offline
- dva lica
- Građanin
- Pridružio: 27 Avg 2008
- Poruke: 233
|
Brzo smo stigli, prebrzo. Bilo je ugodno, a osjetih sreću i olakšanje kada sam shvatila da ovo putovanje neće trajati predugo. Ekipa dosta skladna, iako čudna. Očekuju se dosadni sastanci i još dosadnije večere. Moram ovo da preguram, moram da glumim da sam ozbiljna i da me sve to zanima. A zapravo, sve sam već vidjela i tu sam samo da se ne bi mislilo da sam arogantna, ali nekako vrijeme je nepovratno otišlo u jednom smjeru, a ja u drugom, s tim što ne znam da li sam ja isto otišla nepovratno. Tačnije, tih dana još uvijek ne znam.
Kao i obično, uzme se najbolje od grada, dana i života. Doduše, da sam mlada kao oni, uzela bih i nešto bolje, ne bih se družila samnom ozbiljnom...
Glumim. Pa nakon predstave, obujem patike na dobro skrojen poslovni komplet. Obujem patike na ozbiljan sat i skupi nakit, na dobre naočare i tašnu u kojoj su samo kreditne kartice (uglavnom, uglavnom, potrošene do ozbiljnih limita). Krenem kroz grad, da ga omisišem, ali onom žudnjom koju nisam mogla utoliti u vrijeme kada je za mene taj grad bio magično nedostižan. Nije nešto, mislim u sebi, nisu ni oni daleko dogurali, a meni se činilo da su imali veliku prednost u odnosu na nas. Nije nešto, odoh do rive...toplo je, vikend je, tiho je, prazno je...
Nisam oduševljena, a ipak, grad je mek i prijatan. Nisam oduševljena, a ipak taj grad me grli kao da osjećaa da se u meni lome talasi koji su krenuli u pohod ka meni još prije deset godina, možda, možda kasnije, ali dovoljno davno da bi bili siloviti. Neću se predati, ali se neću ni boriti, mislim u sebi. Sve mi je i inače, oduvijek bilo smiješno, glupa politika i još gluplji biznis, nije mi nikad bilo smiješno kada su ljudi smeće, to me nije nikad moglo nasmijati, tu sam možda radje, zatvarala oči.
Gradska je plaža, jedna od, sa moje lijeve strane. Vidim da je šljunak oštar i ulaz u more dosta nezgodan. Jadni turisti, mislim u sebi, sigurno i ovo mjesto zaposjednu sa nadom u veliko nezaboravno ljetovanje.
Kako bi bilo da se okupam? Dosta nikako, mislim se, a onda mi glas iz istog izvora kaže...možeš, imaš laserski rezan veš u boji, jako je sunce, lako ćeš se i brzo osušiti, stavi robu na stijene i tašnu preko, digni naočare na glavu i udji, udji u to more, udji ako imaš hrabrosti, udji, nema ko da te vidi, udji, niko te više i ne gleda, zapravo...
I tako udjoh, osvježi me to more, osvježi me ta slika koju dodijelih sebi, slika žene koja ne mari za pravila, slika žene koja je možda nekome posmatraču ličila na samoubicu...- a ja se zapravo odavno nisam osjetila tako živom kao tog oktobarskog sunčanog dana u jednom gradu za kojim sam na čudan način žudila kao dijete...
|
