Anksioznost i panicni napadi iz ugla "nemocnog posmatraca"

Anksioznost i panicni napadi iz ugla "nemocnog posmatraca"

offline
  • Pridružio: 11 Jan 2011
  • Poruke: 70

Naravno da sam uradila pretragu i naravno da sam pronasla mnogo pametnih stvari na ovu temu.

Ono sto zelim ovim blogom je razmena iskustava sa ljudima koji imaju blizak dodir sa osobom koja pati od pomenutih problema.
Prekopala sam citav net i toliko pametnih stvari procitala ali nigde nisam nasla odgovor na sledece pitanje:

Sta uraditi,kako se ponasati,pre svega,kako pomoci bliskoj osobi koja prolazi kroz agoniju ucestalih panicnih napada? Koliko razgovarati o tome sa njom,koja doza razgovora je korisna,kad preterate,krenete da pravite stetu? Da li je dovoljno puno razumevanje,da li je dovoljna neogranicena podrska? Gde je granica izmedju dizanja samopouzdanja coveka u problemu i stvaranja kontraefekta? Odnosno,kad pocinjete da ih previse mazite i pazite?

Posto je apsolutno jasno da je stvar u licnom dozivljaju straha i svih ostalih grozota kroz koje ovi ljudi prolaze i jasno je da oni sami moraju da se suoce,izbore,razumeju i urade sve ostalo na poboljsanju kvaliteta svog zivota,kako je moguce ostati po strani kad se radi o clanu porodice? Mislim,nije pozeljno ostati po strani,zelite da pomognete. Kako u svemu tome ne zapasti i sam u anksiozno stanje preterane brige i upumpavati dodatnu nervozu?

Elem,sva pitanja su cisto ilustrativna,sumnjam da postoje konkretni odgovori. Volela bih da ovde razmenimo iskusta mi koji smo imali ili imamo blisku osobu sa pomenutim problemom.

Licno,imam neodoljivu potrebu i osecanje obaveze da se nadjem sestri,da joj pomognem sto vise mogu ali mi je sve teze da pronadjem pravi nacin. Do sada besomucni telefonski razgovori nisu dali nekog rezultata,sem trenutog podizanja njenog samopouzdanja. Imam utisak da joj sve to ponekad i ne prija. Uputila sam je na desetak tekstova koji su joj doneli dobra,krenula je u oporavak,bori se snazno ali i pada,cini mi se jos snaznije. Ili sad na scenu stupa moja preterana briga...

Nije vapaj za pomoc,prosto zelja da pricamo o tome.
Ako ste voljni,izvolite...
Hvala Zagrljaj

Moja sugestija je da nađete nekog psihoterapeuta, psihologa a ne psihijatra.

Mislim da svi jako dobro znaju da su za to potrebni sati ,dani,meseci ,pa i godine razgovora sa tom osobom.
Često se dogodi da razgovor sa psihologom pomogne vrlo brzo.A evo i zasto.
Kako je psiha vrlo mocna kako da te podigne,tako i odvede do samog dna,onda takve osobe ,razgovor sa psihologom dozivljavaju drugacije nego kada to rade sa prijateljima,rodjacima ili drugim bliskim osobama.Često u njihovoj glavi se stvori otpor i pomoc koju ti zelis da pruzis svojoj sestri,pocinju da vide kao gundjanje,kao teret,kao gušenje.Psiholog je neko strucan na tom polju i pacijenti koji se odluce za taj korak,psihologa dozivljavaju kao ,,rešenje,, problema...jer njima je to i posao,jelte.
Na primer,nije isto kada ti pokusavas joj objasniti nesto,jer verovatno nisi upravu,samo je tesis.Ali kada joj to isto kaze psiholog,ona to prihvata kao takvo i konačno .
Moja tetka je zavrsila za psihologa i za mene je svako njeno slovo bilo kao sveto pismo.
Kada god sam tonula a uspevala sam dodirnuti dno celim stopalom,kada god bi neko zeleo da mi pomogne,ja bih ga saslusala sa blagim gadjenjem,sa nekom čudnom mrznjom i u svojoj glavi večite rečenice ,,ti ne razumeš,ti samo pričaš bezveze,,.Kada mi se tetka obrati sa istim rečima,ja idem ka površini .Da,ona je ta koja je imala prave odgovore na sve.
Ima jedna predivna prica koju uvek ponavljam sebi:
Sretan čovek hoda peščanom plažom i kada god se okrene iza sebe uoči duple otiske stopala u pesku.Znao je da je Bog uvek uz njega.Kada je očajan ,nesrecan,uvek vidi samo jedne tragove u pesku.Jednog dana,očajan ,vrišti od bola i tuge i govori:Zasto Boze,kada sam bio sretan ,bio si uvek samnom,a sada kada sam tuzan ,tebe nema?.Bog odgovara,zato što te tada nosim u naručju. Na plaži su tada Boziji tragovi.
Za mene je tetka bila Bog!
Dakle,vrlo je bitno sa kim tvoja sestra razgovara,jer njeno stanje vise nije obican strah vec je prerastao u hroničan.

Svakako,poseta psihoterapeutu je sledeci korak,posto je psihijatar odradio svoje. Dao dijagnozu i preporucio upotrebu lekova za smanjenje tenzije.

Htela sam da kazem,kako je neophodno da i porodica bude posavetovana kako da se ponasa,kako da ucestvuje u oporavku.

Einmana,prica je stvarno divna Ziveli

Imam drugaricu za koju sam strašno vezana i jedno vreme sam upala u jedno,mogu da kažem nenormalno stanje.Bukvalno sam se plašila da se družim sa njom da je ne bih promenila,svaka njena šala na moj račun bila je strašna (plakala sam svako veče),to mi nikada nije ni smetalo,glupost,ali nekako uvek me rasplače.Uvek sam se trudila da imam razumevanja za nju i plašila sam se da je ne gušim.Ne znam,još milion stvari,koje su me opterećivale,ali joj ni u jednom trenutku nisam to pokazivala.To je sve uticaj toga što je strašno volim,jedino biće koje mi je na prvom mestu pre svih.Elem,ja sam se sa tim vukla 4 godine i dešava mi se ponekad da upadnem u bedak opet.Naravno,to su moji roditelji primetili još odavno,ali tek su odreagovali pre godinu dana,jer nisu svoje dete mogli da puste sa problemom.Ali s obzirom da sam zatvorena osoba i da apsolutno ni sa kim ne govorim o svojim problemima,o sebi,o bilo čemu vezanom za mene,oni su morali da me pošalju kod psihologa.
I ja sam rešila tog dana,da kažem psihologu sve što me tišti,ali ona je od samog početka napravila neku neprijatnu atmosferu,da čovek prosto ni o običnim stvarima nema nameru da razgovara sa njom,tako da sam istog trenutka napustila ordinciju.Ali sam sama uspela nekako da se malo sredim i bolje mi je.Inače uopšte nije sramota ići kod psihologa,smatram da on jako puno može da pomogne,ukoliko je dobar (znam po profesorci psihologije).A i naravno volja osobe,koja se "leči" je jako bitna,jer ako imaš želju da ti psiholog pomogne onda mu moraš ispričati sve kako stoji,jer ljudi nekada pravu situaciju izmene,dodaju nešto što ne osećaju i prećute neke stvari.Situacija nije ista,ali eto,htela sam to iskustvo da podelim sa vama.Nadam se da nisam mnogo smorila Smile

nenyxeni ::Svakako,poseta psihoterapeutu je sledeci korak,posto je psihijatar odradio svoje. Dao dijagnozu i preporucio upotrebu lekova za smanjenje tenzije.

Htela sam da kazem,kako je neophodno da i porodica bude posavetovana kako da se ponasa,kako da ucestvuje u oporavku.

Einmana,prica je stvarno divna Ziveli


Da,jako je važno da i porodica bude ukljucena u sve to.Kasnije sam i ja saznala da je moja tetka davala ,,instrukcije,, mojoj mami,kako da se ophodi prema meni,da bi me uspeli izvuci iz tog haosa.
Prevelika briga oko tvoje sestre ima kontra efekat.Trebas drzati ruku na njenom ramenu a da ona to ne primeti.Vremenom ce ti se otvarati sama.Kako vreme odmice,videces kako sve iz nje izlazi na površinu.

Einmana ::
Prevelika briga oko tvoje sestre ima kontra efekat.Trebas drzati ruku na njenom ramenu a da ona to ne primeti.Vremenom ce ti se otvarati sama.Kako vreme odmice,videces kako sve iz nje izlazi na površinu.


Upravo tako. Imam utisak da ljude tada treba malo pustiti,dati im prostora. Mada je uglavnom slucaj da anksiozne osobe vape za paznjom a onda im ne prija. Verovatno tu postoji odredjena doza krivice zbog svega sto se desava. Valjda nekakva griza savesti zbog toga sto sekiras svoje najblize Confused

Ko je trenutno na forumu
 

Ukupno su 1257 korisnika na forumu :: 42 registrovanih, 7 sakrivenih i 1208 gosta   ::   [ Administrator ] [ Supermoderator ] [ Moderator ] :: Detaljnije

Najviše korisnika na forumu ikad bilo je 3466 - dana 01 Jun 2021 17:07

Korisnici koji su trenutno na forumu:
Korisnici trenutno na forumu: A.R.Chafee.Jr., Areal84, Asparagus, bladesu, BORUTUS, Brana01, Dimitrije Paunovic, Dorcolac, DPera, draganl, dushan, GandorCC, Georgius, Hexe, hyla, ikan, Karla, kihot, krkalon, kuntalo, ljuba, markF, mercedesamg, mgolub, Mi lao shu, milenko crazy north, Milometer, Milos ZA, MilosKop, Miroljub1979, Mixelotti, nemkea71, nextyamb, procesor, raptorsi, sasa87, shone34, Srle993, vathra, W123, zlaya011, 79693