offline
- dva lica
- Građanin
- Pridružio: 27 Avg 2008
- Poruke: 233
|
Nikada nije kasno, ili nikada nije rano da pokucaš na vrata koja te privlače svojom komplikovanom strukturom, izgledom i težinom.
To čekanje i prolaženje pored tih vrata ima svojih čari, odškrinuta, odaju po neku tajnu, intrigiraju sadržajem, nekad razočaravaju, pa se procesuiraju informacije i slažu u kutiju od cipela.
Kad kutija od cipela bude prepuna sadržaja, podiže se i njen poklopac, izviruju slike, događaji, detalji, rekonstruiše se ostatak sadržaja koji leži na dnu.
Ne dira se...
Čeka se dan kada će nastati potpuni mir, odsutvo zvukova, uticaja, prolaznika i namjernika, dakle dan, kada je sve zrelo da se otvori.
Tada se više ne čeka previše, pitanje je dana, sata i minuta kada će se otvoriti vrata.
Već se rastaješ tada sa svim što poznaješ, sa svime što znaš, pomalo i sa razumom (par grey goose votki pomaže da inhibicije oslabe) i krećeš u akciju.
Tada ne razmišljaš, rekoh. Ni za vrijeme ne mariš. Što je noć dublja, svjetlost prigušenija, misliš da si siguran, misliš da si pametan.
No, ni jedna vrata nijesu bez razloga tako dugo zagonetna, te odaje kriju dublje tajne nego što se dalo pretpostaviti, ili ne kriju ništa, jer - mrak je i dalje...
Kada ih nakon izvjesnog vremena zatvoriš za sobom, ostaju ti još veće dileme. Ili ne ostaju, možda poželiš da ubijediš sebe da nijesi ni bio tamo, da nijesi bila tamo...
Ta teška vrata od crnog mahagonija, starinskog materijala a ultra-modernog dizajna, teškim zvukom se zamandaljuju i već osjećaš da ih je sledeći put još teže otvoriti.
Sada više nisu ni odškrinuta.
Brineš. Pa ne brineš. Srećan si i tužan u isto vrijeme. Sve se desilo, a ništa se nije desilo. Pitaš se da li će događaji iznutra potpuno da preuzmu kontrolu nad događajima spolja. Opet brineš. Kad već vidiš da neće imati uticaja na svijet razuma, onda ti bude krivo, jer ti si ljubitelj nadrealnih situacija. Ti si čarobnjak/čarobnica prečesto nespretan u sprovođenju i prakticiranju svoje magije.
Čarobnjak-početnik, a kao čovjek zreo. Žudiš za nadrealnim, i znaš da kad se nadrealno desi, valja zahvaliti eonima što su ti to omogućili, ne tražiti realno obrazloženje i normalno ponašanje.
Treba biti zahvalan, samim tim što ima života i poslije ...
|
