Poslao: 30 Apr 2011 05:22
|
offline
- Maller-ps
- Građanin
- Pridružio: 24 Dec 2009
- Poruke: 60
- Gde živiš: Beograd
|
Mama, tata pišem vam sa mračnog mesta. Danas je treći maj. Govore mi da će mi ovde pomoći i stalno me obilaze. Vidim napolju počinje proleće. Žao mi je što ne mogu da ga osetim na svojoj koži, najviše noću patim. Soba mi je broj dvadeset i jedan.
Deseti maj. Danas sam čuo vrisku u hodniku, neka žena je plakala i čuo sam sestre kako brzopleto pokušavaju da je odvuku u sobu. Dobio sam nagradu, deset minuta sam stajao na prozoru uz pomoć dve sestre i udahnuo one sunčeve zrake koji su mi umivali lice. Više ne osećam bol.
Petnaesti maj. Mama, tata, sa ponosom vas obaveštavam da više nisam sam u sobi. Dobio sam cimera i potpuno sam srećan zbog toga. Neki čovek, doživeo je udes sa ćerkom ali je ona dobro i kući je na lečenju. On ćuti ali mi njegov pogled ponekad kaže više nego što bi reči to mogle.
Dvadeseti maj. Danas su mom cimeru došli u posetu njegovi. Plaču svi redom kao da su došli da gledaju mono dramu. Pitali su mene zašto sam tu. Soba mi je dvadeset i jedan još uvek ako poželite da me obiđete nekada. Nedostajete mi. I moja Jaca mi nedostaje. Šta radi ona ovih dana bez njenog bate?
Trideseti maj. Noći su postale sve duže i duže. Nemam više cimera, odveli su ga kući jednog jutra. Svi su bili srećni i ostavili meni par banana poljubivši me u čelo. On nije progovorio ni reč čak ni kada je odlazio. Jedna nova sestra dolazi ponekad i samo što ne zaplače kada mi menja infuziju. Čujem je noću, dođe i sedne kraj mene dok spavam. Dobijam sedative koji ne deluju mama. Sve cepam sa sebe ponekad, ona otupelost na bol je nestala.
Prvi jun. Zaboravio sam zašto sam ovde.
Prvi jul. Prestajem da pišem, nemam snage. Danas mi je doktor rekao da mi je bolje i da ću uskoro kući. Mama, tata, zašto me ne posećujete?
Jedanaesti jul. Probudio sam se iz kome duge deset dana. Setio sam se zašto sam ovde i moje srce je prestalo da kuca.
Mama, tata, oprostite što ovo čitate sa mog spomenika...
|
|
|
|
Poslao: 30 Apr 2011 13:42
|
Jednom sam ležala na staroj internoj A. Pored naše sobe, koja je bila velika i pretrpana kao neka kasarna, bilo je hematološko odeljenje. Odatle su povremeno izlazila mršava ćelava deca u bolničkim mantilima koji su visili na njihovim umornim telima. Bilo je strašno gledati ih kako teško vuku noge po hodnicima. Ili su ih vozili nekuda u kolicima. Povremeno bi nekog od njih izneli na nosilima, pokrivenog belim čaršavom.
|
|
|
Poslao: 30 Apr 2011 15:40
|
Maller-ps, napisao si ovu priču-pismo tako da srce prepukne. Mnogo je patnje u svetu, a dečja je... najteža - nezaslužena i nepravedna.
|
|
Poslao: 30 Apr 2011 17:03
|
Ali najvise su krivi doktori,barem u Kraljevackoj bolnici..........ko udje,taj tesko izlazi u jednom komadu.
Ubili su mi strinu i dedu (umro je od polomljene noge,dobio tromb,nisu mu lepo previli nogu ili sta vec)
zato cu ja i da upisem medicinsku skolu.....
|
|
Poslao: 30 Apr 2011 17:14
|
sorelag, hvala ti, drago mi je da sam uspeo...
mpman. meni je otac doktor pa ne smem da kukam na sve iz te branse, ali mogu reci da je i palanka puna takvih nemoralnih morona. zao mi je zbog tvoje strine i dede...
|
|
Poslao: 01 Maj 2011 22:19
|
mpman ::Ali najvise su krivi doktori,barem u Kraljevackoj bolnici..........ko udje,taj tesko izlazi u jednom komadu.
Ubili su mi strinu i dedu (umro je od polomljene noge,dobio tromb,nisu mu lepo previli nogu ili sta vec)
zato cu ja i da upisem medicinsku skolu.....
Druze, nazalost, nije kod tebe(U Kraljevu) to jedini slucaj...
Zalosno je to sve, a onda me kasnije pitaju zasto ja ne verujem doktorima/lekarima...
Nazalost, ima puno takvih nemoralnih, bezobraznih bednika!
@ Maller, rasplakao si me.
|
|
Poslao: 02 Maj 2011 01:41
|
mcrule, izvini drugar nisam hteo... zaista, ovo je bio tek moj pismeni zadatak u vreme trajanja neke akcije poput "ja se zovem Andjela..." meni je srce puno sto ima onih koji su razumeli... Hvala vam drugari.
|
|
|
Poslao: 03 Maj 2011 18:30
|
Zaista srceparajuća priča,ja sam već kao odrasla ležala u roku od mesec dana dva puta.Očajna jer su mi otkrili "onu" najgrozniju bolest,i u taj mesec sam dva puta operisana.Nisam želela da me iko poseti jer sam strahovala da u mojim očima neotkriju ono najgore.Samo suprug dolazio.A oko mene tuga i bol mladih i očaj njihovih roditelja.Jedva sam čekala da odem kući.
|
|