broji zenske suze.
Suze kojima oplakuju ono sto najbolje razumeju.
Zivot koji daju i obnavljaju.”

“Jesmo li to markirali mesta ljubavnog hodocasca?”

“Mogu da spavam sa tobom,ali to onada ne bih bila ja.
(...)lLjutio bih se da mi nisi rekla sta osecas.Vise od svega na svety mi je stalo do nase iskrenosti. Da li znas da si jedino bice kome do kraja verujem? To je ono sto necu da izgubim. Taj tvoj deciji pogled odozdo...doslovno se raspadam od ljubavi kad me tako gledas...sve je u redu Marki sacekacemo pravi trenutak..”

“Gde si ti, tu je moj dom.”


Rec -dve o sreci...
ili prica za laku-noc-i-mirno-spavaj-sari..


-Nekada davno zivela jedna tuzna devojka....
-A zasto je bila tuzna?
-polako nemoj me odmah prekidati, sve cu ti ispricati po redu. Zato sto je bila usamljena i bez ikoga na svetu..
-Jel ni mamu nije imala?
-Nije imala nikog, sama samcata. Sedela je jednog dana ta tuzna devojka na obali sinjeg mora.
-A zasto sinjeg kad je more plavo?
-Dobro-plavog mora, kad je ugleda Bog sa nebesa i sazali se na nju. Kako se ona igrala kamencicima, u resi da jedan pretvori u kamen srece.Iznenada kamencic koji je ona uzela snazno je zasijao na njenom dlanu, lepse od bilo kog dragulja.
-A ona?
-Isprva se silno obradovala, ali je pomislila: mozda ima jos ovakvog carobnog kamenja na plazi, pa je pazljivo spustila svoj i krenula da trazi drugo.
-I onda?
-Isla tako, isla, spustio se mrak i ona shvati da je kamen samo jedan jedini, i pravljen samo za nju pa brze potrci nazad, ali nije mogla da ga nadje.
Sari vec podrhtava brada.
-A sutra kad je bio dan, jel ga onda nasla?
-Nije, more ga je odnelo sa sobom.
Suzice se skupljaju(bajka treba srecno da se zavrsi sta je sad ovo?)
-A zasto ga je more odnelo?
-Zato sto nije bila dovoljno dobra. bog joj je spustio srecu u ruke,ali ona nije znala da je zadrzi. Polakomila se i htela jos. Ali tu nije kraj bajke. More cuva taj kamencic srece i izbacice ga pred neku drugu devojku, koja ga bude zasluzila i koja ce znati da ga cuva.
-A meni je ipak zao i one devojke sto ga je izgubila-kaze pospani glasic.
(i meni je..)
-Sta je dalje sa njom bilo?
-Ne znam, nije ni vazno; samo ti lepo sanjaj.
(Znam, ostala je na obali i jos uvek moli more da joj vrati njen dragi kamen.)



“Zapanjujuce brzo sam uspela da nevidjivim lepkom sjedinim svoje naprsline; nisu se vise uocavale golim okom; mogle su se osetiti samo kad bi neko prstom presao po njihovim neravninama.Ali prstom se ne prelazi po dushi. nju moze da dodirne samo druga;to vise nisam dopustala.”

“jao nama koji smo izasli van sebe i mrznemo se napolju.”
S. Stojanovic

“Morala sam da potrazim spas.
Izasla sam iz sebe.
Naime izasla sam iz svojih rechi, sto mu dodje na isto.
Ziveti van svojih reci znaci ziveti van svog smisla i ustrojstva.
Zakorachila sam u osvezavajucu hladnocu ironije. Iako sam se stojeci van sebe, osecala kao Afrikanac koji se nenadano obreo na Severnom polu, ni najmanje nisam cezula da se vratim unutra, u vatru koja je sve gutala. Ne daj Boze.”

“Ja sam uopsteno recceno, jedno nezno i povredama sklono stvorenje. Kako spoljasnjim tako i unutrasnjim.Zahvaljujuci mahnitom brzanju, neprestano se u nesto udaram, sto dovodi do pojave modrica, posekotina, ogrebotina itd., a koje opet tesko i sporo prolaze, zbog preosetljivosti, kako koze tako i krvnih sudova. Jednom mi je medicinska sestra prilikom davanja inekcija napravila hematom poprilicne velicine. Recimo kao polovina dlana. Verovali ili ne ta modrica se povlacila pune tri godine.Zapravo je sasvim nestala, onda kad sam na nju zaboravila, kad sam se u stvari sa njom sazivela. Podignuto na>>enti<< stepen, isto vazi i za unutrasnje povrede, takozvane >>dusevne bolove i patnje<<, koji su takodje izazvani mojom brzopletoscu, trapavoscu, nezgrapnuscu, nesnalazenju i dezorjentaciji.Dakako mentalnoj. Pshihickoj.

“Klasifikacija bola izgleda ovako:
Prva vrsta je akutni bol. Njega nazivam >>talas- bol<< jer preplavljuje u trenutku; od njega se doduse gubi dah, ali ipak prodje relativno brzo, i spasonosni udisaj je tu. Bol-talas ima vremensku odrednicu, tj. duzinu trajanja. Nacin savladavanja: predosetiti trenutak njegovog priblizavanja, i po mogucnosti visinu talasa, da bi se na vreme uzelo dovoljno vazduha sa kojim se istrajava do prelaska talasa preko glave i njegovog povlacenja.(...)

“>>Bol kocka<< se vrlo doslovno oblikuje u prostoru. On se koreni u secanju. Lezim ja npr.bezazleno, kad, eto vraga, dakle sasvim fizicki, perceptivno, da se pojavljuje bol koji se poveccava. U mom slucaju uvek je u pitanju forma kocke, razlicite velicine. Opipljiv je. bol kocka se lakse podnosi u odnosu na dole navedenu trebu vrstu jer je tezina ravnomerno rasporedjena na povrsini duse.Opasnost se sastoji u tome sto bol-kocka moze da izraste objekat na koji naleze i da ga potpuno poklopi. Naime dusu. Bol kocka je veoma tezak, bez obzira sto moze biti od naizgled zavodljivog materjala; tako recimo kocka koja pocinje da se stvara i raste je od leda: u u ja se obradujem onako, divota, bolje od leda nego od kamena, kao bice mi lakse , ali nije; fazon je isti kao u onom glupom pitanju, testy za ad hoc utvrdjivanjeIQ-a, kojim utucavamo decu u mozak, sta mislish sta je teze kilogram gvozdja ili kilogram perja, dete se zaleti kaze gvozdja, a mi trijumfalno,e nije kilogram je kilogram, pa bio on od gvozdja ili od perja; znaci tezina je ivek ista, kocka ce rasti dok se ne ugoji do zeljene velicine, ma od cega bila.”

“>>Bol-noz<<(igla ili bilo koje ostro secivo) se fizicki uoblicava u ogromnu, pretecu iglu ili ostricu noza koji se silovito zariva i tako zabodena, pored akutnog i inicijalnog bola, nosi sa sobom niz daljih, neugodnih konsekvenci, kao sto su: infekcije, gnoj ili sepsa.”


“Dovoljno ochvrsla, nasla sam pogodnog coveka koji u meni nije video ni sveticu, ni devojcicu, ni pametnicu, ni uvrnutu ludacu, kome uostalom nisam ni dala prilike da vidi, prosto sam nastupala kao povrsna devojka sa beogradske zurke. Izlazili smo kao sto prilici,pa me je onda odveo u krevet. Na kraju moje prvo telesno iskustvo je bio cist sex.Nije bilo ni zanosa, ni extaze, ni sentimentalnosti.

Posle toga proces stvrdnjavanja je bio jos brzi.”

“Nemogucnost postaje mogucnost kad dovoljno snazno poverujemo u nju.”


Marija Jovanovic



neka druga stvarnost...
Idi na vrh
Neka druga stvarnost...

Danas na izletu svi su mislili da su se kupali u moru, samo ja znam da sam se kupala u tvom oku. Bilo je to najdublje prodiranje. Ja i ti smo hermafroditi. Obichnarije ne mogu da ispune nashu zelju za ljubalju, valjda smo zato takvi.
Mihajlp P. kaze da nasa unutrasnja nesaglasnost pochinje onog trenutka kad shavtimo da je nasa ljubav prema sebi bezgranicna, u odnosu na ljubav prema drugim ljudima. Da sam to ranije procitala mozda bih izgarala od zelje da ti to kazem. Sad znam da vishe nemam potrebe za tim,jer od sad stanujesh na istocnoj strani mog srca i sve to znash. Mihajlo kaze da ne postoje cvrsti dokazi za ljubav, ali kad vam neko misli pogadja-to je vec neshto.Od sad-ti znas svaku moju misao josh u trenutku kad ona procveta u mom srcu-pre nego shto nervnim impulsom, u ritmu otkucaja tvog srca stigne do mozga.
Znala sam-u tebi zivi mali Bog. On je smesan i ljubicast i lagan i ukusan i gladan i prepotentan i osecajan. On je sve ono sto ja mogu da kazem o tebi, ali i sve ono sto ne mogu.Zavaravala sam se da on zivi u rusevinama Apolonovog hrama Pa tamo odavno samo zive otporne , malene biljke i sicushne zivotinje.
Taj plavi bog zivi u meni, duboko u sledjenim dubinama moje dushe. U mojoj utrobi rasula se njegova plavichastost optochena rasprskanim suncima zumanaca koje mi je mama mutila kad sam bila mala,jer je to dobro za krvnu sliku. Njegova krv je i tvoja, topla kao kljuchala voda, koja otapa najtvrdje stene, kojima putuje moje srce na putu do tebe. On pushta da moje rechi kaplju u listove-ovekovechene mastilom, koje ih spasava od mracnih uglova uvek budnog zaborava.
Mnogi misle da sam usamljena od kad si otishao, ali ne shvataju da ces biti uvek tu u meni-“sa ove ili one strane zamisljenog”.Pa ti, ti nisi nista drugo nego moj alter ego, eho mog krika, moj pogled u ogledalu, pocetak i kraj moje misli, zadah vrelog dana, leptir na papuchama i u kosi so, chokolada u uglu usnice, iskrzani krajevi noktiju tvoje boje ochiju. Nekad sam mislila da si plav-pa sam se klanjala toj boji, kao velicanstvu dana i bogu svih mojih noci. A sad...shvatila sam da si ti to i josh mnogo vishe. U zavisnosti od doba dana ti menjas boju, mutirash-ujutru si zut odsjaj mog butera za doruchak, u podne si povrshina mora glatka i osvezavajuca. Ponekad si ljubicast-kao zedna usta peska gladna hladnoce koju nosi voda iz mracnih dubina. Opet nekad si narandzast-kao more kad sunce umire u njemu. Uvek sam mislila da bez obzira na svo tvoje plavetnilo-tvoje ocno sochivo, ono koje privlachi citav moj zivot i sve moje ususava u sebe, da, bas ono je crno, kao rupe u svemiru.
Nema tu velike filozofije, ti si tu, u svakom mom uzdahu, prcakash se kao mala ribica, da, bas tu, ovde, “sa druge strane zamisljenog”.


21.07.2006.


Sta me sad pitas sta mi je.....
Idi na vrh
Ne,
nisi ti kriv
sto si u blizini bio
tako daleko
mada cisto sumnjam da ces ikom biti blizi.
Ti stavrno nemas
nikakve veze sa tim
sto vise nikom ne dam
da mi se tako priblizi

Nosio je stvari koje me vesele
Valjda svak dobije ono sto zasluzi
Dobro si znao sto me raduje, ali
nikad ono sto me rastuzi

Sta me sad pitas sta mi je
sta nisi pitao ranije
sta nisi gledao znakove kraj puta
sad vise nisam ni tuzna ni ljuta
svejedno je.
Sta me sad pitas
kako si, lopove moje
mladosti
Puno sam bolje od kad
te nema
al sam jos uvek nesrecna zena
Srecno ti...moja bivsa radosti...

mili moj svaka se povjest ponavlja
pitam se sto nisam starije slusala
nego sam krenula u krivom smeru
opet sam bila samo orden na reveru.

Al to je tako....
sve prave ljubavi su tuzne
kako je tek onima koje nisu
prave
bile
Necu te kleti i nista ruzno
zeleti
al nista lepo na tebe
nece me secati....



Severina....













Embarassed Crying or Very sad
noc punog meseca(ili mojoj bivsoj drugarici...)
Idi na vrh
I tako korak po korak izbrojale smo dvadeset.
I nije to nesto puno.
A nije ni malo.
Snovi su dobijali oblike, ucrtani grafitnom olovkom u spomenar, a
one stare skice su oprali snegovi sto su se talozili na dnu moje
duse.
Odjednom su postali veliki kao reklama ispred semafora, delovali su kao lavirint, ali su hranili
sujetu.
Bilo je ludo dok smo spoznavale svoje nove obrise, na keju, same, odvojene,
svaka na svojoj obali i sa
svojim drustvom.
Kao meseceve mene nasa lica su se menjala, a neka secanja otekla su sa mutnom vodom
koja pljuska te davno usekle obale.

A san... je ipak ostao u nama, kao neka stara slika-ne, nemoj mi reci da je to secanje, jer secanja blede, a nas san je ipak ostao.
Tek kad smo ga zakopale kod naseg bunara zelja, on nije odmah iznikao, klijao je kao klica u nasim srcima, hranio se suncem vrelog leta, ogledao se u mutnim sazvezdjima, koja su se prostirala dalje, do kraja sveta....

A danas mi se ucinilo kao da taj san vise
ne zivi u meni,
da je nestao u nekoj glupoj, skoro beznacajnoj noci, kad sam se do ujutru prevrtala po krevetu, jer je bio pun mesec, a ti znas kako ja onda ne mogu da spavam.
Pokusala sam da oslusnem sebe,ali nije bilo odjeka.
Tamo duboko u meni nije bilo cak ni senki, nego samo neka pustos, neverica, pre nego kraj.
Puno toga sam zaboravila, kao da se moje secanje temeljilo na pocetku tog sna, kao da pre njega nista nije postojalo ili da bar nije bilo dovoljno stavrno da ostavi trag u meni.
I te preostale senke-nisu to moja secanja- to su samo rusevine antickih hramova posvecenih Apolonu.
Ne znam sta ti radis danas, niti da li se uopste secas tog prasna, da li ga prizeljkujes ili ti je to sad sve jako smesno....
A ja.... kao da se vise niceg ne secam....
mozda ja vise ni nisam ja...

secanje...
Idi na vrh
Nokti urezuju
tvoje ime na glatku povrsinu
vene koja teče
u nepovrat otkucaja
mog pulsa.

Kaplju sekunde leta
u neka bezbojna slova
velikih umetnika duše

Dlan je suviše mali
da ugrabi sve prosute kapljice
trešnje

Linija života se otapa
u mirisu zgrušale krvi

Slepoočnice su mi plave od sna o tebi
Posvadjala sam se da medvedom
jer nije hteo da u horu izgovara
tvoje ime

Reč je nemoćna da
opiše zvuk tvog
neprisustva

Postoje zvezde, ali su
daleko.


san....
Idi na vrh
Dve
polovine
ne
cine
uvek
Celo.

Plasim se da spavam.
Soba je puna virtuelnih slika nasih ostataka stvarnosti.
U dnu uha bubamara.
Dosla je da mi isplete
jos jedan umoran
san
od plavih obrisa.

Neki preostali trenuci
secanja
Par sekundi pre
mraka.

I ovo leto su
cvetale kajsije
oblika obraza tvojih....
ukusa usana tvojih...

Neke tragove na sharama
jastuka oduvao je
ponocni vetar, uprljan
bljeskom munje,
koja tutnji do dna mog srca.

Osakatila sam telefon
u uglu mraka
pre neko veche
Sad vise ne svetli
tvoje ime
Chekam
Chekam
Chekam
U mraku
Pa josh malo
Chekam

Onda
u polusnu cujem
shapat lipe tu
ispod mog prozora
U neku ranu jesen.

Dani su od tad
gutljaji toplog mleka
ispunjeni tvojim neprisustvom.

JA
ne_ja
JA
I tako u krug

Vechnost je jedno veliko nista za nas.

Potonula sam u omiljenu melodiju...
Bljesak tvog plavetnila
Tera san sa ochiju
U ovoj noci koja nema
ni kraj ni pocetak
bas pred svitanje....

BY JYO

San

Ko je trenutno na forumu
 

Ukupno su 813 korisnika na forumu :: 31 registrovanih, 5 sakrivenih i 777 gosta   ::   [ Administrator ] [ Supermoderator ] [ Moderator ] :: Detaljnije

Najviše korisnika na forumu ikad bilo je 3466 - dana 01 Jun 2021 17:07

Korisnici koji su trenutno na forumu:
Korisnici trenutno na forumu: A.R.Chafee.Jr., babaroga, Bane san, ccoogg123, dankisha, debeli, FileFinder, goxin, kjkszpj, kovinacc, Kriglord, krkalon, kunktator, ladro, Metanoja, mikrimaus, milenko crazy north, MilosKop, milutin134, mocnijogurt, Nemanja.M, Parker, procesor, raketaš, Romibrat, sasa87, Sirius, Stija zmija, suton, TheBeastOfMG, vlad the impaler