|
Koliko sam ja dosad 'upio' znanja (prevashodno na faksu) - moram da verujem kako ne postoji realna šansa za besmrtnost ikoga... barem ne u onom, celovitom obliku o kojem se ovde spekuliše.
Pre svega, previše je procesa koji učestvuju u pravilnom i nepravilnom funkcionisanju organizma, s tim što je starenje (a u skladu sa tim i 'prirodna' smrt) deo pravilnog, predvidljivog i prihvatljivog stanja stvari u bilo kom organizmu.
Opet, i da postoji neki lek ili način za besmrtnost, to bi u osnovi bilo ništa drugo do samo produženo trajanje procesa koji rade u korist življenja (tj. sputavanje degenerativnih reakcija ili toka starenja); što znači da bi i pored toga bilo koja oštrija povreda ili bolest svakako mogla da ugasi taj život.
(Uostalom, procesi obnavljanja - uništavanja i ponovnog izgradjivanja - čitavog organizma na nivou ćelije se odvijaju neprekidno, čitavog života! Na primer: ukupna količina totalno obnovljenih ćeija [i uništenih i nanovo sintetisanih, koje te uništene zamenjuju] je u periodu od godinu dana približno jednaka ukupnoj težini tela! Da jednog od tih procesa nema, svake godine bismo teoretski bili 50% teži [kada degradacije ne bi bilo] ili upola lakši [kada ne bi bilo obnavljanja novim ćelijama] )
Dakle, mnogo je izglednije (a opet nije skoro uopšte izgledno - danas, s ovim nivoom napretka medicine, nauke uopšte) da bi se život mogao tek produžiti, a ne i načinio neuništivim..!
Mada, s druge strane je prisutna sasvim logična sumnja u poimanje svega, konačnog poretka stvari => previše je primera stameno čvrstih, 'apsolutno sigurnih' tvrdnji koje je vreme opovrglo napretkom na polju nauke (pa još u srednjem veku, a kamoli u praistoriji, niko nije mogao ni da pomisli na eventualno postojanje televizora, zbog nepostojanja mogućosti da se nešto takvo konstruiše; tad tome nisu bili ni blizu. Isto tako su ranije radjani mitovi/verovanja o grmljavini kao 'srdžbi Boga ili bogova', ne o prostom električnom pražnjenju itd.)...
Dakle, ono što uopšte smem da kažem (tj. ono što osećam da bi bilo najpravilnije) je: ideja o besmrtnosti je ovde, danas - nemoguća; nekad kasnije, u budućnosti - možda jeste moguća (ali to 'možda' je ekvivalent onome gde izabiramo ''čaša je upola puna'' radije nego ''upola prazna''; šansa je jednaka i mogućnost maksimalno nepredvidiva).
P.S. Ona adenilat (ili 'adenilil', svejedno je) ciklaza je protein koji diktira ćelijski ciklus; ali daleko od toga da se radom samo na njoj može dostići koncept besmrtnosti - postoje mnogi mehanizmi koji se vremenom (a u skladu sa celokupnim načinom života koji vodimo; ishranom, vežbanjem, nerviranjem, radovanjem, zaljubljivanjem, povredjivanjem, pa čak i provodjenjem vremena ispred monitora [mikrozračenje] i učestalošću promene vremenskih zona...) usporavaju ili ubrzavaju, dovodivši do (u najvećem broju slučaja) jednog istog cilja - smrti postepenim starenjem. Faktori koji se takodje moraju uzeti u obzir su: peroksidacija, ćelijski messenger-i, slobodni radikali, hormon melatonin...
S druge strane, bilo koja promena odredjene reakcije bi najverovatnije sa sobom povukla i neke druge, te bismo vrlo lako mogli ostati 'na nuli'. Konkretni primeri i za ovo: AC5 takodje umnogome utiče i na proces pamćenja, te bi se promenom dejstva tog proteina u korist produženja života promenio i mehanizam, moć pamćenja Čoveka; a melatonin je hormon koji reguliše naš cirkadijalni ritam ('bioritam') i može biti poremećen (ne)ishranom ili naglom promenom vremenskih zona, a s druge strane opadanje njegove koncentracije kod ljudi dovodi i do sedenja kose/dlake...
Takvi smo, kakvi smo - i ja sam to naučio da volim...
Koliko god da poštujem meštovitost i vizionarstvo pre svega u nauci, ja bih se uvek radije fokusirao na negovanje onoga što već postoji, u obliku u kojem postoji.
P.P.S. Ne bi samo nastao fizički haos zbog dokučenja besmrtnosti, već bi mnoge apstraktne stvari izgubile značaj - fatalna ljubav, požrtvovanost, nada za ozdravljenjem, to koliko cenimo život... ovo nesavršeno stanje je - savršeno! I jedino pravilo je da nema pravila...
Dopuna: 02 Feb 2008 15:49
Sorry, napisao sam za mene karakteristično dugačak post, ali sam to počeo pre nego da tagore i Morskisrle pošalju svoje komentare...
@ tagore :
Maaalo bih dopunio tvoju konstataciju blago izmenivši deo pod navodnicima - to je, čini mi se, pre umirivanje tela umom, nego bilo šta drugo (iako postoji preduslov da taj um i sam bude miran ).
A dalje, možda je Džingis Kan mnogo više doprineo takvoj svojoj smrti; tako što je još i psihičkim sukobljavanjem neuspešno suzbijao svoj agresivni libido... Inače, svakako se slažem sa tobom.
@ Morskisrle :
E tek sa tobom delim istovetno mišljenje..! (što ćeš, ako te ne mrzi, i shvatiti pročitavši ovaj post )
|