Poslao: 01 Okt 2011 07:20
|
offline
- saten
- Legendarni građanin
- Pridružio: 05 Jan 2008
- Poruke: 3361
- Gde živiš: Montmartre Quarter :)
|
- 16Ovo se svidja korisnicima: Brano, mpman, Ričard, Inception, Sorelag, aleksandar996, N1k0l4, zoranzota, blog 25, Lav_staford, Srki94, mcrule, ThePhilosopher, angelika, KlinkaPalacinka, Dusan
Registruj se da bi pohvalio/la poruku!
Prvi oktobar.
Neko bi rekao još samo jedan prvi oktobar u nizu prvih oktobara tokom života. Ali nije tako. Razlikuje se po tome što ovog prvog oktobra počinje neki novi život. Otvara se nova knjiga i nestrpljivo čeka mene da počnem da ispisujem stranice.
Vaga kaže da sam danas teška 67 kilograma i 800 grama. Da zaokružimo na 68.
Srce je dobilo na težini. Ostavljam sve za sobom. Neko će pomisliti: kakva dramatika! Ako nije htela da ostavlja sve, zašto je uopšte upisala fakultet! I šta tu ona sad glumi?! Ne, htela sam da odem i da ostavim sve. Htela sam da počnem novi život. A sada, kada je novi život tu, jednostavno mi se ne ide.
Strah od nepoznatog? Ne. Više je to strah od činjenice moja soba više nikada u potpunosti neće biti moja. Ili da neću moći kao nekada u dobra vremena, kada mi je stvarno teško i kada nešto stvarno ne mogu da podnesem ( a ja sam jaka ličnost i mogu mnogo toga da podnesem), otići do moje majke i sesti pored nje, staviti joj glavu u krilo i ne razmišljati ni o čemu. Uostalom, da li iko od vas može da zamisli sebe u 35oj godini života kako to radi? Ja sebe ne mogu. Niti će to biti toplo majsko popodne, kada ću ja učiti uz vrisku dece iz dvorišta. Ta nepodnošljiva vriska će mi nedostajati! Nedostajaće mi čak i moja komšinica koja oseća potrebu da svaki put kada me vidi podeli nešto sa mnom iz njenog života. Oh, jesam li pomenula da je ona u stvari ceo svoj život meni već ispričala i da mi sada ponavlja iste priče?
Od tolike želje da odem odavde, sada mi je u rukama pitanje: Saška, da li stvarno želiš da odeš odavde? Da, želim. Ali...
Prekjuče sam po ko zna koji put pogledala Moulin Rouge. Divan film. Svaki put izmami suzu i svaki put me natera da verujem. Valjda je to čoveku potrebno. Da veruje. Mislim da čovek čak i ne vodi računa o tome u šta veruje, dokle god veruje.
Treba da se pakujem. Mrzim pakovanje. Juče ujutru sam bila rešena da ću to uraditi tada. Ali onda sam shvatila da ne znam šta bih spakovala. Odlučila sam da sledećeg vikenda dođem i spakujem se. A šta je sa ovim odlaskom sada? Pa poneću najpotrebnije stvari. Razmišljala sam, možda je to samo jedan od načina da odložim svoj zvanični odlazak. Ali ja znam, da kada izađem danas iz Kovina. Otišla sam zauvek.
Oprostila sam se. Sa najboljom drugaricom večeras. I sa još jednom osobom. Ne znam koji rastanak je bi teži.
Generalno mrzim rastanke. A ko ih pa voli?!
|
|
|
|
|
|
Poslao: 01 Okt 2011 07:48
|
Rekoh ti, promene u životu su neophodne, neizbežno je da čovek evouilra; to je napredak. Budi jaka i biće sve kako i treba biti.
|
|
|
|
Poslao: 01 Okt 2011 10:00
|
I ja sam se isto tako osećala kada sam krenula na fakultet. Govorila sam: "Život mi se iz korena menja"
Najgori je bio prvi semestar, jer se nisam najbolje snalazila i nisam išla kući nedeljama, pa i mesecima.
Kasnije se ispostavilo da nije uopšte toliko strašno, da nije to toliko velika promena kao što sam očekivala. Od drugog semestra nisam imala predavanja petkom, pa sam četiri dana provodila u Beogradu (sa celodnevnim predavanjima, računskim vežbama, laboratorijskim vežbama), a tri kod kuće (u mestu koje je takođe 50 km udaljeno, kao i Kovin). Prednost je što mnogo bolje učim kod kuće nego u studentskom domu, a i to što sam jednako bliska sa svojom porodicom kao u srednoj školi. U stvari, mnogo smo intimniji i kvalitetnije provodimo zajedničko vreme, verovatno zbog toga što sam malo sazrela i ne bunim se oko sitnica.
Evo, od juna sam tri meseca bila kući, pošto sam tada završila sve obaveze oko ispita. Naravno, morala sam povremeno da skoknem do BG-a, da se vidim s društvom
Mnogi iz mog mesta idu na fakultet od kuće ("putuju", kao što bi rekli), mada ja to ne bih izdržala, bolja mi je varijanta koju sada primenjujem.
Ako se budeš dobro organizovala i redovno radila, nećeš imati problema da imaš uspeha na faksu i da istovremeno posvetiš dovoljno vremena porodici. Čak će ti pozitvna energija koju tamo pokupiš pomoći da napreduješ.
|
|
Poslao: 01 Okt 2011 11:38
|
Baš htedoh da sugerišem ovo što je Mila napisala - mnogi iz okoline Beograda putuju od kuće, ne stanuju u studentskim domovima ili privatno. Jeste teško, ali nije neizvodljivo.
Ali nije loše otići od kuće. Ja sam studirala u svom rodnom gradu (Beogradu) i žalim što nisam imala tu vrstu iskustva u odrastanju - da odem od kuće sa 18, 19 godina, očeličim se i osamostalim. Mislim da bi mi danas život mnogo drugačije izgledao da sam to uradila. Kada sam upisala postdiplomske studije na mom fakultetu, na kojem sam i diplomirala, tražila sam sobu u studenjaku, bili su mi potrebni uslovi za rad i učenje, uslovi koje više nisam imala kod kuće. Sobu nisam dobila, tako nešto valjda niko iz BG nije ni tražio u istoriji našeg univerziteta. Pravnik mi je, ako se ne varam, rekao da ne postoji zakonska prepreka za to, ali da je u ovom slučaju običajno pravo verovatno jače.
Uvek se setim moje Branke, koja odavno živi u Amsterdamu - kada je otišla iz svog rodnog Brčkog i došla u Beograd da studira hortikulturu i filozofiju, znala je da nakon studija nema više povratka ni kući niti na staro. U Beogradu posla nije bilo, kod kuće se ubrzo i zaratilo, i ona se zaputila u Jevropu. I tamo se snašla.
Srećan novi početak, saten! Pametna si, vredna, stabilna. Neka te i sreća prati.
|
|
|
Poslao: 01 Okt 2011 12:25
|
Studije su najbolji period u životu. Može da bude naporan i turbulentan, ali je izazovan, kreativan, prepun novih iskustava i saznanja, za koja ne znaš gde će te i kada odvesti. Životna avantura i investicija u najboljem smislu obe reči.
|
|