Izlazih sinoc i popih votke i evo me glava podmuklo boli. Hladno al kad se uvece izadje dobro je, samo nema pusenja skoro nigdje unutra, a izlazit napolje da se pusi u vecernjoj haljinici i nije neki provod.
Al, eto, da sam pusila jos bi me grdje stegla danas migrena...Da sam pusila, ne bih bila TAKO DOBRO raspolozena sinoc pred odlazak kuci; ne bih bila srecna i inspirisana da vicem ispred ... "Obama for President!", kao da sam u Oktobru izasla napolje i zaboravila kuci da se vratim. Podsjetih sebe na Zekana koji, kad se napio sam kuci, odvrati medjedu "Ja sam to reka', e, sto je bilo sad?"
Evo ga sin mi se sunja sa tuznom facom i trazi od mene nemoguce stvari koje mu necu ispuniti i onda ce da prica unjkavim glasom dok ne startuje serija,verzija Pop-Idola ili tako nesto, koju pomno pratimo.
Zašto ovo napisah, samo kao skromni doprinos jelkicinoj hipotezi da niko ko piše blogove ovih dana nije baš normalan.
I kao moj odgovor na pitanje zasto to radim.
Pa jednostavno, mentalna dischargeabilna gimnastika, nekad i mentalna defloracija.
Ključne riječi su discharge i delete. Sve mozeš da napišeš i obrišeš, pod uslovom da se neko ne nađe uvrijeđenim, ako se po neko prepozna u ovom dnevniku jednog ludaka, još bolje...
Ja tako dozivljavam blogove, a vi?
|