MyCity :: Poezija

Rade Serbedzija

nobody@mycity.rs (Limit) — Sat, 02 Feb 2008 03:30:41 +0100

A lisce oluji
Vec sam ti pricao to
Gavran
Da samo nije onoga
Zaboravi
Zasto nie da ne se druzime
Lucija
Necu protiv druga svog
Ne budim te tek tako
Nije lose a ti
Opomena
Orihi Orihi
Pismo iz Londona
Povratak ratnika
Prijatelj ga kaze vise ne poznaje
Razbijac saltera
Rastanak
Slika
Slovenska
Tijelo zene
Filipa Kljajica 32

Do poslednjeg daha

Bilo pa proslo

Ljudi moji na cisto cu poludjeti
Moja me draga, hoce ostaviti
Promam ovako, probam onako
Ona se smjesi, odlazi polako

Negre to vise tako stari moj

Kazem joj, ljepa si ko ljetni dan
Oci ti plave, ko plavi jorgovan
Probam ovako, probam onako
Za sitnu kintu staru fintu

Negre to vise tako stari moj

Ne znam stvarno koji joj je vrag
Htio bi opet, da joj budem drag
Htio bi ko nekad belom cestom
Da je vozam novim mestom
Htio bi ko nekad u vrelu zoru
Da je ljubim u marin dvoru

Negre to vise tako stari moj

Gospodine doktore, pa nisam ja lud
Moj psihicki problem nije ulicni stub
Dobro izgubio sam poso, naci cu drugi
Ma nije ni alkohol, u redu popijem ja koju vise
Al mislim, stari pod kontrolom je
Ono sto ne mogu, ne mogu, nikako, nikako ne mogu
Da je zaboravim

Dodje mi da joj, da joj kosti polomim
Probao milom, probao silom
Al ona ode sa onim debilom

Negre to vise tako stari moj

Probao milom, probao silom
Al ona ode sa onim krebilom

Negre to vise tako stari moj

Ne, ne, ne ide to vise tako sari moj
Tvoja draga hoce zivot svoj
Bilo pa proslo novo je doslo
Bilo je ovako bilo je onako

Negre to vise tako stari moj

Obrni je i obrni kako kolo navodi
Kako cu je obrnut kad se ne da ni taknut

O ljubavnoj poeziji

nobody@mycity.rs (Ella) — Wed, 12 Sep 2007 04:42:06 +0100

"Kazu da je, ne tako davno, ljubavna poezija bile veoma "efikasno" sredstvo udvaranja. Kazu, takodje, da danas udvaranje sasvim drukcije izgleda, gotovo da ga ni nema u tradicionalnom smislu, a pogotovo tu nigdje nema ljubavne poezije: ako je nekome i stalo da "osvoji" osobu suprotnog pola, on to uradi brze, preskoci udvaranje, i koristi direktna sredstva danasnjice ciji je zajednicki imenitelj - bezlicni novac.
Ali, paradoksalno, ljubavna poezija nije zbog toga na gubitnku: ona nikada nije ni imala upotrebnu svrhu i nije time opterecena, jer je poezija. Upisivanje stihova na markizinu lepezu bilo je udvaracka rutina, kao danas placanje vecere i sta jos sve treba da bismo partnerki/partneru i ostalima pokazali da ozbiljno "osvajamo", pa se ni te lepeze ne nalaze u istoriji poezije vec u istoriji drustvenih obicaja. Poezija nije bila, niti jeste presudno sredstvo bilo kog prakticnog poduhvata, pa ni ljubavnickog. Pomocu nje ne moze se postici nesto, vec se s njom samo moze krenuti na put kojim ce se, eventualno, dostici sve. Niko se na tom putu nece najesti ni naljubiti, a bice mozda, sitiji i zadovoljniji od onih koji su ostali u restoranima i budoarima. No, to su paradoksi zivota.
Poezija je, dakle, elitna umetnost. Do nje dolazi mali broj ljudi, spremnih i sposobnih da zive, pored vecine ciji je cilj da prezivi ili, kad joj istorijske okolnosti omoguce, sto ugodinije prozivi zivot.
Punoca i smisao tog elitizma poezije mozda se najjasnije pokazuje bas u ljubavnoj poeziji. Ona je u samom dubokom viru strujanja sustine zivota. Ne pojavljuje se ljubavna poezija u trenutku kada je cilj sto pre se dokopati kakvog bedra, vec onda kada se u ljubavnom odnosu nasluti jos stosta. Od svih vrsta odnosa medju ljudima, ljubav verovatno najjace otvori pitanje dobra i zla, lepote i prolaznosti, slobode i ogranicenja, uzvisenosti i banalnosti, zivljenja i umiranja. Bedrom cemo se brzo zasititi, ali poezija o tom bedru produzice zadovoljstvo u dubinu zivota.
Zato je ljubavna poezija - pokazivanje bogatstva zivota. Zbog toga, i zbog teme koja je prirodno bliska svim ljudima, ona je i citana cesce nego sto ljudi inace citaju poeziju. Ona je neka vrsta isturenog propagandnog odreda koji pridobija nove poklonike poezije.("Interni" razlog vece citanosti ljubavne poezije moze se naslutiti u obicaju pesnika da u toj tematici ne isporabavaju krupne inovacije koje uvek poeziju cine teze citljivom. Ljubavna poezija je cesce posledica pesnicke zrelosti nego pesnickog eksperimenta.)"

"Iscupano" iz Predgovora koji je napisao Gosn. Miroslav Maksimovic u knjizi Prosvetina Knjiga Ljubavne Poezije.

Sesar Valjeho

nobody@mycity.rs (tagore) — Mon, 03 Sep 2007 10:30:23 +0100

"Umrecu u parizu, dok pada kisa,
jednog dana kojeg se vec secam.
umrecu u parizu i ne bezim
mozda u jesen, u cetvrtak kao danas.

Bice to u cetvrtak, jer danas,
u cetvrtak kad ove redove pisem,
moje kosti osecaju promenu
i nikad tako kao danas,na celom svom putu,

ne videh sebe toliko usamljenog."

nadam se da ste culi za ovog pisca, a ako jeste onda je to sigurno bilo preko KASTANEDE koji ga je cesto citirao u svojim delima....mislim da je vredan pomena i da se nadje ovde...
vase impresije o ovoj pesmi su.....i naravno o poruci koju ona nosi....

Danijel Dragojevic

nobody@mycity.rs (ekvinocijum) — Mon, 30 Jul 2007 23:00:56 +0100

PRAVI LJUBAVNICI

Pravi ljubavnici sada pod zemljom le�e. Okrenuti jedno
drugome sa svim svojim stranama, dr�e se za ruke. Od ti�ine ti�i.

Mi stojimo ovdje na njihovoj travi. Mi stojimo ovdje
na njihovoj travi, na ovom li��u, u ovom prolje�u drh�u
njihove zaustavljene �elje. Pjevaju njihovi glasovi. Na
zemlji sjene, u visini ru�e: �to oni ne�e napraviti da
odagnjaju zimu, koje li sve ukrase ne�e upotrebiti.

Mi stojimo ovdje, a oni dom svoj pod zemljom grade.
Uti�aj se, prijateljice moja, od prolaznosti oni prave
�ipku i misle na nas, na�e nesigurne korake. Cvijetom
koji ti u kosu stavljam oni nam ka�u put. Kada po�ne
dolaziti no�, i mi krenemo ku�i, oni �e nas dugo gledati.
I mahati nam zelenim rukama.

Danijel Dragojevi�

----------- Dopuna: 30 Jul 2007 23:10 ---------

* * * * * * * * * *

Tama

Nakon nekog Hamleta na Lovrjencu
pitala me Melita Roko jeste li primijetili
kako neki za vrijeme predstave ne gledaju
drugo nego samo mrak oko sebe.
Nisam rekao ni�ta, pomislio sam sre�a
�to je sjedila daleko od mene,
ina�e bi doznala da sam jedan od tih.
Ah, gospo�o za�u�ena, mo�da uvrije�ena,
kada se svjetla ugase i ti�ina poka�e
dotle nevidljivu tamu oko nas, me�u nama,
kako da je �ovjek ne gleda i ne slu�a?
Jedan tajni jezik s mora, okolnih brda,
dalekih otoka, bliskih zvijezda, iz grada,
jezik prije govora, kao dje�ji strah
dolazi, moglo bi se re�i plavi,
i mi ne znamo �to ho�e,
stajati na ramenu, ustima, razumu,
biti gornji i donji glas, slika,
pri�a prije i nakon pri�e,
ili samo tama, tama, gu�iteljica mjere,
svekoliki profil slijepog oka,
ti�ina nakon nekoliko milijardi pucnjeva.
O, tama, tama. Pribli�io bih je
da mi bude ogrta� za ve�ernju hladno�u,
udaljio bih je da me ne zagu�i,
udvarao bih joj, vikao: �ija si, tamo?
Luda i mudra hvata me s visinskog tornja.
Gdje smo? Kada budem mogao i budem znao
svrnut �u je na sitan kvadrat ispred,
to nesretno mjesto gdje se bez
prestanka obnavljaju porazi.
Tu budimo, ti mo�na, ti svevide�a,
tu �asak budi svjetlo,
reci ja sam svjetlo.

* * * * * * * * * *

Lake misli

Lako je lakim mislima,
lako je i nikakvim mislima,
one do�u i pro�u,
one ne do�u.
�esto o njima mislim,
�esto ih �ekam i zovem,
do�ite lake misli,
do�ite nikakve misli,
budite moje misli,
zajedno s drugim mislima.
Lake misli za naslov,
lake misli u knjizi,
lake misli za misli,
nikakve za pogled i spavanje,
nikakve kada budem na nebu
sa sveticama i svecima
i laganim an�elima
letio iznad oblaka.

Ljiljana Milosavljevi� Lilly

nobody@mycity.rs (Ella) — Mon, 23 Jul 2007 06:31:51 +0100

RE�I

Re�i mogu da povrede,
ali i da oproste.

Postoje re�i koje jau�u i
re�i koje pla�u,
re�i koje nas do neba di�u
i one koje nas u more bacaju,
re�i koje u �itavoj utrobi
oluju stvaraju
i one koje nas u smiraj vra�aju.

Da li su re�i mostovi
koji nas spajaju,
ili su re�i zidovi
koji nas razdvajaju?

Te�ko je re�ima mostove graditi,
a vrlo lako sa malo re�i
tvr�ave ru�iti.

O kako bih ti
toliko toga �elela re�i,
ali mi nedostaju re�i
koje nisam �tedela.
Previ�e sam ih rasipala,
ponajvi�e one dve re�i
kojima sam �elela
da ti ka�em sve,
a ti ni�ta shvatio nisi!

Ali samo dve re�i
o�ivele bi moje ve� mrtvo ja!?

A ti... �uti�!

״�`�.�*״�`�.�*״�`�.�*״�`�.�*״�`�.�*״�`�.�*״�`�.�*״�`�.�*״�`�.�*״�`�.�*

TRA�IM TE...

Tra�im te, lutaju�i uzaludno
sne�nim, vla�nim ulicama
osvetljene mra�nim.

O�ekujem te u svakom prolazniku,
vidim te u izlogu,
ose�am te u pahulji
koja se topi na mom licu.

Tra�im te na nebu
u belim oblacima,
prisutan si u svakom,
li�e na tebe,
svetao i taman.

Tra�im te u knjigama,
u gomili papira koje le�e na stolu,
na i�krabanim ceduljama,
ispisane nervoznim pokretima,
kafom umrljanim listovima
na po�utelim koricama.

Tra�im te u ki�nim kapima,
u rosi, inju, mrazevima,
na opalom li��u, tra�im te...

I nalazim te,
samo u svojim mislima,
u srcu i snovima!

Na obali reke,
o�ekujem tvoj dolazak,
u sumrak umiru�eg dana
vidim tvoj lik...

I gubim nadu da �u te prona�i,
da �u te ikad ponovo sresti
i jo� jednom zavoleti!

�utnja ...

Garneau

nobody@mycity.rs (Ella) — Tue, 10 Jul 2007 23:38:50 +0100

The Elms

In static fields
like slender umbrellas,
in tranquil elegance,
the elms are alone
or among small families.
Composed, they give shade
to cattle and horses
who surround them at noon;
they do not speak,
I did not hear them call.
The elms are insensible,
giving thin shade
simply
to the beasts.

~ ~ ~

River of My Eyes

Oh, this morning my eyes are wide like rivers,
the wave of my ready eyes reflects everything,
this coolness under my eyelids is
extraordinary,
encircling all the images I see--

as a stream that cools an island,
or as flowing waves surround
a sunlit swimmer.

~ ~ ~

Bird Cage

I am a bird cage,
a cage of bone
with a bird inside.

This bird is mortality which makes
his nest in my bone cage.

When nothing transpires
one hears the creasing of his wings,

and when one laughs loudly
then suddenly stops,

he can hear it call
like a small bell.

It is a bird held captive,
inevitable death in my bone cage.

Wouldn't he like to escape,
and is it you that would return
or is it me,
what is it that

it couldn't leave
after it's eaten away
my heart,
the wellspring of blood
with life inside--

It will always hold my soul in its beak

~ ~ ~

Accompaniment

I walk beside a joy
A joy that is not mine
and that I cannot hold.

I walk beside my joyful self.
I hear the steps that walk beside me,
But I cannot change places on the sidewalk,
I cannot put my feet on those steps and say this is me.

I'm briefly content in this company,
But in secret I devise exchanges
In all sorts of operations, alchemies,
In blood transfusions,
atoms moving in some balancing act

So that one day, transfigured,
I may be borne by the dance of these joyful steps
With the fading sound of my own beside me,
Their exilic loss diminishing to my left
Beneath a stranger who takes a side-street.

[Link mogu videti samo ulogovani korisnici]

Hector de Saint-Denys Garneau

Aldous Huxley - poezija

nobody@mycity.rs (ljubicasta) — Tue, 29 May 2007 12:40:16 +0100

Darkness

My close-walled soul has never known
That innermost darkness, dazzling sight,
Like the blind point, whence the visions spring
In the core of the gazer's chrysolite�
The mystic darkness that laps God's throne
In a splendour beyond imagining,
So passing bright.

But the many twisted darknesses
That range the city to and fro,
In aimless subtlety pass and part
And ebb and glutinously flow;
Darkness of lust and avarice,
Of the crippled body and the crooked heart�
These darknesses I know.

Vision

I had been sitting alone with books,
Till doubt was a black disease,
When I heard the cheerful shout of rooks
In the bare, prophetic trees.

Bare trees, prophetic of new birth,
You lift your branches clean and free
To be a beacon to the earth,
A flame of wrath for all to see.

And the rooks in the branches laugh and shout
To those that can hear and understand:
"Walk through the gloomy ways of doubt
With the torch of vision in your hand."

[Link mogu videti samo ulogovani korisnici]

Momcilo Trifunovic

nobody@mycity.rs (ona) — Fri, 20 Apr 2007 02:54:48 +0100

Momcilo Trifunovic

"Ponocni adadjo mrtvih arlekina"

"Duboko nezadovoljstvo onim sto vidim nudi mogucnost traganja za necim novim, lepsim i boljim, prevashodno negde u sebi.
Slutnja, do tada teska i mracna, sa tezistem u spoljasnjem, dobija novi vid: u bljesku na tamnoj pozadini svemira, u jasnoci, na jednoj strani sirokih puteva, a na drugoj uskih staza sto zovu nas da ih savladamo.
Osecaj vracenosti na pocetak iziskuje opredeljenje: Kuda - pitanje je svesnosti o jedino stvarnoj potrebi, potrebi za isceljenjem".

DOZIVANJE

Nesiguran

u krajnji ishod,

trazeci izlaz

recju smirenje,

dozivam se

ne sluteci ispod

tisine gorkih

plodova zrenje.

RADJANJE

Postoji svetlost

imenom datost.

Vetar sto se trudi

reci da raznese.

U dnu trosnih pluca

sacuvacu sladost

kad cudom se jaje

u bespucu snese.

SVOJI

Prstima sitnimo

ostatke kosmara.

Dodir nam tela prosara,

secanja potraze usce.

Sedimo kruzno

na podu kuce

bez krova, bez vrata....

okupljeni tihom

melodijom sata

(Oplakuje

vreme nam isto

suprotnih strana).

Birane reci

tvrda su hrana

putu sto predstoji.

Dozrevamo bolom.

Postajemo svoji.

Ivan Slamnig

nobody@mycity.rs (Ella) — Thu, 19 Apr 2007 23:53:32 +0100

Zene

Zene su s Venere bica, sto zive kod nas.
Pretrazujemo ih prstima, zeleci ih prouciti.
Cini se, da one znaju nesto bolje od nas,
nesto, sto mi ne zelimo dokuciti.
Kad ih prstima izbodemo,
mi tvrdimo, da ih znamo i odemo.

One ostaju i nikad im ne mozemo sve otet.
To nas ljuti i mi kusamo opet.

Ali kroza sve dane one nam ostaju strane,
I � mozda ce se jednom natrag na Veneru popet.

Bijah jednomjedan ludjak

Bijah jednomjedan ludjak,
na dnu ulice mi kuca.
Imao sam mali ducan.
Prodavao sam zute knjige
ruzicastim djevojkama.
Ali jednog modrog dana
nesta mojega ducana,
izgori mi, rastopi se.

Mislim, pitam druge ljude
mora tako li da bude?

Drugi ljudi pametni su,
ne brinu se za te stvari.

Nostalgija ostanka

Malo hodam
malo kisa pada
Malo stanem u neku vezu
kisa prestane
malo hodam
pa kisa opet pada
pa malo stanem u vezu
sa zatvorenim kisobranom
s ploha listova
klize voda
i kaplje
predje jedan kamion
pa drugi
pa tramvaj
pa treci kamion
svi su frisko vlazni
ja drzim vlazan kisobran
i stojim
i pricinja mi se
da glumim viteza lutalicu
u nekom baletu

Jos malo pa cu zamahnuti kisobranom
kao da je mac.

[Link mogu videti samo ulogovani korisnici]

Bulat Okud�ava

nobody@mycity.rs (dekao) — Thu, 12 Apr 2007 13:57:56 +0100

Dok Zemlja jo� se kre�e
I postoji njezin sjaj
Ono �to neko nema, Ti mu to, Gospode, daj!
Mudromu podaj glavu, pla�ljivom konja � da krene,
Sre�niku daruj novca...
I � ne zaboravi mene!

Dok Zemlja jo� se vrti � Gospode, Tvoja je vlast
Onome ko vlasti te�i, nek mu bude u slast;
Ko drugome ne krati novca, nek predahnu o�i mu snene,
Kainu kajanje daruj...
I � ne zaboravi mene!

Vjerujem u Tvoju mudrost i Svemo�i poznajem sjaj,
Kao �to ubijen vojnik u ve�ni veruje raj;
Kao �to veruje uho u tihog Tvog govora �um,
Ko �ovek �to veruje srcem, a dela mu ne shvata um.
Gospode, moj Bo�e, zelenooki moj,
Dok Zemlja jo� se vrti i sve to �udno je njoj;
I dok jo� vremena ima i vatre da je pokrene
Svakomu pone�to daruj...
I � ne zaboravi mene!

----------- Dopuna: 12 Apr 2007 13:59 ---------

Vojnik od papira

Na svetu jedan vojnik beja�e
Smeo,visokih manira
Lep al' lutka de�ija, gle!
Taj vojnik od papira.
Promeniti svet on hteo je
Za sre�u, ne iz hira
A na niti bio je
Taj vojnik od papira.
I vatru, dim i smrt i peh
On za vas dvaput bira
Al' slu�ao je cerek, smeh
Ha! Vojnik od papira!
Tajne niste skrovite
Dali da vam dira
A �emu to?
Ponovite!
Bje vojnik od papira.
Kob mu bila sudjena
U boj ga baci inat
Ka vatri ruka pru�ena
Smetnuv�i � da je papirnat.
U oganj, hajde, kreni sad!
Ve� korak tlo mu dira.
Izgore on � tek tako � mlad
Bje vojnik od papira.

----------- Dopuna: 12 Apr 2007 14:00 ---------

ТАМОМ ЈЕ ОВДЕ СВЕ ЗАСТРТО

Тамом је овдe све застрто
и тихо је као на дну�
Ваша висости жено,
сањам ли да сте ту?

Нема ту довољно светлости,
стално прокишњава кров.
Жено, ваша висости,
на чији дођосте зов?

О, долазак ваш је ко ватра.
Од дима не могу дисати�
Па, изволите унутра.
Зашто на прагу стајати?

Одакле стижете? Ко сте ви?
Ах, баш сам смешан ја човек�
Па ви сте врата побркали,
улицу, град и век.

Christina Rossetti

nobody@mycity.rs (Black Orchid) — Fri, 09 Mar 2007 01:46:38 +0100

Mirage

The hope I dreamed of was a dream,
Was but a dream; and now I wake
Exceeding comfortless, and worn, and old,
For a dream's sake.

I hang my harp upon a tree,
A weeping willow in a lake;
I hang my silenced harp there, wrung and snapt
For a dream's sake.

Lie still, lie still, my breaking heart;
My silent heart, lie still and break:
Life, and the world, and mine own self, are changed
For a dream's sake.

Fata Morgana

A blue-eyed phantom far before
Is laughing, leaping toward the sun:
Like lead I chase it evermore,
I pant and run.

It breaks the sunlight bound on bound:
Goes singing as it leaps along
To sheep-bells with a dreamy sound
A dreamy song.

I laugh, it is so brisk and gay;
It is so far before, I weep:
I hope I shall lie down some day,
Lie down and sleep.

Dream Land

Where sunless rivers weep
Their waves into the deep,
She sleeps a charmed sleep:
Awake her not.
Led by a single star,
She came from very far
To seek where shadows are
Her pleasant lot.

She left the rosy morn,
She left the fields of corn,
For twilight cold and lorn
And water springs.
Through sleep, as through a veil,
She sees the sky look pale,
And hears the nightingale
That sadly sings.

Rest, rest, a perfect rest
Shed over brow and breast;
Her face is toward the west,
The purple land.
She cannot see the grain
Ripening on hill and plain;
She cannot feel the rain
Upon her hand.

Rest, rest, for evermore
Upon a mossy shore;
Rest, rest at the heart's core
Till time shall cease:
Sleep that no pain shall wake;
Night that no morn shall break
Till joy shall overtake
Her perfect peace.

Sleeping at Last

Sleeping at last, the trouble and tumult over,
Sleeping at last, the struggle and horror past,
Cold and white, out of sight of friend and of lover,
Sleeping at last.

No more a tired heart downcast or overcast,
No more pangs that wring or shifting fears that hover,
Sleeping at last in a dreamless sleep locked fast.

Fast asleep. Singing birds in their leafy cover
Cannot wake her, nor shake her the gusty blast.
Under the purple thyme and the purple clover
Sleeping at last.

Aloof

The irresponsive silence of the land,
The irresponsive sounding of the sea,
Speak both one message of one sense to me:
Aloof, aloof, we stand aloof, so stand
Thou too aloof, bound with the flawless band
Of inner solitude; we bind not thee;
But who from thy self-chain shall set thee free?
What heart shall touch thy heart? What hand thy hand?
And I am sometimes proud and sometimes meek,
And sometimes I remember days of old
When fellowship seem'd not so far to seek,
And all the world and I seem'd much less cold,
And at the rainbow's foot lay surely gold,
And hope felt strong, and life itself not weak.

The World

By day she woos me, soft, exceeding fair:
But all night as the moon so changeth she;
Loathsome and foul with hideous leprosy
And subtle serpents gliding in her hair.
By day she woos me to the outer air,
Ripe fruits, sweet flowers, and full satiety:
But through the night, a beast, she grins at me,
A very monster void of love and prayer.

By day she stands a lie: by night she stands
In all the naked horror of the truth
With pushing horns and clawed and clutching hands.
Is this a friend indeed; that I should sell
My soul to her, give her my life and youth,
Till my feet, cloven too, take hold on hell?

Turgenjev

nobody@mycity.rs (ekvinocijum) — Sat, 24 Feb 2007 23:22:58 +0100

[TKO JE KRIV?]
Ona mi je pru�ila svoju nje�nu, blijedu ruku... a ja sam je surovo i grubo odgurnuo.
Na mladom, ljupkom licu ocrtala se nedoumica; mlade dobre o�i gledaju me prijekorno; �ista, mlada du�a ne razumije me.
- �to sam skrivila? � �ap�u njene usne.
- �to si skrivila? � Ni najsvjetliji an�eo s najsjajnijih visina nebeskih nije nedu�niji od tebe.
Pa ipak, nanijela si mi veliku krivicu. �eli� li doznati za tu te�ku krivicu koju ti ne mo�e� shvatiti, a ja nisam kadar da ti objasnim?
Evo je:
Ti si � mladost, ja � starost.

----------- Dopuna: 24 Feb 2007 23:24 ---------

[KRSTARIO SAM GOROM, DOLOM]
Krstario sam gorom, dolom, niz bistre rijeke, uz vrleti,
I �to god vidjeh naokolo, sve me samo jednog sjeti:
Ta ja sam voljen, voljen bio! Sve drugo sam zaboravio.

Nada mnom nebo jasne boje, �um li��a i �iv cvrkut ptica,
Obla�i�i se �ustri roje i plove nekud hrlimice.
Sve naokolo puno sre�e, Al je srce moje ne�e.

I mene nose, nose vali, �iroki kao vali mora;
Ti�ina mi svu du�u zali svrh radosti i gorkih mora...
I ja sam zbunjen; �to sam htio? Ta cio svijet je moj tad bio!

O za�to nisam umro tada? I za�to �ivimo nas dvoje?
A dan za danom, kao sada, ne donije�e nam ni�ta svoje!
Pa �to je sla�e, milovana, od onih glupih, sretnih dana.

Alfred de Musset

nobody@mycity.rs (ekvinocijum) — Sun, 18 Feb 2007 19:59:46 +0100

-----------------------------------------------------------------------------------------------------------------------
Alfred de Musset

DECEMBARSKA NO�

Pesnik:
U vreme kada sam bio �kolarac
jedne no�i ostao sam bditi nad knjigom
u mojoj pustoj sobici
sa druge strane stola pojavi se i sede
neko jadno dete obu�eno u crno
i li�io je na mene� kao brat

Njegovo lice be�e tu�no i lepo
i pod svetlo��u mog fenjera
iz moje knjige po�e �itati
nagav�i svoje �elo preko mog ramena
ostade tako do jutra
zami�ljen, i sa setnim osmehom

Ba� kad sam imao petnaest godina
�etao sam tog dana, polako
i puteljak, na kraju �ume
u dno stabla pri�e mi i sede
jedan mladi �ovek obu�en u crno
i li�io je na mene� kao brat

Upitah ga za put�
u jednoj ruci je dr�ao sviralo
oko glave imao je krunu od ljubi�ica
prijateljski me pozdravi
i samo napola se okrenuv�i
prstom mi pokaza planinu ispred mene

U doba kada verujemo u ljubav
tog dana sam bio sam u svojoj sobi
oplakuju�i svoje prvo razo�arenje
i u �o�ak sobe, kraj kamina sede
jedan stranac obu�en u crno
i li�io je na mene� kao brat

Bio je umoran i zabrinut
jednom rukom pokaza mi nebo
a u drugoj je dr�ao ma� sa dve o�trice
od mog bola bolovao je �
al ne ispusti vi�e od jednog uzdaha
i nestade kao san

U doba kada sam bio slobodnjak
da popijem i nazdravim na fe�ti
i jednog dana kad sam podigao �a�u
preko puta mene do�e i sede
prijatelj po vinu obu�en u crno
i li�io je na mene� kao brat

Protresao je svoj mantil
otkrivaju�i purpurne zakrpe na njemu
njegova mr�ava ruka tra�ila je moju
i moja �a�a, dotaknuv�i njegovu
razbi se u nespretnoj ruci

Godinu posle � no�
bio sam na kolenima pored kreveta
u kojem upravo umre moj otac
i sa druge strane krevata do�e i sede
siro�e jedno, obu�eno u crno
i li�io je na mene� kao brat

O�i su mu bile natopljene suzama
kao an�eli bola
na glavi je imao krunu od �iblja
njegovo sviralo ba�eno na zemlju bilo je slomljeno
ljubi�aste zakrpe bile su boje krvi
a ma� sa dve o�trice
zaboden u dno njegovih grudi

I setio sam ga se �
vrlo dobro sam ga znao�
uvek sam ga prepoznavao
u svakom trenutku mog �ivota
ta �udna vizija
sta li je? an�eo ili demon�
svuda sam video tog prijatelja "senku"

I kada sam kasnije umoran od patnje razmi�ljao
roditi se ponovo ili okon�cati �ivot�
kada sam se �elio sakriti
i kada umoran od hodanja i tra�enja
hteo sam oti�i, prona�i beskraj neke nove nade �

Svuda gde, ispod ovog beskrajnog neba
ostavih svoje srce i o�i
krvare�i od jedne ve�ne rane �
svuda gde me je povla�io nemir
dok sam za sobom vukao svoj umor

Svuda gde, bez odmora
od �e�i da upoznam ovaj nepoznati �ivot
sleedio sam senku svojih nadanja
i svuda gde, bez da sam do�iveo
sanjao sam o onome �to sam video
ljudsko lice i la�i�

Svuda gde sam, du� mojih puteva
zaronio �elo u ruke i kao �ena plakao

Svuda gde sam �eleo zaspati
svuda gde sam �eleo umreti
svuda gde sam dotakao zemlju�
na mome putu dolazio je i sedao
jedan jadnik obu�en u crno
i li�io je na mene� kao brat
I ko si ti,
ti kojeg uvek vi�am na svom putu?
ne mogu verovati u tvoju melanholiju
ako si moja lo�a sudbina
tvoj ne�ni osmeh ima suvi�e strpljenja
tvoje suze suvi�e sa�aljenja
tvoja bol je sestra moje patnje
i li�i na prijateljstvo

Ko si ti?
nisi moj an�eo cuvar�
nikada me ne do�es upozoriti
vidi� moje boli, i to je �udna stvar
i gleda� me dok patim
uz mene hoda� �itav moj �ivot
a ja ne bih znao ni kako te nazvati�
ko si, dakle da li te Bog �alje
sme�i� mi se a ne deli� sa mnom moju radost
�ali� me a ne te�i��

I no�as sam video kako se pojavljuje�
ove tu�ne no�i�
krilo vetra udaralo je u moj prozor�
bio sam sam, zgr�en u krevetu
i gledao sam pored sebe prazno mesto
jo� uvek mlako od jednog vrelog poljubca
i se�ao sam se svega�
se�ao se� kao �to �ena zaboravlja
i osetih kako se jedan deo mog �ivota
zauvek od mene otkide

Rasuo sam njena pisma oko sebe
sakupljao njenu kosu, ostatke ljubavi
sve ono pro�lo odzvanjalo mi je u u�ima
njena zakleva na ve�nu ljubav
njene ve�ne zakletve ne du�e od jednog dana
i posmatrao sam sebe slomljenog
i ruka mi zadrhta�
suze srca, srcem progutane
i o�i koje su ih isplakale
ne�e vi�e prepoznati novo sutra.

Zamotah u maramicu ru�evine tih sre�nih dana
i rekoh sebi da ov�e-dole ono�sto traje
li�i na pramen njene kose
i kao ronilac koji voli svoje duboko more
izgubih se u tolikom zaboravu
i plakao sam� sam
daleko od sveta
svoju izgubljenu ljubav

Da �eno�
ti jeca�, pla�e�� pati�
ali tvoja nevera je izme�u nas

Eh, zbogom�
razume�e� sate koji me odvajaju od tebe
odlazi, odlazi� i u tom srcu od leda
ponesi svoj ponos i zadovolj�tinu
jer ja svoje srce jo� ose�am mlado i �ivo
i jo� mnogo bola moglo bi u njemu na�i za sabe mesta
�ak i pored boli koje si u njemu ti ostavila

Odlazi� odlazi,
svemo�na Priroda nije ti htela ba� sve dati

Eh� jadna �eno
ti koja �elis biti lepa, a ne zna� oprostiti
Odlazi� odlazi
prati svoju sudbinu
onaj koji tebe izgubi nije sve izgubio
baci u vetar na�u ljubav islu�enu
o Bo�e, kada sam je toliko voleo
i ako odlazi� za�to je jo� uvek volim�
�i odjednom, u tamnoj no�i videh
ne�to kako se �unja bez zvuka
preko zavese videh ne�iju senu
i sena pri�e i sede na moj krevet�

Ko si ti, izmoreno, bleedo lice?
Ko si, tamni liku obu�en u crno?
�ta �eli� od mene, tu�na ptico selice?
Jesi li ti neki uzaludni san?
Jesi li odraz moje du�e
kao da se vidim u ogledalu�
Ko si zapravo ti? delu moje mladosti

Saputnik kog ni�ta ne umara?
Reci mi za�to te bez prestanka vi�am
kako sedi� u senci moje sada�njo�ti� moje pro�losti
Ko si, usamljeni posetio�e?
Jesam li ja tvoja kazna?
�ime si zaslu�io da me mora� pratiti po zemlji?
Ko si, brate, ako se ne pojavljujes nikad
sem u danima kad lije iz mojih o�iju�

Vizija
Prijatelju� moj otac je i tvoj�
Nisam ni an�eo �uvar
niti zla ljudska sudbina
i oni koje ja volim�
ne poznajem ih�
na koju stranu idu njihovi koraci
u ovom trenutku koji zovemo�Zivot�
ne znam�

Nisam ni Bog ni �avo
i kada si me zovnuo "brate"
dobro si izabrao�

Gde god budes i�ao, ja �u biti tu
do zadnjeg od tvojih dana
uvek cu sediti na nekom kamenu kraj kojeg �e� pro�i

Nebo mi je poverilo tvoje srce
i kada te obuzme bol
slobodno do�i meni
na tvome putu �u te pratiti
al ti nikad ruku necu mo�i taknuti
prijatelju� ja se zovem :

Samo�a ...

Pedro Salinas

nobody@mycity.rs (ekvinocijum) — Fri, 16 Feb 2007 00:26:56 +0100

NE VIDIM TE

Ne vidim te. Ali znam
da se nalazis tu,
iza tankog zida
od kreca i opeke, i cula bi
moj glas, kad bih te zvao.
Ali necu te zvati.
Zvat cu te sutra,
kad te ne budem video,
kad,budem sanjao
da si tu, do mene,
i da je dovoljan glas
koji sam jucer uskratio.
Sutra... kad budes
gore, iza tankog
zida vetra,
nebesa i godina.

Pedro Salinas

----------- Dopuna: 18 Feb 2007 18:34 ---------

Kad bi ti znala

Kad bi ti znala da ovo te�ko jecanje,
koje stisces svojim rukama,
da ova suza koju brises poljupcima,
dolaze od tebe, jesu ti,
bol, koju si pretvorila u suze moje, jecaje moje.
Tada ne bi vise pitala
proslost, nebesa,
celo, pisma,
sto mi je, za�to trpim.
I potpuno smirena,
u tom dubokom miru svetlosti i znanja
ljubila bi me vise i o�ajnicki.
S o�ajem coveka
koji nema kod sebe
drugog bica, druge boli:
koji je konacno sam sa svojom patnjom.
Zeljan da nadje utehu
u nekom drugom nestvarnom
za veliku bol koja je tvoja.

Autor :

(Pedro Salinas)

----------- Dopuna: 18 Feb 2007 18:36 ---------

NO� JE VELIKA SUMNJA

No� je velika sumnja
svijeta i tvoje ljubavi.
Potrebno mi je da mi dan,
svaki dan da mi ka�e
da je dan, da je on,
da je svjetlost: i da si ti tu.
Ono silno ru�enje
mramora i trske,
ono veliko blije�enje
krila i cvjetova:
no�; prijetnja
da �e kona�no nestati
boje i tebe,
sili me da drhtim: ni�ta?
Jesi li me ve� voljela?
I dok ti �uti�,
i dok je no�, ne znam
da li svjetlost, ljubav, postoje.
Potrebno mi je neobi�no
�udo: jo� jedan novi dan
i tvoj glas, da mi potvrde
vje�nu �udesnost.
Pa iako ti �uti�,
u golemoj udaljenosti,
zora �e, bar ona,
zora �e, da. Svjetlost,
koju mi ona danas donosi,
bit �e velika potvrda svijeta
za moju ljubav prema tebi.

Pedro Salinas

----------- Dopuna: 18 Feb 2007 21:31 ---------

Imala si dusu

Imala si dusu
svetlu,otvorenu,
tako da ne mogah
nikad u nju uci.
Podjoh prekim putem,
uskim bogazima
strmim i opasnim.
A dusi je tvojoj
put vodio sirok.
Spremih lestve vitke
-zidovi visoki,
prilaz joj brane-
ali dusa tvoja
bese bez cuvara,
zida i ograda.
I potrazih uska
vrata tvoje duse,
al' ih ne imase,
buduci da bese
sasvim otvorena.
Gde je pocinjala?
Gde joj ishod bese?
I ostah zauvek
sedec na nejasnom
pragu tvoje duse.

Pedro Salinas

----------- Dopuna: 18 Feb 2007 21:35 ---------

KAKVIH LAKIH

Kakvih lakih i ne�nih tela
ima, bez boje,
nejasnih kao sene,
koje ne mo�emo poljubiti,
vec ako usne polo�imo
na vetar, na ne�to
�to prolazi i pricinja se!

I kakvih tamnih sena
ima, tako tvrdih,
da njihov crni, mrzli mramor
nikad nam nece klonuti
od strasti u narucje!

I kako je te�ko ici i vracati se,
s ljubavlju u letu,
od tela senki,
od nemoguceg usnama,
bez prestanka, nikad ne znajuci
da l' je du�a od mesa il je sena
od tela to �to ljubimo,
da li je ne�to!

Strah Nas je da mo�da milujemo Ni�ta!

PEDRO SALINAS

Antun Branko Simic

nobody@mycity.rs (Ella) — Tue, 13 Feb 2007 18:36:01 +0100

Mi smo se sreli na zvijezdi ...

Mi smo se sreli na zvijezdi sto se zove Zemlja. Nas put kroz
vrijeme u ovaj cas (cas svijetli kao cilj) stoji za nama dalek, gotovo
beskrajan, da smo vec zaboravili nas pocetak odakle smo posli.

Sada stoji ruka u ruci, pogled u pogledu. Kroz nase ruke i
kroz nase poglede zagrlile su se nase duse.

O kad se opet rastanemo i podjemo na nase temne puteve
kroz beskraj, na kojoj cemo se opet sresti zvijezdi?

I hoce li pri novom susretu opet nase duse zadrhtati u tamnom
sjecanju da bijasmo nekada ljudi koji su se ljubili na nekoj
zvijezdi sto se zove Zemlja?

~ ~ ~

Rastanak sa sobom

Mi stojimo na rubu svijeta
i gledamo u zapadanje zadnjih zvijezda u dubine noci

Sa zvijezdama i mi zapadamo

Mi stojimo vec na krajnjem rubu sebe

Tko ispod nas zemlju nevidljivo maknu
da je vec daleko vidimo ko zvijezdu?

Zamakle su zvijezde
Tko od nas jos moze naslutiti sebe?

Rusimo se vjecno

Nas je put bez dna i padanje bez glasa.