Iskra ljubavi i humanosti

Iskra ljubavi i humanosti

offline
  • Peca  Male
  • Glavni Administrator
  • Predrag Damnjanović
  • SysAdmin i programer
  • Pridružio: 17 Apr 2003
  • Poruke: 23160
  • Gde živiš: Niš

Na dobrotvornoj gala-večeri, na kojoj su se prikupljala sredstva za školu za djecu sa posebnim potrebama, otac jednog od učenika podijelio je sa prisutnima priču koju neće zaboraviti nitko tko je tada bio prisutan tom događaju.

Zahvalio je školi i njenom predanom osoblju, te nastavio:
„Ukoliko nije ometana vanjskim utjecajima, sve što priroda stvori je savršeno kreirano.
Ali moj sin Siniša ne može naučiti sve one stvari koje mogu druga djeca. Nije u stanju razumjeti i napraviti sve ono što i njegovi vršnjaci.

Gdje je tu prirodni poredak stvari, kada se radi o mom sinu?"

Svi prisutni su utihnuli.

Otac je nastavio:
„Vjerujem da se, kada tjelesno i mentalno invalidno dijete, poput mog Siniše, dođe na svijet,
prilika za iskazivanje istinske ljudske prirode sama javi i pokaže, i to u vidu načina na koji drugi ljudi tretiraju to dijete."

Potom je nastavio priču.

Siniša i njegov otac šetali su pored parka, gdje su neki dječaci, koje je Siniša inače poznavao, na terenu igrali nogomet.

Siniša je upitao oca:
„Što misliš, tata, da li bi me pustili da igram s njima?"

Sinišin otac je znao da većina dječaka ne bi željela da netko kao Siniša igra u njihovoj ekipi, ali je isto tako vrlo dobro znao koliko bi njegovom sinu značilo da mu dozvole da zaigra, i koliko bi mu to samo dalo toliko potrebni osjećaj pripadnosti i samopouzdanja,
uvjerenje da ga društvo prihvaća unatoč njegovom invaliditetu.

Sinišin otac je prišao jednom od dječaka pored aut-linije i upitao (ne očekujući previše) bi li i Siniša mogao zaigrati s njima.

Dječak se u nevjerici okrenuo prema igralištu i rekao:
„Znate što, gospodine, mi gubimo sa 4 : 1, a bliži se i kraj drugog poluvremena. Pa, ..., može, nek igra za našu ekipu, pokušat ćemo ga postaviti na poziciju lijevog beka."

Siniša se malo namučio hodajući do ekipe, ali je sa širokim osmjehom obukao dres svog tima.

Otac ga je ozaren gledao sa majušnom suzom u oku i osjećajem rastuće topline u grudima.

Dječaci su mogli jasno vidjeti i osjetiti sreću ovog čovjeka, ganutog oca koji radosno gleda kako je njegov sin primljen u njihov tim.

Pri kraju utakmice Sinišina ekipa je dala gol iz jedne brze kontre, ali je još uvijek gubila sa dva gola razlike.

Siniša je pokrivao lijevu stranu terena.

Iako nikakve akcije tuda nisu išle, on je očito bio u euforičnom raspoloženju jer je dobio priliku DA BUDE u igri, na travnatom tepihu; razvukao je osmijeh od uha do uha, dok mu je otac mahao sa tribine.

U samoj završnici Sinišina ekipa je opet postigla gol, dakle, gubila je samo sa 4 : 3 !
Sada, s jednim golom u minusu, smiješila im se prilika za eventualno izjednačenje u dodatnom vremenu od 5 minuta.

I zaista, dosuđen je penal za Sinišin tim i dječaci su se dogovarali tko će ga izvesti.

Netko je imao ideju da puca Siniša, ali uz veliki rizik da izgube utakmicu !?
Na opće iznenađenje - Siniši su ipak dali loptu !
Svi su znali da je to bila nemoguća misija, jer Siniša nije ni znao ni mogao ni pravilno šutirati, a kamo li da pogodi okvir gola i da prevari golmana.

Ipak, kad je Siniša stao iza lopte, protivnički golman je, shvativši da Sinišina ekipa svjesno riskira poraz radi tog jednog jedinstvenog trenutka u Sinišinom životu, odlučio baciti se na pogrešnu stranu kako bi lopta ipak ušla u mrežu.

Siniša je uzeo zalet, zamahnuo i ... traljavo zakvačio loptu, koja je polako krenula ka suprotnoj stativi.

Utakmica bi u ovom trenutku bila praktično riješena, jer je lopta bila spora i većina protivničkih igrača bi je mogla sustići.

Međutim, i oni su se kretali sasvim lagano, pa svi gledaoci povikaše:
„Siniša, Siniša, trči za njom, Siniša, trči, stigni je, stigni !!! Trči, trči, i pukni je u mrežu !!!"

Nikada prije u svom životu Siniša nije toliko brzo trčao. Uspio je, jedva, stići do nje prije nego je završila u gol-autu.
Doteturao se i širom otvorenih očiju, zadihan, upitnog pogleda, zastao da vidi što će dalje.

Svi povikaše: „Šutni je, šutni je u gol !!!"

Uhvativši dah, Siniša je vidno potresen, naprežući zadnje snage, kao u nekom deliriju, nekako umirio loptu, zahvatio je unutrašnjom stranom stopala i ... i smjestio je u mrežu !!!

Muk, ... , a onda provala ... prasak - svi skočiše:

'Siniša, Siniša, bravo, Siniša !!!'

Zajapurenom i preneraženom Siniši priskočiše svi suigrači, grleći ga, ljubeći ga i slaveći ga kao heroja koji je spasio svoj tim od poraza.

„Tog dana ...", završavajući svoju priču s drhtajem u glasu potreseni otac,
dok su mu suze kotrljale niz lice, „... dječaci obiju ekipa donijeli su komadić prave ljubavi i humanosti u ovaj svijet."

Siniša nije preživio do slijedećeg ljeta.

Umro je još iste zime, nikada ne zaboravivši da je bio heroj, da je zbog toga njegov otac bio presretan i pamteći kako je svog malog heroja dočekala oduševljena majka, grlivši ga i plačući od sreće!

* * *
A SAD, MALI DODATAK OVOJ PRIČI:

Svi šaljemo i prosljeđujemo stotine viceva, smiješnih poruka i spotova putem e-maila, onako rutinski, bez razmišljanja, a kada dođe do toga da pošaljemo poruke poput ove, tu oklijevamo ...
Nasilje, vulgarnosti, bizarnosti i česte opscenosti slobodno prolaze i kolaju 'Cyberspace'-om, ali javna rasprava o uljudnosti najčešće i ne stiže u naše škole, ni na naša radna mesta. Šteta.


Ako Vi sada razmišljate o tome da li da proslijedite ovu poruku, najvjerojatnije, birate ljude u svom adresaru koji su 'prikladni' za to, dakle, one koji su „prikladni" za ovu vrstu pošte.

Ali osoba koja Vam je ovo poslala vjeruje da svi mi možemo utjecati na to da se stvari promjene.

Svi imamo na desetine prilika svakog dana pomoći da se ostvari taj 'prirodni poredak stvari'.

Tako mnogo, naizgled beznačajnih, susreta između dvoje ljudi stavlja nas pred izbor:
Prenijeti malu iskru ljubavi i humanosti na drugog ili izbjeći priliku, ostavivši tako svijet još malo hladnijim?

Stari mudrac je rekao da se svako društvo prosuđuje i cijeni po tome kako tretira svoje najnesretnije pojedince.


Pročitavši sve ovo, Vi sada imate mogućnost izabrati jednu od tri ponuđene mogućnosti:

1.Izbrisati
2.Zadržati
3.Proslijediti

Neka i u Vaš dan bude utkan Sinišin duh !!!

Šta reći,kad sam i sama bila u situaciji da tražim pomoć,za unuku,no samo da se javi neko čije dete ima bolest kao moja unuka.Pa niko,i znate ko se prvi javio,čovek naše gore listLeopardvegetarijan,koji živi i radi na zapadnoj obali Tajlanda,ja danima nisam mogla da dođem k;sebi prosto neverujući da je to moguće,naravno posle su se javili drugi ljudi ponudivši svoje znanje o toj bolesti.Zato vrlo dobro osećam bol u duši oca dečaka Siniše,koji ima problema koliko sam shvatila sa otežanim kretanjem,dijagnoza se ne spominje.Kome proslediti?A oko nas toliko pa kako rekoste Peco i tu sa nama mnogo bogatog sveta,nadam se da će neko pomoći,jer je upitanju škola dece sa posebnim potrebama.Ljudi su mogu vam reći postali već pomalo skeptični,poneki prevareni,u takvim slučajevima(oprostite na ovom komentaru),ali verujem da će školi ipak neko pomoći.Vi ste bili prvi sa Vašim pismom,a ja sam dosta takvih tekstova prosleđivala,i sve neuspašno.Pozdrav,sa željom da ipak ovo uspe.
Kad sam rekla neuspešno,možda baš to dirne ljudsku svest.

au kakva prica za laku noc Sad

O,Boze,da li je danas neki poseban dan,kada prvo videh onaj silijin blog o uciteljici koji nas podseti da smo ipak ljudi,a nekad bili deca...ili ova divna ,ali veoma tuzna i potresna prica koja mnogo govori i koja nam takodje daje nade da su se ljudi sakupili od boga datih lepih i plemenitih osobina,kao sto je nekada bilo ,a kao sto prizeljkujemo da se dogadja ...Onda,pocinjemo gledati na zivot drugojacije i postajemo brizniji,srdacniji,iskreniji,topliji,postajemo opet oni, koji su se vratili na pravi put...na svoju sustinu...
Imala sam prilike na svom fakultetu i kasnije susretati se sa raznim poremecajima,bolestima slicnim kao sto je ovaj,mnogo toga sam videla i koliko god bilo u mojoj moci pomagala...Ali,pomoci nikada dovolljno ,narocito manjka ljubavi i humanosti...toga uvek treba ...potreban je mali napor,a rezultati su obicno ogromni...ali nekada nema ni tako malog signala..
Bravo za ovakav blog u ovakvom trenutku, u ovoj zemlji, medj ovim ljudima...
rasirimo dusu,otvorimo srce i pomozimo koliko,( ne mozemo)
nego zelimo..tako je jednostavno...biti covek smešak..i prenosimo ideje...

...ovo me podsjetilo na jednog dječaka i njegovog oca koje sam vidjela u septembru ove god. Ta slika me toliko potresla da me je držala nekoliko dana i evo opet je oživjela.
Dječak teško hoda, mama ga je nosila u vodu (to je bilo na plaži u Crikvenici), tu je i njeg otac i one oči...tužne. Sjedili su na peškiru, dječak je pio sok iz čaše, a tata mu je stavljao kačket na glavu, što je ovaj uporno, poput najmanjeg djetešceta skidao i zezali su se...ali oči njegovog tate...pogled na dijete koje voli više od svog života i istovremeno...neizreciva bol koju uporno krije, a koja viri, vreba, neće da se sakrije. Ljudi koji su sjedili do njih, ništa, ni osmjeh, ni lijepa riječ ili bar ugodan pogled, ma ništa, njih se to ne tiče, oni za to nisu krivi i hvala Bogu, pa nemaju to u svojoj porodici.
Oči njegovog oca nikad neću zaboraviti...a voljela bih, jer naprosto boli.

Ko je trenutno na forumu
 

Ukupno su 666 korisnika na forumu :: 33 registrovanih, 7 sakrivenih i 626 gosta   ::   [ Administrator ] [ Supermoderator ] [ Moderator ] :: Detaljnije

Najviše korisnika na forumu ikad bilo je 3466 - dana 01 Jun 2021 17:07

Korisnici koji su trenutno na forumu:
Korisnici trenutno na forumu: aleksmajstor, amaterSRB, Apok, Arhiv, Bloody, Bogoslov, cenejac111, dule10savic, havoc995, HrcAk47, Konda, Mahovljani, MarKhan, mercedesamg, messerschmitt, Miskohd, mustangkg, nemkea71, nenad81, Oluj2.1, pein, repac, Sale.S, stug, Toni, trajkoni018, Username1000, vathra, VJ, Vlada1389, Vlada78, vrag81, W123