|
Poslao: 27 Jan 2007 21:13
|
|
Nemojte se smejati, ali ja kada sam bila skroz mala zhelela sam da budem operska pevachica, shto bih volela i sad samo da znam da pevam... i inache volela bih da radim kao tur. vodich ili bilo shta a da nemoram da sedim na jednom mestu u zagushljivim kancelarijama....
zamishljam sebe kao opersku pevachicu ... ha ha ha :rofl:
|
|
|
Poslao: 28 Jan 2007 23:03
|
|
E da si se ranije rodila mogli smo biti tandem pa da palim i zarimo od Djerdapa pa do Triglava jer sam ja bio u tripu violiniste 
A da, imao sam i taj trip u nekom periodu.
|
|
|
Poslao: 29 Jan 2007 01:39
|
|
Sta sve ja nisam zeleo da budem... od nindza kornjace, ludog naucnika, kosmonauta (naravno ), supermena.... al' to je bilo kad sam bio klinac...
sad su mi zelje mnogo realnije... sledece godine u ovo doba bicu najbogatiji covek na planeti  ... samo da me krene
|
|
|
Poslao: 31 Jan 2007 02:11
|
|
kad porastem biću... stalno sam razmišljala o tome kada sam bila klinka,čas sam htela da postanem glumica,čas pevačica..ma nema šta nisam htela...
|
|
|
Poslao: 31 Jan 2007 10:38
|
|
Ja nikada nisam znala sta cu da budem kad porastem......nisam ni htela da odrastem.....to je moja "borba sa vetrenjacama".....necu da odrastem.....
|
|
|
Poslao: 26 Jun 2007 16:08
|
|
- Mama 'adje da gledamo James Bond film.
- 'Ajde.
Uzmem daljinski prelistam par stotina kanala i nadjem dva: Goldfinger i Licence to Kill. Ponudim da izabere a on ce;
- Ne, ne taj James Bond.
- Pa koji ti hoces?
- Pa mama, onaj drugi.
I dok moje misli prelistavaju listu u glavi, kontam koji smo mi to gledali a da mu je toliko ostao u sjecanju. Ne mogu da se sjetim ni jednog.
Da je Bruce Lee, znala bi. 
Vidi da ne ide na bolje, pa pruza pomoc;
- Mama, onaj sto ima kosu kao Sofi.
(za neupucene, ovako nekako izgleda Sofi). I naravno, istog momenta mi padne na pamet Daniel Craig i njegova ne tako tamna kosa. 
Koleba se izmedju biti Bruce Lee ili James Bond. 
Spider-Man vise nije aktuelan.
(cak me je pitao sta treba da radi da mu oci budu iste kao i kod Bruce Lee-a (?) jer smo problem karate-a vec rijesili)
~ ~ ~
Svako predvece uhvatimo jednu svijetlu baju. Unesemo je u sobu, ugasimo svjetla i pustimo je da leti po sobi i da nama svijetli. Ja i on se scucurimo i pratimo malo svjetlo. Kada nam se bubica priblizi i "upali" svoje svjetlo, vidim njegovo nasmijano lice i sjaj u ocima koji skoro pa nadmasuje svjetlost bube. Poslije je opet uhvatimo i pustimo je van. Mora da ide da trazi svoju mamu, da se ne brine za nju, a mi cemo vec da uhvatimo drugu sutra uvece.
|
|
|
Poslao: 26 Jun 2007 16:17
|
|
da mama kuva pirinach svaki dan za ruchak, a on da se hvata za glavu, 'jaooo, opet pirinach' <: al' nemoj recc' ovo detetu, jos posle ochi da ga bole :-) ali mozhesh da mu kazhesh da svetu treba jedan novi heroj, bash takav kao shto je on 
|
|
|
|
|
|
|
Poslao: 27 Maj 2008 21:08
|
|
Moj sin je dozivio i prezivio svoju prvu tucu.
Moja osjecanja su bila pomjesana i nisam znala sta da mislim, sta da kazem i kako da reagujem. Oni koju su roditelji, znaju da svako od nas (roditelja) zeli samo najbolje za svoje dijete, pa tako i ja. Medjutim, moj pojam najboljeg - nije podrazumijevao tucu. A ko zna ...
Dosla ja kuci, i kaze mi baba; "On je nesto sakrio."
Zovnem ga ja i pitam ga sta je to sto je sakrio, a on odgovara; "Ubices me."
"Kako ti znas da cu te ubiti", pitam ja, a on odogovara "Znam".
"Pa sta si radio?"
"Oj, ubices me."
E sad se meni vec mjesaju misli u glavi. "Ok, donesi mi to sto si sakrio i dodji da popricamo o tome."
Ode cvileci i donese papiric od uciteljice na kojem pise da se potukao sa jednim drugim djecakom.
Citam ja onaj papir, pa mi doslo da se smijem i da placem (u isto vrijeme).
"Sta je bilo", pitam ga, a on ce neku dugu i siroku pricu kako su se igrali ganje i taj djecacic (sto se potukao sa njim) nije mogao nikoga da uhvati pa kad je (eto) stigao mog sina, on ga je i sutn'o. "Dobro, al' jesi ti normalan? Kad te je udario, zasto ga nisi otisao prijaviti uciteljici (ili ko god da je odgovoran za djecu dok se igraju na odmoru)?"
I tad ce moj sin meni "Mama, uciteljica je rekla da nema vise tuzakanja."
"Ali ovo je situacija u kojoj moras i trebas da odes i prijavis nasilje".
"Ne, ne ... ona je rekla nema tuzakanja, nije rekla da se nekad moze".
Dijete k'o dijete, shvatilo bukvalno ono sto mu se reklo. Sta ja da mu kazem, kad se uciteljicina vazi vise nego moja?
Kod nas (i za vrijeme mog djetinjstva) je tuca bila normalna pojava. Dio odrastanja. Tako ti se (skoro) gradio karakter, tako si pravio sebi mjesto u "grupi" i tako si opstaj'o u drustvu. Ne, nisu to bile tuce gdje su se glave razbijale, ali je komesanje, guranje i cupanje za kosu bilo pod "moranje".
Ovdje to nije tako. Ovdje ce dijete da salju psihologu da vide zasto se potuklo. Blesav nekakav narod. (Da li je?)
Onda sam pokusala da mu kazem, da kad ga neko udari da se odmakne od njega, da ga ignorise. Tu me je sacekao sa svojim ponosnim "Necu ja da bjezim."
Sta da mu kazem?
---
btw. promijenio je jos nekoliko "zanimanja" od mog posljednjeg posta na ovoj temi. Jednom je izrazio zarku zelju da bude zubar (jer su ga fascinirale proteze) a sada zeli da bude "samo" teniser.
|
|
