TECH deo OPŠTI deo VOJNI forumi

Blog korisnika Silija

Glasovi
Idi na vrh
Postoje u čoveku razni glasovi, koje on odistinski čuje ili ne, a koji mu u životu govore šta da uradi. Ova precizna navigacija pomaže čoveku da dodirne sebe i usmeri se na pravu stranu. Postoje i glasovi koji su od spoljašnjeg sveta i koji imaju isto delovanje. O tome kako na čoveka utiču glasovi iznutra i kako deluje zvuk ljudskog glasa iz spoljašnjeg sveta govorićemo u ovom blogu.

Odlomak iz priče

Da se prevezu nekim istrošenim čamcem otac da poslednje novce i ono stvari od vrednosti što je još ostalo, pa se stane ukrcavati, žurno, sa porodicom. Ali dok su svi hitali, njegov najstariji sin, Ilija, odvažan dečak koji je, sad mu je već trinaesta godina, rastao sa vekom, kao da je oklevao. Ubrzo se ispostavilo da on ni po koju cenu neće, kako je rekao, da se oni svi otisnu a da njihovo ždrebe, koje je on gajio, ostane. Uzalud je otac govorio kako je bolje da konjče sačeka, zdravo, na obali gde će ga već neko uzeti, nego da se, nejako, na njihove oči udavi u Dunavu. Nije vredelo, dečak je bio odlučan u tome da će, ako ne povedu ždrebe, i on ostati. U nevolji, otac popusti sinu: vežu ždrebe za čamac i otisnu se u guste, duboke vode, ka neizvesnosti.
............
Odjednom uveren da će mu, u životu koji ga čeka, sve poći od ruke ako mu sad uspe da sačuva ždrebe i da ga prevede, sa sobom, na banatsku obalu, nije hteo da prizna ništa od onog što je bilo očigledno: ni to da je Dunav, baš tu, niže smederevskog grada, silno široka reka, skrivenih matica i neprimetnih virova, hladnih dubinskih struja, da oktobarska košava, dolazeći sa Karpata, sve zasipa vodenim prahom i ne dozvoljava da se uzme predah, da je ždrebence ne samo nejako, nego i neiskusno u vodi. Vezano, konjče je zaista nesigurno zakoračilo u reku pa još nesigurnije ulazilo u talase dok je dečak, nagnut nad krmom i stežući konop, isto tako nesigurno ulazio u neki nepoznati huk: znao je da će ga, ako ždrebe i on, zajedno, ne izdrže, nesreća zauvek uzeti pod svoje. Čamac se otisnuo, konjče je zaplivalo, nevešto, a dečak je, presamićen preko čamca, govorio mladoj konjskoj glavi koja je plutala nad talasima, reči nežnosti i ljubavi koje ni slutio nije niti da ih ima u sebi niti da ih zna izreći. Ali ždrebe ga je odlično razumevalo: bilo je sve manje straha u njegovom pogledu i sve manje opiranja talasima: odjednom iskusno, konjče kao da je prestalo da se grči pred ćudima Dunava, kao da se njima i koristilo, puštajući da ga strahovita rečna snaga više nosi nego iscrpljuje. Lebdelo je nad mutnim valovima, nad vodenim kovitlacima koji su ga, časkom, mogli otkinuti od čamca, promicalo kroz opasni prah vode i vetra i još opasniju jezu dubinskih matica. Dok je čamac prevaljivao svoj put preko tog nemirnog, mrkog prostranstva, ni ždrebe koje nosi reke i koje se nosi sa rekom ni dečak koji ga hrabri, nisu posustajali. Kad je čamac, najzad, dodirnuo drugu obalu, muljevitu i spasonosnu, dečak koji je, stojeći u plićaku, grlio mokro ždrebe više i nije bio samo dečak, kao što ni ždrebe nije bilo samo ždrebe: silno izrasli u svojoj plovidbi preko ponora, milovali su se, zajedno drhteći na banatskom vetru, na dočekanoj obali, čovek i konj.

Tako je prvo iskustvo počelo da se uobličava: posle ovog prelaska s jedne obale na drugu, dečak je počeo da poima da ono što je očigledno nije i ono što je jedino stvarno, da ima i neočiglednih stvarnosti koji onoga što ih nazire ne samo da izazivaju nego ga i obavezuju. Naslućivao je da je njemu dato da vidi ono što drugima ostaje skriveno i da se, redak dar, ta sposobnost mora iskoristiti. Dečak ju je koristio tako što je, iako nesvestan da njegov pogled prodire i u pukotine stvarnosti, gledao.
Borovi boje zlata
Idi na vrh
Uvek sam više volela Zlatibor. Vazduh je blaži, planina je pitomija, brda su dušu dala za noge. Prvi put sam otišla u leto, bila sam student, jela sam suve pogačice na 40 stepeni dok smo se vraćali sa najudaljenijeg brda koje se videlo golim okom. Nisam mogla da pušim. Zaljubila sam se. Vratila sam se odmah te zime. Bože, kakav je to sneg bio. Dočekao nas je. Stižemo po mraku, a sve belo. I pada. Padao je 4 dana. Što se kaže, idila. Išla sam još nekoliko godina, pa je usledila pauza. I letos novi susret. Kakve su me promene dočekale!

Ali za početak, da pitam ja vas, koji ste bili i koji ga volite, dugačka palačinka ili belgijski vafl? Za šta ste? Probala sam njeno veličanstvo palačinku sa više ukusa, čak i sa kremom i plazmom (to je čisto bogohuljenje, mislim, plazma je dovoljna sebi, greota za palačinku, da ne možeš ljudski da uzivaš u njoj od svih tih rajskih ukusa). Ali vazdušasti vafl!!! Nije do belgijske čokolade, do zlatiborskih kupina je. Sitne i u čiste. Da znaš kakvog je stvarno ukusa voće. Pa još uz banane i onaj fabrički šlag. Ma, sve pare dajem. Kolko košta da košta.
Pozorisna muzika
Idi na vrh
Jugoslovensko dramsko pozoriste - Plava ptica

Sve je to priroda
Idi na vrh
Stvarno je ovaj saten-in blog bio inspirativan po mene da pocnem malo i ja da se bavim lepljenjem slicki po forumu. Od malena volim da lunjam po prirodi. Kad sam imala 9-10 godina, isli smo u banju Trepču kod nekog u posetu. Oni odrasli seli da piju kafu, a ja odem do obliznje livade. Zavrsim u sumi. Svrckam se, berem cvece. Ostala sam 3 sata. Oni me trazili po okolnim ulicama, a ja dolazim sa buketicem poljskog cveca. Naravno da se nisam izgubila. U petom osnovne, odemo na Taru na ekskurziju. Kako smo stigli, ja put pod noge pa u planinu. Da su nastavnici primetili da me nema, ko zna sta bi bilo. Srecom, nikom nije palo na pamet da ce dete da mu nestane cim se stigne. Samo sto dete nije nestalo. Dete istrazivalo sumu, naslo pecinu, raspametilo se. Onda se vratim, ispricam deci i povedem copor od nas jedno dvadesetak. Da vide pecinu.




i kako da ne udjes da vidis sta je unutra?!



i, ipak, moramo odu zimi
Pisma strancu
Idi na vrh
Dragi Gadafi,

Znamo se vec dve godine. Kazem znamo, a nismo se sreli. Cudna su ova nova vremena. Mada mi se nekad cini da je I ta oskudna komunikacija preko jedne od onih dobrih stvari koje je globalizacija donela autenticnija od zivog kontakta. Ljudi su zaboravili da vide druge ljude, idu kroz zivot spustene glave pod teretom racuna, nedostatka novca, nedovoljnog provodjenja vremena s decom koja postaju problemi, pod teretom ratova I vesti, politike koja se uvukla u svaku poru naseg zivota. Na internetu se nekako ponekad opuste, pa bar za trenutak budu pravi, svoji, zaneseni.

Mada ja licno u to jos uvek ne verujem. Nov sam korisnik medjuljudskih web komunikacija I meni je isto kao I u pravom zivotu. Godinama sam odbijala da chatujem. Iako mi se bivsa komsinica udala preko chata I otisla ni manje ni vise nego u Englesku, ja sam I dalje govorila “nije to za mene”. Iako sam na televiziji gledala price o ljubavima I prijateljstvima preko interneta, ostala sam netaknuta idejom o mogucnostima da na taj nacin upoznajem nove ljude. I onda jednog dana procitam da se moj omiljeni sportista, odbojkas Nikola Grbic, ozenio po drugi put preko chata. Delovalo je sasvim realno. Covek zivi po svetu, zeljan komunikacije s nasim ljudima, chatovao, upoznao devojku, pricali 4 meseca I ona otisla kod njega. Posle su novine objavile neku drugu pricu, ali vec je bilo kasno. Tako sam resila da probam. Da vidim sta je to. A malo me bilo I sramota sto ne znam sve te “moderne” stvari.

Upoznali smo se dve nedelje posto sam se otisnula u vode novog vida druzenja. Prvo smo bili pristojni u ophodjenju, pa smo poceli da se smejemo, pa smo se bas mnogo smejali, I neminovno smo skrenuli u flert I slobodniji chat. Govorio si stvari koje bas mogu da zavrte mozak. Nije da sam ti poverovala, ali mi se ucinilo da tu nesto struji. A fluidu nikad nisam mogla da odolim. Ti si, medjutim, nestao. Bilo je chatova za koje sam znala da si ti, uostalom hteo si da znam, davao si mi jasne signale, ali si uvek razgovarao kao neko nepoznat, ponekad kao zensko. Slagao si godine I jos ponesto, ali ime si rekao, I gde radis si rekao. I mejlove smo razmenili. Nisam patila sto se ne javljas, a stalno sam mislila na tebe. Posle dva meseca I nekoliko chatova u kojima si davao do znanja da si ti, I gomile onih drugih, u kojima si ispitivao moje ponasanje (sto cu ja tek kasnije saznati), napisah ti pismo. Valjda je bilo ljubavno. Ocutao si.

Bio je to pocetak treznjenja. Chat se ispostavio kao veoma zanimljiv. Nekoliko meseci sam imala po dva-tri zaista zanimljiva ili kvalitetna chata dnevno. Bilo je nekih duzih kontakata, pokusaja druzenja. Pocela sam da upoznajem svet foruma. A onda su iznenada poceli da me spopadaju vulgarni I agresivni chateri. Poceo je da se smanjuje broj dobrih chatova u korist onih praznih. Desavale su se stvari koje su mi tada bile nejasne I koje ce mi kasnije, kad stupimo u svakodnevnu komunikaciju, otkriti da si iza svega toga stajao ti. Punih devet meseci si me klikao pod raznoraznim nikovima, pricao sa mnom sakriven iza gomile likova, nekad besmisleno, nekad veoma suvislo.

Ja sam pokusavala da emocionalno stavim tacku na sve to. Medjutim, ovog puta, dobila sam nepobedivog neprijatelja kojeg sam vrlo malo poznavala. Sopstvenu intuiciju. Iako si mi rekao da se bavis plivanjem I vaterpolom (sto nije istina), ja sam videla kako hodas I pusis I kroz glavu ti ide samo jedna recenica: sta da radim. Trajalo je tri meseca. Kasnije si potvrdio da je bilo tako. Onda sam jednog dana primetila da su mi vec neko vreme skazaljke poklopljene kad god pogledam na sat. Bilo koji sat. Lepa je to zanimacija, mislim to sa kao poklopljene mi skazaljke neko misli na mene, ali ovo je bilo veoma naporno. Zidni, rucni I kompjuterski satovi su se zaverili protiv mene. Svaki pogled na njih je pokazivao jednu skazaljku. Trajalo je mesecima. Vise se I ne secam koliko dugo. I danas se desava, samo ne u toj meri. I znas sta, nije nimalo smesno. Ni zabavno. Onda su me, na koju god plazu da odem, okruzivala deca s tvojim imenom. Celo celcijato leto. Smejala sam se, sta sam drugo mogla. Sto sam te ja vise izbacivala iz glave, ti si sve vise bombardovao. Letovanje sam morala da skratim, jer mi je bilo veoma lose. I tog poslednjeg dana, kad sam izbezumljena od straha sedela na plazi cekajuci vreme do polaska autobusa, kroz glavu je poceo da govori tvoj glas: volim te, volim te, volim te, ne volim nju, volim tebe. Posla sam u vodu, suze su mi se slivale niz obraze I govorila sam u sebi: odlazi, odlazi, odlazi, ostavi me na miru, zasto nisi sa mnom ako me volis. Bila je to magicna recenica koju sam upotrebljavala da te oteram iz misli I uvek je uspevalo. Ja tada nisam znala da je postojao neko drugi. Kasnije si rekao da si jednog julskog dana shvatio da me volis.

Ako znas portugalski
Moja uciteljica
Idi na vrh
Ja sam u osnovnu skolu isla sedamdesetih i mi smo tada voleli uciteljice. Ali ova moja je bila nesto posebno. Vazila je za najpravedniju i najvoljeniju. Od druge dve iz generacije jedna je bila boleciva na decu, jer nije imala svoju, a druga stroga. Slicno je bilo i u ostalim razredima. Samo je Rajna Pavlovic bila uciteljica kod koje su roditelji hteli da upisu decu zbog nje same. Mozete misliti kako moze da izgleda Rajna. Ne moze da nije lepa. A ova je bila prelepa. Imala je polovinu od one Jovankine pundje, ali plavu, ozbiljno lice, srednjih godina (valjda su to tad bile cetrdesete prema pedesetim), neznost u govoru, ali je iznad i pre svega bila pravedna.

Kad sam posla u prvi razred, zakasnila sam prvih sedam dana. I dodjem ja, a ona kaze: E, sad dodji, stani ispred mene i odrecituj nesto da te deca upoznaju. (ispred nje se stajalo da ako se dete zbuni ona moze da mu da podrsku ili ga podseti). Gledala sam je kao u boga dok sam recitovala i ne secam se reci koje je tacno izgovorila, ali znam da sam je zavolela i zapamtila za ceo zivot. U prvom razredu, kad smo isli u skolu u prirodi, cesljala nas je sve koje smo imale dugu kosu i vezivala kike ili repove, vec sta je ko nosio. Bili su poznati njeni casovi matematike u trecem i cetvrtom. Vezbanje zadataka se odvijalo kroz takmicenje. Prvih pet koji urade zadatak upisuju se na tabli. Ponekad, prvi sa spiska ide da joj kupi dorucak ili obavi nesto. I moze da povede nekog sa sobom. Ali obavezno dobija salvu pohvale. Mene je hvalila sa: gde te majka rodi tako pametno. Nije favorizovala decu, ali je, recimo, bilo dece ciji su roditelji trazili poseban tretman. Iz odredjenih razloga. I ona je to postovala.

U cetvrtom je imala srcani udar i nekoliko meseci nije radila. Vratila se pred kraj skolske godine. Mi smo bili jedino odeljenje koje je pripremilo festu za rastanak. Skupili smo pare, i kupili slatkise i sokove. Jedan drug je imao farmu pilica, pa je doneo par pecenih kokica. A klupe poredjane u slovo P (pavlovic). Ona ulazi, mi svi uparadirani, stolovi postavljeni, ucionica ukrasena. Stala je na vratima i zanemela. Stajala je neko vreme, onda je zatvorila vrata i vratila se sa svima koji su bili u zbornici. Potom su je odveli u tu istu zbornicu gde joj je trebalo pola sata da se povrati.

Kad sam je posle mnogo godina srela, rekla mi je da sam joj ja jedini djak koji joj je do kraja srednje skole cestitao 8. mart.
Nebu pod oblake
Idi na vrh
Ovih dana na RTS-u su emitovana dva putopisa slicnog sadrzaja. Novinarska ekipa emisije “Avantura” bila je na Akonkagvi, dok je lokalno dopisnistvo iz Krusevca, u sklopu emisije “Trag” emitovalo emisiju o ekspediciji na Everest koju je napravio najpoznatiji planinar nasih prostora koji je osvojio sve vrhove sveta. Obe su licile na uputstvo kako se ponasati u konkretnoj situaciji pentranja na toliku visinu. Po ugledu na slican obrazac koji koriste strane televizije. I slazu se u jednom: svaki dan se penjete malo vise nego prethodnog dana, ali se morate vratiti nazad, da biste prespavali na manjoj visini zbog prilagodjavanja organizma na uslove i izbegavanja visinske bolesti. I morate da pijete po 4-5 litara vode dnevno. Planinski vrhovi polako postaju turisticke destinacije koje nisu vise rezervisane samo za planinare ili entuzijaste. Moram da priznam da je Dragan Jacimovic (alpinista) napravio mnogo ubedljiviju emisiju o Everestu nego Nebojsa Petric (novinar), ali meni se vise dopala Akonkagva. Ne znam da li je razlog tome cinjenica da ju je slikalo ne-alpinisticko oko.

E, dakle, Andi ili Himalaji, pitanje je sad.
Idem ja tako ulicom
Idi na vrh
Pre neki dan, idem ja tako ulicom. Ne setam, idem kroz grad od jedne tacke do druge, zavrsavam neke obaveze. Ako je bitno kako izgledam, izgledam apa-drapa: majca, suknja za trpljenje vrucine, kosa prljava I podignuta. Prilazi mladic I pocinje da prica. Govori kroz mrmljanje I trebalo mi je nekoliko minuta da razaberem sta hoce. “Znate, ja nisam odavde, zivim u susednom gradicu, ovde radim, ali veoma zanimljivo, na ovom istom mestu sam vas video vec cetiri puta. Veoma ste intrigantni I izgledate zanimljivo.” Ja se nasmesim, kazem lepa prica, odlicna zvaka za startovanje, pretpostavljam da je opklada u pitanju, ali ja imam malo mnogo godina za te stvari I ne zanima me. Nastavim da hodam. Tek sto sam presla ulicu, on ce: “Ali nije opklada, verujte mi. Je l’ mozemo da se upoznamo?” Kazem ja ne mozemo I napravim korak, on me zadrzi, ja kazem: “Nemoj da ides za mnom” I nastavim. A on ce: “Djubre jedno! Seljanko jedna!” I tako vise puta. Do pre neku godinu ne bih se ni osvrnula. Sada sam se okrenula, odgovorila mu sa Ti si djubre, dok je neizgovoreno ostalo Tebe bi trebalo uhapsiti.

Uznapredovala sam. Pocela sam da odgovaram Smile. But what’s wrong with men?

Jer ovo sto je bio tek incident na ulici, meni se previse provlaci kroz razne aspekte zivota. Maltretiraju me na razne nacine muskaraci koje odbijem. Ako se to uopste zove odbijanje. Pre dosta godina, jedan komsija, s kojim sam bila u prilici da se vracam kuci I hodam jedno 45 min, sa kojim sam razgovarala I smejala se za to vreme, rekao mi je da sam zmija kad je shvatio da uopste nemam nameru da se upustam u seks sa njim. Da vam ne pricam kroz sta sam sve prosla na nekim radnim mestima.
Ako neko moze da pomogne
Idi na vrh
Dragi Forumasi,

Potrebna mi je pomoc ili usluga ili kako god se to zvalo. Zivim u jednom gradu u Srbiji iz koga zelim da odem. Zavrsila sam fakultet u Beogradu i tamo zivela neko vreme, ali bile su devedesete, pa sam morala da se vratim. Sada imam potrebu da se vratim u Beograd, jer ovde imam velike probleme. Stvar je u tome sto mi je potreban smestaj za pocetak dok se malo ne saberem, vratim u normalu i uspem da nadjem stan i posao. Dakle, ako neko ima mogucnosti za to ( u smislu dovoljno prostora u stanu ili kuci) ili poznaje nekog ko to ima a voljan je da pomogne, molila bih vas da mi se javi, za pocetak ovde. Ako bude nesto konkretno, preci cemo na poruke i tamo cu reci sve sto bi ta osoba trebalo da zna o meni. Za sada imate moje postove, valjda mogu nesto da vam kazu. Ja sam u startu u mogucnosti da placam do 100 evra mesecno, ali kad stanem na svoje noge ne bi bio problem da bude i retrogradne nadoknade. Pokusala sam na vise strana da se snadjem, i sticajem okolnosti provedoh danas neko duze vreme ovde na forumu, pa mi pade na pamet da pokusam sa ovom varijantom.
Da li ste znali da…. Se medvedi plase muzike?
Idi na vrh
Okrenem neko vece Dnevnik da cujem prognozu, kad ono, kao u stara dobra vremena, zanimljivost na kraju. Neki Makedonac, iz Bitolja, tuzio medveda koji mu jede med iz kosnica. Prvo je trpeo. Onda su mu rekli da obasja kosnice jakim svetlom I pusti jaku muziku I da ce to da otera medveda. I zaista je uspelo. Ali, crkne agregat I meda se vrati. Covek vise nije znao sta da radi I tuzi medveda. Mislim, ode u sud I podnese tuzbu. Protiv medveda. I DOBIJE SPOR. Drzava presudila u njegovu korist I treba da mu se isplati steta u vrednosti od 3000 evra (sto ce da uradi drzava). Nisu rekli koliko je trajao spor I koliko je makedonsko sudstvo bilo agilno.

Po televizijama se vrti neki film (sa Bilijem Konolijem) o coveku koji je tuzio Boga posto mu je grom unistio brodic. Osiguranje nije htelo da isplati stetu, pod izgovorom da je to Bozjih ruku delo. I on presavije tabak pa tuzi Boga licno.

Nekako mi bilo milo sto je I vuk sit I ovce na broju. Meda se nakrkao, a coveku platili stetu. I zato, kad idete u sumu u setnju, za svaki slucaj, ponesite tranzistor. Nije sala, I Aska skembala vuka na istu foru.

Ko je trenutno na forumu
 

Ukupno su 581 korisnika na forumu :: 9 registrovanih, 2 sakrivenih i 570 gosta   ::   [ Administrator ] [ Supermoderator ] [ Moderator ] :: Detaljnije

Najviše korisnika na forumu ikad bilo je 3466 - dana 01 Jun 2021 17:07

Korisnici koji su trenutno na forumu:
Korisnici trenutno na forumu: A.R.Chafee.Jr., Ageofloneliness, Bubili, cikadeda, Japidson, JOntra, Ognjen D., pein, TBF1D