Neizgovorene Rechi

Neizgovorene Rechi

offline
  • Pridružio: 22 Nov 2003
  • Poruke: 1978
  • Gde živiš: na preseku Vremena i Vechnosti


Djordje Balashevic
,
odlomci iz knjiga... ("Jedan od onih zhivota", "Tri posleratna druga", "Pesme koje su otpevale svoje", "Dodir svile")


"Te nocci sam joj occutao najlepshe rechi koje znam...
Jednom je rekla da bi sve dala da chuje to shto occutim, i otkrio sam joj tajnu o starom drvetu koje raste na nichijoj zemlji izmedju devet salasha, u fantazmagorichnoj oazi koja se u Sahari zhita prividja samo onda kada se to njoj prohte, tako da ni najprefriganijim geometrima nikad nije poshlo za rukom da je osvoje svojim instrumentima...
I tako, obichno u nekoj vedroj nocci, roj Neizgovorenih Rechi nepovratno odbegne iz koshnice misli i u potrazi za novim mestom sumanuto pokushava da otkrije prechicu do najblizhih zvezda, ali zna se, jos niko sem prevejane skitnice Pogleda nije uspeo da dospe do Tamo...
I onda, pred zoru, kad posustalo krenu da se stroposhtavaju, Vetar probere najlepshe, podmetne pod njih svoje paperjaste uvojke, kao jastuchicce, i nezhno povuche finu chetku te velike kroshnje kroz svoje kose...
I Neizgovorene Rechi ostaju da trepere u lishccu starog drveta zauvek, rekoh joj, kao miris tvoje kose na mom cheshljiccu od jantara...
"Zauvek?", pitala je uplasheno...
O, ne, ispravih se, izvini, zaboravio sam da "zauvek" ne postoji...
Jednog dana, dakako, strovalicce se i to stablo, oprljicce ga Oluja shenluchecci gromovima nad ravnicom, slozhicce se kao kula od karata pod teretom Neizgovorenih Rechi, ili polegnuti tiho i neprimetno, kao kazaljke na tri i petnaest, ko ce ga znati?
Ali naicci ce cherga tog leta, i to ne Mechkari ili Dzhambasi, ni Gatari ni Korpari, nego Veseli Svirachi Tuzhnih Ochiju, pracceni crnim kosovima iz visokih Prekodonskih stepa, i jos izdaleka, uspravivshi se u sedlu, primeticce u gustoj travi narochitu rachvastu granu boje majskog sumraka, od koje bi se mogla izdeljati odlichna viola?
I, vishe nego dovoljno godina kasnije, mozhda nechija, mozhda proseda, mozhda bez ikoga, ti ces ugledati belog leptira na jorgovanu, i shirom otvoriti prozore mamecci ga da ti sobu oprashi polenom i proleccem. A ulicom ce prolaziti mali Cigan sa violom, videcces samo drozdovo pero na sheshiru kako promiche za shimshirom, i zachuces Neku Staru Dobru Nepoznatu Pesmu, koju prvi put slushash, a godinama je znash...
I zaplakacces, istog chasa...
I najzad shvatiti kako sam te voleo..."


"Kishica je zavela strogi policijski chas u Njegoshevoj.
Gurkajuci se oko mesta na kalendaru, Oktobar i Novembar su malo protresli gusto sito oblaka, prosejavshi samo one najsitnije kapi na ispruzhenu bronzanu ruku gnevnog spomenika ispred Gradske Kucce.
Zvanichno bi se, mozhda, i moglo izjaviti da je vladala tishina, ali ta tishina je za moj ukus bila preglasna. Na samoj ivici vibracije, uchinilo mi se.
Ova varosh se, izgleda i ne gasi vishe. Ostaje ukljuchena na nekoj potmuloj frekvenciji, kao da radi "u leru" chitavu noc.
Puchina opustelog trga je odjednom potpuno sludela moj kompas. Bio sam tako izgubljen da mi je izgledalo prosto nemoguce da postoje samo chetiri strane sveta. Odoka sam izrachunao najduzhu dijagonalu, nadajuci se da cu se do njenog suprotnog kraja nekako setiti gde sam to poshao.
Sa katedrale se odronilo jedno "plong", ali to nije bio pravi udarac zvona.
Verovatno je, preturajuci po policama na gluvom crkvenom tavanu, zvonar nehotice pomerio tuchak velikog mesinganog avana. Pola jedan, jedan ili pola dva. Svashta je to moglo da znachi. Ali svejedno.
Anamaria ce ionako tek za sedam godina napuniti taj trenutak. Dobra mera vremena izmedju nas.
Sedam godina su kofer u koji mozhe stati strashno puno stvari. Ako umesh da pakujesh, naravno.
To shto meni ne trebaju vishe neke sitnice koje njoj trebaju sve vishe, ne daje mi pravo da je nagovaram da ih ne trpa unutra.
Njen kofer, na kraju krajeva. Poznao sam u sebi pepeo vatre koja se u njoj tek rasplamsala, ali nisam pokushavao da je odvratim. Do pepela se i stizhe jedino preko vatre.
Nema tih rechi koje mogu nadomestiti shibanje godina u lice, i nema te priche od koje se mozhe isplesti mrezha za hvatanje vremena.
Za sedam jeseni, koji minut posle pola jedan, jedan ili pola dva, i ona ce negde zastati pod zamuckujucim plavim neonom sa reklame iznad izloga prodavnice modne obucce. I onda ce znati.
Sivi dah uspomene pazhljivo ce oduvati prashinu sa smeshne stare ogradice od posesivnosti koju sam jednom uzalud dizao oko skrivenog senovitog vrta u kom su pupile njene ambicije.
Uzdahnuce, verovatno. Chestice sjaja rastopice joj se nachas u pogledu, kao odraz udaljenih zvezda u vodi. Bicce sama, nadam se.
Jer, tad ce se u ritmu njenog pulsa mozhda pojaviti ona uznemirena i kljuchna sinkopa koju sam poslednjih dana uzalud oslushkivao u odjecima nashih tishina. Tishina. Da.
I onda ce znati da je jedina koju sam ikad voleo. Da sam sve druge voleo tamnom stranom srca. Shtedecci se.
Uchecci se kako cu najbolje voleti nju. Kada je konachno nadjem."

.................................


"A bash o Maju je rech...
O jednom zastarelom, ekstravagantnom, pomalo neregularnom Maju, o jednom od onih pomerenih, starih dobrih majeva, kakvi se, iako su se sasvim dobro pokazali, vec godinama ne proizvode vishe...

Otkad ga znam, maj je zapochinjao Prvim Majem...
Ccale nam je davao uzbunu oko sedam, vec obrijan i spreman, u izvikanim sandal-cipelama, sa zlatnom "doxom" na ruci i sa upasanom bushkastom atletskom majicom.
Koshulju, belu ili u najgorem sluchaju svetlo plavu, oblachio je tek pred polazak, ne rizikujuci da je zaprlja u samom coshku podruma, gde se zavlachio da natochi balon iz onog poslednjeg, narochitog bureta, iz kog se tochilo samo za svechare i dechije rodjendane, i tako, na neki od krupnijih Drzhavnih Svetaca...
- Ako uhvatimo autobus u pola osam, stizhemo na pochetak Parade...
Ne, nismo imali ni automobil ni televizor. Moj stari je svoju treccu, najbolju deceniju zhivota, ispucao na najgore mogucce godine, na "one" izmedju hiljadu devetsto chetrdesete i hiljadu devetsto pedesete, i dosledno je sprovodio svoju teoriju da "nikom ne treba bash suvishe upadati u ochi"...
- Skloni se od vrata. Drzhi se za shtanglu. Ne turaj ruku kroz prozor...
Istrchavali smo iz busa na uglu Rusinske, i finishirali zapushtenom Turgenjevom ulicom, i mama je chuvajuci shtikle skakutala sa cigle na ciglu, ali je i kroz tu igru shkolice, balansirajuci cegerom sa kiflicama, uspevala da mi jos jednom ispricha prichu o tipu sa bradicom i okruglim cvikerima, koji je skachuci na hartiju tepajucce slovenske rechi, lepljive kao gutljaji slatkog vina, zaradio da se i jedna ulichica pod kestenima u tamo nekom dalekom Novom Sadu, na Dunavu, nazove njegovim prezimenom...
Pa dobro, gde ste vi?
Tito, Kardelj i Rankovic su izgleda znali neku prechicu, jer su na Paradu uvek stizali pre nas. Chika-Laza bi prihvatao balon od ccaleta, tetka-Hajnalka se cmakala sa mojom majkom, a ja sam opchinjeno gledao u televizor "Tesla", (koji se otvarao kao ormaric), i u pitomce vojne akademije od chijeg se odluchnog strojevog koraka drmala vaza sa djurdjevkom na pomenutom TV prijemniku domacce proizvodnje...
Ali...
Ne kukam to ja za Praznikom Rada. A nemam ni pravo. Nisam se bash naradio u svom veku, a sem toga, chitav zhivot sam organizovao po principu jednog velikog Praznika.
Ma ne, stvarno nije to u pitanju...
Ja jednostavno zhalim za Majevima. Za muzikom. I za bojama...
Zhalim za okrpljenom sharom cirkusa "Adrija" preko puta Poljoprivrednog Sajma, i za paviljonom broj dvadeset i tri u kom su se folirale prepotentne holandske krave, sharene i chiste kao na omotima mlechnih chokolada. Zhalim za belim ladjama sa kojih su mahali neki, zhalim za prebukiranim "korzom" posle shestog chasa, za grozhdjicom u sladoledu od vanile, i za jednim crveno-crnim plovkom koji se ljuljushkao kao lokvanj na zhucckastoj povrshini kanala...
Dobro, predajem se...
Jasno mi je da ne mozhemo nazad u svoje Majeve...
Ali nije mi jasno zashto nashi klinci ne mogu napred, u neke svoje...
Meni zaista nije neophodno jos jedno sretno detinjstvo, ali znam neke male bistrooke stvorove kojima zaista jeste...
Uzeo sam svoje devojchice u kola, i poshao u potragu za Majem, ali nismo naishli ni na ringishpil, ni na vatromet, ni na cirkus.
Ako...
Oshamucceni smo i bez ringishpila. Vatromet nas obraduje kad ga nema. O cirkusu da i ne govorim...
Da, devedeset i druga je. I ovo danas je, navodno, Maj...
...
Odavno teta-Hajnalka u velikim gradonosnim oblacima (koji priprete ponekad, onamo od Ceneja, komeshajuci se kao jastuci prebacheni preko prozora), hladi sodu za shpricere svom razmazhenom muzhu...
Majku naslutim u tami, s vremena na vreme, sleti mi na rame kao maleni crni leptir, shapne mi stih koji me muchi, ili me pokrije mekim cicanim snom kad se uznemirim sanjajuci stvarnost, ali Ccaletu teshko ulazim u trag.
Pa, vechito je i bio na kojekakvim sluzhbenim putovanjima...
Ipak, u vedrim noccima, kad se zagledam u nebo iz nekih sasvim drugih razloga, otkrijem po provinciji svemira neke uredno slozhene zvezde, setim se sivog listerskog odela na ofingeru i kutijice sa dugmadima za manzhetne, i znam, tamo je negde nedavno proshao moj preplasheni, pedantni otac...
I eto...
Od one davne prvomajske parade nije ostalo bog-zna-shta. Jos jedino pitomci vojne akademije i ja..."

.................................


"... Godinama sam Mudrace lakomisleno trazhio po izgledu, po dugim noktima, ili sedim bradama, a oni su mi, prerusheni u piljarice i kochijashe, jos odavno negde usput doshapnuli tri najvecce svetske mudrosti...

Samo da smo mi zhivi i zdravi...

Sve u svoje vreme...

Jesi ili nisi?"

.................................


"Po meni su pesme kao visoki letachi.
Kao golubovi koji se cene po tome sa
koje ti se daljine vrate..."

.................................


"...Prelistao sam silne knjige nadajuci se da ce Tajna samo zasjati medju stranicama, kao presovani listak staniola, prelistao sam silne oblake, grickajuci onu sladunjavu travku koja raste jedino u podnozhju Mladosti, slushao sam shta zbore Pametni, poturao ogledalce pred Opsenare, lovecci Reshenje u njihovim obrnutim likovima, a onda sam preplivao chak na drugu obalu Chekanja, i tek otud video da su crkve mudrosti tamo odakle dolazim...

Sreccom, njihovi vrhovi dizali su se iznad shume vremena dovoljno visoko da se po njima dalje orijentishem..."

.................................


"Pesme Koje Su Otpevale Svoje sad, uglavnom moraju izacci da se poklone publici, a muzika i ja mozhemo samo da virimo iza zavese, strepeci kako ce one bez nas...

Mada to nisu Pesme Pochetnice, o naprotiv, iznenadili biste se da samo znate...

Medju pravim pesnicima, takozvanim Pesnicima Po Zanimanju, najvishe je onih chije su pesme prochitali samo pijani glumci na promociji, retkima po neku pesmu i poneko od rodbine zna napamet, shachica najuspeshnijih dogurala je dotle da klinci po shkolama uche njihove stihove po kazni, a Pesmama Koje Su Otpevale Svoje deshavalo se, bo'me, da ih na desetine hiljada ljudi izgovara uglas, kao zakletvu, ili shapatom, kao molitvu pred odlazak na pochinak...

Ma, ne bojim se ja za njih...

Da li bi se, dakle, Nechije pesme mogle otpevati ovako kako se moje mogu ne otpevati?

Da li bi se, pardon, Nechije pesme mogle barem otpevati, ako nishta drugo?

Oprosti, Skromnosti, ali ja sam definitivno Djorde Balashevic, i chini mi se da sam poslednja osoba na svetu koja bi trebala da se privikava na to...

Ja vec godinama znam ko sam...

Put do zvezda je samo etapa kruzhnog puta do sebe, i ako znash prechicu nema potrebe da se puno lomatash po bespuccima...

Ne, bato...

Stigao si chim krenes...

Cilj nosish sakriven pod kaputom, istetoviran na grudima kao metu...

I eto ti...

U tome je tajna...

U tome je jedini trik...
"

.................................



Registruj se da bi učestvovao u diskusiji. Registrovanim korisnicima se NE prikazuju reklame unutar poruka.
offline
  • Pridružio: 19 Maj 2004
  • Poruke: 42
  • Gde živiš: ... u dubokom ofsajdu ...

Obozavam te...
da li je moguce da si izbacio sve njegove citate koje prosto... zivim... i obozavam...
jednostavno!

bravo!


.....
ZABORAVIO SI MOZDA JEDNU.....

A cak i deca znaju da se do Neba ne dizu Naduvani baloni, nego oni punjeni nekom posebnom hemijom... E, o Hemiji je i rec...



offline
  • Pridružio: 22 Nov 2003
  • Poruke: 1978
  • Gde živiš: na preseku Vremena i Vechnosti

miena, ja obozhavam tvoj potpis Smile

Izabrala sam ono shto je deo mene...

Hvala za dopunu Smile

Pozdrav...

offline
  • Pridružio: 17 Jul 2005
  • Poruke: 3097
  • Gde živiš: "Daleko od Negdje"

"Puls mi se polagacko vracao kuci, u srce, i samo bi se na trenutke u bradi i grlu jos zaculi odjeci njegovih sve tisih i mirnijih koraka ...
Legao sam na ledja, siroko rasirivsi ruke, pokusavajuci da sto ravnomernije rasporedim mehur praznine u grudima. Anamaria mi je nedostajala tupo, gotovo opipljivo, jedan otkinuti dio mene, pomislih, ne mogavsi da zamislim koji ...
Glava, udovi, prsti, pipci i kraci?
O, ne ...
Sve je to nekako spolja?
Ovo fali iz sredine ...
Negde iz tamnog ambisa zbog kog se sve redje usudjujem da zaronim u sebe ...
Jer tamo zagluvim..
Oci se prepune do vrha ...
I suze se zacas raspu kao pokidane biserne niske..
Po sobi ...
Po meni ...
Po citavom svetu ...
I ne mogu ih skupiti do jutra ..."



[edit by Black Orchid - vec post-ovano ; ) ]

offline
  • Pridružio: 22 Nov 2003
  • Poruke: 1978
  • Gde živiš: na preseku Vremena i Vechnosti


"Mogao bih je jednostavno opisati kao tihu i razlozhnu osobu punu razumevanja, ali, ruku na srce, to bi bio sasvim pogreshan opis...
Jer moja Anamaria je verovatno najccudljiviji stvor na svetu?
Umela bi da se rasplache poletevshi visoko na charobnom ccilimu Smeha, i da lednom tishinom iznenada zamrzne zhuborni izvor Brbljanja. Neka Njena Ponoc otkucavala bi kad bih ja pomishljao da bal tek zapochinje? I Pepeljuga je napravila posao time shto nije ostala do kraja, volela je da kazhe...
Gordi runolist njene Posebnosti cvetao je na vratolomnim liticama Kaprica, velichanstveniji od pristupachnih cvetova taman za onoliko za koliko je Divlje velichanstvenije od Pitomog...
Ali...
Priznajem da nisam odmah znao da je to Ona...
Ne, kako sam mogao znati?
Pre je mogla biti Tek Jos Jedna U Traganju Za Njom, samo jos jedan beli kamenchic neobichnog oblika, prevrnut u pliccaku zlatonosne reke...
Prichala je o uobichajenim trivijalnostima, o rodbini i prvim putovanjima, ali tamne boje njenog glasa oslikale su chudne slike u mojim mislima, i dogodilo mi se neshto shto nikad do tad nije. Po prvi put sam pozhalio shto je nisam video kao sasvim malu, i teshko da cu ikad onom besposlenom chetrnaestogodishnjem klipanu oprostiti shto na svom omiljenom biciklu marke >>herkules<< nije napravio i krug oko shkolskog dvorishta u kom su klinke iz prvog-"x" bash tad igrale >>i resheto srce ima<<...
Kako sam mogao izdrzhati tolike godine da je ne vidim?
- Otac je izabrao to >>Anamaria<<... Mogli su mi dati i neko drugo ime...
Danima smo shetali kejom na odstojanju po propisu seoskog korzoa, kao da za nekog chuvamo mesto izmedju nas? Proshlo bi chitavo veche a da se ne dodirnemo, ali odavno znam da u tome i jeste charolija. Zhelja se razlikuje od Pohote i po tome shto pukne tu i tamo, kao kiccanka na bichu Nezhnosti...
- Mama je, opet, previshe originalna... Ona je htela da me nazove po nekoj rechici, tu negde, u Baranji... Uf... Uvek zaboravim po kojoj?
Morao sam na put sledeceg jutra, i poshao sam ubedjen da je Daljina onaj kljuchic kojim se navija Chezhnja, a vratio se shvativshi da uveliko mozhesh cheznuti i za nekim kraj koga si...
I nikad je nisam pitao da li se setila te rechice.
I, shto je najgore...
Nikad joj nisam rekao ni da sam usput preshao na desetine bezimenih rechica koje sam nazvao po njoj..."


.................................


"Nekima se chini da su moje pesme sve iste...
Shvatam ih potpuno...
Meni su, na primer, one Ajnshtajnove formule sve iste.
Nismo svi svemu dorasli...
Stihovi su uflekali stranice ove knjige kao vishnje damastni stolnjak bashtenskog stola, i odaccu tajnu: oni su pisani obrnuto, na muziku, otud tolika raznolikost i amorfnost mrlja, uprkos vrlo doslednim rimama...
Pade, znachi, kula od karata sa chije su osmatrachnice Nedorasli taman opazili metrichke modle iz kojih moje melodije ispadaju kao vanil-krancle...
Do vraga, pochinjem da zvuchim kao Kritichar. U prevodu, najveci krivac shto su ipak pomalo sve iste sam doista ja, ali ne toliko Ja Kompozitor, i ne Ja Pisac Tekstova, nego vishe Ja Pevach Svojih Pesama. Sto trideset i koja pesma dosad! Zamislite reviju na kojoj bi jedan jedini maneken nosio sto trideset i koji model. Pa ne znam kakvi da su modeli...
Sve bi bilo mnogo jasnije da jednu moju pesmu peva neki Shaban u bordo odelu, drugu, recimo, blazirana Rok Princeza Na Zrnu Belog Prashka, a tek svaku trecu ja...
Jednog dana sve ce docci na svoje, to znam, ali prethodno bih morao da nadjem malo vremena da umrem, i ispunim jos par rubrika u formularu Vechnosti, tako da bash ne vapim za tim danom...
Muzichari me (umereno) hvale kao pesnika, a knjizhevnici kao pevacha, ali i jedni i drugi triput pljucnu i prekrste se terajuci me od sebe, chim primete da im se primichem u odrpanoj sivoj kukuljici, zveckajuci upozoravajucim zvonom na shtapu svog talenta...
Ali, dojave mi Dobronamerni da me je neko od kolega opljuvao u shtampi, pa tako saznam da imam i kolege?
Nedavno me je u holu hotela "Maestral" spopao jedan Interpretator, Nosilac Festivalske Spomenice, jedan od onih najokorelijih, shto farbaju kosu u crno i povlache se po jutarnjim programima...
Ma, ne dolazi u obzir...
Za njegovo ime ne samo da nema mesta ni na marginama ove knjige, nego ne mogu da ga prilepim ni za korice, kao zhvaku...
Potreban mi je vishe kao maskota svih onih koji kad im stane auto trazhe kvar na tudjem vozilu...
Vokalni Solista me je, uglavnom, pitao kad cu i ja napraviti jednu pravu pesmu? Dosta mu je tog recitovanja, shta li je?
Morao je vec jednom da mi kazhe shta misli o meni...
Ljudi iz njegovog drushtva branili su ga time shto je malo popio...
U redu je, rekoh...
Ja bih morao puno da popijem da bih rekao shta mislim o njemu, i njima...
A iza svojih pesama stojim...
I ne pada mi na pamet da ih branim...
One su tu da brane mene...
Zato i stojim iza njih...

...

Bilo bi glupo da kazhem kako vishe nemam onih dvadeset godina?
Imam ih, na sreccu...
I jos dvadeset i tri sledecce uz njih...
Nazivali su me amaterom kada sam ushao u posao, u medjuvremenu su se svi potpisali pod diplomu Velikog Profesionalca koju sam stekao, ali i papirni brodicci napravljeni od ovih stranica poterani su od obale dashkom Amaterizma, koji sam eto uspeo nekako da sachuvam u sebi, ljubomorno, kao tajni porodichni recept..."

.................................


"...Varljivo je brdo Zhivot, nema shta...
I verucci se Uz i silazecci Niz patimo za predelima s one strane vrha, a vrh je senka, tren, senka trena, Vrh je najveca prevara u chitavoj prichi..."

.................................


"Ali chesto je plam Onih Dalekih Shibica bio jedino svetlo...
A ja ni jednom nisam odustao kad naidjem na Tvrdo...
I ne samo da ih jos uvek nisam razocharao...
Nego sam se spustio do najdubljeg okna u sebi...
I odronio jos gomilu zvezda..."


.................................

offline
  • Pridružio: 02 Mar 2005
  • Poruke: 901

"Oni koji odaberu samo istinu, ili samo snove, znaju da od toga sreće nema. Dve osnovne životne kemikalije zato se uvek mešaju, ali to je već crna magija, i kap jednog u drugom često je premalo, a dve kapi često su previše. Malo ko nalazi meru, ali svi pokušavaju, i to je najvažnije. A posebni, čarobni i nevidljivi ćup u kom se mućkaju istine i laži, stvarnost i snovi, naziva se ponekad i Mašta. U tom Ćupu je štos...Kada ono prestaje detinjstvo? Kada ti netko prvi put na ulici kaže "Vi"? Kad zaplešeš na maturskom balu, kad položiš vozački, kad kupiš prvi kurton u apoteci? Ne zna se tačno... Ja mislim da prestane, kad ostaneš bez Ćupa. Kad dozvoliš da ti ga uzmu, ili ga, ne znajući da ga koristiš, sam razbiješ..."

~Balasevic~

offline
  • Pridružio: 14 Apr 2008
  • Poruke: 17
  • Gde živiš: Nis

'Ma, već su mrtvi... A hodaju...
Ja nisam rođen da čekam smak... Moj život nije na prodaju...
A kad pleteš svoj oreol za to i nema mesta boljeg nego mrak...'

Ko je trenutno na forumu
 

Ukupno su 1196 korisnika na forumu :: 55 registrovanih, 10 sakrivenih i 1131 gosta   ::   [ Administrator ] [ Supermoderator ] [ Moderator ] :: Detaljnije

Najviše korisnika na forumu ikad bilo je 3466 - dana 01 Jun 2021 17:07

Korisnici koji su trenutno na forumu:
Korisnici trenutno na forumu: A.R.Chafee.Jr., ajo baba, Alibaba1981, Andrija357, Asparagus, babaroga, bankulen, Ben Roj, Boris90, Botovac, BraneS, brundo65, cifra, Dannyboy, Darko8, djboj, Dorcolac, draganca, Dvojac005, FOX, GenZee, gorican, hyla, ikan, Ivica1102, ivica976, JimmyNapoli, Joja2, kjkszpj, Kubovac, kybonacci, Lazarus, LUDI, Lukaaa, MB120mm, mercedesamg, mikki jons, mikrimaus, milenko crazy north, milimoj, milos.cbr, Nemanja.M, nextyamb, ostoja, Panter, panzerwaffe, Parker, pein, Posmatrac77OKB, randja26, repac, savaskytec, slonic_tonic, stalja, tubular