Blog muzike i price

Blog muzike i price

offline
  • Absolut Gut
  • Pridružio: 13 Avg 2012
  • Poruke: 561
  • Gde živiš: Atakama

Ovaj blog cu koristiti za muziku koja me inspirise i daje mi snagu u svakom trenutku i pricu mog odrastanja i promena kod mene kao i pisanih (kratkih) tema..
Blog ima svrhu podsetnika i nekog mog elektronskog dnevnika, pored sveske.

Zavrsio sam srednju tehnicku skolu, smer: auto-elektricar, volim ljude, volim da ih slusam, volim kad mi pricaju.. Avanturistickog sam duha i cesto zelim biti sam uz muziku i prirodu koju mir donosi. Na ovom forumu sam od 2012, poceo kao novajlija koji je stalno trazio probleme da mi se rese i nista mi nije bilo jasno..Vremenom shvatih da je ovaj forum bitan, zbog toga sto dosta se moze nauciti, svasta saznati i steci neko prijateljstvo u pozitivnom okruzenju. Volim ovaj forum, jednostavno, a volite ga i vi, tj. zavolecete ga ! Smile Sto se tice samog sebe, dosta sam tvrdoglav i pesimista sam prema ljubavi veliki, a inace delom realista. Imam izgradjene stavove vecinom i znam cemu tezim. Nikog ne smatram neprijateljem, sve ljude volim i tezim ka tome da vole. Moj zivot se sastoji iz dosta obrtaja i dosta gresaka koje sam nacinio i svakih gresaka se setim i u podsvesti me boli, jer znam da sam mogao to da izbegnem, luda glava. U slobodno vreme, volim da pisem kad imam potrebu i kad znam o cemu i kad znam da ta tema meni licno mnogo znaci. Muziku bih opisao nesto bez cega ne mogu jednostavno, uz muziku sam dosta srecan, kad prestane, udara nervoza i 55. ludih misli.
Tisina, priroda, muzika i ja. Smile

Prvi susret



Imao sam samo tek nekoliko leta, kada sam te video, kada sam osetio toplinu tvog tela na mojim rukama, u mojoj duši. To si bila ti, iz daleka, a meni vrlo blizu. Išli smo zajedno u skolu, sedela si me pored mene, gledao sam, plakao i sanjao. Hiljadu osecanja je izbivalo iz mene, dok sam gledao u tvoje nežne prekrivenom svilom oci, tvoje zenice uzavrele, davale su mi znakove, ali nisam znao, nisam umeo, nisam smeo. Tvoja rec je podrhtavala moje tlo nad zemljom, gubio sam ravnotežu, koordinaciju..Gubio sam razum. Tvoj pogled bi me nezno dirnuo i zaboleo. A samo jedna topla reč bi unistila sve to i rasli bi zajedno, rasli bi kao zaljubljena deca, kao zaljubljeni par, kao porodica. Dani su prolazili, moje telo je bez sumnje pocelo da to oseca, tu približenost i htelo je nesto uraditi ali sta? Hteo sam je samo zagrliti, stegnuti čvrsto i dokazati duhovni spoj izmedju bića, stabilnost, osecaj pobede, uprkos hladnom znoju. Cesto sam te gledao zamišljenu, u svojim oblicima zivota. Hteo sam da podjem za tobom, tako zamisljen, da podjemo u zamišljen zivot. Davala si mi jos jedan život nakon ovog, davala si mi nadu, davala si mi sreću. Toliko reci mi je bilo na vrhu jezika, ali tvoj jedan pogled prema meni, zaustavljao bih sve to i ja bih krenuo drugim stopama, udaljavanjem. Hteo sam reći, sati prolaze, minuti prolaze, trebaš mi... Ali to tako nije bilo, nikad nije osetila ono sto i ja, ni trunčicu niti koja je povezivala nasu srecu. Tvoja teska situacija, probadala bi me, terala da ti pomognem, bolje nego samom sebi, mislio sam o tome, mislio o sam o nama. Mislio sam...
Svaka tvoja prolivena suza, me je bolela. Gledajući te uplakanu, moja ljubav je rasla.. I kad je plakala bila je nesto prelepo, nesto dodirljivo ali unisteno. Da si htela, jednom rečju staviti mi do znanja ono sto sam zeleo da cujem, rekao bih u milisekundi i od sreće ne bih čekao njen zaključak price. Sanjao sam sve to, danima, godinama..

Priča ličnog iskustva

Bila je klasična noć, igrao sam igrice na računaru i dopisivao se, rutinski i uobičajno..
Sedeo sam negde do 2, 3 sata iza ponoći dok nisam više mogao da gledam na oči i legao sam da spavam.. Bila je to čudna noć, velikog uticaja.
Sanjao sam svoju smrt, moju sobu i moj pogled ka mom telu iz svake perspektive. Bilo je zastrašujuće ali sam opet delovao tako mirno, kao da se ništa ne dešava, vidoh svetlost zasijanu i opet mene, ceo san je bio takav, kao statičan i nikakve priče, samo jedan prizor. Budim se ujutru, bilo je 6 i koji minut.. Oci krvave od suza, sav crven, pluća mi se stežu, teško dišem, kao da imam grip..Posle nekih pola sata majka ustaje, i kao po običaju sprema se za posao, dolazim do nje, po ključeve i da joj kažem da taman stavi kafu za mene. I tu tada nastaje nevidjena situacija, ja kao šlogiran, krenuo sam da joj pričam i odjednom suze, brzo u toalet da se sredim, odlazim u sobu da spavam, da mi ne bi postavljala dodatna pitanja, zbog čega i zašto plačeš. Ali od spavanja nista, opet isti simptomi, strah od smrti, ne mogu da se usredsredim, jecam, plačem a u sebi pričam konstatno da se smirim i da nadjem racionalno objašnjenje, da se samo malo iskontrolišem. Ma jok...
U 9. treba da sam u auto-perionici i spremih se ja nekako, crvenog lica, ali šta ću, prolazim kroz grad, ali niko i neće bas da me zagleda..Konstantno dok sam išao glava mi je bila dole i kako prodjem pored neke klupice, pogledam starije ljude ili decu i opet suze, trudim se da ne mislim, fokusiram se na devojku jednu i razmisljam kako šta da uradim samo da bude moja, fokusiran totalno samo da izbegnem tu misao, ali suze naviru pa naviru..Kada vise nije bilo suza, glavobolja i opet paranoja, strah.. Ne smem da pogledam ljude u oči, sve izbegavam kontakt očima sa ljudima kao okoreli lažov. Stigoh u auto-perionicu, sve regularno, skuvah kafu , spremio se i pozdravio se sa kolegom i činilo mi se da sam sve zaboravio, totalno opet JA i priča zezanje, planovi..Oko 12. dolazi auto da se puskira i čovek kao iz top-a reče "Ma star auto i pranje mu ne pomaže, sav od rđe i korozije, ali jos malo mi ostalo do smrti, nisam za bolje" i tu prekid filma totalni, bataljujem, ostavljam kolegi da završi sam auto, kao imam obaveze i krećem prema drugoj strani ulice (Inače perionica je na na ne tako naseljenom mestu, pa jure ko šašavi) i tako sam sporo prolazio ulicu, kao da je sve usporilo, znaci ne znam sta se dešava, opet suze opet isto.. Popizdi* , dam otkaz na licu mestu i odmah odem kuci i čitaj i čitaj..Samo da nadjem neko objašnjenje, ne mogu više, nemam snage ni za šta, samo proklete suze, panika i lice poput poker igrač.

Silazim u prizemlje, sa mojima da ručam i opet kao iz vedra neba pa u rebra izleti mojoj babi rečenica " Jos 10. godina i nema me vise, idem u smrt, možda je i tako bolje" šaljivo rečeno a mene deo umire s tom rečenicom i opet proklete suze..Ne pamtim u životu da sam toliko plakao, koliko sam za tih par dana ! Kada nema suza, krene glava da boli i ista priča. Ostavljam escejg pod izgovorom da nisam gladan, da sam već jeo. Brzinom munje otisao sam skroz na kraj dvorišta, pa skrož u obližnju livadu da plačem, oduzelu su mi se noge, kao dehidriran sam bio.. Nemam vise reči, nemam emocija, postao sam druga osoba, preko sna. Kada nisam našao odgovor na internetu, barem malo da me smiri, odem pravac kod najboljeg drugara i uvedem ga u pricu i onda njegova čuvena rečenica ( Šta si duvao, nisi sa trave presao na jače? ) Kada sam mu rekao da sam ozbiljan i da me samo sasluša, njegova face je bila gora nego moja, ruke su mu se naježile i nije imao kako da mi pomogne. Tj. imao je, rekao mi je "Budi pametan, saberi se malo, mozda si pričao sa nekim o tome, pa se manifestovalo kao san, ili ako si gledao neki horor " Tako krenuh kuci siguran da cu prevazići to i da ga makar sklonim u podsvesno stanje..Nisam daleko stigao, video sam devojčicu na klupici i prodje me jeza opasna i ista situacija. Proslo je par nedelja, teških nedelja, previše teških, dok nisam našao utehu.. Uteha je bila crkva i vera. (Bio sam Ateista) Prvi snimak koji sam pogledao je bio: , to je bio uvod od te utehe, ne znam kako sam došao do snimka, ali vredelo je pogledati.. Opet sam otišao do drugara i ispričao mu šta sam gledao, on meni odmah " Ma pusti njega, ne zna sta priča Very Happy " i onda smo se okrenuli o prici vere , same vere..Celu noć je tekla priča oko vere i samoga Boga, malo sam popio, priznajem, ali sam morao.. Kada sam se ujutru, probudio straha nema, a dobio sam jednu veliku poruku , da cenim sve sto vidim, od kamenčića do lista i od vode do vodopada i citave zemlje, nas i naučio sam voleti sve, da prezir ne postoji.

Lično sam doziveo i svaka reč je istinita, jedan san me je promenio, jedan san od 2 minuta.. Jedan prikaz. Da mi je neko pričao sve ovo, ja lično bih bio malo skeptičan. Još uvek imam ovaj problem, ali je u podsvesti i skroz sam ga potisnuo, ali svaku četvrtu-petu noć mi se vrati ovo pred spavanje i celu noć ne kao da ne spavam..Ali vazno je da sam naučio nešto što nisam znao/umeo.

Prolaznost

Prolaznost, sta je to, kako to, cemu to, odkud to, zasto mi, zasto bas svi? Pitam se..
Lepota je prolazna, ljubav je prolazna, dobrota je prolazna, ljudi su prolazni, mi smo stranci, zar ne..
Postoji jedan put poplocan od rodjena do umiranja, koji treba ostaviti cistim i suvim, za kasnija rodjena, tako bi trebalo..
Tesko je verovati, tesko je uspeti, tesko je imati NADU, tesko je postati zrno coveka, kao zrno vere. Svi pricamo o necemu, o necemu prividnom, o nekim pricama, lazno poverljivo uzrocno smrtim delima, zar mi tad ne preuzimamo odgovornost, zar to nije zlocin, zar mi nismo isti, zar smo mi zivotinje? Da jesmo, barem nam to ide od ruke, zedne krvi i gladne mesa. Razne podele medju slojevima drustva, cine nas drugacijima, krvolocnijima. Rec je zapovest koju mozak salje do nasih usta i dolazi do necijih usta, pa se data rec postuje. Rec je izgubila smisao, rec je samo rec, voda koja protice i ne vraca se, prolazna, ne staticna. Ako je zivot prolazan, nase reci su prolazne, dela takodje, zasto onda je sve ovako, ovako savrsen spoj izmedju zemlje i ljudi? Hiljadu misli ce mi proci kroz glavu, odgovor necu saznati, neke stvari ne mozes drzati pod kontrolom, neke stvari idu u nepoznato, mozda bolje, mozda gore. Postoji medjutim jedna stvar koja je (ne) prolazna. Ljubav...
Ljubav se moze opisati na hiljadu i jedan nacin a samo na jedan pokazati.

Umetnik

Imao sam svega par godina, kada me je majka odvela u pozoriste, tad sam bio mali i nije mi bilo interesantno, gledajuci u nju onako srecnu i zagledanu, nisam mogao da ne odolim a da je ne pitam ' Mama sta ti je ovde zanimljivo? ' Dobio sam odgovor , videces kad odrastes. Klimajuci glavom cekam da se zavrsi nastup i odem kuci da se igram.. Meseci, godine prolaze ja i dalje ne vidim poentu. Dolazim onda do te tacke razumevanja kada sam ja poceo da pisem, zamislite..Gledano od druge strane pa cak i sa moje, to je umetnost koja mi ne prilici ali eto pronasao sam moj mir u tome. Tako i osoba u pozoristu kad izadje na binu, uzivi se u ulogu, pocne pevati onako istinski, onako carobno. Njegov pokret me tera da se osecam u njegovom vremenu, njegova prica mene zasenjuje i cini me kao da sam ja u toj prici. Pa rekoh, pa taj covek je umetnik, carobni. S godinama nisam razumeo sve to i odjednom sad shvatam to, svaki dan ima drugaciji smisao, tera coveka razmisliti o svemu. Mozda svako ni je za umetnika, ali ne treba osudjivati, za nesto jeste. Smisao toga je pronaci sebe i prikazati sebe u najboljem svetlu prirodnom naravno. Umetnici ne zavise od drugih, jaci argumenti nisu kompatibilni, njegove price su svoje i sluze da drugima pokaze ispravan put. Ko ne razume njega, ne razume oblast, ne razume poentu. Svakako umetnika cini to, kad usreci druge, to mu je hrana koju vrti u krug, trazi spas iz paklene bedne drzave.

Ljubavna Carolija

Život je dugačka grana određenih oblasti. Ali jedna oblast se posebno izdvaja i otvara širok spektar mogućnosti, prepunih ideja i vrlina. Ona zahteva odgovornost i volju na određene izazove, dobit veće sigurnosti i osećanja. Osećanja? Osecanja, prepuna raznih stvari, unutar tebe a spolja ništa, to tako ide, nekad se i pretače u reci, ali ono pravo samo "Ona" može doživeti i znati. To je ljubavna čarolija, ljubavna umetnost.
Svako zna voleti i biti voljen, ali potrebna je zelja sa tim i zadržati svoje "Ja" kako bi ona opstala i pružila dodatne informacije. Ljubav je prepuna zagonetki i misterioznih poruka, to je tajni kod u nizu, koji se rešava godinama i u tome opstaje ljubav, kada se spozna kod, učvrsti se postojeća veza i tu vise ne postoji tanka nit između mržnje i zla. Možda svako nije spreman prihvatiti to, ali verujem da je spreman isprobati. Ne košta, skromno neizvesno, čarobno. Ti momenti između dve bliske osobe, su nešto najlepše i najbolje, nešto sto se pamti trenutno i pasivno. Taj pogled u oci , koji prodire do unutar duše i ne dozvoljava ti da se vratiš u sadašnjost, otvaraju nove ideje nova podglavlja. Otkrivaju osobu, otkrivaju te tajne, ta osećanja, te radosti koji postavljaju granicu do daljneg, jer ne dozvoljavalju da idu dalje, plašeci se dodatne radosti i ispunoća, koja se čuvaju za kasniji niz. One otkrivaju taj sjaj, taj površni deo, koji dubinski samo pravi čovek može osetiti. Ljubav prema tebi ! Dodatne crte lica, obećavaju radost i koje porucuju "Produži", produži mi večnost, produži mi ljubav. To je bilo dovoljno da nagovesti ta osećanja koja kazuju, koju kazujem prema tebi. Od silne neizvesnosti, pružam ruku ka cigareti, ali ne dozvoljava mi nešto i kazuje mi sasvim treće.. A to je da te volim i da uradim ono godinama sto sam čekao. Da te volim kao i pre i još jače, čvršće , sigurnije, lepše.

-Prle-

Ko je trenutno na forumu
 

Ukupno su 750 korisnika na forumu :: 25 registrovanih, 5 sakrivenih i 720 gosta   ::   [ Administrator ] [ Supermoderator ] [ Moderator ] :: Detaljnije

Najviše korisnika na forumu ikad bilo je 3466 - dana 01 Jun 2021 17:07

Korisnici koji su trenutno na forumu:
Korisnici trenutno na forumu: Apok, Bane san, Ben Roj, coaaco, cuculo, delrey, draganca, gasha, goxin, HrcAk47, Leonov, MB120mm, MiroslavD, Rogonos, ser.hill, Srky Boy, Stamena, Stanlio, stegonosa, tmanda323, udbas, vladetije, x9, xoxxvelja, |_MeD_|