Vedrana Rudan...žena zmaj

• 9Ovo se svidja korisnicima: Dusan, Simke, LoXo, mcrule, Peca, angelika, Mila_90, olelole, tetkaD
  
  Registruj se da bi pohvalio/la poruku!

Obozavam Vedranu Rudan i nacin na koji ona predstavlja svakidasnjicu i jednu obicnu zenu i muskarca.
Prvi put kada se pojavila na tv,pomislih ,,ova nije cista,, jer je dosla nasminkana kao da ju je neko premlatio i sa viklerima u kosi.Kontam ,,greska,, obzirom da je i voditeljka bila zgranuta.Naravno,kroz emisiju svima je sve bilo jasno.Takvom sminkom,predstavljala je svaku zlostavljanu zenu.

Ukratko o njoj:

Vedrana Rudan je hrvatska književnica i kolumnistkinja lista „Nacional“ gde piše kolumnu „Zloće i povrće“. Borac je za ženska prava.
Završila je Pedagošku akademiju u Rijeci – kako sama navodi „srpski ili hrvatski“ i nemački jezik. U životu je, pre nego je postala poznata, radila razne poslove - bila je učiteljica, turistički vodič, sladoledžija, novinar za više hrvatskih novina, urednica na radiju...
Poznata po svom nepristrasnom i sočnom jeziku, 1991. je dobila otkaz.
Piše kratkim, britkim stilom, duhovito, „bez dlake na jeziku“. Uzima u zaštitu one koji su ostali bez posla, sirotinju, ugrožene žene, običan narod. Na meti su joj tajkuni, vlast, bankari, hipokrizija u Crkvi, privatizacija, ulazak Hrvatske u NATO, i mnoge druge. Član je hrvatskog društva pisaca, a knjige su joj prevođene na engleski, nemački, poljski, slovenački, ruski, makedonski, mađarski.
----------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------- KAKO UMRIJETI BEZ STRESA


Čitav sam život čekala ljubav. Ne ljubav, Ljubav. Ljubav sa velikim LJ. Željela sam sresti biće koje ću bezuvjetno voljeti.

Od svojih sam muškaraca mnogo tražila. Morali su biti pametni. Što je pamet često sam se pitala kad bi se onaj za koga sam jučer mislila da je Tesla preko noći pretvorio u saborskog zastupnika.


I željela sam strast koja će me lomiti do smrti. Znam da zvuči nevjerojatno ali mislila sam da postoji jedan muškarac koga ću moći upotrebljavati čitav život.
Ono, ugledaš ga na cesti nakon trideset i pet godina braka, klecaju ti koljena, ruke drhte, jedva čekaš da ga strpaš u krevet ili odvučeš u mračni kut pokraj glavne gradske apoteke.

Oko tebe autobusi, ljudi gmižu obuzeti deprom, automobili jure, bolesnici shrvani virusom koji izaziva teški proljev u repu čekaju u apoteci na linex ili nešto drugo…

A ja, prikucana uz trošni zid širim noge svome suprugu s kojim sam proslavila srebrnu ili neku drugu metalnu godišnjicu.

Nema toga. A svi ženski listovi pišu da ima i da bih morala raditi na tome. Raditi? Nikad nisam saznala kako se ljubav može održati krvavim radom.

Mnogo i premnogo sam očekivala od mojih muškaraca. Da budu fenomenalni u krevetu ili na nekoj drugoj lokaciji. Da u Vinodolu ne sline kad pokraj njih prođe par dugačkih, mladih nogu.

Da ne požele ni ženu ni muža bližnjega svoga. Da mi kupuju knjige, kolače, cipele, torbe, satove, kozmetiku. Da mi plaćaju frizere, šminkere, manikere, pedikere…

Da od mene traže kompletan ručak jednom godišnje, na moj rođendan. Da svakoga dana jedemo u restoranu. Da vikendom odlazimo na par dana u Orebić ili neko drugo krasno mjesto.

Da putujemo na Siciliju, u Madrid, Lisabon, Berlin, Firencuuuuu…Da mi bude vjeran, da me vozi kamo mi padne na pamet i kad mi padne na pamet, da me nauči kako se uključi teve, ubaci dvd u nešto crno, da mogu gledati Prohujalo s vihorom i kad njega nema doma. Da ga ima doma.

Da, čim završi sa poslom, bilo kakvim poslom koji donosi lovu, odmah krene prema našem toplom domu u obliku krasne kuće pa skuha nešto jestivo što ne deblja.

Da mi kupuje čokoladu od koje neću dobiti migrenu. Bijelu, vrhunsku. Da ode do Lumezija i kupi skupu ogrlicu i da se ne ljuti kad ja odem Lumeziju i zamijenim je za još skuplju.

Da sa mnom satima šparta Zagrebom u lovu na tamnozelene cipele. Vidjela sam Severinu kako ih u Gloriji njuši. Da mi nikad, nikad, nikad ne kaže, što će ti pedeseta torba a stalno nosiš onu ljubičastu.

Da mi ponavlja kako nema smisla da očajna buljim u ogledalo i u njemu uzalud tražim lice cure iz sedamdeset i neke.

Toliko sam toga željela i još uvijek želim od muškaraca moga života. Ne kažem da nisam sve to dobila. Pa ipak, nije to to.

Moja ljubav nikad nije bila bezuvjetna. Kad bih saznala da me muškarac vara ili da će mi muž saznati za vezu, prekinula bih. Da mi je partner bio ubojica, prekinula bih. Da čovjek s kim živim prokocka sve što je njegovo, prekinula bih. Da više voli svoju majku nego mene, prekinula bih. Da me tresne, prekinula bih.

Znali su oni to. Uvijek je bilo sve po mom. Nikad me nije ostavio muškarac. Trebala bih biti presretna zbog toga, svi mi to govore, navodno boli kad te partner šutne. Plačeš, mijenjaš frizuru, sise, mršaviš, odmah uskočiš u drugi krevet…Pojma nemam kako to izgleda.

Želim reći, nedavno sam se zaljubila. Prvi put u životu konačno, beznadno i bezuvjetno. Da me moja Ljubav tresne, oprostila bih. Moja Ljubav više voli mamu nego mene, razumijem. Troši moj pare, ne bunim se.

Kad svoju Ljubav sretnem na cesti čitavo mi se tijelo trese. Ako je ne vidim tri dana padam u ovisničku krizu. Toliko sam zaljubljena da često poželim progutati Ljubav. Uvijek je zagrlim kao da nam je to posljednji zagrljaj. Svaka njena riječ je Arsen Dedić iz najbolje faze.

Kad zakašlje ja sam bolesna. Kad je loše volje padam u depru. Kad plače i nikako neće u vrtić meni se srce kida. Sinoć mi je u kazalištu rekla, gledale smo Tri praščića, nona, ne boj se, ja ću te čuvati od vuka.

Dogodilo mi se ono u što nikad ne bih povjerovala da će mi se dogoditi. Dogodila mi se Ljubav sa LJ velikim poput nebodera. Kakva sreća. Umrijet ću zaljubljena. Beskonačno i bezuvjetno.