ono izvesno neshto u srcu

ono izvesno neshto u srcu

offline
  • Pridružio: 02 Mar 2005
  • Poruke: 901

I sutra prestaje da lichi na sutra.
K.Kavafi

U julu, potmulom i vrelom, koji je gamizao razmekshalim asfaltom, peo se uz oznojane kichme do ustiju i isisavao dah, ja sam pratila prijatelja iz svog zivota, u koji se on vishe nikad nece vratiti. Sedela sam u njegovom stanu i oko nas su shumno disale spakovane stvari, prekrivene shirokim belim platnima, koja su se na promaji vijorila kao venchane haljine duhova.Pili smo iz chasha koje smo stavljali na pod.Nismo nazdravljali. Trudili smo se da govorimo uobichajene rechenice, ali su one sve sporije i sporije preletale u ambis koji se otvarao izmedju nas.
(O, kako sam zelela da u taj ambis skochim i kako je on chitavo nashe prijateljstvo potroshio da me ubedi da nikad to ne uchinim.)
Bilo je devet ujutru.Godinama je to bio chas nasheg sastanka(...)Tog jutra je sumaglica plivala po sobama i njegovi kapci kosog oblika, na blagom semitskom licu, svaki chas su skrivale zenice-korunade pod temperaturom.
Naglas: "I shta sve nosish od knjiga? U sebi :" Zar ne vidish shta mi chinish?"
Nashe je prijateljstvo trajalo godinama i bilo je ono shto prava prijateljstva treba da budu, nezno kao ljubav, samo dublje.(Ja sam vec imala telo pred kojim sam klechala kao u crkvi.)
Sada je bilo-gotovo.A prijateljstvo je teshko prekinuti, nisu tekle telesne technosti kao u ljubavi, samo sokovi dushe.Kad dushu uzme tako u zagrljaj ochajanje, ona prvo cepa haljinu u kojoj se nalazi-telo.
(...)
Sjurila sam se niz stepenice. Napolju je bilo podne i Beograd je, pod anestezijom vreline, po milioniti put postajao moja bolnica.Raskopane ulice bile su podsvest grada koja je kuljala. Vaterpolo shampionat je bio samo izgovor. Majka je napunila sobe svetloshcu, vocem i cvecem i nishta nije pitala.A ja sam trazila izlaz i nisam ga nalazila. Ono shto je uvek pomagalo,Rahmanjinov, koji satenski i chulno svira Shopena i Shumana, sada je postao bushilica koja pili grudnu kost. Koortove interpretacije Shopenovih prelida vishe nisu bili mlechni dragulji, vec tona kvarca koja lezi na chvorovima golih nerava. Okretala sam glavu od polica sa knjigama(on je imao porodichne veze sa knjizevnoshcu, kako da me uteshi neshto sa chim je on genetski, krvno vezan?) A onda pred jednu ruzichastu zoru, koja se kao vedri,jeftini shampanjac prosipala nebom, pala su mi na pamet chetiri stiha:
"U shuplje talase
magle
zgrbljen, ravni hod
bez traga
bez glasa
kao shto tone brod."


(Cvetajeva, poslednji stihovi iz chuvene "Poeme kralja", koju je Pasternak nazvao novom crnom rupom svemira.)
I prokuljao je. Bol, zgrchen u mishicima na javi i shiroko rasprostrt svom duzinom sna, nashao je svoj izraz. I ja sam ponovo otkrila meshto nade, mesto gde zive rechi oslobododjene lica i nalichja maski, nepatvorene,edenski lake, vilinski krhke-i bremenite istinskim smislom.
(...)

Sanja Domazet, esej "Perje, zlato"

"Kuca nishtavilo na svim prozorima
Sve je dignuto u vazduh
Samo se jos nesrecni pesnici kurvinski bave nadom."

hvala za ovo Zagrljaj

"U pet ujutru sam budna i prestravljena snom.Sanjala sam san sa chovekom bez lica(ali se iza te praznine naziralo lice nekad vrlo lepog mushkarca),koji stoji pored mene i govori mi:" Hocu da osetish isto shto i ja!Zelim da gledash!"
I pred nama umire jedna mlada zena,koze anilinske i ochiju koje gore u groznici.Ona umire i nju nose kao dzinovskog galeba ili veliku lutku(njena haljina se vuche po podu, jedno dete staje na tu chipku i bez suza miluje zenino lice treperavim prstima).
"Gledaj njeno lice, gledaj ga kao petogodishnja devojchica."
I ja gledam u uzasu kako umire josh dece i medju njima petogodishnja devojchica koja je malochas milovala zenu.I to je strashna smrt nekog ko zeli da zivi.
"Gledaj, hocu da vidish kako je strashno!"
Sav uzas sna se rasprskava pred plavom svetloshcu koja jutros pastoralno i pastozno osvaja grad. Pred njom se povlachi voda, koja od jutros blista kao Sirijus. Odlazim u teatar da slusham seminar o odnsou Ibzena i Chehova. Govornici iz chitavog sveta seciraju krhko meso njihovih drama zaboravljajuci da je pozorishte mesto u kome se dete-Bog igra zivim ljudima-igrachkama. Najlepshe od svega na seminaru je drago lice prijateljice koja me grli:
" Dobrodoshla u Oslo."(...)

"A kuda cesh ti sada?"-pita me prijateljica kasnije.
"Da vidim Munka", kazem.
Na desetak koraka od Muzeja pochinje strashna kisha, koja ne pada, nego koso seche. Nebo plavo kao kiseonik presecaju uske bljeshtave munje, koje se na nebu granaju kao ljudski nervi.
"Zar se ovako iskazuje dobrodoshlica?", kazem slikaru u sebi.
Chuvar me uvodi kroz sporedni ulaz, jer bih do glavnog bila sasvim mokra.Vodi me kroz uski hodnik pun plavog i ljubichastog mraka.Onda izranjamo na svetlost i preda mnom se pojavljuju meni najdraze Munkove slike, naprechac se zaljubljujem i u one koje prvi put vidim.
"Aleju u snegu" Munk je radio 1906.I ja mislim:"O,da, to je taj sneg po kome smo odlazili onima koje volimo,misleci da smo prevarili smrt i da ce se istopiti pod poljupcima, a ona je vejala svuda po nama, neprestano, lepila nam se niz uvojke i cedila se niz vrat."
Ispred "Autoportreta u paklu", na kojem Munkovo lice, snaznih kostiju i blistavih ochiju, izranja iz plamena u kome sagorevaju i telo i dusha, osecam se kao da sam bila u ponoc u crkvi,na Bozic, da sam plakala sve dok se sav moj bol nije pretvorio u prazninu, a praznina u chisto zlato. Sve Munkove varijante "Poljupca" ostavljaju me bez daha:bolno, senzualno i do kraja precizno, on je poljubac prepoznao kao alhemijski chin, kao metamorfozu u kojoj dushe kleche jedne pred drugom, a gde su tela samo izgovor.
U podrumu se nalazi biografska izlozba Munkovog zivota. Kad je imao pet godina umrla mu je majka, a zatim su mu redom umirali braca i sestre, kao i sestra koju je voleo vishe od zivota. Stajem zapanjena pred stolicom od pruca oblozenom malo prosenjenom ruzichastom svilom, u kojoj je devojchica zaista umrla. Smrt je poshtedela stolicu. I meni je tek sada jasan moj nocashnji san. Prepoznajem sve, apsolutno sve shto Munk slika:bolesnu decu, chija se lica razvijaju kao cvetovi, duge kose zena nachinjene od sna i praha sa krila zlih leptirova, ljudska lica koja polako metastaziraju u maske(Munk je izmedju lica i maske stavio kao shto i treba, znak jednakosti,), strast je oznachio, kao jedan od puteva ka istini. Mozda i najdirektniji. U trenutku dok ochima nezno i sporo milujem posmrtnu Munkovu masku, koja je zatvorena u staklenu kocku, spolja dopire brza i banalna muzika cirkusa "Medrano" koji je postavljen blizu muzeja.
"Ono shto je Munk slikao Ibzen je pisao", mislim dok izlazim iz Muzeja, napolju se umesto kishe, cedi divna suncheva svetlost, sva od limuna i meda. Tetruam se ka podzemnoj zeleznici sa blagom, Munkovom knjigom reprodukcija koju grlim obema rukama.

S.D. "Oslo-bela svetlost",odlomak iz eseja.

smešak

"neshto tiho i blisko" sa druge strane sveta

Ko je trenutno na forumu
 

Ukupno su 1265 korisnika na forumu :: 35 registrovanih, 10 sakrivenih i 1220 gosta   ::   [ Administrator ] [ Supermoderator ] [ Moderator ] :: Detaljnije

Najviše korisnika na forumu ikad bilo je 3466 - dana 01 Jun 2021 17:07

Korisnici koji su trenutno na forumu:
Korisnici trenutno na forumu: _Rade, amaterSRB, Bane san, BORUTUS, Brana01, cikadeda, CikaKURE, dankisha, DeerHunter, dijica, Dimitrije Paunovic, DPera, dragoljub11987, dushan, Fog of War, ILGromovnik, janbo, Još malo pa deda, Karla, Kubovac, ladro, Leonov, lord sir giga, mercedesamg, milutin134, ruma, sabros, Smajser, Srle993, Steeeefan, vathra, vladulns, voja64, Volkhov-M, Zandar