<?xml version="1.0" encoding="windows-1250" ?>
<rss version="2.0">
<channel>
<docs>https://www.mycity.rs/Obavestenja/MyCity-RSS-feeds.html</docs>
<title>MyCity :: Gradovi</title>
<link>https://www.mycity.rs/Gradovi/</link>
<description>RSS feed 'Gradovi' foruma</description>
<language>sr</language>
<ttl>15</ttl>
<lastBuildDate>Tue, 09 Jun 2026 19:37:35 +0100</lastBuildDate>
<item>
	<title>Frejberg, DDR</title>
	<link>https://www.mycity.rs/Gradovi/Frejberg-DDR.html</link>
	<guid>https://www.mycity.rs/?p=425319</guid>
	<author>nobody@mycity.rs (Stane)</author>
	<description>&lt;img class=&quot;post_slika&quot; src=&quot;/must-login.png&quot; border=&quot;0&quot; /&gt;
&lt;br /&gt;

&lt;br /&gt;
Na šta liči i gde se dela mitska zemlja DDR, zemlja gde cvetaju Trabanti Varburzi rastu na drveću i zemlja koju je zla tranzicija pojela i skroz je obrisala s mape sveta? Al, ovde duboko u provinciji u srcu Saksonije, jošte živi onaj pravi duh socijalizma međ sumornim zidinama kano klisurinama. Prvi suret s gradom donosi poznate prizore, ispucale trotoare, razbijene ivičnjake i korov koj u neurednim busenima buja iz polu ugaženih travnjaka. Pitam se dal je nekad postojalo vreme kad su železnička stanica, okolne zgrade, ti travnjaci, bili novi i uredni, kad ograde nisu bile zarđale i kad se s njih nije ljuštila masna SMB farba. Vidi se ruka istog majstora, ista urbanistička vizija ko po srpskim špredgrađima, železničkim čvorovima i opustošenim industrijskim zonama.
&lt;br /&gt;

&lt;br /&gt;
Freiberg je gradić na oko 50km od Drezdena, negde u pravcu planina i Češke granice, predivnom kraju punom brežuljaka, otvorenih polja i gustih šuma. U svoje zlatne dane bio je bitno rudarsko mesto, s rudnikom srebra i rudnikom uglja. Ulickani mali barokni grad tu odmah uz velelepnu Saksonsku rpestonicu.  Istorija Nemačkog bogatstva je otpočela upravo ovde.
&lt;br /&gt;

&lt;br /&gt;
Sada tumaram ulicama ovog grada. Kuće su još tu, barokne i gotske. Rat je nekako mimoišao Freiberg, al ono što je došlo posle rate bogami nije. Osam sati i lepo jesenje veče, ali na ulici nikog nema. Ni žive duše. Praznina i teskoba. Ljudi se povuku u kuće čim se prodavnice pozatvaraju i atmosfera odmah postane nekako srednjovekovna. Kuga šta li je? Dok šetam kroz uske gotske sokake, ispod zasvođenih prolaza sve očekujem da čujem zvuk kočija i vidim one likove u teškim ogrtačima sa trorogim kapama iz sedamnaestog veka. Ili, možda, dobro bi se uklopili i oni švapski vojnici iz drugog svetskog rata. Halt! Ausvajz! Još su is vi natpisi onako sipisani goticom. Sve slutim kako me iza ugla vreba crveno-belo-crna rampa i SS-ovci sa mašinkama. Kao da ovom narodu niko nije rekao da su Rusi otišli i da je policijski čas ukinut. Tako se poštuje tradicija!
&lt;br /&gt;

&lt;br /&gt;
Nije da mi je neprijatno, za tri dana je čak i zabavno. Grim and evil tails of Saxony. Malo putovanje kroz vreme. Nisam video nijedan Varburg, skoro da se osećam prevareno.  Prodavnice su nove i roba je ista kao svuda po evropi. Vidi se napredak, vidi se da se neko trudi, ali kao da u ovom gradu nema energije, kao da mu je neko isisao sve sokove, ako ih je uopšte ikad i bilo. Sve nekako bez motiva i bez ideje, više reda radi nego što neko oseća ikakvo zadovoljstvo. Ista ona čamotinja kao po supavanim Vojvođanskim selima.
&lt;br /&gt;

&lt;br /&gt;
Da upotpuni sliku otuđenosti, na centralnom trgu je nekakva šatra a u njoj nekakva svirka. Lokalni bendovi sviraju Dire Straits. Seoska žurka, sa par likova koji se vrzmaju sa flašama lokalnog piva. Čak ni tu nije nekakva gužva, nego onako više zbir individua.
&lt;br /&gt;

&lt;br /&gt;
Na povratku kući, sat vremena čekam voz. Nedelja je božiji dan! Kuda žuriš dečko? Jedan voz je najavljen za 10:05, ali pošto se ni u ni posle pola sata nije pojavio neko je pronašao genijalno rešenje u 11:35 su ga obrisali sa semafora. Kad država kaže da je otišao, onda je voz otišao, a tebi ko je kriv što ga nisi video. U 11:05 nas je odvezao onaj što je zvanično krenuo u 10:45. Stare metode još uvek pale, milina je to videti. Pa mi sve nekako toplo oko srca, ni JŽ nema više takve metode.
&lt;br /&gt;

&lt;br /&gt;
Biti previše blizu matice ili imati bogatog batu može izgleda da bude veće prokletstvo, nego olakšica. Češka doživljava procvat jer, Prag to je prestonica, nema druge nade i drugog pravca osim napred. Sva energija se može skoncentrisati u jednu tačku. Džava napreduje. 
&lt;br /&gt;

&lt;br /&gt;
Istočna Nemačka je pokopana, nema je više, prepuštena istorijskom zaboravu. Verovatno s pravom. Ali šta je zapravo zamenilo? Nije isto biti najnerazvijenija regija u ogromnoj i naprednoj staroj članici EU i nova država u usponu. Za nekog su vrata otvorena, al je za nekog voz otišao dalje.
&lt;br /&gt;

&lt;br /&gt;
Pesmica za uz put:
&lt;br /&gt;
&lt;b&gt;[Link mogu videti samo ulogovani korisnici]&lt;/b&gt;</description>
	<pubDate>Wed, 27 Sep 2006 17:52:04 +0100</pubDate>
</item>
<item>
	<title>Antverpen, dijamanti</title>
	<link>https://www.mycity.rs/Gradovi/Antverpen-dijamanti.html</link>
	<guid>https://www.mycity.rs/?p=403733</guid>
	<author>nobody@mycity.rs (Stane)</author>
	<description>Antverpen je grad dijamanata. Svaki dijamant iskopan bilo gde na ovom svetu barem jednom mora da prođe korz Antverpen. 
&lt;br /&gt;

&lt;br /&gt;
Ali šta ja znam o dijamantima. Za mene je drago kamenje isto kao, nedaj Bože, saobraćajna nesreća, dakle nešto što se dešava isključivo drugim ljudima. Kao crne rupe, ili npr. Zelenortska Ostrva, svestan sam ja da oni postoje tamo negde u belom svetu, ali ne mogu baš da se pohvalim da sam ih nešto mogo često viđao. Mislim naravno na one prave, prirodne, goleme kao orasi, što onako šljašte i što ih kradu nindže-lopovi po filmovima. Nije baš da mogu da se pohvalim da znam kako svetski centar trgovine dijamantima treba da izgleda, a ipak mi se oči za cakle kad neko tako nešto pomene, pohlepa il radoznalost valjda, i sve mi se po glavi motaju slike nekakvih starih zgradurina i onih Jevreja sa loknama, crnim mantijama i velikim šeširima, kako se sve nešto tiho domunđavaju. Ništa međutim nije moglo da me pripremi na antiklimaks koji je usledio kad sam se konačno obreo tačno tamo, jelte na lokaciji.
&lt;br /&gt;

&lt;br /&gt;
Dođeš u Antverpen i očekuješ da vidiš dijamante, ali ovo je brate smešno. Prizor prvi, čim siđeš s voza i izađeš na glavna vrata železničke stanice, još ni ulicu nisi prešao, a već u tebe blene izlog radnje s nakitom. Kuća mala, a izlog širok, šljašti ko kristalni luster, onakav žuti aluminijumski okvir, ko kod nas po tržnjacima, ko da ga je Nisal pravio, a gore na radnji firma onako od debele plastike sa neonkom unutra, ama original ista ko na ćevapdžinicama kod nas, veliki dijamant, nacrtan ko iz Pink Pantera i piše nešto s ona kičerska slova ko poziv na svadbu, sve kao fol rukom pisano, kaligrafija, true type font, pa isečeno od pozlaćene samolepljive folije. I sledeća radnja ista takva, malečka i nikakva, i naredn a i naredna, cela ulica. Pruža se uz staničnu zgradu. S jedne strane za nju slepljeni nekakvi kiosci li su, dućani li su, s druge kao malko bolji lokali. Kod nas se po takvim ćumezima otvaraju fotokopirnice, brza hrana, drakstori, a ovde drago kamenje. Dijamanti na prstenje, oni pečatnjaci, golemi, ono što zovu soliter, blješti ko semafor. Ja sam mislio ti obojeni dijamanti, kao to nešto vuče pomalko na žuto ili roze kad nadneseš nad belu svilenu salvetu, al ono baš se lepo vidi pigmentacija, ok, nije baš neka živa boja ali primetno brate, nema laži i nema prevare. A tozla, ono žuto, ciganjsko, izvinte na izrazu. Lele, reko, ovo li je taj luksuz, ja dete sa sela.
&lt;br /&gt;

&lt;br /&gt;
Prodavci, i oni nekako crni za moje pojmove, više vuku na neki Pakistan, onako, Bangladeš, Kalkutu. Čuo sam ja to kao menja se svetska trgovina, Globalizacija, nova tržišta, došli divlji isterali pitome. Ni mušterije im nisu ništa bolje, nije da bi ja nešto kao kupovao dijamante tu uz Ž. Stanicu, ma nema šanse, znam ja šta je šverc, sve Amer do amera. Poznaju se odmah, svi u bermudama, one neke majce i šarene košuljke, ima ih 120kg na 1.7m visine, plus papučke, kakvo god da je vreme, i kačket na glavi. Oblače se u Wall Mart, za po pet dolara majica, Made in Malaysia, ljudi od ukusa odma se vidi. Mušterije, jednom rečju, za Kartijea i doručak kod Tifanija.
&lt;br /&gt;

&lt;br /&gt;
Hteo sam da slikam al me sve bilo nekako strah. Dijamanti su to bre, mora neki sekjuriti da ima. 
&lt;br /&gt;
Nego to mora da su neki divča dijamanti, falš roba, turska proizvodnja, veštaklije. Glavna rabota, to mora da se odvija negde dublje, negde onako skrovito i uz eleganciju, debela zatvorena vrata, orahovina, mahagoni, čelik i tapacirug. 
&lt;br /&gt;

&lt;br /&gt;
Pa i ja sam da trgujem tim stvarčicama ne bi baš hteo da mi se tu nekakvi turisti iz srbije muvaju i škljocaju, pa posle neko na Flickr može da vidi šta je Aron Ben Stane taj dan pazario od kolege zelenaša. To je sve zato što veletrgovina npr. kromirpm podrazumeva šlepere krcate krtolama, veletrgovina naftom gigantske tankere i baren jedan rat na bliskom istoku, a veletrgovina dijamantima pa tako može da stane u jednu veću kutiju za cipele. Veoma kompaktan biznis! Kažu da su se Jevreji uhvatili tog posla jer ih je svako malo neko od negde progonio, a kad se ide u bežaniju mnogo je lakše spakovati u torbu dijamante nego kuću, vinograd i ’ektare zemlje.
&lt;br /&gt;

&lt;br /&gt;
Jevreji su se u Antverpen naselili u šesnaestom veku pošto su ih Katolička Veličanstva Ferdinand i Izabela od Kastilje i Aragona najurili iz španije. U grad ih se naselilo toliko mnogo da je Antverpen postao poznat kao Jerusalim na Zapadu. Grad je zamršenim spletom istorijskih okolnosti i zahvaljujući dobrom geografskom položaju postao velika trgovačka luka. Dijamante su nekako navukli Holanđan, iz Indije i Inodnezije mislim. Trgovina je cvetala, a bogatstvo raslo, sve do drugog svetskog rata dok se Gestapo nije malko umešao i proredio Jevreje. Ničija nije gorela do zore, Tel Aviv je sada drugi centar trgovine i obrade dijamanata. Kako su se porodice koje su držale biznis odselile s njima je otišla i trgovina. Ipak, Antverpen je još uvek br. jedan, na ponos Belgije i stare dobre Evrope, kome god to nešto značilo, u biznisu koji su kolonijalne sile i izmislile.</description>
	<pubDate>Tue, 22 Aug 2006 18:25:05 +0100</pubDate>
</item>
<item>
	<title>Luven: Belgija</title>
	<link>https://www.mycity.rs/Gradovi/Luven-Belgija.html</link>
	<guid>https://www.mycity.rs/?p=395848</guid>
	<author>nobody@mycity.rs (Stane)</author>
	<description>&lt;img class=&quot;post_slika&quot; src=&quot;/must-login.png&quot; border=&quot;0&quot; /&gt;
&lt;br /&gt;

&lt;br /&gt;
Godinama ja već krstarim evropom i tražim Idealni Univerzitetski Grad i... Aleluja, konačno sam ga našao!
&lt;br /&gt;

&lt;br /&gt;
Luven je cakani mali univerzitetski grad, središte Katoličkog Univerziteta, najstarijeg u Belgiji. Sav je sazdan od crvene cigle. Kućice s kitnjastim baroknim ukrasima načičkane su duž uskih ulica. Dole kaldrma, a sunce sija. Po jedna nova crkva iza svakog ugla, onako španski kitnjaste, da se vidi raskoš i šta oni protestanti gore propuštaju. Na trgovima bašta do bašte, kafanice i restorančići i sve neka ona starovremska atmosfera kao od pre drugog svetskog rata. Nemam pojima odkud ova asocijacija, dal zbog etiketa na flašama piva, onih rustičnih, il arhitekture.
&lt;br /&gt;

&lt;br /&gt;
U sred smo jula i letnjeg raspusta, a grad pun studenata. Turisti slikaju zgradu opštine. Laganica, niko ne žuri. Dobro pivo Belgijsko, kokteli i svirke na trgu. Tu su odjednom sva moja sećanja na letnje raspuste kakve sam uvek hteo da imam, a nekako nikad nisu ispadali ovako dobro, i još mnogo više, sve to samo pomnoženo mnogo puta. Shinny Happy People holding hands... i svi na biciklama. Lagana šetnja mi je izmamila osmeh od uva do uva. Cerim se od sreće.
&lt;br /&gt;

&lt;br /&gt;
I sve prodavnice kao za mene večitog tinejdžera, knjižare, prodavnice muzičkih CDova, drakstori, fotokopirnice i brza hrana. Čokolada! Na svakoj drugoj zgradi oglasi, Te Huur, sobe za izdavanje. Ako znaš, Engleski i nešto Nemačkog, ovaj Flamanski se lako da rastumačiti.
&lt;br /&gt;

&lt;br /&gt;
Katholieke Universiteit Leuven, je zatočen u malom baroknom dvorcu, opkoljenom jarkom i ogromnim parkom, nešto malo van grada, dvadeset minuta biciklom, ne više,... ali i tako sebe po ovakvom danu ne bih mogao da nateram da žurim igde,... greota bi bila. Kestenovi prave ladovinku. Put ide pravo ne možeš da se izgubiš. Ptičice cvrkuču. Tišina... Po jezercima plivaju patke. Voda žubori. Ladovina je duboka, travnjak potšišan i mek a pivce ladno. Eh, da sam kojom srećom ovde upisao fakultet... studirao bih barem 15 godina.
&lt;br /&gt;

&lt;br /&gt;
Slike
&lt;br /&gt;

&lt;br /&gt;
Luven, Belgija (Flandrija). 
&lt;br /&gt;
Provincija Flamanski Brabant. 
&lt;br /&gt;
90 000 stanovnika.</description>
	<pubDate>Tue, 08 Aug 2006 17:11:59 +0100</pubDate>
</item>
<item>
	<title>Renan (gastarbajterski raj)</title>
	<link>https://www.mycity.rs/Gradovi/Renan-gastarbajterski-raj.html</link>
	<guid>https://www.mycity.rs/?p=373193</guid>
	<author>nobody@mycity.rs (Stane)</author>
	<description>Kakva Švajcarska, od Renana počinje mala azija. Izađeš na ulicu a oko tebe treći svet. Čekaš bus a pored tebe dve matore Afričanke i klinac u dresu crvene zvezde. Renan ima četiri zvanična jezika, Portugalski, Srpski (Srpsko/Hrvatsko/Bosanski), Šiptarski i Arapski, bio bi i peti da ovi Afrikanci ne pričaju trideset jezika među sobom. Poslednji stanovinik kome je Francuski bio maternji jezik iselio se odavde pre dvadeset godina. 
&lt;br /&gt;

&lt;br /&gt;
Renan je radničko predgrađe Lozane i to vam je ona druga Zapadna Evropa, gastarbajterski geto s jeftinim stanovima i kebabom, tamo gde se ukrštaju železnički čvor i auto put. U radnjama orijentalna hrana i kasete s turbo folko. Odmah pored nekakav afrički kulturni centar.
&lt;br /&gt;

&lt;br /&gt;
Upoznao sam se s Turcima kebabdžijama. Hrana je super, a kad uđeš u radnju, ono unutra trešti Jeca, prvo na Srpskom pa na Grčkom. Una faca, una raca, Bog te jebo! Kao Novi Pazar još malo. Ima i ono kartica da skupljaš poene, kad pojedeš deset ekbaba jedanaesti dobijaš đabe. Efes pivo se toči, normalno. Koje ćeš drugo uz kebab? Klopa je inače fenomenalna, od ljutog sosa oči iskaču, ali dezinfekcija bato! Mada sve se nešto mislim, džabe sanitarna inspekcija po Švici, ovde im je mesto da kradu. Da mu se neko u Efesu otruje hranom, pa kuću će mu zapale! A ovde, plati kaznu i nikom ništa.
&lt;br /&gt;

&lt;br /&gt;
Kad se igra fudbal Renan je place to be. Na svakom prozoru zastava, Portugal, Španija, Turska, Hrvatska i cela zgrada Srpske trobojke, one s kokardom a pored njih ona stara iz doba SFRJ sa petokrakom na istoj terasi. Patriotizam, bato! Kako koja reprezentacija ispada tako nestaju i zastave. Uđeš u kafanu a ono iznad šanka visi dres crno beli, Juve! Gazda rodom iz Torina.
&lt;br /&gt;

&lt;br /&gt;
Inače od prirodnih lepota i kulturno istorijiskih znamenitosti koje krase Renan tu je i islamistički centar kantona Vo. Ako rokne nekad neka bomba u Ženevi odmah da znate gde će kamera da snima akciju hapšenja osumnjičenih.</description>
	<pubDate>Sun, 25 Jun 2006 19:18:23 +0100</pubDate>
</item>
<item>
	<title>Bern</title>
	<link>https://www.mycity.rs/Gradovi/Bern.html</link>
	<guid>https://www.mycity.rs/?p=372182</guid>
	<author>nobody@mycity.rs (Stane)</author>
	<description>Ja povremeno umem da ispadnem strašno tupav, ali od toga ume nekad da bude i neka vajda, jer ne obilazi se Švajcarska prestonica u 3 sata noću svaki dan. Što kažu na dobro se čovek lako nauči. Sa švajcarskom železnicom se lako izlazi na kraj. Vozovi idu na svakih pola sata, a karta može da se kupi i kod konduktera u vagonu. Bio sam nekim poslom u Cirihu i nacrtam se ja lepo u jedanaest sati uveče na šalter na železničkoj i lepo kulturno pitam za sledeći voz za Lozanu. Kad ona teta meni umiljato kaže, malo ste se zajebali, zadnji voz gospodine otišao je u deset. Naravno ja nit sam kupio povratnu kartu nit sam proverio kad polazi poslednji voz. Šta da proveravam kad ono radni dan i kad vozovi idu celu noć? Kad ono nije radni dan nego neko crveno slovo u Kantonu Cirih i vozi se po nedeljnom redu vožnje, dakle prc voz. Švajcarci inače imaju tu foru da svaki kanton bira svoje praznike. Dobro reko ja, udahnem duboko i pitam krajnje debilno pitanje, kad ima sledeći voz koj vozi na zapad? Sam sam se sebi smejao kako sam ovo lepo složio, ko pesma od Haustora još malo. Ima jedan u pola jedan do Berna pa odatle lepo prvim jutarnjim u četiri možete lagano, u Lozani ste negde oko pola šest.
&lt;br /&gt;

&lt;br /&gt;
Tako se ja nađem sa dva ipo sata slobodnog vremena u sred Berna u najgluvlje doba noći, suočen s dve mogučnosti:
&lt;br /&gt;

&lt;br /&gt;
a)	spavati ko ciganče na železničkoj
&lt;br /&gt;
b)	 otiči ko svaki gospodin čovek u razgledanje grada
&lt;br /&gt;

&lt;br /&gt;
Bern je glavni grad Švajcarske ne zato što je sada značajan po broju stanovnika ili privrednoj snazi već zato što je u neka davna vremena bio centar mini imperije koja je pod svojom čizmom držala mnoge druge kantone. Švajcarska važi za oazu mira i pacifizma međutima, ono što nas u školi ne uče je da su švajcarski kantoni međusobom vodili krvave ratove. Sama konfederacija je nastala kao savez tri mala kantona u centru švajcarske i kasnije se širila malo pregovorima, malo kupovinom a bogami ponekad i ognjem i mačem. U tome svemu je prednjačio kanton Bern. 
&lt;br /&gt;

&lt;br /&gt;
U svoje rane dane Švajcarci su bili neopevana sirotinja, brđnai iz planinčuga i gudura u kojima ništa nije moglo da nikne. Prvi unosan biznis koji su provalili, osim naplate putarine na prevojima preko Alpa preko kojih su prolazili trgovački karavani, bilo je ratovanje. Oni su naime bili posebno cenjeni kao najamnici u feudalnim vojskama kasnog srednjeg veka. Valjda je to bio jedini zanat kojim su u to vreme umeli da se bave. Omiljenu taktiku švajcarskih vojnika iz tog vremena mogo je da vidi svako ko je igrao bilo kakvu strategiju smeštenu u srednji vek. Oni su bili oni pajkmeni, pešadinci sa dugim kopljima zbijeni u guste redove, posebno efikasni pri zaustavljanju neprijateljske konjice. Čuvena i svima dobro poznata Švajcarska zastava nastala je kao simbol raspoznavanja jer se često dešavalo da se odredi Švajcaraca nađu na suprotnim stranama na istom bojištu, pa kao da se ne bi braća i komšije klali kad ne moraju izmisliše zajedničku zastavu. Nešto prosto da se lako prepozna, beli krts na crvenom polju. Biznis je biznis a ima na bojištu i najamnika iz drugih zemalja i mobilisanih seljaka pa udri po njima koliko ti volja. Švajcarska Garda, jedan odred švajcarskih plaćenika i dan danas predstavlja ličnu gardu rimskog Pape i jedinu vojsku Vatikana. Oni inače nose paradne uniforme koje je dizajnirao Leonardo Da Vinči lično i vuku one dugačke helebarde sa sobom.
&lt;br /&gt;

&lt;br /&gt;
Centar celog ovog biznisa bio je Bern. Grad je inače izgrađen kao orlovsko gnezdo. Reka Ar u jednom trenutku pravi veliku okuku u obliku slova „U“ usecajući dubok klanac u okolni plato. Baš na tom mesto nalazi se, branjen s tri strane prirodnim šancem stari grad bern. Osnivač grada, neki vojvoda u dvanaestom veku zareko se da će grad da nazove po prvoj životinji koju bude ulovio na tom mestu. Legenda kaže da je prvo ustrelio nekog medveda i zbog toga Medved = Bern. Međutim dripci lažu, umlatio je on prvo jednog ježa, dva jazavca i jednu čavku ali pošto to i nije baš neko ime za grad izmislili su tu priču s međedom. Medved je zaštitni znak grada i grad Bern se ponosi porodicom medveda koji predstavljaju jednu od atrakcija glavnog grada. Drže ih u nekakvoj betonskoj jazbini tik uz glavne turističke informacije s druge strane mosta kojim se završava glavna ulica. Medvedi ko medvedi, uglavnom spavaju, turisti slikaju i vrzmaju se uokolo.
&lt;br /&gt;

&lt;br /&gt;
Kad zakoračite glavnom ulicom Berna, pogotovo u 3 noću imate utisak da ste se odmah preselili natrag u 14 vek. Staro gradsko jezgro se satoji skoro potpuno do očuvanih zgrada iz četrnaestog i petnestog veka. Glavna ulica je popločana kamenim pločama i duž njene obe strane pruža se niz verovatno niskih kolonada u kojima se danas kriju radnje i restorani. Glavna ulica je cela okićena zastavama. Švajcarci su inače opsednuti zastavama. Za razliku od Balkana gde isticanje pogrešne zastave odmah znači provokaciju, u Švajcarskoj svako selo ima svoju zastavicu koju s ponosom ističe uz zastave, redom, svoje opštine, grada, kantona i federacije. Šareno na radost.
&lt;br /&gt;

&lt;br /&gt;
Glavna ulica je ispresecana i nizom tipičnih švajcarskih srednjovekovnih fontana, veliko kameno korito, obično okruglo, česma i stub s nekom statuom. Statue su čista kičerica nalickane i obojenie i okićene gomilom cveća. Obično predstavljaju vitezove, trolove, boginju pravde i slične stvari, al na jednom trgu u Bernu ima i jedna posebno grozomorna, koja predstavlja nekakvog Ogra (ono stvorenje kao Šrek u filmu) koji proždire malu decu. Ti lepo sedneš tu u baštu, ono lep sunčan dan, klopaš one švapske kobaje i cepaš pivo a tramo kameni zeleni baja gura nekog nesrećnog klinca u usta, malom samo nogice vire a još par dečurlij stoji okolo nemo vrišteći, prefinjeni švajcarski smisao za estetiku, oličen još i u satovima s kukavicom i emajliranim klepetušama sa prikazima krava i idiličnih planinskih pejzaža. Obratite pažnju, molim vas, na rekurzivnu prirodu ovog zadnjeg suvenira. Zamislite sada kravu na livadi, zvonce oko vrata a na njemu opet livada i opet krava i opet zvonce i tako ad infinitum.
&lt;br /&gt;

&lt;br /&gt;
Da popravi stvari što se Švajcaraca i likovnih umetnosti tiče postarao se Pol Kle, jedan od najčuvenijih stanovnika ovog grada. Grad Bern je pre nekog vremena otvorio novi muzej u koji je smeštena zamašna kolekcija slika i crteža ovog vanserijskog umetnika. Iz čistog poštovanja prema ovom umetniku neću sada smuvati opis njegovog lika i dela u ovaj neozbiljni tekst ali ću vas zato uputiti da makar posetite [url=&amp;quot;http://www.zpk.org/ww/en/pub/web_root.cfm&amp;quot;]sajt[/url] muzeja ako već niste u prilici da posetite muzej.
&lt;br /&gt;

&lt;br /&gt;

&lt;br /&gt;
[url=&amp;quot;http://www.reanimacija.com&amp;quot;]Reanimacija[/url]</description>
	<pubDate>Fri, 23 Jun 2006 20:37:33 +0100</pubDate>
</item>
<item>
	<title>Bilbao</title>
	<link>https://www.mycity.rs/Gradovi/Bilbao.html</link>
	<guid>https://www.mycity.rs/?p=370761</guid>
	<author>nobody@mycity.rs (Stane)</author>
	<description>&lt;img class=&quot;post_slika&quot; src=&quot;/must-login.png&quot; border=&quot;0&quot; /&gt;
&lt;br /&gt;

&lt;br /&gt;
Eto mene kako upoznajem Španiju i to od njenog pogrešnog kraja, mitske zemlje Baskije.  Barsa je srpski grad, ovekovečena u slikama s maturskih ekskurzija i psovkama Zvezdinih navijača,... a Bilbao? Pa, tu je Atletiko? Valjda?
&lt;br /&gt;

&lt;br /&gt;
Dolazeći u Bilbao očekivao sam ultra, pederaj, fetiš zamku za turiste sa ultra, mega, giga, pederaj, fetiš Gugenhajmovim muzejem kao glavnim mamcem. Ovde bre dovoze bogate Amere čarterima u buljucima da „See Europe and Do Bilbao(tm)... and all that culture thing“ Već sam u glavi video krda amera u bermudama i havajkama kako se šire naokolo, sve onako vukući noge i horde Japanaca (a bogami i Kineza) u gusto zbijenim redovima kako manijački škljocaju fotoaparatima.
&lt;br /&gt;

&lt;br /&gt;
Aerodrom [url=&amp;quot;http://www.calatrava.com/&amp;quot;]Kalatrava[/url] projektovao, elegantne linije, minimalizam, dinamika beton, vidim bogato i široko se išlo. Bogami... ako se po jutru dan poznaje... ovo će biti sve po očekivanju, luksuz all the way i ta visoka kultura ili šta već. Bus za grad polazi u minut. Nije Španija ko što Španija treba da bude nego kao Nemačka još malo, autoputevi i naplatne rampe i sve uredno pod konac. Da se strese čovek.
&lt;br /&gt;

&lt;br /&gt;
Ja iz busa, a ono ko da sam povukao ručnu pri brzini od sto dva’es na sat, pravo u čelo me udari stadion Atletika i radničko predgrađe, siv beton nekakve stambene zgradurine, da ne znam da je u Španiji carevao fašizam rekao bih Soc-realističke. Kad ono nije predgrađe nego ceo grad takav. Gusto zbijeno gradsko jezgro. Ulice zakrčene parkiranim kolima, kontejneri. Izmešani arhitektonski stilovi, sve što su arhitekte mogle da ispametuju od devetnaestog veka do sretnih osamdesetih. Kao Beograd oko Terazija ili kao solun ako ste bili tamo.
&lt;br /&gt;

&lt;br /&gt;
Nekad davno ova oblast je bila teška zabit i sirotinja, samo koze i šponeka ovca. Onda je neko provalio industrijsku revoluciju i gvožđe u Pirinejima i Bilbao postade bitan grad, štrokav i bogat, velika luka. Kažu svaka banana koja  je stigla u Španiju morala je da prođe kros Bilbao, a to je prijatelju zdravo mnogo banana, i ne samo banane nego i sva ostala roba koju je Španija izvozila u severnu evropu ili uvozila odatle, plus brodogradilišta i čeličane i svašta još. Bilbao nije na obali, igrađen je pet kilometara od mora na početku estuara, potopljenog ušća reke Nervion. Ceo taj prostor između grada i okeana je danas industrijska postoš, dokovi, dizalice i skladišta, danas uglavnom napuštena ili pred zatvaranjem. Osamdeset i neke industrija je krahirala. Brodovi se danas prave u Koreji, Japanci jedu banane a mala deca u Maleziji šiju patike.
&lt;br /&gt;

&lt;br /&gt;
Špansaka vlada je, valjda da se malko ušljihta Baskijskim Sparatistima upumpala ogromne pare u revitalizaciju Bilbaoa. Možda grešim, možda nisu oni, možda je para uvek bilo ali su stanovnici grada tek sada naučili da ih troše. 
&lt;br /&gt;

&lt;br /&gt;
Tu počinje ono što sam od početka očekivao. Razmonirali su brodogradilišta i rastrili stovarišta, navukli poznate arhitekte i krenuli da grade ko manijaci, pomenuti muzej i veliki kongresni centrar pa nove mostove i tržni centar i novi aerodrom i veliki park svud duž obale reke, metro i sistem tranvaja. Neki drugi grad i neki drugi ljudi bi nepovratno pali u letargiju. Nikad nisam verovao u takve stvari, oporavak grada posle ekonomskog kraha i slično. Kad grad pukne onda je pukao, ali očigledno da nije uvek tako.
&lt;br /&gt;

&lt;br /&gt;
Bilbao je baš zato i cool. Mali i skutkan, nema mase turista, nema ni najezde prodavaca suvenira, nema crnaca, turaka, arapa i kineza... samo lokalci, nogu pred nogu u skupe radnje, pa posle na vino i tapas. Uživaju ljudi u svojih pet minuta meraka i krvavo stečenom blagostanju. Uživaju dok još mogu pre nego ih turisti nanjuše i pokvare im mir.
&lt;br /&gt;

&lt;br /&gt;
[url=&amp;quot;http://www.reanimacija.com&amp;quot;]Reanimacija[/url]</description>
	<pubDate>Wed, 21 Jun 2006 18:14:57 +0100</pubDate>
</item>
<item>
	<title>Zeneva: Svajcarska</title>
	<link>https://www.mycity.rs/Gradovi/Zeneva-Svajcarska.html</link>
	<guid>https://www.mycity.rs/?p=371411</guid>
	<author>nobody@mycity.rs (Stane)</author>
	<description>&lt;img class=&quot;post_slika&quot; src=&quot;/must-login.png&quot; border=&quot;0&quot; /&gt; 
&lt;br /&gt;

&lt;br /&gt;
Ženevu zovu protestantski Rim. Mi mislimo, ti protestanti to je sve isto ko katolic. E, pa nije! Mrze se oni ko pas i mačka, ili su se bar mrzeli u vreme kad su spaljivali jedni druge po gradovima i selima svud po zapadnoj Evropi. U Ženevi je vek proveo baja zvani Žan Kalvin, inače lično odgovoran za osnivanje verskog učenja zvanog kalvinizam.
&lt;br /&gt;

&lt;br /&gt;
Znam da vas je uplašio ovaj moj crkveni uvod, jest da je nekako neobičan, ali sve ima svoju logiku, videćete. Ženeva je što je dosta čudno za švajcarsku varoš dosta ravna. Ima samo jedno jedino brdo u sred centra grada. E, tu na tom brdu, gde inače može da se popije i dobra kafa, ima golema protestantska crkva Sv. Petra (isto ko ona u vatikanu). Svašta može da se priča o učenju koje koje je Kalvin propovedao, al ono najbitnije za ovu priču je što je on bio prvi baja koji je provalio kako davanje para na zajam pod kamatu nije smrtni greh. Pare stanuju u banci, a Švajcarska to su banke. Kalvinizam cepa samo tako, pljušti lova iz celog sveta pa pljušti i kamata. Vrti se biznis, vrti se lova, a gde je lova tu je i vlast. 
&lt;br /&gt;

&lt;br /&gt;
Ženeva je epicentar belosvetske finansijske mašinerije i istovremeno jedno ogromno diplomatsko predstavništvo. To je grad da se unjega uvezete, vozilom švapske proizvodnje, metalik sive boje, lagano od meraka jer gospoda nigde ne žure. Pa da ih onda ostavite da ih livrejisani crnja pakrira negde u ladovinu iza restorana sa minimum pet zvezdica. Kad dođete kao ja, kao turista s rancem na leđima i flašom od pola litra IceTea(tm) i od železničke stanice se spustite nizbrdo do obale jezera, tu na tom mestu u geografskom središtu grada odmah će te da shvatite da brate nešto nije kako treba. Odmah vas zapljusne gradska vreva, kombinacija bulumente turista plus poslovnih ljudi u odelcima koji se svi vrsmaju tu nešto na sve strane. Oko vas se rasprostur negovani parkovi, vile duž obale jezera i luksuzni hoteli. Ti si sav u tripu, ok to je ta čuvena Ženeva i sad ima da vidim trista čuda ovog sveta, i onda kreneš redom. Popneš se na pomenuto brdo i vidiš katedralu, cunjas malo ulicama starog grada, popiješ kafu. Spustiš se niz brdo i vidiš i vodoskok i Engleski Park (jebem li ga što se zove engleski) i onaj sat od cveća i... i kockice polako počnu da se slažu. Ukapiraš šta promašuješ. Ok, sve je to lepo i zanimljivo da se vidi, jedanput! Ali brate sve te zneamenitosti su nekako ko stvari za engleske babe (valjda je zato onaj park dobio ime). Ženeva je pederaj, a za pederaj treba kinta, i to ozbiljna. Mora biti da je sasvim drugi feeling kad na Ženevski sajam automobila dođeš nešto i da pazariš a ne samo da zveraš okolo i ko ciganče da se zalepiš za šoferšajbnu od novog bem-ve-a.
&lt;br /&gt;

&lt;br /&gt;
Nego ajd sad kad već pišem, da ne ispadne da vas prikratim za onaj standardni turistički deo priče. Dakle šta tamo ima da se vidi? Ok, crkvu i brdo i stari grad sam već pomenuo i to stvarno vredi da se vidi, ali takve stare delove sa izuvijanim uskim ulicama ima svaki grad po švajcarskoj. Problem s katedralom je da jestvarno mnogo golema, pa od sve muke ne mogu ni dobre slike da ispadnu. Neće cela zgrada u kadar da stane.
&lt;br /&gt;

&lt;br /&gt;
Zgrada Lige Naroda - Sledeća stvar za koju se svi zalepe je zgrada Lige Naroda. Liga Naroda je bila organizacija koja je na neki način prethodila Ujedinjenim Nacijama. Samo je Američka prejebotina dovela do toga da UN sad imaju središte u Njujorku (onako pod šapu Amerima). Tu zgradu sada koriste razne organizacije koje su deo UN pa, ono možda je i zanimljivo ako ste već tamo da se prošetate i da vidite mesto gde su nam pun puta u skorijoj istoriji krojili kapu. To vam je ista ona fora ko kad Srbi odu u Holandiju pa idu da vide Ševeningen. Da dopuni mazohističko iskustvo ima tu u parku ispred i spomenik Skenderbegu, albanskom narodnom junaku iz srednjeg veka. Ko ga je tu postavio pojima nemam. Valjda poklanjale razne države svaka ponešto za u park, pa neko poklonio drvo a šipci poklonili spomenik samima sebi.
&lt;br /&gt;

&lt;br /&gt;
Vodoskok – Dok nisam otišao tamo, moram da priznam da pojima nisam imao dal je vodoskok veštački ili prirodan. E, pa definitivno je veštački. Bila nekad krajem devetnaestog veka neka manije međuprestonicama da se prave takva golema čuda. Tad je Pariz dobio Ajfelovu kulu a Njujork kip slobode. Švajcarci kakve su stipse nisu hteli da daju baš tolike pare pa napravili samo ovaj vodoskok, em im služi da nekako reguliše pritisak u vodovodu, al od njega barem mogu lepe slike da ispadnu, ono baš ko za razglednicu. Pa još da prežalite 50 franaka za razvijanje pa da pošaljete babi razglednicu.
&lt;br /&gt;

&lt;br /&gt;
Engleski park – Šetaju se engleske babe i slikaju Cvetni Sat i spomenik konfederaciji, a travari sede okolo i vudtraju i niko ih ne dira, a puca pogled da jezero. Ma merak, ako izuzmemo babe.
&lt;br /&gt;

&lt;br /&gt;
Za kraj još ima da se vidi i Ruska pravoslavna crkva. Verovali ili ne ima i to. U Ženevu su prvo tokom devetnaestog veka bogati Rusi slali decu na školovanje, žene u šoping a matoru rodbinu da se leči i udiše svež alpski vazduh. Posle su kad je pukla revolucija i sami došli, barem oni koji su imali para. Ko što dolikuje pobožnim ljudima podigli su i crkvu, ne mnogo veliku ali zato okrečenu u belo i plus sa zlatnim kubetima, da se vidi na daleko.
&lt;br /&gt;

&lt;br /&gt;
[url=&amp;quot;http://www.reanimacija.com&amp;quot;]Reanimacija[/url]</description>
	<pubDate>Fri, 11 Feb 2005 12:14:14 +0100</pubDate>
</item>
</channel>
</rss>

